Ernesto Che Gevara (Ernesto Che Guevara)

[Domaci Zdajnik]

Revolucionarna ikona i kubanski Ajhman
Dok se navršava 40 godina od smrti Ernesta Čea Gevare, pojedini autori prebacuju krivicu za opšti nekritički stav prema njemu na francuske intelektualce, posebno na Žan-Pola Sartra

Piše: Drago Pilsel, za Evropu iz Zagreba

Romantični heroj koji ima vojsku obožavalaca širom sveta Ernesto Če Gevara de la Serna (1938–1967), ikona kubanske marksističke revolucije, četiri decenije nakon smrti u bolivijskoj džungli podvrgnut je kritikama u kojima je prikazan kao hladnokrvno čudovište, ali i pohvalama u kojima se ističu njegova ljudskost i predanost borbi protiv siromaštva i svakojake vrste robovlasništva. Konačno, po profesiji je bio lekar.

Popularni Če (u Srbiji bi taj poznati argentinski nadimak za svakog koji nam je blizak mogao biti preveden kao «bre») bio je idejni začetnik osnivanja lanca koncentracionih logora širom Kube, kojima je neko vreme zapovedao.
 

Ovaj intelektualac u konc-logore nije trpao samo političke protivnike i disidente nego i homoseksualce, katoličke sveštenike i časne sestre, Jehovine svedoke, sveštenike afrokubanskih kultova, pa čak i rok muzičare (članovi grupe Los Pacificos, Meme Solis i dr.).
 
Ti logori, u kojima su završavali i tinejdžeri od 15 ili 17 godina, nosili su «benigni» naziv Unidades Militares de Ayuda a la Producción (UMAP, Vojne jedinice za pomoć proizvodnji) i bili su ekvivalent sovjetskim gulazima. Najpoznatiji „uznik“ Čeovih i Kastrovih mučilišta bio je Hajme Lukas Ortega i Alamino, današnji havanski nadbiskup i kardinal.
 
HRUŠČOV PAMETNIJI

Slavljeni Če zamalo je zapalio iskru za početak trećeg svetskog rata jer je s Nikitom Hruščovim ugovorio instaliranje sovjetskih nuklearnih raketa na Kubi, što je rezultiralo dramatičnom krizom 1962. Gevara je išao tako daleko da je, u intervjuu za britanski levičarski list Daily Worker, lično zapretio SAD da će izvršiti nuklearni napad na Njujork.
 
Srećom, poststaljinistički zlotvor Hruščov, koji je u krvi slomio mađarsku revoluciju 1956, bio je puno pametniji i odgovorniji od svog kubanskog saveznika, pa je nuklearne rakete demontirao i vratio natrag u SSSR. Kubanski Adolf Ajhman, kako najžešći neprijatelji zovu Čea Gevaru, život je okončao 9. oktobra 1967. u Boliviji prilikom pokušaja «izvoza» revolucije.
 
Najbolji poznavalac života i dela slavnog argentinskog revolucionara (ovaj novinar je pregledao dvadesetak njegovih najboljih biografija), njegov sunarodnjak, psihoanalitičar, kulturni radnik i istoričar Pačo O’Donel (u biografiji Če – život za bolji svet) podseća na korake koji su Gevaru dovele do Bolivije sa ne više od pedesetak saboraca.
 
Prema svemu sudeći, Kastro je odavno želeo da ga se reši, i pokušao je to već jednom dok se Če borio u Africi. Dosta uverljiva teorija glasi da se Fidel pobrinuo da informacija o poziciji revolucionarevog logora dođe do CIA, da su je Amerikanci dali bolivijskoj vojsci, a da su put do Čeovog skrovišta zapravo pronašli domaći Indijanci.
 
Zaseda je pripremljena blizu sela La Igera. Če je u toj bici teško ranjen. Odveden je u lokalnu školu, koja je delovala kao privremena ambulanta. Naredba je glasila: "Ubijte legendu, ali nemojte mu pucati u lice da bi ga na fotografijama bilo moguće prepoznati"!
 
I tako, sutradan, 9. oktobra, čast da ispali konačne rafale u Ernestovo telo pripala je zastavniku Mariju Teranu, koji će svedočiti da se tresao od straha. "Kad je došao trenutak, on (Če) me je pogledao ravno u oči i kazao: 'Vojniče, saberite se, dobro naciljajte i ispunite naredbu. Budite čvrsti i ne oklevajte, ali znajte (rekao mi je to kao naređenje) da sada ubijate pravog čoveka'."
 
Istorija zaista piše čudne pripovetke, i tako se dogodilo da smo nedavno saznali kako je sin zastavnika Terana u jednom bolivijskom dnevniku javno zahvalio kubanskim oftalmolozima što su lani vratili vid njegovom slepom ocu, čoveku koji je hladnokrvno ubio Čea Gevaru. Elem, Gevarino telo najprije je prebačeno u gradić Valjegrande. Tamo su mu odsečene ruke kako bi bile iskorišćene za prepoznavanje prema daktiloskopskim datotekama argentinske federalne policije.
 
DNEVNICI
 
Kada se čitaju njegova pisma poslednjoj supruzi Aleidi Marč, otkriva se toplota srca čoveka koji je duboko zaljubljen, nežan, privržen, koji plače za svakim ubijenim saborcem. Teško je takvog Gevaru spojiti s onim koji je vršio egzekucije odmah po pobedi revolucije na Kubi. "Napasti gotovo legendaran lik nije lak zadatak. Njega brani toliko ljudi. Stvorili su kult od nedodirljivog Čea", kaže autor knjige Sakriveno lice Čea Hakobo Mačover, Kubanac koji od 1963. živi u egzilu u Francuskoj i koji ne krije koliko ga prezire. On za herojski status Čea krivi francuske intelektualce koji su 60-ih hrlili u Havanu i palili se na šarm "Komandantea" koji je govorio njihov jezik. Među odgovornima za Čeovu "kanonizaciju" ističe Režis Debrej, koji je 60-ih postao Gevarin sledbenik i profesor filozofije na univerzitetu u Havani.
 
