Ateizam | Ateizacija | Pravdanje vere

[milos]

Ako bi postojao bog, kao Sve, istinu o njemu bi mogao znati samo onaj koji bi znao Sve o Svemu. A ako bi bog postojao kao zaseban entitet, ponad tog Svega, onda bi istinu o bogu mogao znati samo onaj koji bi znao Sve o Svemu, i Sve o bogu.

Samo bi se spekulant mogao predstavljati kao posrednik izmedu covjeka i boga, jer isti ne bi mogao znati kako i jeste istinski ili istiniti posrednik, e ako ne bi znao Sve o Svemu, i Sve o bogu.

Ni onaj kojemu se posreduje ne bi mogao znati istinu o posredniku i posredovanju, e ako ne bi znao Sve o Svemu, i Sve o bogu.

Dakle, ako se ne bi znalo Sve o bogu, to znaci da se ne bi znalo upravo nista o bogu, pa bi se o istom moglo samo spekulisati.

Ako pak bog ne bi postojao, no bi postojalo to Sve bez boga, onda bi istinu o tom Svemu mogao znati samo onaj koji bi znao Sve o Svemu. Ako se ne bi znalo Sve o Svemu, onda se ne bi moglo znati nista, a o bilo cemu. Da bi se znalo Sve o samo jednom afektu, potrebno bi bilo znati Sve u lancu uzrocno-posljedicnih veza koje su mu prethodile; kao i Sve u lancu uzrocno posljedicnih veza koje bi mu slijedile.

Dakle, sa bogom ili bez njega, da bi se znalo bilo sta, potrebno bi bilo znati Sve; ako se ne bi znalo Sve, to znaci da se ne bi znalo upravo nista.

Ako bi pak istina, ili dio istine bivao, da tako kazem, pogoden, opet ne bi mogli znati da i jesmo pogodili, e ako ne bismo znali Sve o Svemu.

Ne znajuci Sve, ne zna se nista; znajuci bilo sta, znalo bi se Sve.

[strangelove]

@Milosh
Logika tvog iskaza je veoma cudna i ne deluje kao argumentativno izrazavanje tako da te molim da pojasnish sta si, u stvari, u gornjem postu hteo iskazati, da bismo mogli da repliciramo?

[milos]

Evo, potrudicu se da pojednostavim, uprostim.


Postavka: Ne znajuci Sve, ne zna se nista; znajuci bilo sta, znalo bi se Sve.


U prilog postavci:

- Da bi se znalo Sve, o bilo cemu, potrebno bi bilo znati svu istoriju istog, odnosno, Sve sto mu je prethodilo; isto tako, potrebno bi bilo znati i svu buducnost istog, odnosno, Sve sto bi mu slijedilo. Drugacije receno, da bi se znalo Sve, o bilo cemu, potrebno bi bilo sjecati se Svega u vezi sa njim, te, iz toga, predvidjeti Sve u vezi sa njim.
- Potrebno bi bilo znati i Sve o interakciji pomenutog sa okruzenjem. Kako u svim njegovim istorijskim trenucima, isto tako i u buducnosnim. U istim tim trenucima, potrebno bi bilo znati i Sve o svim ostalim interaktivnim ucesnicima ili ciniocima.
- Ne bi se moglo znati kako akumulacija znanja predstavlja progresivni proces, u smislu uvecavanja istog, e ako se ne bi znalo kako se pri tom umanjuje neznanje.
- Ako se ne umanjuje neznanje, to ne znaci kako se nesto i ne akumulira, ali znaci da to nesto u tom slucaju ne bi moglo predstavljati znanje.
- Ne znajuci nista o odnosu znanje - neznanje, znaci da se nista pouzdano ne zna, pa znaci i da bi svako vrednovanje iz tog ugla predstavljalo spekulaciju.
- Ako bi se nesto, bilo sta, pouzdano znalo, pretpostavka bi kao polazisna tacka bila odbacena. Posto ista nije odbacena, to znaci kako se jos uvijek nista pouzdano ne zna.
- Ako bi se bilo sta pouzdano znalo, po toj pouzdanoj osnovi sumnja u akumulaciju znanja bi bila odbacena, kao i sumnja u eventualno moguce Sveznanje.

