Stiglo je i mene ovo o čemu ovde pokušava da progovori gospodin Nihilist. Kažem "stiglo" jer me nije držalo tokom večeri (evo već je jutro, uhvatilo me je pre jednog sata možda, možda nešto više). Biti ispred drugih, ili kako je to na ovoj temi formulisao Nihilist:
Prosto je, budi prvi ili ne budi uopste.
... jasno govori i o količini sarkazma, koja se možda graniči sa ludilom. U svakom slučaju posredi je jaka neuroza, osećanje krajnje inferiornosti pretencioznog ega. Ali da ne bismo psihologizirali previše, od toga ionako više ništa ne može da se izvuče, razgovarajmo o tome ima li čovek zaista realnu potrebu da se takmiči sa drugim, i to u pogledu intelekta, što će biti glavni problem večeras ne samo Nihilista već i mene.
Moj tok misli je bio ovakav:
- 4h po ponoći. Spava mi se. Nemam zašto da ustanem sutra, dakle, valjalo bi produžiti noć. Učiniti nešto korisno. Šta?
- Da! Pročitati nešto. Dovlačim se do police sa knjigama i razmišljam usput šta da uzmem. One mi sve odande deluju kao da prete: "nisi me čitao", knjige počinju da govore, kao da paranoja provejava mojom pameću.
- Uzimam najpre nešto od Froma, pod prijatnim utiskom koji je na mene ostavio tekst "Revolucionarni karakter". Ova se ipak zove Psihoanaliza i religija. Vidim naslove koji me nimalo ne zanimaju. Vraćam knjigu na mesto.
- Gledam neke knjige manjeg obima. Među njima Šopenhauer, Niče... Govorm u sebi: "Dobro, ti si apsolvent, a još uvek se oduševljavaš Ničeom i Šopenhauerom..., i Kjerkegorom". Sklanjam pogled odatle, tražim nešto drugo.
- Nailazim na knjigu
Politika filozofskog diskursa čiji je autor Mile Savić. Interesantan rad, sećam se početka, ali traži dosta koncentracije. "Uostalom, imaš ti da čitaš ono što ti je potrebno za fax."
- Gledam preobimne dve knjige Hegela -
Logiku i
Fenomenologiju duha. "Aj! Ko zna kad ću se usuditi ozbiljno da iščitam ovo!"
- "I šta sad, hoćeš čitave večeri da stojiš tu?" Uzimam bez mnogo razmišljanja Lukača, i čitam nešto o Gogenu, što u stvari na početku nema veze sa Gogenom, ali mi je držalo pažnju možda dvadesetak sekundi.
- Listam dalje, tražim nešto što će me stvarno zainteresovati. Ništa. Ništa. "Ipak te nešto mora interesovati odatle, pa do juče si o tome sa oduševljenjem čitao!" I dalje ništa.
- Vraćam knjigu. Stojim opet pred policom i razmišljam: "Ništa me ne zanima. I od nje (politike) ću uskoro odustati. Šta će ostati za mnom kad se to bude desilo! Dok su drugi usavršavali sebe, sopstveni duh, ja sam se bavio monitoringom centralizma u Srbiji, delatnošću koja ne ostavlja traga na subjektu koji se njom bavi. Biće kao da ništa nisam radio. Za to vreme onaj Heseovac iz Beograda stiče sve više filozofskog znanja. Čak i onda dok si čitao
grabio je napred brže neg ja."
- "Prazan sam. Izgubljeno je više od godinu dana!" Počinje panika. "Ne, nije samo izgubljeno, nije pauzirano, već i zaboravljeno ono što se poznavalo. Tonem, dok drugi idu napred."
- Još jača panika: "Šta sad da radim? Ne mogu tek tako da sustignem i nadoknadim izgubljeno vreme! Šta da radim? Dobro, preseliću se, odlaziti svakog dana u biblioteku i čitati, voditi zdrav život.
Sustizati. Ali da li ću uspeti sve to
da nadoknadim? Uostalom, nema svrhe o tome govoriti dok ne budem počeo sa radom. Dođavola! to je najgori deo!"