"Legenda stvorena oko Čea pre svega je francuska kreacija koja je vremenom postala međunarodna", tvrdi Mačover. Žan-Pol Sartr, egzistencijalistički pisac koji je Havanu posetio 1960. sa Simon de Bovoar, takođe je imao ulogu jer je opisao Gevaru kao "najpotpunijeg čoveka svoje epohe". Francuzi su pri tom ignorisali sve što se nije uklapalo u njihovu idealizovanu sliku Čea, tvrdi Mačover.
 
Sam Gevara je vrlo živopisno u dnevnicima opisivao svoju ulogu egzekutora. Recimo, pogubljenje Eutimija Gere, seljaka koji je navodno sarađivao s vojskom kubanskog diktatora Fulgensija Batiste: "Ispalio sam metak kalibra 32 u desnu polutku njegovog mozga i on mu je izašao kroz levu slepoočnicu. Nekoliko minuta je stenjao, a zatim je umro", opisao je Če. Gevara je bio samo jedan od brojnih "izdajica" izvrgnutih, kako je to nazivao, "činovima pravde". Suđenja su, pri tom, bila retka.
 
"Sproveo sam istragu po hitnom postupku i zatim je seljak Aristido pogubljen. Nije moguće tolerisati ni sumnju na izdaju", napisao je o drugom ubistvu. Posebno mu je bio zanimljiv slučaj muškarca koji je neposredno pre egzekucije napisao pismo majci u kojem priznaje "pravednost kazne koja mu je dodeljena", te od nje traži da "bude verna revoluciji". "Od krivaca, ili onih koje su takvima smatrali, očekivalo se da će priznati korist od smrtne kazne", piše Mačover.
 
Gevara je izvodio i lažna pogubljenja zatvorenika. Nakon što je shvatio da nije ubijen, jedan od takvih, pisao je Gevara u svom dnevniku, «dao mi je velik, glasan poljubac, kao da se našao pred rođenim ocem». Gevara je posle postao šef kubanske središnje banke, gdje je novčanice potpisivao nadimkom Če. No njegov prvi posao nakon što su gerilci 1959. pobedonosno umarširali u Havanu bilo je vođenje Komisije za pročišćenje, te nadgledanje egzekucija u havanskom zatvoru La Kabanja.
 
"Popeo bi se na vrh zida i ležao na leđima pušeći havansku cigaru dok je posmatrao pogubljenja", citira se u knjizi Darijel Alarkon Ramirez, jedan od bivših Gevarinih saboraca. To je trebalo da bude gest moralne potpore muškarcima u streljačkim vodovima, dodaje Mačover. "Za te ljude koji nikad pre nisu videli Čea to je bilo nešto izuzetno važno i davalo im je hrabrost", piše Mačover.
 
ČE I KASTRO

Tokom šestomesečnog perioda Gevara je strastveno sprovodio Kastrove naredbe te je nakon suđenja po kratkom postupku naredio egzekuciju 180 zatvorenika. Iako su takvi podaci opšte poznati, mnogi danas Čea smatraju kultnom osobom. Posebno je popularan među mladima, i to ne samo među onim dobrostojećim koji imaju mutnu sliku onoga što je Če zaista predstavljao.
 
Njegovo lice krasi majice, šoljice, postere, priveske za ključeve, pojavljuje se u pesmama, operama i likovnim delima. Nedavno je u rodnoj Argentini proglašen "najvećom političkom osobom Argentine", većom od Perona, a 40-godišnjica njegove smrti, 9. oktobra, obeležena je na celom području Anda i Kariba.
 
No jednom, kada svi Kubanci saznaju istinu da je Kastro jedva dočekao odlazak Ernesta s Kube kako bi širio revoluciju jer je ovaj bio protiv Sovjeta, a Kastro je jedva čekao da ga Hruščov pozove u lov i nauči da skija, El Komandante će se još jače urezati u pamćenje kubanskog naroda, koji je, izgleda, zauvek zaboravio da je Če bio taj koji je započeo strijeljanja odmah nakon pobede revolucije, a želi da veruje da je taj poznati lekar, po čistoći ideala i moralu, nesebičnom duhu i borbenosti za prava siromaha i ugnjetavanih, gotovo pa ravan samom Isusu iz Nazareta.
 
Huber Matos, nekadašnji Kastrov saborac iz Sijera Maestre koji je sa samim Fidelom i legendarnim zapovednikom Kamilosom Sjenfuegosom predvodio slavni ulazak gerilskih snaga u Havanu 8. januara 1959, nakon pada proameričke diktature Fulgencija Batiste, kasnije je proveo dvadeset godina teške zatvorske robije pošto se zamerio Fidelu. Danas u Majamiju piše knjige i članke kako bi demaskirao poznatog bradonju: da je jedina Kastrova ideologija ostanak na vlasti.
 
Kaže da bi i slavni Ernesto Če Gevara to savršeno razumeo i da bi, šokiran neslobodom i korupcijom, danas bio vodeći politički disident na ostrvu. Stvarnost Kube, tvrdi Matos, nalikuje onome što su Kubanci živeli pre Kastrovog dolaska na vlast. I dalje vladaju siromaštvo i beda. Jedino što se još može dogoditi jeste Kastrov nestanak i da se američka zastava vijori na celom ostrvu, kao nekad, a ne samo na području uzurpiranih teritorija vojne baze kod Gvantanama.
 
