Ne znam, mislim da sve u životu što mi se dogodilo,a da nije bilo prijatno, odvelo me je u neke faze koje su se ispostavile kasnije kao vrlo produktivne i motivacija za neke druge stvari. To je smisao besmislene rečenice "ko zna zašto je to dobro"... Mrzim tu rečenicu, posebno onada kada zaista ne vidim bilo šta dobro... Ali, ispostavi se zaista da našu psihu pokreće, čak na mnogo jaču kreativnost, aktivnost, kao i mnogo veću odgovornost, baš taj neki sled, neočekivanih, neprijatnih doagađaja ili okolnosti. Sami znamo da je čovek inertniji kada se drži ustaljenih šablona, posebno, ako još ti šabloni imaju neku vrednost, onako afirmisanu.
Sa ovim se u potpunosti slazem a drugacije formulisano izgleda ovako - ono sto me ne slomi to me ojaca, iako tako ne izgleda na prvi pogled. Teske situacije oslabljuju fizicki i psihicki imunitet i traze vreme da se sve stalozi. Bol je intenzivniji u momentu teskoce i moze da tinja poprilicno dugo ali nakon izvesnog vremena aktivira odbrambeni mehanizam. Tako se prevazilazi bolest, razvod, smrt, gubitak ove ili one vrste ali zigovi ostaju. To su one traume o kojima je vec na forumu pisano i koje kao crne tacke ostaju urezane u pamcenje - za nauk, kao odskocna daska ka sazrevanju, kao prelezana bolest sa oziljcima ali nesto samo nase i jako bitno.