[Legionar]

Izvinjavam se što malo kasnije odgovaram, ali ok pošto je ovo forum a pored toga pisana reč i služi zato da bi duže trajala u vremenu, da bi je neko pokupio usput, koristim priliku da sada iznesem par primedbi, pitanja, kritika a i pitanja.

Inače, poznat je manir ne samo islamskih već i hrišćanskih vernika da kad neko iz njihovih redova uradi nešto što u principu nije hrišćanski kasnije kažu “Pa dobro , ali on u stvari nije hrišćanin “? Nego šta je , nećete valjda reći “E, pa on samo izgleda kao mi, ali to nismo mi”.

Slažem se sa tobom da njihovo označavanje "on nije više hrišćanin" predstavlja nepromišljeno distanciranje od onih ljudi i dela koji pripadaju istoj religiji radi spasavanja svojeg sopstvenog učenja (ovde mislim na mnenje običnih vernika ne i na religiozne autoritete koji imaju pravo na takvo označavanje). Meðutim, ti ovde postavljaš pitanja samoj religiji i čini mi se pokušavaš da naðeš unutar nje kao učenja nešto što bi ti pomoglo da postaviš na stub srama samo religiozno učenje u ovom slučaju  - hrišćanstvo.

Ta kategorija "hrišćanin" koju ti i tvoji sagovornici koristite nosi u sebi nesvesnu pretpostavku (barem sam je ja tako naslutio) da je čovek-koji-je-hrišćanin na neki neobjašnjen način bezgrešan super-čovek koji je ispunio sve moguće kanone i moralna načela svoje religiozne dogme,  da je već ovde na zemlji nešto-posebno upravo zahvaljujući svojim opredeljenjem, načinom života, postupcima, rezonovanjem itd. Ispada da takav čovek nema mogućnosti pa ni pravo na greh! Kao da on nema slobodu volje u svakom trenutku. A to je suprotno hrišćanskoj antropologiji koja čoveka definiše kao slobodno biće. čovek uvek može da kaže Bogu - ne, snoseći pri tom ontološke, egzistencijalne i svake druge posledice. Pripadnost samoj religiji ne može po nekom automatizmu ili mehanizmu sprečiti potencijalni rascep izmeðu čoveka i Boga. čovek je taj, kao ličnost, na kraju svojom voljom odlučuje kako će svoj identitet definisati.

Sa stanovišta hrišćanske teologije, antropologije i etike, svaki čovek pa i hrišćanin je ogrehovljen i sklon grehu. Ne postoji čovek koji nije grešan. Jer kad ne bi bilo tako onda ne bi u Crkvi postojala sveta tajna pokajanja koja je toliko bitna za evharistijski život. Centralni dogaðaj u Crkvi odnosno sam njen život jeste Liturgija. Liturgija i pričešćivanje se ne mogu izvesti ako nema svete tajne pokajanja i oprosta. Ljudski je grešiti, a Bog je preblag i dovljno milostiv da pomiluje svakoga ko ide njemu u susret.

Druga stvar koja je problematična ovde, jeste ono što rekoh na početku , a koje si nazvao činjenjem dobra kao nekakvog dara samog po sebi. Pre svega , o stvarima po sebi ne mogu ništa reći , niti ja , niti bilo ko drugi, a to nam poznato josh od Kanta.

Da, ali si prećutao da je gnoseološka pozicija Imenuala Kanta za poslednjih 200 godina u filozofiji pretrpela ozbiljne udarce i kritike. Njegove sintetičke istine a priori (koje su poslužile kao granice ljudskom saznanju) su definitivno razmrvljene razvojem matematike i fizike a sve o tome videti Rajhenbahovo Raðanje naučne filozofi.

Meni nije poznat primer nijednog čoveka koji je činio dobra dela zbog dobra samog po sebi.

