Vuk Stefanović Karadžić (7. novembra, 1787. - 7. februar, 1864.) je bio srpski jezikoslovac i reformator srpskog jezika. Rođen u selu Tršiću blizu Loznice u Srbiji. Iako je naučio da piše i čita u Tronoškom samostanu, ostalo je sam sebe naučio. Učestvovao je u srpskim ustancima protiv Osmanlija i napisao je iscrpane izvještaje o njima. Reformirao je srpski jezik, standardizirao srpsku abecedu da bude jedna od najfonetičnih u svijetu, skupio nekoliko toma narodne proze i pjesništva, i napisao je sva dole propisana dijela. Za njegov rad, dobio je malo novčane pomoći, i ponekad je živio u siromaštvu. Umro je u Beču, 1864. godine.
BiografijaVuk Stefanović Karadžić rođen je u porodici u kojoj su djeca umirala, pa je dobio ime Vuk da ga vještice ne bi ubile. Pisanje i čitanje je naučio od rođaka Jevte Savića, koji je bio jedini pismen čovjek u kraju. Obrazovanje je nastavio u Loznici, a kasnije u samostanu u Tronoši. Kako ga u samostanu nisu učili, nego tjerali da čuva stoku, otac ga vrati kući. Ne uspjevši da se upiše u karlovačku gimnaziju, on odlazi u Petrinje. Kasnije stiže u Beograd da upozna
Dositeja, svog voljenog prosvjetitelja. Ovaj ga grubo otjera od sebe i Vuk razočaran odlazi u Jadar i počinje raditi kao pisar kod Jakova Nenadovića. Kad je otvorena Velika škola u Beogradu, Vuk je postao njen đak. Ubrzo oboljeva i odlazi na liječenje u Peštu. Kasnije se vraća u Srbiju i kada ustanak propada, odlazi u Beč. U Beču upoznaje
Jerneja Kopitara koji mu dalje pomaže u ostvarenju planova. Započeo je svoj rad na reformi srpskog jezika i pravopisa i uvođenju narodnog jezika u književnost. Zbog problema s knezom Milošem bilo mu je zabranjeno tiskati knjige u Srbiji, a i u austrijskoj državi, svojim radom stječe prijatelje i pomoć u Rusiji, gdje dobija stalnu mirovinu 1826. godine. U porodici mu je ostala živa samo kći
Mina Karadžić. Njegova glavna djela su: Početni udžbenik srpskog jezika" (1814), Riječnik srpskog jezika" (1818. i 1852), Novi zavjet (Prevod na srpski jezik, 1847.), Srpske narodne priče (1821.,1853.,1870.), Srpsko epsko pjesništvo (1845).
Vuk je umro je u Beču. Njegove kosti prenesene su u Beograd 1897. godine i s velikim počastima sahranjene u Sabornoj crkvi, pored
Dositeja Obradovića.
Filološki radU prvoj polovici 19. vijeka, uz pomoć tadašnjih vrhunskih filologa, kao što su
braća Grim i austrijskih vlasti koje je predstavljao
Jernej Kopitar, glavni habsburški cenzor za slavenske knjige - Vuk Stefanović Karadžić je počeo opsežnu reformu srpskoga jezika.
Ta je reforma počela u ranome razdoblju, prije 1814, kada je tiskana prva srpska gramatika, Karadžićeva
"Mala srbska pismenica", u kojoj je u dobroj mjeri već prihvatio slovopisna
rješenja Save Mrkalja iz 1810. Vremenom, Karadžić je dosta brzo, već pri pojavi
"Srpskog rječnika", formulirao svoj nacionalnojezični program. Iako je među srpskim piscima ranijega razdoblja (npr., kod Gavrila Venclovića) bilo djela pisanih srpskim vernakularom, Vuk je Karadžić prvi izgradio načela novoga srpskog standardnog jezika. Osnovna načela Karadžićeve reforme se mogu sažeti u tri tačke:
- izjednačavanje narodnog i književnoga jezika, tj. inzistiranje na folklornim jezičnim oblicima, za koje se smatralo da su pouzdan vodič zabilježen u narodnim pjesmama i poslovicama;
- prijekid sa svim starijim oblicima srpske književnosti i pismenosti i novo utemeljenje standardnoga jezika bez oslona na književnu tradiciju;
- i, novoštokavski folklorni purizam, što se očitovalo u čišćenju jezika od crkvenoslavizama koji su identificirani kao ruskocrkvena naplavina koja ne odgovara glasovnoj i gramatičkoj strukturi srpskoga jezika.
Iako je vremenom sve bolje upoznavao srpsku jezičnu i književnu baštinu, od srbulja do hagiografskih djela iz doba srednjega vijeka, postojećih u kasnijim prijepisima,
Karadžić je bio otprije svijestan da tradicija staroslavenskog jezika srpske suvrsti nije njegov glavni problem, kao ni uveženi ruskocrkveni jezik koji se ukorijenio u liturgiji - već slavenosrpski jezik, križanac ruskocrkvenoga i govornoga jezika vojvođanskih građanskih klasa, na kojem je već postojala nezanemariva književna produkcija, i čiji su protagonisti (Milovan Vidaković, Miloš Svetić), uz potporu patrijarha Stracimirovića, bili glavni Vukovi protivnici.
