Tunjava politka još tunjavijeg “Gimme Five” foliranta sa braon čuperkom se ogolila pre neki dan do koske. Onaj ko je možda i gajio neku nadu da traume iz rane mladosti – koje je mladi Boris zaradio slušajući umesto Doorsa ili Beatlesa nacional-šovinistička izdrkavanja tate mu Ljube, i duhovnog mu oca Dobrice, uz rakijicu i kaficu – nisu bitnije oštetile zdrav razum i racio današnjeg predsednika Srbistana, od pre neki dan ima sva prava i punu odgovornost prema svojoj deci da kako god zna i ume organizuje beg iz ove večite stradije.
Srbija jeste – sa kratkom pauzom dok je pokojni premijer pokušavao da se izbori sa avetima otomansko-panslavenske kombinacije u glavama Srbalja od raspada SFRJ – klizila uporno ka Aziji, gde joj je, da se ne lažemo, prirodnije mesto. Srbi jednostavno nisu narod koji pripada zapadnoj civilizaciji, i oni to ni kroz istoriju u biti nikada nisu ni bili. Zato i ne čudi konačni salto mortale Borisa i Srbalja – od kvazievropejaca do razdrndanog čmara probuđenog ruskog medveda. Ili Medvedeva, kako ko voli.
Rusija, naravno, niti može niti hoće da bude ravnopravan partner Srbiji u bilo čemu iz milion i jednog razloga, a najbanalniji, možda i najvažniji, jest onaj koji se tiče veličine ove naše proklete avlije i najveće države sveta. Teško da komarac i slon mogu da naprave bilo kakav savez na ravnopravnim osnovama. Tako je to u prirodi, tako je to i u društvu. Komarac može čak i neko vreme, ako nađe dovoljno tanku kožu na slonu – a takva je upravo oko dupeta, gde se i muva srpski komarac – da pije krv velikoj zverki, ali mu ne gine nagrada u vidu pljeske surlom koja će od njega napraviti na kraju krvavu fleku.
No to ne sprečava vaskoliko Srblje da na čelu sa svojim izabranim predstavnicima po ko zna koji put krenu u samodeskruktivni pohod na Istok, u okrilje mame im Rusije. Sve iz kompleksa malog, nevoljenog, razmaženog debila, nesposobnog da jednom, ali bar jednom u životu uzme svoju sudbinu u svoje ruke umesto što očajnički traži po svetu nekoga ko će da ga voli. Taj edipovski kompleks koji Srbi gaje prema mami im Rusiji, i koji od pre nekoliko dana definitivno određuje put generacijama koje dolaze, ovog će puta čini se biti plaćen u konačnom obračunu skuplje nego ikada u istoriji ove tužne zemlje.
Srbi se već po navici sami podmeću između zrvnja i nakovnja. Same im gaće spadaju, što bi narod rek’o, da ih naguzi jedna ili druga velesila kojima smo tako velikodušno ponudili ovo malo livade da na njoj odmeravaju čiji je duži, a preko naših leđa.
Niko nam nije tražio. Sami smo uleteli, kao i uvek – predvođeni ovnom predvodnikom – u priču o “neutralnosti”, koja se valjda očituje time što ćemo Rusima dati da podignu vojnu bazu na dvesta kilometara od američkog Bondstila, i gomili sličnih gluposti koje će se u skoroj budućnosti ređati jedna na drugu, a na temelju ove i ovakve posete malog ruskog cara Beogradu.
Doduše, i turski predsednik je svratio. Valjda da se uveri da smo raja do jaja, kakvom nas napraviše i zapamtiše njegovi preci. A i da nam došapne da su sa Rusima napravili nedavno dil koji će omogućiti i Turskoj da se pita na ovim prostorima. Ali to je već druga priča o dve velike i ozbiljne zemlje. A ne o nevoljenom patuljku koji misli da će biti veći ako sedne medvedu na ramena.
Apsolutno romantično …. da mi se na plače, možda bih se i nasmejao … a i sramota me … baš čudno, a ?