Intervju za list Borba: Aleksandar Kekenj, predsednik NVO Differentia.
Kome odgovara ovolika centralizacija Srbije, zašto je do nje došlo i kako se u praksi može sprovesti proces decentralizacije?
Termin “centralizam” je dovoljno eksplicitan: centralizacija je koncentracija moći na jednom mestu; to dalje znači da sve što se nalazi vani dobija nazive kao što su “periferija”, “provincija” ili “unutrašnjost”. Unutrašnjost je možda termin koji najbolje opisuje stanje stvari u ostatku Srbije. Budući centralizovana, za svet je Srbija ekvivalentna Beogradu. Glavni grad je to mesto, taj centar, koji stoji nekako “ispred”, koji predstavlja i koji je simbol i ponos zemlje, dok ostalo jest “unutra”, sakriveno, ili kako to decentralisti još znaju nazvati – područje pod protektoratom. Ovo “unutra” se ne pita ni o čemu, i nevidljivo je.
Ne bih mogao da govorim o tome kome neposredno centralizam odgovara te ovaj ne želi da ga ukine, jer nije nužno da postoji neko takav da bi se centralizam u Srbiji održavao. Dovoljno je da ne postoje povoljni uslovi da se ideja decentralizacije sprovede u delo. U ovom trenutku, baš kao i proteklih godina, decentralizacija je kao ideja zanemarena jer ne postoji dovoljno snažna svest građana o potrebi za njom, ili neophodnosti sprovođenja ove mere koju prepoznaje svaka država koja sebe naziva demokratskom. Ako je na delu populistička stranačka politika, čiji je glavni motiv obezbediti jeftine glasove, tada je opasno uzimati decentralizaciju kao deo političkog programa, pogotovo u zemlji u kojoj je od početka do kraja devedesetih forsirana ideja centralističke, unitarne države. Drugim rečima, decentralizacija se do sada nije isplatila političkim partijama, a postupak koji bi podrazumevao informisanje građana o tome šta decentralizacija i regionalizam jesu nije se nikada postavljao kao prioritet. Taj deo posla, a rekao bih – glavni, prepuštao se volji medija i nevladinih organizacija građanske orijentacije, što nije i ne može da bude dovoljno s obzirom na to koliko je ovakvih u zemlji.
Posredno, centralizam odgovara građanima Beograda, što je i više nego evidentno.
Centralizam se u Srbiji u novijoj istoriji prepoznaje kako u komunističkoj, tako i u potonjoj, nacionalističkoj ideji devedesetih. I jedna i druga su autoritarne i građane ne vide kao potencijal, nego ih posmatraju kao potencijalnu opasnost od koje bi se valjalo obezbediti zabranama i ograničenjima. Tako se problem širi, pa ako želimo da govorimo o decentralizaciji mi ćemo morati da kritikujemo ne samo centralizam, nego i njegove ideološke izvore. Decentralizacija u Srbiji će biti sprovedena kada građani budu postali svesni svojih prava, i zahtevali da društvo pruža jednake mogućnosti svima. Konačno, ovo znači da se demokratija i centralizam ne mogu nikako složiti.
Možete li navesti neke najdrastičnije primere iz Niša i sa juga Srbije koji su posledica centralizovane vlasti?
Mogu da spomenem da je ove godine Komisija za decentralizaciju pri Ministarstvu kulture radila istraživanje u kojem se spominje da je u Srbiji od 48 pozorišta, čak 21 u Beogradu, odnosno 42%, dok je u jugoistočnoj Srbiji svega 6, ili 12%. Od 162 časopisa koliko izlazi u Srbiji, čak 83, ili 51,2% ima sedište u Beogradu, dok je svega 14, ili 8,6% na teritoriji jugoistočne Srbije. Broj izdavačkih kuća je još drastičnije na strani Beograda, u kojem se nalazi čak 143 ovakvih, što je 79,4%, dok je na teritoriji jugoistočne Srbije svega 5, odnosno 2,8%. Izložbenih galerija je u Srbiji ukupno 256, od toga 143, ili 55,9% je u Beogradu, a 21, ili 8,1% na prostoru jugoistočne Srbije. Primera je mnogo, i nema potrebe nabrajati ih sve da bi se došlo do zabrinjavajućih zaključaka o tome kako Srbija danas izgleda.
Ako nam je, pak, potreban izvod iz novijeg delovanja na ovom planu, pozvaćemo u pomoć novije događaje i tokove novca u oblasti kulture. Pozvaću se na svima dobro poznatu 2006. godinu, kada su sredstva iz Nacionalnog investicionog plana namenjena za kulturu, i to za narednih 18 meseci, raspoređena tako da je Beogradu pripalo čak 80,9% ukupnih sredstava. Sledeće godine je bilo za nijansu bolje, pošto je glavni grad 2007. godine iz NIP-a za kulturu dobio “svega” 59,1% (za razliku od Šumadije i zapadne Srbije koje su skupa dobile 5,9%, a teritorija južne i istočne Srbije 4,3%). Ove godine je, međutim, Beogradu pripalo još više nego 2006, iako je generalno fond sredstava bitno umanjen na republičkom nivou. Tako je prema NIP-u za kulturu u 2008. godini Beogradu pripalo čak 87,5%, ili 545 miliona dinara, za razliku od jugoistočne Srbije koja je dobila 3,2% ili 20 miliona dinara, odnosno Šumadije i zapadne Srbije kojima je pripalo ukupno 2,4% ili 15 miliona dinara. Prema glavi stanovnika to znači da je stanovnik Beograda od države, iz oblasti kulture prema Nacionalnom investicionom planu, dobio 332, stanovnik jugoistočne Srbije 20,8, a građanin Šumadije i zapadne Srbije u proseku 5,5 dinara.