Tebi nije poznat, što ne znači da takvih ljudi nema, da ih nije bilo i da ih neće biti. Ali to sad nije bitno. Ovde je predmet razgovara samo hrišćanstvo. U hrišćanskoj etici čovek ne čini dobra dela zato što su ona sama po sebi dobra nego zato što je pozvan od strane Boga da ih čini. Ko ljubi Boga on rado učestvuje u božanskoj Ikonomiji.

Neki hrsćanin bi mi na ove izjave počeo navoditi primere svetaca koji su po njemu uspevali da čine dobro radi samog dobra

Radi Boga i ljubavi prema njegovom Svetu i Ljudima.

Vernici (kršćani, antikršćani i ostali) ne mogu da pojme da čovek može da čini nešto dobro a da za to ne dobija nikakav nadzemaljski ili naročit dar zauzvrat. Kod njih vlada jedna trgovačka svest: ja tebi dam ovo, ti meni zauzvrat nešto drugo, u sličnoj razmeri

Ovo važi samo za pojedine teološke koncepcije unutar hrišćanstva i pojedine oblike učenja u drugim religijama. Glatko si prećutao (možda namerno, a možda iz ne znanja) da postoje i druge teološko-etičke i eshatološke koncepcije.

Božja promisao je nedokučiva. Ne može se iskalkulisati svoje spasenje. Ono dolazi kao dar od strane Boga. Niko ne zna ko će se spasiti a ko ne. Previše se vezuješ za katoličko tumačenje spasavanja od smrti kroz etičku ispravnost. Prema njima smrt stvorene prirode je nastupila kao etički pad Adama. Meðutim, kod nekih drugih hrišćanskih shvatanja smrt je prateća ontološka osobina stvorene prirode nezavisno od pitanja etičkog pada čoveka. Da bi se smrt prevazišla, po njima treba doći do zajedničarenja izmeðu nestvorene prirode (Boga) i stvorene prirode preko čoveka. A da bi se to postiglo potrebno je ličnosno odnošenje prema Bogu. Potrebno je zajedničariti sa Bogom.

[Ljubo Gazivoda]

Vernici (kršćani, antikršćani i ostali) ne mogu da pojme da čovek može da čini nešto dobro a da za to ne dobija nikakav nadzemaljski ili naročit dar zauzvrat. Kod njih vlada jedna trgovačka svest: ja tebi dam ovo, ti meni zauzvrat nešto drugo, u sličnoj razmeri.

To je posledica monoteističkog svetonazora i usvajanja tog protivprirodnog bluda kao potke moralnog koda. To je pustinjska ideologija koju je kreirao Mojsije dok je mrcvario vlastito pleme potucajući se 40 godina po sinajskim pustarama dok ovi ne zaborave običaje i raskoš Egipta i ne pomru svi oni koji su ga se sećali. Hrišćanstvo i islam su samo grotesknije varijante redukovane nakazne forme egipatske religijske misli. Grotesknije su, jer su za razliku od Mojsijeve vere koja je etnocentrična, univerzalistički i prozelitistički nastrojeni.

Taj trgovačko-pragmatično-utilitarni koncept religioznosti veštački je proizvod jedne nakaradne teurgije koja je vaspostavila jednog božanskog tiranina koji trpi samo bezuslovnu pokornost i proizvodi krvave verske raspre i klanja. Monoteizam je taj koji ruši i pali hramove, koji na silu preobraćuje, koji propagira mržnju i naopakost. Monoteizam obožava natprirodno a ne prirodno. Njen idološki totem Gospod Bog Jedini izvan je i iznad prirode, pa otud monoteizam ne poštuje prirodu nego je ruši i zagadjuje. To su Orci u ideološkom smislu i slede sauronsko-sarumanske fetiše. Obožavaju razapetog čoveka ili knjigu. Ništa normalno, ništa prirodno, sve paćeničko i čudovišno. Užas!