Zamena kostiju?
 
Pojavila se polemika o tome jesu li ostaci Čea Gevare, pronađeni 1997. u jednoj zajedničkoj grobnici u Boliviji, isti oni koji se nalaze pod njegovim imenom sa ostacima drugih boraca ubijenih u Boliviji, u mauzoleju posvećenom Gevari u Santa Klari, gdje se i najžešće borio tokom revolucije 1958. Patolozi iz Španije i Francuske smatraju da, na temelju iscrpnih tehničkih i drugih analiza, kosti koji se pripisuju Čeu nisu njegove. Sve bi se odmah završilo DNK analizom, ali kubanski režim o tome ne želi ni da čuje. Jer, šta ako se ustanovi da je Fidel, namerno, jer mu je gorelo pod petama, umesto Gevare, u zid gde navodno stoje njegove kosti naložio da se stave ostaci nekog drugog revolucionara?

[Truman]

Da...i ja sam citao da je bio zedan krvi. Navodno je to i napisao u nekom pismu. Za jedne heroj za druge masovni zlocinac...kako me ovo podseca na nesto. Ja licno o njegovoj licnosti imam neprijatno misljenje.

[provincijalac]

za vecinu ljudi on je nekakav heroj, mada ista ta vecina i ne zna nishta o dotichnom. to je neki obichaj omladine da prati neki stil koji je kao kul... a sam ernesto sigurno sebe ne smatra nikakvim herojem, mozhda tek ikonom gerilskog nachina ratovanja.

[DaXa]

Meni je zanimljiva vasha percepcija njegove i lichnosti Nikite Hrushchova, a gde su tu "Ameri"? Koliko je ljudi poginulo od strane njihovih placenika. Gledao sam na mislim B92 emisiju posvecenu revoluciji na Kubi, jel iko zna shta ej bila Kuba pre tog rata? Americhki sverc-centar. Uostalom opshte je poznato da Amerika prikriva i chuva teroriste koji iz dana u dan napadaju Kubu. Ne zhelim da mislite da ja slavim kubansku revoluciju itd. ali pomalo me i iritira to ignoriranje americhkog dela u tim pokoljima.

[Plodni bizon]

Da vidimo šta kažu srpska i hrvatska Wikipedia kombinovano...


Če Gevara

Ernesto „Che" Guevara de la Serna (Rosario, Argentina, 14. lipnja 1928. - kod Higuerasa, 9. listopada 1967.), argentinsko-kubanski marksistički revolucionar i političar.

Guevara je porijeklom iz argentinske građanske obitelji. Završivši studij medicine putovao je Južnom Amerikom pri čemu se uvjerio u bijedu radnika i Indijanaca kriveći za to sjevernoameričke kapitaliste i autoritarne režime koje su oni podupirali. Okrenuvši se žestokom antiimperijalizmu i marksizmu, pridružio se Pokretu 26. srpnja koji je pod vodstvom Fidela Castra namjeravao izvrišiti revoluciju na Kubi. 1956. se s ostalima iskrcao na otok i sljedeće dvije godine - s najvišim činom, comandante - proveo u gerilskom ratovanju. Nakon pobjede revolucionara 1959. obavljao je državničke funkcije vezane uz gospodarstvo i bio jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih ljudi na Kubi. Istodobno se bavio teorijom gerilskog ratovanja te planirao širenje komunističke revolucije na ostatak Južne Amerike i zemalja trećeg svijeta.

1965. napustio je Kubu i pošao u Kongo odakle je planirao pokrenuti afričku revoluciju. Nakon potpunog neuspjeha operacije, isto je pokušao i u Boliviji no također neuspješno: uhvaćen je i odmah pogubljen. Njegova smrt izazvala je burne reakcije u svijetu: za vrijeme studentskih pokreta šezdesetih smatran je uzornim revolucionarom, a na Kubi i danas ima status nacionalnog junaka kao i među raznim drugim latinoameričkim ljevičarskim pokretima.


Biografija

Ernesto Če Gevara (Ernesto Che Guevara) potječe iz argentinske građanske obitelji. Otac, Ernesto Guevara Lynch, bio je iz obitelji plemićkih predaka, od čijeg je nekada velikog bogatstva ostalo samo umjereno nasljedstvo; studirao je arhitekturu i strojarstvo, ali nije diplomirao nego se posvetio poduzetništvu. Majka, Celia de la Serna, bila je iz vrlo ugledne obitelji s poviješću u visokoj politici, a zbog samovoljne odluke da se uda za Guevaru dobila je samo dio povelikog obiteljskog nasljedstva; bila je obrazovana u katoličkoj školi, ali je opisivana kao vrlo slobodoumna osoba.

Ernesto, prvi od petero djece, rođen je 14. svibnja 1928. u gradu Rosario (roditelji su mu inače živjeli u Buenos Airesu). Već u dobi od dvije godine dobio je prvi napadaj kronične astme koja će ga pratiti kroz cijeli život. Zbog njegovog teškog zdravstvenog stanja obitelj je bila prisiljena preseliti u područje Cordobe koje je imalo odgovarajuću suhu klimu i toplice za plućne bolesnike. Sinova bolest zahtijevala je stalnu brigu roditelja i povelika novčana sredstva. Obitelj je preživljavala od malog prihoda s očeve farme čaja i majčinog nasljedstva; iako su često bili u financijskim problemima održavali su životni stil više klase. Zbog životnih teškoća, temperamenta i navodnih Ernestovih izvanbračnih veza, par se često svađao. Atmosfera u domu opisivana je kao libertinska i boemska, a često su imali i brojne goste.