Bit spora nije ležala u akademskim nijansama, nego u samodefiniciji srpske nacionalne kulture toga doba. Ukratko: iako se veoma često, uglavnom u popularizatorskim djelima i širokim krugovima, srž Karadžićeve jezične preoblike traži u grafijskoj i pravopisnoj promjeni, to je tek tehnički vid njegova prevrata. Glavna razlučnica spora bijaše u tom što je
Karadžić, u općem smjeru djelovanja, jezik oblikovao prema idealiziranom uzoru srpskih seoskih govora, kao i to što se
dio njegovih jezikoslovnih inovacija ili oslanjao ili bio na crti već postojećih ostvaraja hrvatske jezične kulture. Sam je Karadžić tokom rada dotjerivao jezični izraz, jer je bio svjestan da nema ujednačenoga govora koji bi mogao biti jednostavno "prepisan" - no, ostaje činjenicom da je njegov ustrajni i strpljivi terenski rad u bilježenju narodnih poslovica, pjesma i priča (ne samo srpskih, nego i hrvatskih i bošnjačkih) bio pokazateljem folklorističke usmjerbe cijeloga njegova rada, a taj segment je i bio metom kritika obrazovanih slojeva. Naime,
govorni jezik priprosta puka nema razvijen intelektualni ni misleni rječnik, pa su mu protivnici prigovarali da osiromašuje srpski jezik. Ta je zamjerka imala smisla, no samo kratkoročno.
Budući da srpska kultura nije imala razvijene i ukorijenjene tradicije na vernakularu, a slavenosrpski križanac je bio potpuno umjetan jezik kojim ne samo što nije govorio nitko, nego i bez gramatičkih pravila, te i principa po kojima bi se napravila takva pravila, jedini put u budućnost je vodio preko rušenja tadašnje vladajuće jezične kulture. U tom pothvatu nije nedostajalo nihilizma, no, nije se ni mogao svesti jedino na razorno djelovanje: srpska narodna poezija pokazala se mostom koji vodi od pamćenja na srednjovjekovnu kulturu i uspostavlja kontinuitet na razini narodnih i vjerskih simbola identifikacije.
Glede pak optužbi da Karadžić profilom svojim reformi želi Srbe pokatoličiti (jer je nemali dio njegovih odredaba već postojao u hrvatskim i katoličkim pisanim djelima, književnim i leksikografskim), osim vidljive nebuloznosti takovih inkriminacija, zanimljivim ostaje pitanje u kojoj su mjeri hrvatska (slovinska, ilirska) djela utjecala na njegovu jezičnu stilizaciju. Za sada, sa sigurnošću se može reći da jesu, no stepen uticaja je teško odrediti:
Vuk je posjedovao više hrvatskih leksikografskih djela (rječnike i slovnice Della Belle, Mikalje, Belostenca, Stullija), te književna djela pretežno slavonskih pisaca (Relkovića, Kanižlića, Ivanošića), te pokojega dubrovačkog (kasnija izdanja Gundulića) - no, vjerojatno je najbliže istini da je našao u njima određen broj rješenja koja je uporabio u stilizaciji svoga oblika jezika, no i to da je opći smjer hrvatskoga jezikoslovlja i književnosti bio stran njegovu duhu koji je idealizirao pučki idiom, te u cjelini odbijao "gospodski" ili "varoški" oblik jezika - makar taj nastao i na štokavskom vernakularu.Negativna posljedica Karadžićeva polemičko-publicističkoga djelovanje bijaše njegovo zasnivanje pansrpske ideologije temeljene na pojednostavljenom shvaćanju jezičnodijalekatskih zakonitosti i povijesti. Esencijalno, Karadžić je izjednačio sve govornike štokavskoga narječja s etničkim Srbima, postavivši temelje velikosrpske ideologije u kulturnopovijesnom obliku. Iako se ne može sam okrivljavati za te stavove (koje je, čak i u radikalnijem obliku, zastupala rana slavistika u radovima Dobrovskog ili Šafařika) -
ostaje činjenicom da Karadžić nije, ni nakon polemike s hrvatskim filolozima poput Šuleka, odstupio od svijih stajališta, iako ih nije mogao uvjerljivo argumentirati. Time je doprinio rastu netrpeljivosti, koju ni jasno odricanje i nijekanje štokavsko-srpske kvazijednadžbe njegova najpoznatijega nasljedovatelja Đure Daničića, nije bitno umanjilo, te koja i dalje dominira srpskom jezičnopovijesnom ideologijom.Karadžićeva kapitalna djela, medu kojima se ističu prvo izdanje
"Srpskog rječnika" (1818.), drugo, znatno prošireno (1852.), te
prijevod "Novoga zavjeta" (1847.), postavili su temelje za suvremeni standardni srpski jezik, a
znatno su utjecala i na oblik suvremenog standardnog hrvatskog jezika, ponajviše u fazi tzv. hrvatskih vukovaca ili mladogramatičara, među kojima se isticao Tomislav Maretić.