[prolaznik]

Bog koji pridaje smisao postojanju mora biti osoba, a da bi osoba bila apsolut to je, ponovo, šokantna i nerešiva zagonetka..

Evo Nikole Kuzanskog (više ovdje:Razgovarajmo o krugu)

,,Kada bi lav pogledao na lice Boga, vidio bi ga kao lava, jelen u obliku jelena, a orao kao orla... Na taj način u svim pogledima to lice svih lica je zaklonjeno, i kao u zagonetki ne može biti otkriveno.''

Naravno, prastara misao, ali tim istinitija. I ovdje - ipak se radi o jednom kršćanskom biskupu - ne u uobičajenom agnostističkom smislu boga kao wishful thinkinga... prije u smislu već spomenute negativne teologije (ili kao u upanišadama ''ni to, ni to...''). Još sa istoga bloga:

U De Pace Fidei Kuzanski u istom duhu govori o nemogućnosti svoðenja svih religija na jednu. Tu pripovijeda kako su pred prijestolje Božje došli predstavnici svih naroda i svih religija žaleći se na to da ih raznorodnost vodi u sukobe i mržnje. Molili su ga da im pokaže svoje pravo lice i da im tako omoguće svima zajedničku religiju. No Bog ih nije uslišao, istina o Bogu prisutna je u svim religijama ali na taj način što te religije upućuju na njenu odsutnost. Ta bi se istina izgubila kad bi sve religije bile svedene na jednu. To je kao u krugu: pravilni mnogokut se približava krugu, i što ima više kutova tim je veća ta bliskost, ali ipak on nikada neće postati krug. Pokušaj poistovjećivanja kruga na jedan od pravilnih mnogokuta pa ma koliko stranica imao ukinulo bi istinu kruga.

I sam Hrist da je danas meðu živimima bio bi  ozloglašeni protivnik hrišćanstva i u to nema nikakve sumnje.

Vidiš potpuno se slažem.
Ali ne razumijem zašto ti misliš da je tako, da Krist ne bi bio pripadnik neke kršćanske Crkve.
Jer ja mislim da Krist ne bi kršćanin zato što je taj čovjek težio Dobru, a teško da bi smatrao da današnje kršćanske Crkve teže dobru. (Naravno, klasično mjesto je Dostojevski, o Velikom Inkvizitoru.)
No, ti smatraš da nema nikakvog dobra uopće. Na kojoj osnovi onda smatraš da Krist ne bi bio kršćanin?

Još važnije, tvoja kritika kršćanstva je moralna kritika - ti ispoljavaš snažne moralne osjećaje prijekora prema kršćanstvu i općenito vjernicima. Na čemu se osniva tvoj prijekor? Ako nema nikakvog dobra, u čemu je problem kad kršćani nisu dobri? U čemu je problem i da su licemjeri - pa što da jesu, kad nema nikakvog dobra?
Oni su dosljedniji u svojoj amoralnosti od tebe. Nema dobra, ergo najpametnije mi je iznaći neki način da varam ljude i ugodno živim. Tako i rade.
Ti sa si dosljedan u svom amoralizmu, postao bi svećenik, živio na teret naivaca koji ti vjeruju.
Ali ne, ti osuðuješ vjernike - na kojoj osnovi?
Zar ne na osnovi toga da to što rade ti koji žive na teret naivaca NIJE DOBRO? Što licemjernost nije dobra?
A ako to NIJE DOBRO, postoji i nešto što JEST DOBRO?

Meni nije poznat primer nijednog čoveka koji je činio dobra dela zbog dobra samog po sebi. Naravno, ima onih koji se uveravaju da kad nešto navodno rade zbog stvari samih po sebi , da je to nekakva moralna vrednost...
Pa, ja to zovem licemerjem....

Dakle?