Zbog bolesti Ernesto je krenuo u školu tek s devet godina, preskočivši prva dva razreda; prije toga ga je majka obrazovala kod kuće i s njom je postao vrlo blizak. U razdobljima napada, provodio je vrijeme čitajući, uglavnom pustolovne romane, ali kad bi mu se stanje poboljšalo bavio se i raznim natjecateljskim sportovima i igrao se s ostalom djecom. Bio je društven i razmetljiv te se isticao među vršnjacima; često je provocirao i radio vragolije zbog kojih su ga odrasli smatrali neodgojenim i bezobraznim. Profesori su ga opisivali kao bistrog, ali osrednjeg učenika. Iako mu je otac bio politički aktivan i pomagao republikancima za vrijeme Španjolskog građanskog rata i Francuskom pokretu otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata, Ernesto kao srednjoškolac nije bio posebno zainteresiran za politiku. Umjesto toga, igrao je ragbi i družio se s vršnjacima; bio je popularan među djevojkama, a smatrali su ga šaljivčinom i ekscentrikom, posebno zbog njegovog neurednog stila odijevanja. U srednjoj školi je bio dobar, ali je dobio nekoliko opomena zbog ponašanja; puno je čitao, posebno se interesirao za filozofiju i društvene teme.



1947. upisao je studij medicine. Roditelji su mu se tada rastavili i zapali u financijske poteškoće pa je usput radio honorarne poslove, nekoliko mjeseci i kao mornar; također je sudjelovao je i na neplaćenom istraživačkom radu o alergijama koje su ga jako zanimale. I dalje je puno čitao, detaljnije se upoznao s djelima Freuda i Marxa, ali politički je i dalje ostao neaktivan, čak i u naelektriziranoj atmosferi za Peronove vlasti. Volio je putovati i često bi odlazio na putovanja biciklom izvan Buenos Airesa, a jednom je motociklom nekoliko tjedana sam putovao po sjeveru Argentine. 1951. je s nedovršenim fakultetom stekao certifikat medicinskog tehničara i s prijateljem Albertom Granadom se uputio na višemjesečno putovanje motorom po Južnoj Americi. Budući da su i sami bili bez novca, često su boravili u društvu siromašnih radnika i Indijanaca čija je potlačenost Ernesta uznemirivala; za probleme siromaštva je krivio anglosaksonske imperijaliste koji su južnoameričkim narodima nametali nepovoljne gospodarske ugovore.

1952. je položio ostatak ispita i stekao doktorsku titulu. Unatoč nezadovoljstvu roditelja koji su očekivali da se zaposli, opet se odlučio na putovanje kroz Južnu Ameriku; zanimao se za arheologiju i stare indijanske gradove. Iako je na putu lako stjecao prijatelje koji bi mu pomagali, često bi ostajao bez novca i živio u potpunoj bijedi, a astma mu je zadavala dodatne probleme. Stvari koje je vidio na putovanju dodatno su potpirivale njegovu mržnju prema SAD i United Fruit Company koji su se radi svojih gospodarskih interesa uplitali u politiku latinoameričkih zemalja, uglavnom potpomažući neomiljene autoritarne režime. Za vrijeme boravka u Gvatemali svjedočio je tamošnjoj revoluciji koja ga navela da se prikloni komunistima; u pismu tetki 10. prosinca 1953. napisao je:

    Tijekom puta imao sam priliku prolaziti kroz dominione kompanije United Fruit, što me još jednom uvjerilo u to koliko su zapravo užasne te kapitalističke hobotnice. Zakleo sam se pred slikom staroga i oplakivanoga druga Staljina da neću počivati sve dok ne budem svjedočio uništenju tih kapitalističkih hobotnica. U Gvatemali ću se usavršiti te postići ono što mi je potrebno da bih postao autentični revolucionar. (Jon Lee Anderson, Che Guevara – jedan revolucionarni život, Zagreb, v.b.z., 2005., str. 147.)

Ispočetka se nije uključio u komunistički pokret nego je pokušavao pronaći posao u zdravstvu i usput proučavao marksističku literaturu; sam je počeo pisati knjigu Uloga liječnika u Latinskoj Americi u kojoj se bavio problemima zdravstva. Tada je stekao i nadimak Che koji su mu dali kubanski prijatelji jer je često koristio uzvik che koji na jeziku južnoameričkih Indijanaca znači hej ti!. Nakon (od SAD-a potpomognute) invazije i preuzimanja vlasti antikomunističkih snaga Castilla Armasa, Che je bio prisiljen napustiti Gvatemalu (odbio je besplatan povratak u Argentinu i otišao u Meksiko gdje su boravili brojni drugi revolucionari). Iako nije bio značajno upleten u zbivanja u Gvatemali CIA je već tada otvorila dosje o njemu. Sklonio se u Mexico City, odakle je planirao otići na putovanje SAD-om ili Europom prije nego se uključi u južnoameričku revolucionarnu borbu. Međutim, planovi su mu se promijenili kada je upoznao grupu kubanskih revolucionara te se sprijateljio s Raulom Castrom. Raul je bio marksist dok je njegov brat Fidel Castro, vođa Pokreta 26. srpnja, bio prvenstveno nacionalist, žestoki protivnik američkog imperijalizma. Guevara im se odlučio pridružiti; intenzivno je proučavao marksističku literaturu i političku ekonomiju te prošao vojnu obuku tijekom koje je pohvaljen zbog sposobnosti (kada su ih meksičke vlasti uhitile, jedno vrijeme je proveo i u zatvoru). Istodobno, njegova djevojka, Peruanka Hilda Gadea, ostala je trudna pa su se vjenčali; u veljači 1956. rodila mu je kći Hildu Beatriz.