Prema istom izvoru, Ministarstvo kulture je u sklopu finansiranja projekata u 2006. godini nagradilo projekte koji se realizuju u Beogradu u ukupnom iznosu od 55,5 miliona dinara, što je ukupno 57% od sredstava planiranih za ovu namenu. Naredne, 2007. godine, isto ministarstvo nagrađuje beogradske projekte u iznosu nešto većem od 84 miliona dinara, što je 60% od ukupnog iznosa.
Još je žalosnije, mislim, to što se ovo događa dok se država uveliko hvali kako radi na ravnomernom regionalnom razvoju.
Kad je reč o prosečnim mesečnim zaradama, situacija je možda još drastičnija. Jednostavno izračunavanje mesečnih razlika u primanjima u odnosu Beograda i opštine sa najnižom prosečnom zaradom u zemlji daje neverovatan podatak. Naime, prosečan stanovnik Beograda je u 2007. godini zaradio 415.440, dok je u istom periodu prosečni Belopalančanin zaradio 127.848, što je na godišnjem nivou manjak od 287.592 dinara u odnosu na stanovnika prestonice.
Koje političke stranke u Srbiji shvataju potrebu decentralizacije, a koje ne?
Mnoge je imaju u svojim programima ali retko izlaze sa tim u javnost. Drugi problem je što iste često i ne znaju šta decentralizacija podrazumeva, pa misle da je decentralistički ako jednokratno udele novčanu pomoć ugroženim područjima, i tako iz godine u godinu, prema konkursu i kriterijumu koja je opština u toj godini najgore plasirana i najnepoželjnija za život.
Među partijama koje bi načelno trebalo da podržavaju decentralizaciju su one koje javnost vidi demokratskim i proevropski orijentisanim, tako da se kao odgovor nameću LDP i Demokratska stranka. To su jedine dve partije koje u svojim programima posvećuju više od jedne ili dve rečenice problemu centralizovanog društva. Međutim, njihova priča o decentralizaciji na terenu se ili svodi na razgovor o Vojvodini, ili su izborna obećanja bez većeg prioriteta.
Uz ovo valja dodati da je Demokratska stranka izneverila očekivanja decentralista jer je učestvovala u izradi aktuelnog Ustava Srbije koji otežava proces decentralizacije i praktično onemogućava ideju regionalizacije.
U javnim nastupima predstavnici stranke G17plus deklarišu se kao oni koji podržavaju decentralizaciju. Partija je, ipak, mnogo puta bila u prilici da odlučuje o distribuciji sredstava, i na tom planu gotovo se ništa u korist decentralizacije nije desilo, tako da se ne može ni ovde govoriti o zalaganju za decentralizaciju na terenu.
Nova Srbija je u svom programu navela nekoliko rečenica o decentralizaciji, ali takve da poznavaocima ove materije govori jedino o tome da se radi o stranci koja nema dovoljno stručan kadar koji bi se ovim pitanjem ozbiljno bavio.
Demokratska stranka Srbije je, uprkos sopstvenom programu, jedna od glavnih krivaca za članove Ustava koji otežavaju proces decentralizacije Srbije. Kako pomenuta činjenica, tako i stvaranje još većih regionalnih razlika za vreme vladavine Vojislava Koštunice učvršćuju ovu partiju na poziciji centralizma.
Srpska radikalna stranka je i programski i ideološki protiv decentralizacije, i tu ne treba posebno trošiti reči.
Jedina partija za koju bi se moglo kazati da je bez stida decentralistička jeste Liga socijaldemokrata Vojvodine. Međutim, radi se o regionalnoj partiji čiji su prioriteti vezani za Vojvodinu, tako da ostaje problem što nema ko da zastupa sličnu ideju u drugim delovima zemlje.
Ministar lokalne samouprave, Marković, kaže da je decentralizacija skup projekat. Koliko je po vašim proračunima novac zaista problem? Još nešto: mogu li se ministarstva, vladine agencije, izmestiti iz Beograda?
Ne vidim zašto bi novac bio problem kad je reč o decentralizaciji, jer ona podrazumeva donošenje akata o većim ingerencijama opština, gradova, lokalnih samouprava i autonomnih pokrajina. Nikakva posebna ulaganja tu nisu potrebna, pogotovo ako se radi po modelu “decentralizacije odozdo”, jer ova podrazumeva postepeno formiranje institucija od značaja za regije i niže teritorijalne jedinice.
Ono što obično centralisti smatraju skupim jeste stvaranje novog, drugačijeg teritrijalnog uređenja – regionalizacija. Ona je isto tako bitna, ali i ovde mogu da se izbegnu troškovi. Čak u određenim slučajevima modela regionalizacije mogao bi da se redukuje broj državnih službenika; recimo time što bi se ukinuo nivo okruga, koji ionako postoje iz razloga dekoncentracije vlasti, a ne decentralizacije. Isto tako i mnogi službenici na centralnom nivou obavljaju poslove koji bi se mogli obavljati na nivou regija te bi jedino trebalo izvršiti premeštanje.
Što se izmeštanja ministarstava tiče, to je i dalje nivo dekoncentracije vlasti a ne decentralizacija u pravom smislu reči. Naravno, moguće je i, razume se, poželjno obaviti i to, pritom tako nešto čak i ne zahteva nikakvu pripremu, nikakve projekte, i nikakav napor, ali ne bi valjalo nasedati na priču da izmeštanje ministarstava van Beograda znači i decentralizaciju vlasti. Ta ideja se mogla čuti od strane onih koji su hteli da uvale lepo upakovani centralizam. Dobro bi bilo da građani Srbije uoče razliku.
Pitanja postavljao novinar lista Borba, Draža Petrović