I tada sam se setio ovoga što je Nihilist napisao ovde. Totalni poraz. Traganje za intelektualnom nadmoći, za nekom vrstom nadsvakodnevne intelektualne afirmacije, u tom smislu što bismo sebe dovodili u odnos prema nekim drugim, poredili se s njima, i ustanovljavali da ipak nismo
bolji. A ako raščlanimo ovo "bolji" nalazimo možda termine kao što su "
čisto znanje, bilo ono praktično ili teorijsko", i "
znanje koje se reflektuje na duh". Pošto sam se ipak pribrao i počeo da razmišljam na taj način, ustanovih sledeći koncept utehe:
- Oni ne grade sebe. Oni kumulativno uče. Za njih je znati identično onom imati, ali ne biti (bez razmišljanja o Fromovom delu). Ti si, Aleksandre, ipak onaj koji ima. Ti jesi, na neki način, ta borba kojom si se bavio. Izgrađen si time, isposredovan njom. Zato što si je doživeo, onako kako umetnik doživljava svet, šetnju, krajlolik, osobu... Oni su sebični, oni su van sopstvenog znanja. On, iako se bavi filozofijom, posmatra je kao kakav predmet, odvojen od nje. On nije filozof, već onaj ko je upotrebljava kao instrument. Na onaj način kako stručnjak za računare prilazi svom poznatom objektu. On nije čovek koliko si ti.
I to je, dakle, neka vrsta racionalizacije onog propuštenog vremena, ali ima smisla. Čak mi se čini da je savršeno smislena. Pogledajmo i iz fatalističkog ugla, koji mi je, iako sasvim neprimeren, pao na pamet u pokušaju samoutehe oko 5h po ponoći:
- Svi ćemo skončati. Sve to znanje sasvim je relativno u relaciji sa prolaznošću svega. Pa i tebi (govorim i dalje sebi, u sebi) dobro znaš da se svakog dana može desiti rak mozga, koja god bolest, nakon čega sve ono što znaš ništa neće vredeti. I šta je sa smrću?
Gde će završiti sve to što si znao? Znanje, kakvo god da je, više nema nikakvu vrednost.
Ono je vredno dok se živi, vredno u tom smislu što može da, onda kad nije instrumentalno, pruži čoveku poseban pogled na svet, poseban doživljaj sveta, a koji je jedini stvarno važan u svem ovom haosu u kojem se ne zna ko će pre skončati, u kojem su ljubavi uglavnom lažne, u kojem niko ništa ne gradi, već svi se hvataju za tuđu ciglu, a u isto vreme njihovu neko drugi odnosi.U ovom nalazim i
život umetnika.
Kvalitet i važnost njegova života nije to što mi danas možemo znati o njemu kao nekakvom velikanu, već to što je baš na taj način (a to mi možemo pretpostavljati iz njegovih dela) posmatrao svet, na taj način tretirao ljude i predmete u okruženju, prirodu, životinje... tako hodao. Taj sićušni momenat uvek previđamo u ovoj žurbi za znanjem, onako kako drugi žure i jure za novcem, slavom, moći (što znači da se radi o instrumentalnom znanju). To je možda i smisao one, uglavnom besmislene: "zadovoljstvo je u malim stvarima". U stvari, zadovoljstvo i kvalitet života su u svakom momentu, a znanje je, rekao bih, posredovanje onog čemu smo upućeni ljubavlju/zanosom/idejom, koje menja nadalje tu sliku sveta (te "male stvari"), dakle čoveka.
Unutar ovakvog koncepta čoveka ljude ne možemo smatrati boljim (mislim da je ovo reč koju bismo mogli da iskoristimo kao onu koja sabira sve moguće kvalitete i kriterijume) samo zato što su više čitali od nas, ili poznaju npr. Gadamera, Kanta ili Platona od nas. Čak se gubi ideja o bilo kakvoj vrsti komparacije međ ljudima. Čini se da smo tu najviše skrenuli s puta i Nihilist i ja. Da se od tolike jurnjave za znanjem (koje je u tom momentu bitno otežano, i vidimo čak da prestaje stvarna aktivnost ka tom cilju, pretvara se u očajanje) ne može živeti, da se - što je najgore - i nije živelo. Trebalo bi možda ipak živeti boljim životom u smislu osećati se bolje, ali ovo bolje ne podrazumeva i znati ili imati, već
doživljavati lepše, prijatnije.