I dalje držim da je poenta ovog gore u naslovu "Bog je Srbin" ono što sam napisao u jednom od prethodnih komentara. A glasi:
Naime, izgleda da je pod sentencom "Bog je Srbin" relativan pojam "Srbin" mogao da bude zamenjen bilo kojom drugom nacionalnom oznakom, i da je to u stvari neznatno. Ključno je da bog dođe do naroda, da mu postane bliži. Ili kako je navedeno u prethodnoj poruci - stariji brat. Složiću se s tim da bi takav koncept boga bio pragmatičniji i ljudima i prihvatljivije za svaku zajednicu, mada je još upitan onaj pojam nacionalnog boga, jer ako želimo da dođemo do ljudi mogli bismo da iskoristimo i drugu oznaku, nenacionalnu, nego npr. rodbinsku: "bog je kum", "bog je naš dobri komšija", itd.Srbin,opstost,nije slobodan,te stoga nije ni bozansko bice.
Platon se s tobom ne bi složio. Ja, pak, držim nešto treće: s one strane dobra i zla, pojedinačnog i opšteg.
Licnost je jedino sposobna za polet ka bozanskom,a to pitanje da li nas voli ili ne,prvo treba definisati sta je to volba,ljubav pa tek onda suditi o sposobnostima.
Suviše metafizičkog za moj ukus. Ja bih pre definisanja "volbe" tražio da se definiše ličnost Boga. No, to sam činio sve vreme na raspravi "Ateizacija i pravdanje vere", pa ne bi bilo loše da se rasprava preusmeri.
Kao srpkinja pravoslavne vere, uopste hriscanin, ne bi smela govoriti nas voli, jedino nas, niti pisati bog velikim slovom, jer time se vrsi dvostruko unizavanje. Prvo, zato sto jasno unistavate filozofiju slobode,kakvu smo imali prilike da spoznamo u pustinjskoj kusnji, a drugo, hriscanski bog je depersonalizovan te se pise malim slovom.
A ja bik pre kaz'o da je dvostruko ponižavanje na drugoj strani. Na primer, Bog bi morao biti zao budući da stvara samo ono što je sebi nedovoljno, u sebi nesavršeno (i tako ima potrebu za kretanjem). Stoga, bog je sebi nedovoljan, bog je nezavršen, bog je slab. Otud bog malim početnim slovom. Otud što je svaka priča o bogu kao savršenom i ljubavlju ispunjenom biću - laž. Bog koji bi mogao da postoji ne bi osećao ništa prema svom narodu (bio to sprski - što mi je itekako smešno prilikom izgovaranja - ili svetski narod, tj. sva ljudska bića na svetu). Opet, ovu temu sam elaborirao na gorepomenutoj raspravi.
Kako god da okrenemo pricu, uvek cemo se vratiti na kojekakve sociomorfne kategorije,kojima cemo pokusati da objasnimo boga,i na Kjerkegorovu misao, da pravo hriscanstvo nikad nije postojalo,i da,dodajem ja, nema velikih izgleda ce se ostvariti.
Čudan je taj bog kod Kjerkegora. Zanimljivo u Brevijaru piše o njemu i odnosu čoveka spram tog, čini mi se, više starozavetnog nego novozavetnog Tvorca. Jer taj bog je slobodan da kažnjava, ubija, uništava... da bude zao (Kjerkegor očigledno misli da je bog stvorio ljude iz nedostatka, kao što i ja sada pišem, pre nego li iz - kako hrišćani vole da interpretiraju i stavljaju sve pod paradoks - ljubavi. No, ljudsko je nadbožansko bivstvovanje takvo da se uprkos takvom tvorčevom - jedinom mogućem - odnosu i poreklu, odnosi paradoksalno spram sopstvene (novoprilične) egzistencije, i da pokuša biti i sam paradoksalan, čak paradoksalniji od samog boga.