U studenom 1956. Che je zajedno s osamdesetak revolucionara prebačen na Kubu gdje su namjeravali srušiti režim Fulgencia Batiste. Iskrcavanje je prošlo jako loše: pristali su na krivom mjestu i dočekala ih je vojska. Puno revolucionara je izginulo, a Guevara je ranjen u vrat i jedva uspio pobjeći. Zajedno s jedanaestoricom drugova se sklonio u planine Sierra Maestra gdje su se regrupirali i započeli gerilski rat. Castro mu je dodijelio čin comandante (najviši u revolucionarnoj vojsci) te je zapovijedao vlastitom kolonom. Vojnici ga pamte kao vrlo strogog i nemilosrdnog; zahtijevao je potpunu disciplinu i oštro kažnjavao prijestupe, naredio je brojna strijeljanja dezertera i neprijateljskih doušnika. No budući da je i sam živio asketski i bio predan radu, suradnici su ga cijenili i postupno je stekao legendaran status. U gradskoj mreži Pokreta 26. srpnja (gdje su mnogi članovi bili antikomunisti) neke su zabrinjavala njegova radikalna marksistička stajališta; Fidel, koji je i sam počeo skretati prema ljevici, držao ga je za jednog od najbližih suradnika.

Najznačajnija Cheova akcija bio je napad na grad Santa Clara u prosincu 1958. godine. Nakon pobjede u borbi, 1. siječnja 1959., Batista je pobjegao u Dominikansku Republiku, a Fidel Castro postao je de facto vođa Kube. Guevara je brzo proglašen kubanskim državljaninom po rođenju zbog uloge u revoluciji, no zbog reputacije komunista Fidel mu još nije dao politički položaj nego ga je privremeno postavio na mjesto vojnog zapovjednika za zadaćom organiziranja suđenja Batistinim pristašama koji su im se zamjerili za vrijeme režima ili su bili protivnici revolucije. Presude su, međutim, bile uglavnom unaprijed određene i mnogi ljudi su strijeljani, no Cheova reputacija koju je stekao među Kubancima za vrijeme rata nije bila narušena. Istodobno je pokrenuo razvod sa suprugom Hildom (koja je preselila na Kubu i tu se zaposlila) da bi se vjenčao s Aleidom March s kojom se upustio u vezu još za vrijeme gerile i koja će mu kasnije roditi četvero djece.

Kako je Fidel konsolidirao vlast i povezao se s kubanskim komunistima i Sovjetskim Savezom, Che je dobio utjecajno mjesto u Nacionalnom institutu za agrarnu reformu i mjesto predsjednika Nacionalne banke, a kasnije i ministra industrije (prethodno je intenzivno proučavao ekonomiju i višu matematiku). Postao je jedan od najutjecajnijih ljudi u državi, no živio je vrlo skromno, odbio je četverostruko veću plaću i primao samo onu vojnog zapovjednika, a supruzi je zabranjivao bilo kakav luksuz kojim bi ga se moglo optužiti za zlouporabu položaja. Smatrao je da je za postizanje novog, komunističkog društva potrebno prvenstveno osobno žrtvovanje i poticanje moralnih vrijednosti prije materijalnih. Guevaru su mnogi smatrali primjerom tog novog čovjeka; Jean-Paul Sartre, koji ga je upoznao za vrijeme boravka na Kubi, komentirao je da "nije samo intelektualac nego i najpotpunije ljudsko biće našeg doba." (Jon Lee Anderson, Che Guevara – jedan revolucionarni život, Zagreb, v.b.z., 2005., str. 527.) U uredu bi radio danonoćno, a vikendima bi redovito sudjelovao u fizičkom radu smatrajući da radnicima tako daje pozitivan primjer. Zbog njegovog moraliziranja u narodu je nastala fraza pazi ide Che! kojom bi se Kubanci u šali međusobno opominjali. No, ipak uživao je veliku popularnost, a suradnici, posebno oni iz doba gerile, bili su mu slijepo odani te su ga kasnije pratili na ekspedicijama u Kongo i Boliviju.

Za vrijeme od Amerikanaca potpomognute invazije kubanskih kontrarevolucionara u Zaljevu svinja, 1961. Guevara po Castrovoj naredbi nije izravno sudjelovao u borbi iako je površinski ranjen u lice kada mu je vlastiti pištolj greškom opalio. Uskoro je bio jedan od glavnih zagovornika postavljanja sovjetskih nuklearnih projektila na Kubu 1962. što je dovelo do ruba nuklearnog rata. Guevara je kasnije ustvrdio da bi rakete bile ispaljene da su bile pod kubanskom kontrolom (Jon Lee Anderson, Che Guevara – jedan revolucionarni život, Zagreb, v.b.z., 2005., str. 608.) (još kasnije će pisati kako bi nužni treći svjetski rat protiv kapitalističkog Zapada trebao dovesti čovječanstvo do socijalističkog društva). Bio je zagovornik širenja revolucije po kubanskom modelu gerilskog rata i osobno se angažirao oko pomoći južnoameričkim komunistima i poticanju gerilskih ratova; protivio se sovjetskom pristupu mirnog suživota s kapitalističkim Zapadom. Nakon posjeta Sovjetskom Savezu, razočarao se i tamošnjim načinom života za koji je smatrao da ne odgovara pravim socijalističkim vrijednostima; kasnije, u Africi, počeo je pisati knjigu u kojoj kritizira rusku ekonomiju od Lenjina nadalje, te prognozira da su Rusija i Istočni blok s postojećom politikom osuđeni na povratak u kapitalizam. (Jon Lee Anderson, Che Guevara – jedan revolucionarni život, Zagreb, v.b.z., 2005., str. 783.) U kinesko-sovjetskom sukobu je privatno simpatizirao Mao Ce Tunga. (Jon Lee Anderson, Che Guevara – jedan revolucionarni život, Zagreb, v.b.z., 2005., str. 663.)


