Kemp doživljavam kao duhovni ili pseudoduhovni prostor đubrišta lošeg performansa (pozorišta, filma, literature, likovne umetnosti). Ovo deluje kao smela izjava, i hteo bih odmah da je ogradim od definicije kempa kakvim se razumevao u sopstvenom začetku. To začeće najbolje karakterišu sledeći izvodi koje ću uglavnom prokomentarisati i time približiti značenje ovog pojma.
Žan Kokto je 1922. godine za časopis „Vanity Fair“ izjavio da je kemp laž koja govori istinu i taj njegov aforizam je uzet kao osnovna definicija ove pojave.
Bilo ko i bilo šta može da bude kemp.
KEMP je oblik istoricizma posmatran pozorišno.
KEMP počiva u oku posmatrača, naročito ako je posmatrač kemp.
KEMP je pre svega drugo detinjstvo.
KEMP je autobiografija napisana na način kao da se radi o drugoj osobi.
KEMP je promašena maska.
KEMP je slobodna asocijacija. Slobodno mišljenje nije kemp.
KEMP je rojalizam, dijabolizam i britanski socijalizam.
KEMP je moralna anarhija koja ne može da napravi mesto za sebe, a da ne izmeni stavove društva.
KEMP je efemerno fundamentalan.
KEMP je smejati se na „Važno je zvati se Ernest“, a ne znati zašto. KEMP je smejati se na „Važno je zvati se Ernest“, i znati zašto.
KEMP je umetnost bez umetnika.
KEMP je anti-umetnost na isti način na koji je fizička želja anti-kreativna.
KEMP je rod bez genitalije.
KEMP je neugodnost bez kukavičluka.
Iz nekih izvoda koje karakterišu kemp vidimo da je njegovo značenje dosta široko ("kemp može da bude bilo šta"). Ovo ostavlja mogućnosti za razvoj kempa do onog nivoa u koji se danas pretvorio, i koji je danas dominantan - čisti kič.
Društveno rasterećenje posle '68. otvorilo je prostor za komercijalizaciju kempa, koji se neprimetno pomešao sa pop-kulturom.
Ja bih, ipak, rekao da je komercijalizacija kempa bila nužna, jer je sam po sebi neka vrsta otvorenog-izvora sveg i svačeg, pa i eksploatacije upravo na kemp (u starom značenju reči) prezentovane gluposti. Tu glupost, koju možemo zvati kičem, razlikujem od kempa u tom što je
nedijalektička glupost.
Prvobitno nastao kao gest prepoznavanja između homoseksualaca, tada zakonom zabranjenih, kemp je vremenom počeo da se odnosi na figure koje hrabro i talentovano krše sve vrste društvenih ograničenja.
U tom smislu kemp bi mogao da bude revolucionarni umetnički poduhvat, neka vrsta pravca, ili stream-a koji mnoge druge u sebi/e zbraja. Tako bi se i danas mogao konzumirati, mada postoji opasnost (ako je to uopšte opasnost) da se pretvori u svakodnevni, trivijalni izraz nezadovoljstva, besa, a ne kreativnu obradu ovoga.
Tajni život precenjene glumice Sare Bernar, razuzdane seksualnosti i bezobzirne ekstravagancije (a to je atribut kempa), nije bio toliko skandalozan koliko hipersenzitivan. Moto koji je Sara odabrala za svoj siloviti juriš na život bila je fraza "Nema veze". Autor knjige (Filip Kor, knjiga: Kemp – laž koja govori istinu; prim. A. K.) sugeriše da upravo ovaj epitaf, koji sugeriše hrabrost, frivolnost i furiozan pogon unapred predstavlja najdragocenije komponente ovog tipa.
Kič isto tako ne karakteriše mnogo šta drugačije od ovoga. Savremeni kič gotovo po pravilu podrazumeva neku vrstu seksualnosti, ili barem seksualni objekat. Kemp je nameran, kič slučajan; ili ako ćemo ovo preneti na masovnu produkciju proizvoda ovih, kemp je svestan, kič nesvestan sebe.
Jedna od nekoliko stvari oko koje su se pisci i teoretičari kempa složili kada je reč o kempu je da se on jednostavno ne može definisati do kraja.
