Intervju: Marko Vidojković, pisac i politički komentator iz Beograda
Koštunica je raspisao parlamentarne izbore najverovatnije sa namerom da opravda stvaranje nove vladajuće koalicije DSS-NS-SPS-SRS. U šta će se Srbija pretvoriti i ko će sve biti odgovoran za takav politički i civilizacijski krah?
Ne bih rekao da je Koštunica “kriv” za vanredne parlamentarne izbore. Pre bih rekao da je sateran u ćošak, najpre vanrednim predsedničkim izborima, zatim njihovim rezultatom, a na kraju i izvlačenjem Demokratske stranke iz kosovske mitologije. DS se lukavo šljamčila uz kosovsku priču, ojačavši do te mere da postane dominantna stranka u vladi i stranka čiji je predsednik istovremeno i predsednik države. Mislim da je došlo vreme da se stvari rasčiste, a u ovom trenutku stratešku prednost svakako ima Demoksratska stranka, koja može, uz pomoć G17+ da manipuliše makroekonomskim kretanjima u predizborne svrhe.
Kosovski mit definitivno je iscrpljen sramnim događanjem naroda u Beogradu, 21. februara. Rekao bih da će, ukoliko dođe do rapidnog pada dinara ili povećanja kamata na kredite, prosečan birač ipak izabrati život umesto mita. Kapiram da je to upravo ono na šta ide, pre svega DS, a sa njima i G17+. Ostaje naravno da se vidi ko će s kim u koaliciju do kraja predizbornog procesa, a čini se da je Tadićeva ideja da ukloni i DSS i LDP sa političke scene. Sa DSS će ići malo teže posle stvaranja predizborne narodnjačke koalicije sa NS, a LDP će bez Čanka imati velikih problema da pređe cenzus, uoliko izlaznost bude kao u drugom krugu predsedničkih izbora, a oni dobiju svojih 200.000 glasova. Ovakav brutalan politički obračun u vreme kad se zemlja nalazi na evropskoj prekretnici ima opravdanja samo ako DS računa na preko 50% glasova, a nisam baš siguran da je to moguće. Moraće dobro da zaplaše narod u predizbornoj kampanji. Što se LDP tiče, neka vrsta bizarne koalicije sa Vukom Drašklovićem, uz pretpostavku da će se Čanak ipak opredeliti za ulazak u parlament sa Jovanovićem a ne sa Tadićem, nosi nadu za ulazak u parlament. Samostalno, a sa DS i G17 u koaliciji s druge strane, šanse im rapidno opadaju. Naravno, sve ovo je odvratno, imajući u vidu da je svako normalan sanjao o izlasku svih proevropskih stranaka u jednoj koloni ovog puta. S druge strane “vlada nacionalnog jedinstva”, stari Koštuničin san, između DSS-NS-SRS i SPS je više nego izgledna, ukoliko budu imali većinu u parlamentu, što se, budimo realni, najverovatnije ipak neće desiti, ne posle Tadićeve pobede na predsedničkim izborima.
Kako doživljavaš politiku onih koji izgovaraju frazu “Sa Kosovom u Evropsku uniju”?
To je naravno besmislica. Kosovo je savršen izgovor za držanje zemlje u izolaciji, kako bi Koštuničini i Ilićevi tajkuni nastavili da divljaju po zemlji. Bilo kakvo odsustvo kontrole spolja građanima Srbije će uvek da donosi bedu, a kriminalcima još više moći i novca. Kad si već dve godine lupetao o Kosovu kao o glavnom državnom problemu, nema razloga da to ne zloupotrebljavaš i dalje. Najnovija replika na ovu besmislicu, očigledno lukavo čuvana za ove parlamentarne izbore, o tome kako će Srbija lakše da kontroliše Kosovo ako pre njega uđe u Evropsu Uniju, čini se pije vodu kod birača, samo mora da se ponavlja milijardu puta, što Jeremiću i ostalim udarnim iglama DS-a svakako ne?e predstavljati problem.
Koji su stvarni problemi Srbije (pošto se poskidaju sva “strašila”)?
Srbija ima samo jedan jedini problem, a to je što još uvek nije kandidat za ulazak u EU. Postoje zemlje EU u kojima ljudi žive bednije nego građani Srbije, postoje zemlje EU koje nemaju nijedan autoput, ali jasno je da ova siva zona donosi slatke pare, kako domaćim, tako i dripcima iz inostranstva. Najgori zločin koji je Evropska Unija učinila prema građanima Srbije je sedamnaestogodišnje držanje u getu. Sve bi bilo drugačije kada bi ljudi pouzdano mogli da znaju kako izgleda svet i izvan ovih granica. U toj stvari ne mogu da krivim samo domaću vlast, jasno je da najveći deo odgovornosti za krizu u Srbiji i nedostatak evropske svesti njenih građana snosi upravo Evropska Unija i njen višegodišnji rigidni vizni režim.
Sve su češće diskusije o tome na koji način bi se trebalo boriti za građansko društvo. Srbijanka Turajlić pre nekoliko meseci u Peščaniku kaže kako je ton građanskih medija pregrub za osetljivo uho gladnih ljudi nacionalističke (narodnjačke, radikalske) orijentacije, da bi te ljude trebalo najpre nahraniti. Jedino nije jasno kako to učiniti ako Srbija ne promeni politički kurs. I tu imamo krug. Kako vidiš rešenje tog problema?
Naravno, od nevladinih organizacija, medija i savesnih pojedinaca ne zavisi ništa. Glavne poluge ove trome zemlje vuku njeni tromi i pokvareni političari, a svi na našoj sceni su, bez izuzetka, takvi, ne računajući pokojnog premijera Đinđića. Iluzija da su NVO, mediji i pojedinci mnogo bitni nas unazađuje isto koliko i zaslepljenost ljudi koji veruju kako je Kosovo i dalje srpsko. Pristajanje da gledaš sebe kao na nekog vojnika za Evropu, samo će da podgreva tihi građanski rat u koji su nas gurnuli naši političari, a koji, u krajnjoj instanci, najviše odgovara opet samo tajkunima. Čini mi se da na našoj javnoj sceni ima puno ljudi koji ne bi znali šta će sa sobom ako sutra odjednom ne bi bilo nekog Miloševića-Koštunice-Nikolića protiv koga će da se bore. To su univerzalni borci za demokratiju, s nekom vrstom vijetnamskog sindroma i nesposobnosti da se vrate svojim izvornim profesijama, kad se jednom sve ovo završi. Takvo ponašanje samo produžava agoniju. Ja jedva čekam da počnem da govorim isključivo o svojim knjigama i književnosti i drugim, mnogo životnijim stvarima od buđavog Koštunice, sujetnih Tadića i Jovanovića, podivljalog Vučića i sličnih srpskih nesreća.
Tvoji tekstovi su uglavnom oštri i neprijatni prosečnom srpskom čitaocu. Smatraš li da takva retorika menja one koji nisu na tvojoj političkoj strani? Želiš li da nekoga promeniš, nečemu naučiš?
Moji politički tekstovi postoje ili zbog honorara koje za njih dobijam, ili zbog ličnog pražnjenja koje osećam pišući ih, najčešće su oba razloga tu. Vrlo dobro znam da su oni namenjeni istomišljenicima, da nikoga ne mogu da promene, da zaslepljenog mogu samo dodatno da iznerviraju, ali ja ne osećam nikakvu vrstu slabosti prema čitaocima, a kamoli odgovornosti da moram da pazim šta i kako saopštavam. Jedini moj recept je istina.
(Intervju je objavljen u trećem broju časopisa “Zapad”)