El Komandante sa Titom u Beogradu 1959. godine

1965. Che je dao ostavku na sve položaje koje je držao na Kubi, odrekao se državljanstva; obitelji i bliskim prijateljima ostavio je oproštajne poruke, te na neko vrijeme nestao iz javnog života. Kružile su priče da se razišao s Castrom, no zapravo je s njegovom potporom, zajedno s nekoliko Kubanaca, u tajnosti otišao u Kongo kako bi pokušao poduprijeti lokalne pobunjenike u revoluciji i širenju ustanka na cijeli kontinent (isto je planirao i s Južnom Amerikom). Ekspedicija je bila potpuni promašaj: kongoanski pobunjenici su bili nedisciplinirani i bez stvarne želje za borbom; Kubanci su se brzo počeli žaliti na njih te i sami izgubili motivaciju. Nakon vojne akcije bili su prisiljeni pobjeći iz zemlje. Che se nije želio vratiti na Kubu gdje se sa svima oprostio, nego je neko vrijeme boravio u Tanzaniji i Pragu radeći na svojim dvama nedovršenim knjigama, priručnicima iz filozofije i ekonomije. Bio je u kontaktu samo s nekoliko agenata, a nakratko ga je posjetila supruga Aleida. Na kraju se u potpunoj tajnosti vratio u Havanu odakle se brzo s nekolicinom boraca uputio u Boliviju da bi tamo podigli novi gerilski ustanak. Vjerovao je da će se odatle revolucija lako proširiti po ostatku kontinenta (sam je planirao kasnije predvoditi argentinski pokret). No, zbog nedostatka potpore bolivijskih komunista i seljaka na koje je računao te efikasnosti državne vojske koja se uz američku potporu obučavala za borbu protiv komunizma, i ovaj pokušaj je završio potpunim neuspjehom. Ubrzo su Guevara i nekolicina preživjelih bili su prisiljeni na bježanje od vojske pri čemu su gladovali, a njemu su nedostajali potrebni lijekovi za astmu.

8. listopada vojska ih je okružila. U borbi je Guevara ostao razoružan i ranjen u nogu te je uhvaćen. Kratko su ga ispitivali bolivijski pukovnik Andres Selich i agent CIA-e Felix Rodriguez, američki Kubanac koji je već dugo radio na misijama protiv Castra. Brzo im je stigla naredba za njegovo pogubljenje koju je izvršio Mario Teran, bolivijski vojnik koji se za to dobrovoljno javio, ogorčen jer su mu u prošloj borbi protiv gerilaca poginuli prijatelji. Guevara je ubijen iz poluautomatske puške 9. listopada 1967. u 13:10; imao je 39 godina. Tijelo mu je izloženo u bolnici grada Vallegrande, odsječene su mu šake (radi potvrde otisaka prstiju) i pokopan je u neoznačenom grobu kao i drugi poginuli gerilci. Na Kubi su proglašena tri dana žalosti i 8. listopada kao Dan herojske gerile. 1997. otkrivena je lokacija Guevarinog groba pa su njegovi ostatci preneseni na Kubu.


Ostavština i kritike

Iako je za mnoge junak, njegovi protivnici (prvenstveno Kubanski emigranti) smatraju ga teroristom i zločincem odgovornim za mučenje i smrt brojnih protivnika revolucije. Također ga smatraju odgovornim i za propast kubanskog gospodarstva, uzrokovanog kolapsom proizvodnje šećera i neuspješnom industrijalizacijom koju je pretjerano ambiciozno nastojao provesti kao ministar.

Kritike ne dolaze samo od političke desnice; mnogi ljevičari, posebno anarhisti, Guevaru smatraju autoritarnim staljinistom čiji je konačni cilj bio stvaranje birokratskog i represivnog staljinističkog režima. Che je ispočetka doista bio fasciniran Staljinom, no s vremenom se udaljio i od njega i od sovjetskog komunizma. Nakon službenog posjeta Sovjetskom Savezu, početkom šezdesetih, razočarao se tamošnjim buržujskim načinom života, postao kritičan spram njihove ekonomske politike, a posebno se protivio politici suživota s kapitalističkim zemljama. Zbog toga su ga južnoameričke komunističke partije (one koje su se protivile njegovoj ideji o širenju gerilskog rata) označavale kao trockista i maoista. Pri organizaciji revolucionarnih pokreta često je tražio saveznike među komunističkim disidentima, a privatno je simpatizirao Kineze tvrdeći da njihov socijalizam ima moralni impuls za razliku od sovjetskog koji je postao isključivo materijalni.

Internet trgovina Che-Mart izruguje se Guevarinim štovateljima na račun popularnosti raznih proizvoda s njegovim likom koji su ga pretvorili u robnu ikonu. Ističu da je ironično kako tobožnji komunisti stvaraju profit kapitalistima kupujući takve proizvode. Općenito se smatra da je poznata Cheova slika postavši dijelom popularne kulture izgubila nekadašnju simboliku.


Djela

Ernesto Guevara autor je knjiga:

• Gerilsko ratovanje (1960.)
• Epizode iz revolucionarnog rata (1963.)