Kao što sam već rekao, ovo otvara mogućnosti njegove beskonačne eksploatacije od strane onih koji nesvesno produkuju nazovi-kemp proizvode, kao proizvode "otvorenog-izvora" (open-source).
Čarl Ludlan, dramski pisac i glumac, majstor kempa u pozorištu jednostavno je tvrdio: Ja ne mislim da je kemp moguće definisati. S druge strane, Suzan Zontag je tvrdila da: Pričati o kempu, znači izdati ga.
Pričati o kempu zaista znači "izdati ga", ali ne samo u tom smislu što bi ga priča mogla obezvrediti (to ću pokušati u nastavku diskusije, ako do nje dođe, i da ostvarim), već što priča o kempu sama ne može da bude kemp. To, dakle, znači da se kemp govornik u tom trenutku odriče kemp ponašanja.
Brus Rođžers u Gay Talk (1972.) tvrdio je da sama reč kemp potiče iz XVI veka, iz engleskog pozorišnog slenga za muške glumce koji su se odevali u žene i igrali ženske uloge, a da je originalna reč nastala u francuskom jeziku, od reči campagne, kako su se u Francuskoj nazivali putujući glumci koji su igrali ženske uloge. Drugi pak smatraju da je sama camp reč francuskog porekla, od glagola camper - pozirati.
Iako se slažem da i prvo navedeno značenje u dobroj meri kvalifikuje kemp kako ga danas razumemo, kemp je pre svega poza, pozerstvo, zato što se želi nametnuti (slično kiču), uz tu specifičnost (za razliku od kiča) što to čini s nekom značajnom idejom, ili bi tako trebalo da bude.
Kemp može da se predstavi kao stil izvođenja ili kao način posmatranja. Na primer, osoba može da posmatra nešto što nije ni imalo nameru da bude kemp, ali da ga doživljava kempom. Prosti primeri za to su baleti Labudovo jezero ili Žizela koji su bili posmatrani kao kemp, iako njihovi koreografi nisu imali tu nameru. U takvim delima kemp je u očima posmatrača.
Tako postoje i kemp ljudi, koji su, rekao bih, programirali sebe da svet posmatraju iz ugla suprotnog od onog što smatraju "normalnim", svakodnevnim, prihvatljivim. Oni su izabrali nešto iako znaju pravo stanje stvari. Za razliku od ovoga čoveka, kič čovek bira nešto u neznanju da još nešto kraj ovoga postoji, ili u nedovoljnom poznavanju te druge stvari, bez interesovanja da ga spozna. Primer: Slušalac narodnjaka obično ne zna šta se iz muzike može izvući kao kvalitet, i ne zanima ga da to otkriva. On uživa u stihovima "suzama sam lepio tapete, kad ti dođe i ote mi dete", jer ne zna da postoje drugačiji, da postoji kvalitet. Za njega je ovo iscrpljena muzika, jedina koja postoji. Slušalac jednako nekvalitetne muzike, kao što je punk, može isto tako da bude podvrgnut teroru melodije, ali on pristaje na ovakav teror, pod znanjem o tom šta znači pravi kvalitet. Isto tako možemo sresti možda i onoga koji sluša narodnjake iako dobro zna da je to glupost. To je kemp čovek, čovek koji zna, koji je svestan šta čini, upravo onda kad čini ili pristaje na glupost.
Ali, ne može se svaki objekat preobražavati u kemp preko percepcije, niti je moguće da celokupna publika vidi kemp čak i u naj-kemp predstavi. Efekat kempa jednostavno zahteva prilagođavanje između predstave i posmatranja, između objekta i publike.
Sa ovim se ne slažem, i tu je glavni problem koji bih želeo u nastavku diskusije da okusimo. Ono što sam podvukao: "niti je moguće da celokupna publika vidi kemp čak i u naj-kemp predstavi" mogu da prihvatim, jer je u kempu najvažnije upravo oko posmatrača, a ne ono što se predaje recepciji/percepciji, što se prikazuje. U tom smislu i ne može da postoji "naj-kemp" ili "mini-kemp" ili "manje-kemp" predstava, već pre svega
kemp čovek ili karakter.