[strangelove]

@ Prolaznik

 U poslednjem pasusu gde si me citirao umetnuo si recenicu "Pa ja to zovem licemrjem" , iako doticna ne ide kao nadovezivanje na prve dve. Molim te da to ispravish kako ne bi dolazilo do pogreshnih interpretacija. Ta recenica u mom orginalnom postu ide na kraju poslednjeg pasusa kao odgovor Dusanovom shvatanju o knjigama gde se istice kako covek cita knjige radi nekakvog znanja samog po sebi i da nekako time ne bi trebao da se hvali. Dodushe , Dushan je to kasnije promenio u iskaz da mozda i moze da se hvali, ali da saznanje ostaje primarni cilj, ali to krece kasnije..
Elem, one prve dve se nalaze u drugom  delu posta , pa mi nije jasno zato si tu recenicu umetnuo pored njih?

[milos]

...Jer ja mislim da Krist ne bi kršćanin zato što je taj čovjek težio Dobru...

Ako je Hristovo hriscanstvo razlicito od hriscanstva, a slazemo se da je hriscanstvo licemjerno, onda slijedi

Hipoteza: Hrist je povod licemjerju.

U prilog: 1. Hriscanstvo je licemjerno
                 Hrist je povod hriscanstvu
                 Hrist je povod licemjerju

              2. Hriscanstvo je licemjerno
                  Hrist je vrhunski povod hriscanstvu
                  Hrist je vrhunski povod licemjerju

-----------------------------------------------------

Ako se hriscanstvo nije razislo sa Hristovim hriscanstvom, a i dalje se slazemo da je hriscanstvo licemjerno, onda slijedi

Hipoteza: Hrist je vrhunski licemjer.

U prilog: 1. Hriscanstvo je licemjerno
                 Hriscanstvo je Hristova osobina
                 Licemjerje je Hristova osobina

             2. Hriscanstvo je licemjerno
                 Hrist je tvorac hriscanstva
                 Hrist je tvorac licemjerja

             3. Hriscanstvo je licemjerno
                 Hrist je vrhunski hriscanin
                 Hrist je vrhunski licemjer

------------------------------------------------------

Krajnji zakljucak: Hrist je vrhunski licemjer.

[prolaznik]

Umjesto sofizama i traženja eventualnih unfair postupaka u sitnicama, kako bi bilo da se pokušamo usredotočiti na ono što jest bitno pitanje:

Nije li kritika kršćanstva kao licemjernog, nasilnog, lažnog... kakvog god...

moguća jedino ukoliko

postoje neke moralne norme na kojima se temelji ta kritika?

Zar licemjerje nije moguće kritizirati jedino na temelju toga da je moguća iskrenost i da je iskrenost BOLJA (dakle u većem stupnju DOBRA) od licemjerja?
Jer ako iskrenost nije BOLJA od neiskrenosti, otkud zamjerka na neiskrenosti?
Zar nasilnost neke ideologije nije moguće kritizirati jedino na temelju toga da je moguća nenasilnost i sloboda mišljenja i da je nenasilnost i sloboda mišljenja BOLJA (dakle u većem stupnju DOBRA) od ideološke nasilnosti?
Jer ako sloboda mišljenja nije BOLJA od ideološkog nasilja, otkud zamjerka na nasilnosti?
Zar nedosljednost u navoðenju sugovornikovog posta nije moguće kritizirati jedino na temelju toga da je moguća dosljedost i intelektualno poštenje, i da je dosljedost i intelektualno poštenje BOLJE (dakle u većem stupnju DOBRO) od nedosljednosti i pogrešnog citiranja?
Jer ako intelektualno poštenje nije BOLJE od ideoloških zamračivanja, otkud zamjerka na pogrešnom citiranju?
I t.d.

Dakle, zar je moguća moralna kritika sa imoralističkog stajališta (''nema nikakvog dobra'')? Vjerujem da nije.
Vjerujem, dapače, da kritika religioznosti koju ovdje iznosite ne kritizira sam pojam dobra, nego dapače, kritizira religije da nisu dovoljno u skladu s onim što jest dobro. I da svatko tko osjeća moralni prezir prema religiji zavarava samoga sebe ako misli da taj prezir ne izvire od nekog - svjesnog ili nesvjesnog - poimanja Dobra.
Sa stajališta ''onkraj dobra i zla'' nije moguć moralni prijekor (ma što Nietzsche govorio o tome).
A kritičari religije se u svakom slučaju stalno upuštaju u moralni prijekor - dakle imaju neki pojam o tome što jest dobro.