[WolfTrax]

pored svega ( cigara, krvi, slave... ) sto voli i svaki drugi vodja na svetu, Che je bio slab na skupe satove ( malo paradoxalno kad se zna da je gajio image gerilca iz dzungle ) i Harley-Davidsone... Kapitalizam je mozda truo ali su njegovi produkti slatki...

[debeli dud]

Iz svega ovoga ja mislim da ne zasluzuje neki poseban tretman. Jeste, mozda se borio za pravu stvar (i to je za diskusiju), ali i da jeste zar se i drugi nisu borili misleci da se bore za pravu stvar? Da je bio inteligentniji od njih pa zato da se slavi..., zasto ne slavimo onda neke vrsne intelektualce koji se posle svrsenog skolovanja nisu dali u gerilu?

[dexterche]

imam 15 god., i obozavam che guevaru bez obzira na njegove dobre i lose strane!pravim neku igricu o njemu,preko game maker-a, ali su mi potrebne neke zanimljivosti u vezi sa njim,jer sam sve cinjenice iz njegovog zivota vec iskoristio. ako neko nesto ima da mi da (kratko i jasno) neka mi posalje na mail :  dexterche@yahoo.com
ima li neko neki film o njemu , ili ako neko moze da mi posalje mailom neki link gde da skinem,jer sam cuo da postoje neki filmovi,ali nemam pojma kako se zovu!

UNAPRED HVALA ! ! !

KIKI

[Trajkovic]

preporuchujem svim poshtovaocima lika i dela Gevare da prochitaju knjigu pod nazivom Stvarni Fidel Kastro, kao i knjigu Che Guevara - Jedan revolucinarni zhivot

i veliki poznavaoci mogu neshto novo da saznaju, a oni koji se tek upoznaju sa Cheom mogu da to urade na pravi nachin chitajuci ovo shtivo

[bica]

Kiki uskoro bi trebalo da se pojavi filmic o Gevari, tumacice ga Benisio Del Toro, cenim da ce ti to biti ineteresantno. Inace od nasih autora jako malo je sjajnih knjiga o Che Gevari kao i o kubanskoj revoluciji, dosta su obojene ali ako te interesuje taj aspekt njegovogo zivota procitaj vise o Zalivu svinja sto je ujedno i uvod u sva desavanja. U knjigama o Zalivu naicices na interesantne podatke o Kubi u to vreme, americkim senatorim, prostitutkama, mafijasima, vrlo interesantno.
Bica

[Odradek]

imam 15 god., i obozavam che guevaru bez obzira na njegove dobre i lose strane!pravim neku igricu o njemu,preko game maker-a, ali su mi potrebne neke zanimljivosti u vezi sa njim,jer sam sve cinjenice iz njegovog zivota vec iskoristio. ako neko nesto ima da mi da (kratko i jasno) neka mi posalje na mail :  dexterche@yahoo.com
ima li neko neki film o njemu , ili ako neko moze da mi posalje mailom neki link gde da skinem,jer sam cuo da postoje neki filmovi,ali nemam pojma kako se zovu!

UNAPRED HVALA ! ! !

KIKI

Neka neko zapali ovo stvorenje.
Unapred hvala.

[Branko]

   Nisam baš tako sklon da verujem svemu što se prihvata kao nekakvo pravilo. Ako svi veruju u Čea zašto ja moram? - uvek sam se tako pitao. Pitam se i sada. Jer taj čovek je pobio blizu 600 ljudi, što saradnika, što političkih neistomišljenika, što zarobljenika. Zašto? I još gore pitanje: Zašto bi takav neko trebalo da bude slavljen kao heroj?

[Trajkovic]

Jer taj čovek je pobio blizu 600 ljudi, što saradnika, što političkih neistomišljenika, što zarobljenika. Zašto? I još gore pitanje: Zašto bi takav neko trebalo da bude slavljen kao heroj?

treba poznavati to vreme i znao bi da mogao da govoris o njemu. u njegovo vreme u juznoj americi takva ubistva su bila kao ubistva u ratu, u isto vreme je i u evropi uglavnom besneo takav rezim pseudomarksisticke orijentacije.
uostalom, ako je on hteo srcem revoluciju onda mu i ubijanje neprijatelja revolucije oprashtam. to samo govori koliko mu je stalo do ideje do koje je drzao. time je samo dokazao koliko je za njega ideja bila vaznija od savesti.

[provincijalac]

treba poznavati to vreme i znao bi da mogao da govoris o njemu.

pa ti bi isto mogao i za hitlera i staljina da kazhesh. to je bilo takvo vreme i da opravdash ubistva i ogromne zlochine koje su pochinili. heroji i ikone ne mogu da budu oni koji su chinili ono shto je duh vremena nalagao da se chini, nego su heroji i posebne lichnosti jer su se odupirali tom vremenu. kod velikog chea to ne vidim.

[Trajkovic]

biografija Che Guevare sa sajta kubanske ambasade...

