Više ovlašćenja, ali i više odgovornosti
Decentralizacija je reč koja, verujem, prija uhu maltene svakog građanina Srbije koji živi van glavnog grada. Što naravno ne znači da i u Beogradu ne postoje ljudi koji podržavaju decentralizaciju kao takvu. Ovde je, međutim, ključno pitanje sledeće: da li i u kojoj meri takozvani “obični ljudi” razumeju šta decentralizacija zaista znači i kako bi u praksi trebalo da izgleda?
Evo zbog čega ovo naglašavam: primarni povod većine onih koji žive van prestonice da se deklarišu u korist decentralizacije jeste to što u njoj vide protivtežu opravdano omraženoj i na svakom koraku vrišteće primetnoj beogradizaciji. To svakako jeste dobar razlog, ali problem nastaje ako pojam decentralizacije posmatramo isključivo iz tog ugla. Pitanje decentralizacije je daleko šire i složenije od puke, premda sasvim poželjne i korisne, anti-beogradizacije.
Budemo li u nastojanju da odgonetnemo suštinu decentralizacije krenuli od novog vojvođanskog statuta i pratećeg mu Zakona o prenosu nadležnosti, nepovratno ćemo zalutati na pogrešan put. Ono što su Vojvođani uslovno rečeno “dobili” ovim toliko izvikanim Statutom je zapravo jedno veliko – Ništa. Najobičnije zamazivanje očiju koje nema blage veze ni sa decentralizacijom, još manje sa autonomijom kao jednim od njenih oblika.
To što je Tadićeva oligarhija “velikodušno” prenela tih 150-ak nadležnosti na “pokrajinu” (koja to ipak još uvek nije, ali ’ajde da joj tako odmila tepamo), pri čemu u svakom trenutku može da joj bilo koju od tih istih prenetih ingerencija oduzme (samo li joj se ćefne), nije ništa drugo do još jedna u nizu jeftinih manipulacija vladajuće crveno-žute vrhuške kako bi ista sebe prikazala tobože modernom i proevropskom. Ko je čitao Statut i(li) Zakon, makar bio i laik, mogao je lako primetiti da su već same te nadležnosti smešne i takoreći beznačajne po svojoj sadržini, iako brojka 150 sama po sebi deluje na prvi pogled respektabilno. Pitam se samo šta bi ovi zabrinuti desni analitičari rekli da je Vojvodina stvarno dobila autonomiju kakvu bi trebalo da ima kada su ovu “mrvicu sa beogradskog stola” pohitali da proglase “uvodom u secesiju” i “stvaranjem države u državi”.
Pošto sam se nakratko osvrnuo na “vojvođanski slučaj” kao svež primer neuspelog pokušaja decentralizacije u praksi, vreme je da pokušam da približim njen značaj (kao i značenje) svima koji se za nju zalažu, a pritom ni sami nisu sigurni šta im ona (do)nosi.
Sama forma decentralizacije može varirati od slučaja do slučaja. Ali ono što je esencijalno kod svakog oblika decentralizacije, bez obzira na nivo njenog intenziteta ili tehničke detalje njenog uređivanja, jeste da se poslovi koji su nepotrebno dodeljeni vrhu državne administracije u najvećoj mogućoj meri prebace na lokalne nivoe vlasti.
Za građane to konkretno znači brže, jednostavnije i efikasnije rešavanje onih njihovih tekućih, svakodnevnih problema za koje je nužno komunicirati sa organima državne uprave. Za samu državu, odnosno njenu birokratsku strukturu, decentralizacija predstavlja idealno sredstvo za racionalizaciju sopstvenih troškova, ali takođe i sa time povezano skidanje suvišnog tereta dosadne papirologije sa sopstvenog vrata.
