U početku ovog naslova (koji je glasio nekad: Šta je najvažnije u životu?) govorilo se o nekim osnovama, atomima naših osećanja i saznanja, tako da smo te atome zvali najvažnijim, odnosno "materijalom", ako tako može da se kaže, našeg života, raspoloženja, a sve iz pretpostavke da su osećanja najvažnija kod čoveka, da čak prethode saznanju. Sada je potrebno da govorimo o konkretizaciji ovih, o smislu kao nekom globalnom planu.
Sta je za vas smisao zivota?
Da bi život imao smisla nije neophodno postojanje boga ili nekakve raskrsnice koja nas nagrađuje novim putem, kao kad deca igraju neku video-igricu pa to sve kretanje koje tamo postoji ima smisla jer će na kraju dobiti prolaz u novi nivo ili ostvariti kakav rezultat da bi ušli u top 3 igrača. Mislim da je kod čoveka stvar mnogo manje kompleksna: on je bačen u svet potpuno bez razloga, u svet koji jednako dobro ili jednako loše može da funkcioniše i bez njega, pa čak i bez sebe (uopšte ne traži da funkcioniše). Na prvi pogled smisla ne može biti, jer čoveka čeka kraj, neminovnost prekida svega započetog, svega što bi se moglo nazvati "smislom". Zato bi mnogi mogli na ovo pitanje da odmahnu glavom i kažu da je suvišno. Tako i ja mislim, ali ako hoćemo da se igramo ovim pojmom, da malo olabavimo i dopustimo da se smislom zove neki naš motiv, nešto ljudsko, nešto ostvarivo, onda se možemo vratiti na prvi deo ovog naslova gde se govorilo o osećanjima i dobrom raspoloženju, možda pojmu sreće koja će učiniti naš život koliko toliko "smislenim". Jer u svakom trenutku na pitanje "zašto" možemo da odgovorimo: Zato što se osećam dobro! ili: Zato što uživam! ili: Zato što mi je lepo.
Sta zivot cini vrednim zivljenja?
Ovde bih mogao da se složim sa 'provincijalcem' kada kaže da ljude motivišu razne stvari i da će svakome biti nešto drugo osnovni cilj, i zadovoljstvo koje ga motiviše da živi i kad je naročito teško.
Sta vass zivot cini vrednim zivljenja i sta mu daje smisao? Koja je svrha vaseg zivota?
Ne bih se osećao kao da govorim istinu ako bih svoj motiv nazvao i smislom, tako da ću se služiti samo frazom da živim iz razloga što želim da doživim još nešto, novo, lepo, što još nisam, da vidim kako je, da saznam što još nisam i povežem stvari na drugačiji način. Zadobiti neku novu sliku sveta i osećati se drugačije. Učiniti nešto (neko delo).
Konkretno govoreći, to je kod mene borba protiv nepravde u političkoj sferi, te borba protiv ksenofobije, kulturne deformacije, za kritičku svest i bolje građane. Za bolju zajednicu, bolje uslove za život i razvoj intelekta. To me čini srećnim, iako sam svestan da je to zadovoljstvo prvenstveno egoističko, ali je taj egoizam poželjan, zdrav. Naravno, tu je uvek i ona potraga za ljubavlju, davanju, što je možda i najveći pokretač.
A kad to uporedite sa svojim zivotom kako ga zivite?
Živim principijelno, dakle u skladu sa onim što smatram da je najvažnije i oko čega (opet smatram) bi trebalo svi da se zauzmu (međutim sa rezervom pri tome da ne mogu svi jednako i na isti način da vide "smisao"). Koliko sam zadovoljan i koliko uspevam da zadovoljim zadatke koje sam sebi dao... Nisam zadovoljan, ali sam svestan da dajem maksimum (sve od sebe).
Dalje, sta vam se cini da je smisao zivota ljudi oko vas, ljudi sa kojima ste u (dnevnom) kontaktu?
Ne razlikuju se naročito od smisla koji sam ja sebi zadao, ali se debelo razlikuje u kvalitetu, u nekim detaljima koji mogu sasvim da okrenu ponašanje pojedinca. Npr. neko isto tako želi da zadovolji svoj egoizam, da se dokaže pred drugima, pa će u tom cilju početi da puca na druge. Drugi će se pretvarati da je umetnik, ali će se njegove knjige ili slike ionako dobro prodavati i on će to stvarno da postane u očima drugih ljudi. Treći će dovoditi devojke u stan kako bi se dokazao komšijama i cimeru, pa i ako bi mu te devojke bile odvratne. Četvrti će kupiti dobar telefon i auto, pa će u petak i subotu izaći da ga pokaže prijateljima i jeftinim mutavim ali vlažnim ženskama (tzv. ribama). Neki će, kao ja, da se bore za neki politički i društveni ideal, jer im uspeh na tom planu prija na duže staze.
Međutim, poznajem i neke ljude koji žive bez ikakvih motiva. Nisu mi nimalo jasni takvi životi. I pored tog besmisla na koji su se navikli, oni izgledaju daleko življe nego ja. To je, u stvari, sasvim neko drugo pitanje.
Sta bi oni rekli da im je smisao zivota, a sta je to sto oni rade, sto je krajnji cilj kao suma svih ciljeva njihovih aktivnosti (koliko se to da videti sa strane)?
Mislim da se njihovo razmišljanje kreće ovako:
- Šta da
danas pojedem?
- Šta da
danas pojebem?
- Kome
danas da se pokažem?
- Čije
danas priznanje da tražim?
A kada bi se radilo o nekom dugoročnom planiranju ono se ne bi bavilo "negativnim" stvarima. Tako se ne bi pitali o bogu, pa bi bili ateisti bez razumevanja, a ako bi se pitali ustanovili bi da boga ima, i to baš zbog toga što bi se sami osećali tužno kad ga ne bi bilo. (O ovoj temi se razgovaralo pod naslovom
Ateizacija, pa bi tamo bilo valjano i nastaviti, ako iko želi.) Dakle, ako bi o smislu života uopšte i pomislili, oni bi tome morali da pruže i zadovoljavajući odgovor: ne zadovoljavajući s obzirom na realno stanje, već s obzirom na potrebe, tako da bi se takav čovek u stvari pretvorio najpre u vernika, tačnije bogobojaznika. I ta bogobojaznost bi koncipirala njegov život. On bi onda kratkoročne aktivnosti planirao ovako:
- Šta da danas pojedem a da odgovara Bogu (mojoj veri)?
- Šta da danas pojebem a da odgovara Bogu (mojoj veri)?
- Kome danas da se pokažem a da odgovara Bogu (mojoj veri)?
- Čije danas priznanje da tražim a da odgovara Bogu (mojoj veri)?
I na kraju, sta je proklamovani smisao zivota drustva u kome zivimo?
Mislim da je to kratkoročno planiranje za kratke užitke, bez razmišljanja. Dakle, forma bi bila ovakva: 1. nešto želim, 2. razmišljam kako da do toga dođem, 3. odlučujem se za najkraći put, 4. akcija. Savremenom društvu nije teško projektovati i umetnuti smisao spolja, a i uticati na afinitete koji se u jednoj zajednici mogu prepoznati kao logične konsekvence tehničkog društva. Drugim rečima, ono što sam opisao da čini smisao i način života većine ljudi, čini i proklamovani smisao od strane društva.