Suprotan stav nije nužno ne-metafizički. Samo je reč o metafizici druge vrste.
Pa, nije, Stojane. Po čemu misliš da bi jedna egzistencijalistička, i to ateističko-egzistencijalistička postavka mogla da bude metafizička, ali tek sa druge strane (ili s one strane) metafizike? Kakva je to metafizika ako čovek sam kreira svoj smisao, ako mu taj smisao nije nabačen, predodređen, unapred dat? Nema, tu se metafizičko kida, ostaje samo neko ništa koje treba da postane ono što okolnosti dozvoljavaju u kombinaciji sa onim što subjekt (Ništa) želi. To je Sartr, ali mislim da može biti i univerzalno kada je reč o pitanju smisla i osmišljavanja.
To je svakako metafizika, ali suštinski drugačija od ove nakaradne judeo-hrišćanske na koju smo navikli i koju nam ovde prodaju kao metafiziku. Čovek nije predodređen da nešto ostvari nego ima potencijala da uspe. Pritom, ne možemo prejudicirati šta bi to moglo biti, šta bi bio cilj čovekovog pregnuća. Čovek sam bira ciljeve na osnovu svoje perspektive i namere. Čovek može odlučiti i da prestane da bude čovek, ili da mu ta činjenica prosto ne bude bitna.
Da, to je ono što sam i ja kazao, ali ne vidim zbog čega to zoveš metafizikom. Ako je to metafizika, onda je metafizika i spremanje doručka, recimo kajgane ili kobasice i dva jaja na oko.
jel' vi to prichate o smislu zivota, ili o smislu zivota pojedinca?
Već si dao odgovor i na jedno i na drugo. Ako deliš ove dve stvari, onda ti je jasno da smisao pojedinca ne može da ima veze ni sa kakvim metafizičkim trabunjanjem o kolektivnoj ili vrsnoj predodređenosti, predestiliranom životnom zadatku i 'armoniji. Time izražavaš onaj egzistencijalistički, realistički pogled na svet što se tiče pojedinca. Sa druge strane ti je onaj kolektivni smisao, smisao čoveka uopšte, koga pogađaju sva ona naklapanja o bogu i slične idiotije. O tome se još nisi oglasio vredi li govoriti.
svakako je shirenje tj. parenje poenta postojanja zivotinja.
Ne bih se mogao složiti sa tim stavom. Životinje svakako jedino što bi trebalo da urade, kako bi njihova vrsta opstala, jeste parenje. Ali zašto uopšte da teže opstanku? Zar je njihov smisao postojanja samo postojanje? Možda jeste, ali to mi ne liči na stvarni pojam smisla. Više liči na nekakav njihov prirodni zadatak, u svem njihovom praznom životarenju. Zato će neki kazati da niko sem čoveka nema taj osećaj za smisao. Životinja se o tom ne pita. Njen život nema smisla, i baš zato čovek (opšti) misli da ima pravo da je kolje, jede, maltretira (koristi kao prevozno sredstvo ili slično).
Kontemporalna egzistencijalisticka bagra je uzela maha, otud na svakom koraku mozemo cuti ovakve premise, ot kojih se razboritom coveku prevrce utroba.
Razboritom ili slepom čoveku? Obično se slepim ljudima prevrće utroba kada saznaju kako izgleda živeti. Evo, ja priznajem da sam u određenom smislu slep, tj. da sam ne živim, ali priznajem drugima da žive, i da se to što oni čine od svog života s pravom može zvati životom. Štaviše, oni koji znaju kako se to radi, izvlače maksimum iz života, iz momenta, kao što iz njega najviše izvlače oni koji ulažu u sebe i svoj rad: umetnici, naučnici, filozofi. Oni ne gube vreme pokušavajući da opravdaju svoj antiživot i ne-egzistenciju, govoreći kako u stvari drugi ne znaju da žive, te kako žive životinjskim, nedostojnim životom. Kad-tad ljudi kao vi, i kao ja kakav sam nekoć bio, shvate, onako kada su sami u sobi i u teškom mraku koji tera na razmišljanje, ili tek postanu iskreni pred sobom, i shvate koliko su mizerni, koliko nisu ništa još živeli, a kako će evo doći vreme da se pakuju kuferi i kosti. Stvar je u tom biti hrabar pa makar priznati sebi da si ništa, da si nula, i onda možda nešto još i učiniti po tom pitanju. Ja sam učinio prvi korak. A vidim da ovde mnogi to još nisu; no, doći će to vreme. Neko to zovu odrastanjem.