Iz staroslovenske azbuke Vuk je uzeo sledeća 24 slova:
Njima je dodao slova:
Јј,
Љљ,
Њњ,
Ћћ,
Ђђ,
Џџ, i izbacio slova:
Na tehničkoj razini,
Karadžićeva reforma se manifestirala u novoj srpskoj ćirilici u kojoj su izbačeni nepotrebni poluglasnici (ъ, ь),
apsorbirani grafemi za lj, nj, dž koje je predlagao Sava Mrkalj (Vuk je gotovo u potpunosti preuzeo grafiju "narodnog" pisanog idiolekta Gavrila Stefanovića Venclovića, monaha u manastiru Rača s konca 17. i početka 18. vijeka)
te je uveden grafem j iz latinice. Novi fonološki pravopis, primjeren prozirnom idiomu kakav je srpski, zamijenio je stariji tvorbeno-morfološki pravopis. Jezični supstrat je bila novoštokavska ijekavština (istočnohercegovačko-krajiški dijalekt), koju je
Vuk Karadžić stilizirao dijelom i prema hrvatskim pisanim djelima (tjerati mjesto ćerati). No, zbog uticaja srpske građanske klase u Vojvodini i Srbiji, ta je reforma prihvaćena u nešto izmijenjenom obliku: ijekavski refleks jata (ě) je zamijenjen ekavskim (dete mjesto dijete). Srpski književni jezik ijekavskoga refleksa jata ostao je u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, kao i među Srbima u Hrvatskoj.
Nefilološki radVuk je pored svog najvećeg doprinosa na jezikoslovnom planu, dao vrlo značajan doprinos i srpskoj antropologiji u kombinaciji s onodobnom etnografijom. Uz etnografske zapise ostavio je zapise i o fizičkim osobinama tijela. U književni jezik je unio bogatu narodnu terminologiju o dijelovima tijela od tjemena do stopala. - Treba napomenuti da su ovi termini dio standardnoga srpskoga strukovnog nazivlja, kako u znanosti tako i u svakodnevnom govoru. Dao je, između ostalog, i svoje tumačenje veze između prirodnoga okoliša i stanovništva, a tu su i dijelovi o prehrani, o načinu stanovanja, higijeni, bolestima, kao i o pogrebnim običajima. U cjelini gledano, ovaj značajni doprinos Vuka Karadžića zaslužuje novu analizu suvremene antropologije.
Citati„Piši kao što govoriš i čitaj kao što je napisano.“Iako gore navedeni citat se obično pripisuje
Vuku S. Karadžiću,
citat je zapravo ortografski princip kojeg je izmislio njemački gramatičar i filolog Johann Christoph Adelung.
Karadžić je samo koristio taj princip kako bi sproveo reformu svog jezika (iz knjige "Gramatika srpskog jezika" profesora Ljubomira Popovića).
Glavna dijela- Mala prostonarodna slaveno-serbska pesnarica, Beč, 1814
- Pismenica serbskoga jezika, Beč, 1814
- Narodna srbska pjesnarica, II deo, Beč, 1815
- Srpski rječnik istolkovan njemačkim i latinskim rječima, Beč, 1818
- Narodne srpske pripovjetke, Beč, 1821, dopunjeno izdanje, 1853
- Narodne srpske pjesme III, Lajpcig, 1823
- Narodne srpske pjesme II, Beč, 1823
- Narodne srpske pjesme I, Beč, 1824
- Mala srpska gramatika, Lajpcig, 1824
- Žizni i podvigi Knjaza Miloša Obrenovića, Petrograd, 1925
- Danica I-V, Beč, 1825-1833
- Žitije Djordja Arsenijevića, Emanuela, Budim, 1827
- Miloš Obrenović, knjaz Srbije ili gradja za srpsku istoriju
našega vremena, Budim, 1828 - Luke Milovanova opit..., Beč, 1823
- Narodne srpske pjesme IV, Beč, 1833
- Narodne srpske poslovice i druge različne, kao i one u običaj
uzete riječi, Cetinje, 1836 - Crna Gora i Crnogorci (na nemačkom), Štutgart, 1837
- Pisma Platonu Atanackoviću, Beč, 1845
- Novi zavet Gospoda našega Isusa Hrista (prevod), Beč, 1847
- Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, Beč, 1849
- Praviteljstvujušči sovjet serbski za vremena Kara-Djordjijeva, Beč, 1860
- Srpske narodne pesme V, Beč, 1865
- Srpske narodne pjesme iz Hercegovine, Beč, 1866
- Život i običaji naroda srpskog, Beč, 1867
- Nemačko srpski rečnik, Beč, 1872
Izvor:
- AntikvarneKnjige.com
- Bosanska Wikipedia