»Kemp izgleda neuhvatljiv jer je sazdan na paradoksalnom odnosu.« (Filip Kor)
Ovaj paradoksalni odnos nastaje u onom "glupo - ali sa smislom", tj. pod simbolom, pod smislom, naručeno, poručeno konzumentu.
Ester Njuton u svojoj pionirskoj studiji o drag umetnicima tvrdila je da kemp čine tri elementa: preterivanje, teatralnost i humor. Ove osobine ne definišu kemp, ali su uvek zastupljene u njemu.
Ne bih se složio s tim da kemp nužno čini i humor, mada ga može biti. To će zavisiti od toga kakav je ukus posmatrača/recipijenta/konzumenta za humor. Preterivanje jeste sigurno najvažnija komponenta, kao i teatralnost. Spojeni mogu da daju humorističnu predstavu.
Postavljenje estetskih pitanja iznad etičkih jedan je od glavnih načina na koji kemp stvari stavlja naglavačke.
Ovo je jako diskutabilno. Moglo bi se danima raspravljati ima li opravdanja reći na ovaj načn da kemp favorizuje estetsko pred etičkim. S druge strane, moglo bi se postaviti i pitanje koliko se etika i estetika u kemp predmetu (subjektu) mogu odvojiti. Savremenost forsira, rekao bih, jednu čudnu, možda kemp (budući da ima simbol unutar simbola), složenicu
est/etika. Na neki način povratak antičkom razumevanju ovih.
Kemp je krajnje samosvestan. On ne uzdiže ono što je prirodno, već ono što je veštačko. Kemp odlikuje samosvesna izveštačenost. Kemp predstava, za razliku od standardnog pozorišnog događaja, zahteva ne suspenziju neverice već duboku svest o njenoj izveštačenosti.
O tom sam već govorio.
Kemp je zabavan, ali je i više od toga. On često ističe nešto ozbiljno pod prividom površnosti. Zapravo jedno od bitnih svojstava kempa je neizvesnost da li stvarno treba da mu se smejemo, da li je on stvarno smešan.
Konačno se i autor teksta pita o etičkoj dimenziji kempa.
Kemp roman odlikuje radnja koja je fantastično nestvarno, njega čine dijalozi koji su istovremeno dosetljivi i apsurdni.
Odličan primer ovoga je pisac Danil Harms. Nekoliko njegovih dela možete naći na forumu i sajtu Kluba studenata filozofije. Naročito je kemp događaj osnivanje "Oberiu-a" udruženja, koje je u stvari skraćenica nečega, a čega, to ne zna ni njen tvorac (tj. zna, ali zna da ne znači ništa, dakle, puka teatralnost).
Time što remeti pojmove o prirodnosti, kemp nas oslobađa nametnute uloge i daje nam slobodu da igramo ulogu koju hoćemo.
Rasterećujuća uloga kempa može da se ogleda i u kemp književnosti, kemp fotografiji, a najćešće u kemp ponašanju. To ponašanje, rekao bih, najbolje se ogleda u onim supkulturnim grupama koje namerno sebe predstavljaju kao klošare, "generacija X", "trejnspoting generacija", čime izazivaju odvratnost kod mainstream posmatrača, pripadnika nekog drugog pogleda na stvari/svet.
No, unutar svega ovoga postoje i oni koji znaju sačiniti proizvod koji bi se mogao nazvati kempom (zato što je kemp uvek maska, uvek poza, uvek jeftin), a da je njegova proizvodnja izvan razumevanja, izvan namere, izvan subjekta, izvan glumca, projektanta. Tada delo možemo nazvati kičem. Ali je pitanje kako ispitati da li je nešto kemp ili kič, ako se o kempu ne može govoriti, pod uslovom da ga ne želimo omalovažiti, obespraviti. Pa ipak, govoreći o bilo kojoj vrsti umetnosti na diskurzivan način, mi od nje uzimamo ono suštinsko. Nikada se slika umetnika ne može sasvim predstaviti rečima, inače je ne bi ni naslikao, služio bi se i on rečima.
Može li kemp da bude umetnost mase, umetnost poruke, umetnost sadržaja, umetnost oslobađanja, a da se u pogledu intrinsično umetničke vrednosti ne pomeša sa kičem ili ne svede na kič?