Teza zagovornika centralizma da decentralizacija povećava budžetske rashode jer je potreban veći broj zaposlenih službenika na lokalnim nivoima vlasti prosto ne pije vodu pošto se istovremeno gase ona radna mesta na nivou republike koja su decentralizacijom prešla u nadležnost lokalnih i regionalnih (samo)uprava. Još ako tome dodamo i znatno smanjenje čisto fizičke udaljenosti klijenta (građanina ili pravnog subjekta) i pružaoca usluge (države), nema dileme da bi centralistički model najzad morao podviti rep i ustupiti mesto neuporedivo kvalitetnijem “rivalu”.
Decentralizacija na papiru neće moći da doživi svoju praktičnu implementaciju bez ozbiljnih pratećih reformskih zahvata u metodama preraspodele budžeta. U centralizovanoj državi, kakva je sada, gro fiskalnih prihoda ide u republički budžet iz kojeg se onda u skladu sa propisanim aktima vrhovne vlasti izvestan deo vraća jedinicama lokalnih samouprava. Decentralizacija podrazumeva upravo obrnut sistem. Budući da će se značajan deo svih grana vlasti – zakonodavne, izvršne i sudske – preliti u ruke lokalnih organa, republičkoj centrali će pripasti pretežno kontrolno-nadzorna uloga, dok će u donošenju ključnih političkih odluka i dalje učestvovati, ali u daleko manjoj meri i na bitno drugačiji način. To će normalno usloviti i da se operativno rukovođenje budžetskim sredstvima prilagodi ovakvom modelu funkcionisanja novouspostavljene administracije.
Uz sve nabrojane koristi i pogodnosti, decentralizacija donosi i jednu potencijalnu, hajde da upotrebim tu reč – “začkoljicu”. Naime, veća sloboda u donošenju životnih odluka, kao i novčana sredstva namenjena sprovođenju takvog ustrojstva, pored realnih pozicija moći automatski uključuju i značajno viši stepen odgovornosti za rezultate koji će proisteći iz konkretnih poteza. To znači da građani iz unutrašnosti, koji sada apsolutno opravdano svaljuju ogroman deo krivice za nizak kvalitet života u provinciji na pleća zvaničnog Beograda kao nosioca gotovo kompletnog upravljačkog mehanizma u zvaničnoj hijerarhiji, neće više imati osnova da uperuju prstom na druge, uslovno rečeno “vanjske” faktore, usled eventualne lične traljavosti u vođenju pripadajućih im poslova.
Upravo iz tog razloga, uspeh decentralizacije unutar konkretnih teritorijalnih jedinica će u najvećem zavisiti od toga do kojeg je stupnja politička zrelost i društvena svest pripadnika tih lokalnih zajednica uspela da se uzdigne. Pretpostavljam da će mnogi na ovo lakonski odgovoriti u maniru “ma samo neka oni nama daju vlast i pare koje nam sleduju, a mi ćemo se onda lako organizovati”, ali takav pristup može se na kraju lako obiti o glavu. Najjednostavniji primer: pametnom čoveku ćete dati sasvim malo i on će i to malo umeti da iskoristi na najoptimalniji mogući način, dok budali možete pokloniti milione i kamione, taj će ih dok trepneš spiskati na gluposti.
Sve u svemu, čak i kada ovu “otežavajuću” okolnost uzmemo u obzir, nemam nikakvu dilemu da nam je decentralizacija – ne kozmetička po principu mrtvog slova na papiru, već istinska i korenita – definitivno neophodna. Koliko god u početku budemo imali poteškoća da se na nju privknemo, a imaćemo ih, činjenica je da se na dobro – što decentralizacija nesumnjivo jeste – čovek lako navikne.
Možda bi za svaki slučaj trebalo naglasiti da Beograđani nemaju razloga da se plaše decentralizacije. Naprotiv, i njima samima će itekako biti od koristi što će, kao uostalom i svi ostali, biti u situaciji da neuporedivo komotnije i uz veliki stepen autonomnosti raspolažu dohotkom koji sami stvaraju.
(sledi nastavak…)