1928. 14. juna, rodio se u Rosariu, Argentina, kao prvi sin Ernesta Guevare Lyncha i Celie de la Serne.
1946-1953. studira na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Buenos Airesu.
1950. radi kao mornar na brodu za prevoz nafte, putuje u Trinidad i Britansku Gvajanu.
1951. (februar - 1952 avgust) putuje sa Albertom Granadosom po latinoamerièkim zemljama : posećuje Peru, Kolumbiju i Venecuelu, odakle se vraća u Buenos Aires, avionom, preko Majamija (SAD).
1953. Završava Univerzitet i stiče diplomu lekara.
1953-1954. Po drugi put putuje po zemljama Latinske Amerike. Posećuje Boliviju, Peru, Ekvador, Kolumbiju, Panamu, Kostariku i Salvador. U Gvatemali učestvuje u odbrani Vlade predsednika Arbenza, posle čijeg pada živi u Meksiku.
1954-1956. radi u Meksiku kao lekar u Alergijskoj sali Centralne bolnice.
1956. (januar-maj) upoznaje Fidela Kastra i pridružuje se njegovoj revolucionarnoj grupi; učestvuje u pripremama za pohod "Granme".
1956. (jun-avgust) zatvoren je u gradu Meksiku zbog pripadnistva grupi Fidela Kastra. 25.novembra polazi na jahti "Granma" sa još 82 pobunjenika, predvodjena Fidelom Kastrom iz luke Tuksapan. Stiže na Kubu 2. decembra.
1956-1959. Učestvuje u revolucionarnom ratu protiv Batiste na Kubi ; dva puta biva ranjavan u borbama.
1957. (27.-28. maja) Bitka kod Uvera. 5. juna je imenovan komandantom Četvrte kolone.
1958. (21. avgusta) dobija naredjenje da se prebaci u pokrajinu Las Viljas na čelo Osme kolone "Siro Redondo".
16.oktobra kolona stiže u planine Eskambraj. Od 28. do 31. decembra rukovodi bitkom kod Santa Klare.
1959. (1. januar) Oslobodjenje Santa Klare. 2. januara Čeova kolona ulazi u Havanu i zauzima utvrdjenje La Kabanja. 9. februara proglašen je kubanskim državljaninom po rodjenju. 3. juna ženi se Aleidom March. Od 12. juna - 5. septembra putuje u misiji kubanske vlade u Egipat, Sudan, Pakistan, Indiju, Burmu, Indoneziju, Cejlon, Japan, Maroko, Jugoslaviju i Španiju. 7. oktobra postaje Rukovodilac odeljenja za industriju INRE (Nacionalnog instituta za agrarnu reformu). 26. novembra postaje predsedik Nacionalne banke.
1960. u maju, pojavljuje se u Havani Čeova knjiga "Gerlski rat". Od 22. oktobra do 9. decembra na čelu je privredne delegacije Kube koja posećuje Sovjetski Savez, Čehoslovačku, DDR, NR Kinu i DNR Koreju.
1961. (23.februara) imanovan je za Ministra industrije i člana Centralnog saveta za planiranje, kojim će nešto kasnije istovremeno i rukovoditi. 17. aprila dolazi do invazije plaćenika na Plažu Hiron (Zaliv Svinja). Rukovodi trupama u Pinar del Riu.
1962. (15.aprila) govori na Nacionalnom savetu CTC (Radničke centrale Kube) pozivajući na razvoj socijalističkog udarništva. Od 27.avgusta do 3. septembra nalazi se u Moskvi na čelu vladine i partijske delegacije. Posećuje Čehoslovačku. U drugoj polovini oktobra i početkom novembra nalazi se na čelu trupa u Pinar del Riu.
1963. (maj) imenovan je članom Centralnog komiteta, njegovog Politbiroa i Sekretarijata. U julu, na čelu kubanske vladine delegacije prisutvuje, u Alžiru, proslavi prve godišnjice nezavisnosti te republike.
1964. (16.januara) potpisuje kubansko-sovjetski protokol o tehničkoj pomoći. Od 20. marta - 13. aprila predvodi kubansku delegaciju na Konferenciji OUN za trgovinu i razvoj u Ženevi, Švajcarska. Od 15-17. aprila posećuje Francusku, Alžir i Čehoslovačku. Od 5.-19. novembra nalazi se u Sovjetskom savezu na čelu kubanske delegacije na proslavi 47. godišnjice Velike oktobarske socijalističke revolucije. 11. novembra govori u Domu prijateljstva, na osnivačkoj skupstini Drustva sovjetsko-kubanskog prijateljstva. Od 9.-17. decembra predvodi kubansku delegaciju na Generalnoj skupštini OUN u Njujorku. U drugoj polovini decembra posećuje Alžir.
1965. (januar-mart) Posećuje NR Kinu, Mali, Kongo (Brazavil), Gvineju, Ganu, Dahomej, Tanzaniju, Egipat i Alžir, gde prisustvuje Privrednom seminaru afro-azijske solidarnosti. 14. marta se vraća u Havanu. 15. marta poslednji put javno nastupa na Kubi : polaže račune sa putovanja u inostranstvo pred saradnicima Ministarstva industrije. 1. aprila pise oproštajna pisma roditeljima, deci i Fidelu Kastru. 3. oktobra, na osnivačkom sastanku Centralnog komiteta Komunistèke partije Kube, Fidel Kastro čita Čeovo oprostajno pismo.
1966. (15. februara) šalje jedno pismo svojoj kćerci Ildi, čestitajući joj rodjendan. 7. novembra stiže u gerilski logor na reci Nankauazu (Bolivija).
1967. (23. marta) počinju vojne operacije gerilske grupe (Vojske za nacionalno oslobodjenje Bolivije) kojima rukovodi Če ("Ramon", "Fernando"). 17. aprila u Havani je objavljena Čeova poruka Trikontinentalnoj konferenciji. 20. aprila bolivijanske vlasti hapse Debraya, Bustosa i Rotha. 29. jula je u Havani otvorena osnivačka konferencija Latinoameričke organizacije solidarnosti. 31. avgusta gine Hoakinova grupa u kojoj je bila Tanja. 8. oktobra se odigrava bitka kod klanca Juro. ; ranjeni Če je zarobljen. 9. oktobra "rendžeri" ubijaju Čea u selu Igera. 15. oktobra Fidel Kastro potvrdjuje Čeovu pogibiju u Boliviji.
1968. u junu, u Havani se pojavljuje prvo izdanje "Čeovog dnevnika iz Bolivije".