Covek ne moze odrediti smisao svog zivota.
Jedan meni odvratan filozof, Martin Hajdeger, reče da jedino čoveka možemo da pitamo o smislu njegova (a i svega drugog) bivstvovanja (postojanja). Ovi drugi nisu ni spominjali to pitanje, već su podrazumevali da je jedino čovek sposoban o tome promišljati.
Mada, ne bih smio da budem ovako ekskluzivan, pa cu to srociti ovako: i kat dodjemo do neceg, kat od zivota svojih napravimo što - što nam se kao smisao čini, nikat sigurni ne možemo biti da smo mi, humanoidi, do toga sami došli.
Ne bih rekao, najpre, da čovek može da ostvari svoj smisao. To će ujedno biti i uvod u razradu pitanja paradoksa smisla. Jer čovek koji ostvari svoj smisao čini se bogom ili pak budalom. Bogom jer je njegov smisao nešto nedostižno, veliko, nadljudsko, što ga prevazilazi kao ljudsko biće (ne bi li postao nešto drugo, bolje), ili je, u drugom slučaju, pak sebi zadao nešto tako bedno da ga je uspeo ispuniti za taj kratak i bolan period od nekoliko desetina aktivnog i trudnog života.
No, vratiću se na vas, presveti Starče. Vi velite da čovek nije siguran je li on taj koji je zadao sebi zadatak da nešto ima pred sobom kao smisao, ili mu je to dato odnekud vani. A znate li, pitao bih vas, kakve su implikacije paranoidne ličnosti? Eto, samo to se zapitajte, pa onda uporedite sa ovim vašim stavom koji sam gore citirao.
O ostalom delu vašeg pisanija radije bih na raspravi o ateizmu.
Zaista mi je interesantno da citam ove stranice i gledam kako lutate i kako se zapetljavate. Koliko razlicitih odgovora za koje i sami osecate da nisu nikakvi odgovori. I cini mi se da, posle mnogo filozofiranja po celom forumu, da vas prosto iritira sto nemozete naci smislen odgovor.
Eto, ja sam već pisao o vama koji tako lako nalazite svoj smisao. Ima vas bogova, a ima vas i skromnih. Toliko skromnih da mi vas je često žao.
Gresku pravite u samom pocetku postavljajuci zivot(smisleno) u svet besmisla i pokusavate da svemu tome nadjete smisao. Iz tako postavljenih stvari jedini odgovor do koga ce te doci je, da je smisao zivota ono sto proglasite smislom zivota.
Ja sam do sada razumeo da se čovek rađa kao beba, sasvim nemoćan da nešto smisleno makar kaže, te da je potpuno go i prepušten raznim boleštinama, bacilima i virusima, sa kojima ima da se izbori, a kasnije stoji pred vratima znanja, da bira hoće li postati perverzni naučnik, kuhar, automobilista ili amoralni vernik. Vi odjednom tvrdite da je čovek rođen sa ceduljicom u ruci na kojoj stoji da je svet tako sjajno uređen, te da ako li je zapisano da će dobiti rak u prvoj godini života, to je tako tom detetu i trebalo da se dogodi, jer On... On ima promisao za sve... za sve nas.
Ali, opet, dosta smo o tome već kazali na raspravi o ateizmu. I još ćemo tamo govoriti. Zanimljivo je kako se teisti koprcaju dok svi šavovi njihovih stavova (ne i argumenata) pucaju.