[milos]

Tacit u Analima kaze: To su bili ljudi omrazeni zbog zlodjela koja su cinili, a koje narod nazivase hriscanima. Ime su dobili po Hristu koji je za Tiberijeve vlade pogubljen po presudi prokuratora Pontija Pilata: potisnuto samo zamalo, ovo gnusno praznovjerje izbilo je i rasirilo se ponovo, ne samo po Judeji, gdje se to zlo rodilo, vec i po Rimu itd.

Dakle, i zacetak hriscanstva se temelji na prvobitnoj kritici moralnih normativa drustva u kojem je nastajalo, a da se nisu imale strogo definisane moralne norme nastajuceg drustva. Zato, ako bismo oduzimali vrijednost kritici hriscanskih moralnih normi, a iz razloga sto se nemaju definisane "bolje" moralne norme, onda bismo, po istom principu, morali to isto oduzeti i hriscanstvu u njegovim trenucima nastajanja. Naravno, to sve ako nam je stalo do intelektualnog postenja, ili iskrenosti ili kako vec.

Naravno, meni je stalo do iskrenosti. Na pitanje "da li je tako bolje" ili "zasto mi je stalo do iskrenosti", ja ne bih imao odgovor, odnosno ne bih imao finalni odgovor. Ali to ne govori u neprilog iskrenosti, jer se ni na jedno "zasto" nema odgovor. Uostalom, i u tvom postu, ovdje prilozenom, primjecuje se kako pokusavas biti sto iskreniji, pa i to donekle daje odgovor ili dio odgovora na tvoje pitanje "da li je iskrenost bolja?".

Eto, u prilog kritici i iskrenosti koje nastupaju bez strogo utvrdenih "boljih" moralnih normi, mogao bih sada posegnuti za floskulama, pa kazati: "Sumnja nas je odrzala, njojzi hvala.".

[prolaznik]

Ma meni je do kršćanstva koliko do lanjskog snijega (uostalom, vjerujem da mu je tolika i važnost u današnjoj Europi). Jedino sam htio naglasiti da se svaka moralna kritika, pa i kritika nemoralnosti nekih koje doživljavamo kao ''moraliste'', može zasnivati samo na nekom (eksplicitnom ili implicitnom) poimanju dobra.

[Legionar]

Monoteizam je taj koji ruši i pali hramove, koji na silu preobraćuje, koji propagira mržnju i naopakost. Monoteizam obožava natprirodno a ne prirodno. Njen idološki totem Gospod Bog Jedini izvan je i iznad prirode, pa otud monoteizam ne poštuje prirodu nego je ruši i zagadjuje.

Interesantan komentar. Ipak, na osnovu kojih antropoloških istraživanja iznosite ovakve teze? Zar razne sekte u politeističkoj formi nisu kroz istoriju bile agresivnog karaktera, dalje, od kad to politeizam u svim njegovim mnogobrojnim prezentacijama nije obožavalac nadpridonog? Transcedentalizam koji vi pripisujete monoteizmu i te kako je prisutan u religijama "primitivnijih" kultura prošlosti.

Inače, moram da priznam da je Stojan Popivoda jedan od najduhovitijih članova ovoga foruma! :)

P. S. čitao sam vaše odgovore po raznim temama!  

[selena]

Najbolja stvar o religiji je napisana u Paskalovim "misli"-ma: nesto o tome da je bolje verovati nego ne verovati, i to je objasnio logicki... jer ako verujemo u raj i pakao posle smrti i pokajemo se pred smrt i prihvatimo veru tj.krstimo se imacemo pravo na raj, a u slucaju da prihvatimo veru a raj i pakao ne postoje nista ne gubimo time sto smo se krstili ili ne...
(ako to slucajno nije u "paskalovim mislima" onda je kod Monteskjea...) pozdrav svima  :!:

[sAngiE]

Najbolja stvar o religiji je...jer ako verujemo u raj i pakao posle smrti i pokajemo se pred smrt i prihvatimo veru tj.krstimo se imacemo pravo na raj, a u slucaju da prihvatimo veru a raj i pakao ne postoje nista ne gubimo time sto smo se krstili ili ne...

