Ako u Srbiji doživite moždani udar, imate različite šanse da preživite. Četiri puta veća mogućnost da ostanete živi jeste ako se šlogirate u Beogradu nego ako vam se to desi 300 kilometara od glavnog grada. Iz ove izjave ministra zdravlja Tomice Milosavljevića s kraja oktobra, a povodom Svetskog dana borbe protiv moždanog udara, vidljive su najmanje dve stvari.
Šlog je ono što se može desiti svakom, ali niko ne može da bira gde će ga zadesiti. U Srbiji pak bolje prolaze oni kojima se to dogodi blizu prestonice. A šta ćemo sa ostalima?
Srbija je, naime, jedna od najcentralizovanijih država u Evropi, počev od organizacije vlasti, gde je najveći deo ingerencija koncentrisan na nivou republike, preko demografskih kretanja koja ukazuju na realno nestajanje malih zajednica i višestruko uvećanje glavnog grada, do činjenice da je razne neprijatne stvari, pored šloga, lakše preživeti u Beogradu.
U Srbiji je, međutim, prisutan strah od decentralizacije i regionalizacije, iz nacionalnih stranaka odmah stižu upozorenja o “separatizmu” i “komadanju Srbije”, takoreći “strefi ih šlog” iako decentralisti tvrde da nema ni govora o bilo kakvim državnim ovlašćenjima, već je reč o upravljanju vodama, šumama, putevima i finansiranju izvornim prihodima, a ne davanjem iz centrale na kašičicu, i to neretko prema simpatijama i partijskoj pripadnosti.
“Decentralizacija u smislu regionalizacije nije uslov za ulazak Srbije u EU jer bi to bilo mešanje u unutrašnje uređenje jedne države. Međutim, EU postavlja uslove na nivou efikasnosti”, objašnjava za Borbu Vladimir Međak, načelnik odeljenja za usklađivanje zakona pri Kancelariji za evropske integracije u Beogradu.
Decentralizacija je Srbiji najpotrebnija zbog sredstava. EU, naime, svake godine iz budžeta izdvaja više od 40 odsto za razvoj regiona i od svojih članica traži tačne statističke podatke o bruto društvenom proizvodu, a to ne može da se uradi na regionalnom nivou.
“To mogu samo Beograd i Vojvodina, koji imaju skupštine. Centralna Srbija, u kojoj živi četiri miliona stanovnika, nema administrativne organe, ne može da pošalje statističke podatke EU, pa je samim tim uskraćena i za sredstva. Srbija može da dobije određenu sumu, ali neće moći da je potroši baš zbog istog nedostatka. Zato je decentralizacija u administrativnom smislu preko potrebna”, kaže Međak.
Decentralizacija i jeste, u neku ruku, pitanje života i smrti – opština Crna Trava, recimo, ima ukupno oko šezdesetoro dece, opština Kuršumlija samo devet stanovnika po kvadratnom kilometru, a pogranična sela prema Bugarskoj, Makedoniji ili Kosovu samo po desetak kuća na kojima se još dimi odžak.
I sama prestonica ima svoje probleme zbog centralizacije. Nedostatak stanova i infrastrukture, ogromne saobraćajne gužve, grad je prenaseljen i prezagušen, a država je tako strukturirana da 90 odsto naroda van Beograda hrli ka njemu. To možda i nije samo pitanje novca, već i mode. Srbija zauzima teritoriju od 88.000 kvadratnih kilometara, a grad Beograd teritoriju od 350 kvadratnih kilometara, što znači da na manje od 0,5 posto teritorije živi skoro trećina svih građana! “Pobednici iz Drugog svetskog rata su imali parolu kako će svi jednoga dana živeti u Beogradu. Bojim se da je to bilo vizionarski, kako na štetu Beograda tako i cele Srbije. Činjenica je da koncentracija svega u Beogradu: politike, kulture, sporta, pa ako hoćete i mafije, utiče na proces migracije koji se u kontinuitetu odvija već više decenija”, jasan je Branislav Kovačević Cole, lider kragujevačke “Lige za Šumadiju” i bivši član Predsedništva DOS.
Komisija za decentralizaciju pri Ministarstvu kulture radila je istraživanje gde se spominje da je u Srbiji, od 48 pozorišta, čak 21 u Beogradu. Od 162 časopisa koji se objavljuju u Srbiji, 83 ima sedište u prestonici. Broj izdavačkih kuća je još drastičnije na strani Beograda, gde se posluje čak njih 143, što je 79,4 posto.
Unutrašnjost je, kako za “Borbu” objašnjava Aleksandar Kekenj, predsednik niške NVO “Diferencija”, termin koji najbolje opisuje stanje stvari u ostatku Srbije. Budući centralizovana, Srbija je za svet ekvivalentna Beogradu.
“Glavni grad je to mesto, taj centar, koji stoji nekako ispred, koji predstavlja i koji je simbol i ponos zemlje, dok ostalo jest unutra, sakriveno, ili kako to decentralisti još znaju nazvati – područje pod protektoratom. Ovo unutra se ne pita ni o čemu i nevidljivo je”, kaže Kekenj.
Miša Karić, novinar dnevnog lista Borba, u tekstu objavljenom 15. januara 2009. godine pod nazivom: “Šlog ćete preživeti u Beogradu, u Pirotu ćete sigurno umreti“