Ovde je bilo price o istini i lazi u odnosu na druge...medjutim, koliko je svako od nas iskren prema sebi? Koliko cesto bivamo surovo otvoreni prema onome sto nas muci iznutra, ima li objektivnosti ili se subjektivnost kao odraz slabosti prema sopstvenom bicu i tu namece kao pravilo?
Sebe smatram osobom koja je sposobna da u ogromnom broju slučajeva i u velikom procentu vremena rezonuje u potpunosti objektivno, a to se postiže ako si u skoro svakom momentu sposoban da zamisliš sebe u situaciji drugoga i da stvari posmatraš iz dvostrukog ugla: svog, i tuđeg. Tada je teško biti subjektivan, i uspostavlja se onaj kritički momenat koji ne prepoznaje Ja, nego posmatra objektivnu istinu koja zahteva delovanje u skladu s tim.
No, i pokraj toga događalo mi se da bih u nekim situacijama na taj način zanemario neke specijalne potrebe koje se tiču tretmana konkretne osobe (ili osoba) koje imam pred sobom i u vezi sa kojom rasuđujem (a to je potrebno imati u vidu), jer drugoga posmatram, kako rekoh, kao sebe. Često je potrebno drugačije pristupiti, čak i ako je istina koja se ima saopštiti sasvim jasna. Taj drugačiji pristup, forma kojom se nekome prilazi, a ne ono što se ima kazati, jeste u mom slučaju često umelo da pokvari komunikaciju, odnos. Dakle, nije dovoljno biti tek objektivan, ili tehnički korektan: bitno je znati kako tu objektivnost predstaviti.
E, sad, kad je čovek takav sa drugima, on nema potrebe da bude iskren prema sebi na poseban način, jer već mu je sasvim jasno da je postupio kako valja. Nema griže savesti, nema nikakve potrebe da ga podsvest podseća na neke loše momente u kojima bi se osećao krivim. No, mene, eto, pogađa često to kada, iako objektivan, povredim metodom kojom se služim pri objektivnosti.
Mislim da je jako dobro kada je osoba u stanju da prekopa po svim svojim skrivenim kutovima. Moze se tu naici na kojekakve lesine i nakaze od kojih se dize dlaka na kozi no zar to ne pomaze da se spoznaju najgori porivi i posledice proslog?
Mislim da je svako svestan tih svojih nakaza u sebi (sem onih koji boluju od nekog oblika psihoze). Neko ih ima manje, neko više. Neko je sa njima prijatelj, nekoga razara osećanje krivice. Kod mene prevladava krivica, i pokušavam nakazno sasvim da eliminišem, sem ako nije od vitalnog značaja (na primer, masturbacija je nešto što se kod muške dece pre svega drugog javlja kao svest o sopstvenoj krivici, ali se vremenom to poravnava i počinje posmatrati kao "nužno zlo").