Mozda gresim, ali covek koji se vodi principima i koji veruje u entitet ili silu, ne moze sebi dozvoliti da bude licemeran - cinizam, u neku ruku, smatram strahom od kazivanja istine onakve kakva ona jeste, a opet je, kako god se okrenulo, oblik neiskrenosti. Svaka neiskrenost krece iz sopstvene nesigurnosti, pa jedan takav covek moze biti krsten i prekrsten u hiljadu vera, a da opet nikada ne nadje sebe.

Ono sto se religijom postize jeste uljuljkanost u ispravnost necega sto je u odredjenoj grupi prihvaceno kao iskljuciva istina i neoborivo dokazima koji mogu biti u nekom trenutku izneti. Pripadati grupi opet znaci ne nalaziti sebe u esencijalnom smislu, u jedinstvu sa prirodom i onim sto te okruzuje, pa je potraga mnogo laksa ako se prosto samozavaravanjem prihvati stav nekolicine ili vecine koja u svojoj, opet, nesigurnosti, trazi ono sto je izgubila negde u proslosti - sigurnost.

S tim sto, sigurnost moze biti poimana u mnogo varijanti kod razlicitih ljudi pa prihvatanjem zbunjene jedinke u zajednicu/grupu, ista ima potrebu da svoje novonastalo osecanje pripadnosti stiti po svaku cenu:

Monoteizam je taj koji ruši i pali hramove, koji na silu preobraćuje, koji propagira mržnju i naopakost. Monoteizam obožava natprirodno a ne prirodno. Njen idološki totem Gospod Bog Jedini izvan je i iznad prirode, pa otud monoteizam ne poštuje prirodu nego je ruši i zagadjuje.

Kada se veruje u iracionalno, ma koliko to u biti bilo iz neke pozitivne potrebe, onda i teznje mogu lako biti izvrnute - nisam za ukidanje religije ili prestanak postojanja iste jer je za neke "slabije" umove sasvim dobar katalizator. Takvim umovima podloznim manipulacijama i kontroli, ne bi se trebalo dopustiti sloboda nalazenja sopstvenog puta jer ga oni vrlo cesto gube. S druge strane, cak i sa usmeravanjem od strane crkve, raznih svestenih lica itd. oni ne mogu sebe prihvatiti kao deo vece celine, vec prihvataju kao jedino jedinstvo sa grupom. Taaaaaako nastaje ekstremna religioznost koja je sve samo ne produktivna niti zdrava iz razloga sto ne samo da razdire drustvo, nego i tu jadnu spuzvu spremnu da upije sve sto joj se prospe na glavu (ukoliko je poseduje kao aparat). Time se svakako ne postize nikakav unutrasnji mir vec se jos dublje tone u mrak. Kada neko ne shvata da je prekidac u njemu nego ga trazi u drugima, onda nikada nece ni videti to preko-potrebno svetlo.

Elem, poenta je ta da ako neko ima utisak da ce se krstenjem oprati, ispovedanjem (najlicemernijim oblikom trazenja oprostaja koji cak nije ni javan niti pred onima pred kojima se gresilo!) otici u raj ili odlaskom u crkvu i pricescem oprati gresi... onda je to kao samo-ubedjivanje sasvim u redu, ali se u realnosti mora malo vise raditi na introspekciji i sebi u smislu promene na bolje, progresa... vera, osim ako nije u sopstvenu snagu i moc, nije nista drugo nego pasivnost i fatalizam. Which is, just a choice, I suppose... nothing more, though... just a dead-end street!

[nous]

Kad Bog ne bi postojao, trebalo bi ga izmisliti