Smisao zivota

[Domaci I.]

Hajde, hajde, hajde, da činimo samo ono što je zaista najvažnije. Hajde da se skoncentrišemo i na trenutak živimo kao da je samo ta jedna stvar suština svega, i samo ona vredna žaljenja. Hajde da je pronađemo. Šta je to?

Prokletstvo, šta je to? Gde je? Mogu li da to imam? Je li to najvažnije dostupno svakome?

[Vidovita Rino]

Ja nemam to.

[Odradek]

Ja nemam to.

Ne bi se ni ocekivalo. Zensko si...

Nego, da odgovorim g.K-u.
Jako je rizicno, g.K, da ova tema ne predje u ono beskonacno premotavanje vec poznatih gluposti o smislu zivota i sl. Tumacenja ovoga zaista mogu da budu raznolika. Neko ce reci da je najvaznije biti srecan, imati dobar posao, porodicu, obrazovanje...itd. Znaci, zivotni uspeh po mnogima bi bio da lepo zavrse skolu, lepo se zaposle, osnuju lepu porodicu, imaju lepu decicu i na kraju spokojno umre. A da li ce se iko secati tog coveka kroz 200-300 godina ?
Provesti zivot u teznji za licnom srecom i dobrom egzistencijom mozda deluje primitivno ili cak sebicno, ali, sasvim je ispravno. Ako lepota kreativnog zivljenja nekome ne predstavlja srecu, zasto bi se onda taj covek uopste trudio da stvara nesto, da se necemu posveti?
Nikada necete dostici apsolut u tom pitanju, g.K. Uvek se sve vrti u krug...

[Domaci I.]

Gospodine Đ! (ili gospodine N!),

Vaše izlaganje ima smisla ukoliko govorimo o tome šta je najvažnije da se dogodi u životu jedne osobe, u smislu šta je najvažnije za njenu sreću. Ali možemo pitanje postaviti sa druge strane, ili "s one strane" sreće ili nesreće, i tada ćemo dobiti očišćenu potragu za supstancom, egzistencijalima kao česticama onog najvažnijeg u životu čoveka.

U našoj jučerašnjoj kratkoj raspravi o tome, napomenuo sam vam jedan odgovor jedne devojke koja mi je rekla kao iz topa: "osećaj je najvažniji", i ja se mogu s tim složiti. Mislim da je osećaj najvažniji i najsitnija čestica egzistencije, kao ono što može biti dobro ili loše, ali koje diktira naše motive i naša dela.

Ne postoji ništa niže od osećaja, a na šta bismo obratili pažnju kao na nešto što sabira u motiv(e). Dakle, govorimo o onom što čini čoveka živim, a da to nije samo biološko postojanje. Tako bih ja to definisao.

[provincijalac]

Zar zivot sam nije najvazniji? Kud ces bez zivota? Neprikosnovena je vrednost zivota kao takvog, ostalo sve zavisi od njega. I osecanja (sreca) i zdravlje.

[maelstrom]

U našoj jučerašnjoj kratkoj raspravi o tome, napomenuo sam vam jedan odgovor jedne devojke koja mi je rekla kao iz topa: "osećaj je najvažniji", i ja se mogu s tim složiti. Mislim da je osećaj najvažniji i najsitnija čestica egzistencije, kao ono što može biti dobro ili loše, ali koje diktira naše motive i naša dela.

Ako je, po tom viđenju, osjećaj "atom života" onda on jest važan. Ali zar svijet sastavljen od samih atoma ne bi bio kaos maksimalne entropije? Među atomima moraju postojati sile po kojima se usustavljuju, i one bi tada bile druga ključna supstancija prirode. Kao što postoje prirodne sile (4 poznate), tako bi morale postojati i nekakve "sile" među osjećajima kakve bi omogućavale postojanje svega onoga što danas smatramo čovjekom.

A što bi bile onda te sile među osjećajima koje ih usustavljuju? Instinkt? Razum? Intuicija? Nisam dovoljno načitan za takve spekulacije, ograničit ću se samo na komentar ovoga. I znam ovakve analogije djeluju pomalo srednjovjekovno, ali tako sam slikovito doživio tu opasku osjećaja kao najsitnije čestice egzistencije. Znam da filozofija ne bi trebala krenuti od metafore već na njoj [naprasito] završiti, ali interesira me kakve bi to onda bile "sile" među osjećajima?

P.S. Mislim da se ovo izravno tiče pitanja o tom što je najvažnije, iako tim putem zasigurno nećemo doći do nikakvih revolucionarnih zaključaka.

[dusan]

 Zivot

[Domaci I.]

Istina, nisam mislio da bi se ovo pitanje moglo tretirati na takav način kao filozofsko. Ali kad smo na pragu takvog mišljenja, još bolje.

Mislim da se osećaj ne može tretirati kao bezlični atom ili atom koji još poseduje nekakvu silu koja bi ih mogla urediti ili dovesti u vezu više takvih. Smatram da osećaj kao atom poseduje kvalitet, i da se tim kvalitetom odnose jedni prema drugima. Tako nešto (kvalitet osećaja) bismo mogli da nazovemo "silom". Međutim, zašto je ovaj kvalitet nešto osnovno, pre instinkta, razuma i intuicije?

Možda bismo mogli, vodeći se kriterijumom osećaja, da podelimo ove na dve vrste: unutrašnji i spoljašnji. Ovaj spoljašnji bi bio onaj koji je aficiran nečim, i što "upija" stvar. Unutrašnji osećaj bi bio možda primarna reakcija, refleks "duše" na ovu afekciju. Duša, pak, možda ono što je sastavljeno od niza raznih ovakvih unutrašnjih senzacija/osećaja, ali ne kao nekakav kumulativni skup nego na način koji za sada ne bih mogao bliže da objasnim, ali mi izgleda kao da ne podleže nekakvom determinizmu.

Možda bi ovom "unutrašnjem osećaju" odgovarao pojam "intuicija" ili "instinkt". Meni se, pak, čini da su ovi pojmovi suviše vezani za ono što predstoji, senzacija koja se bavi proročkim, što bih rekao da ne mora da iscrpljuje ono što sam nazvao unutrašnjim osećajem.

Razum ne može bez spoljašnjih senzacija, mada u jednom momentu može da funkcioniše koristeći se onim što već postoji u zalogu, opet sačinjeno osećajima (liči malo na empirističku epistemologiju).

[maelstrom]

Mislim da se pitanje "Što je najvažnije u životu?" ne može ne tretirati kao filozofsko. Iako bi ga možda, ako ništa makar zbog ataraksije, valjalo prevazići.

Kvalitet atoma prirode jest samo manifestacija kvantiteta, odnosno broja elementarnijih čestica koji ga sačinjavaju - prema tome sva bi se priroda temeljila upravo na tom temeljnom kvantitetu. No takve analogije u najmanju su ruku uzaludne, pa možemo slobodno reći da osjećaji imaju - kvalitet. Nećemo i, čini se, ne možemo ulaziti u suštinu tog kvaliteta, osim ako ga ne tretiramo kao manifestaciju "sile" u suodnosu s drugim osjećajima, dakle relativno.

Nije mi baš posve jasno na kakve unutrašnje i spoljašnje osjećaje ciljaš, pošto i unutrašnji, kao što si i sam rekao, jesu sami "refleksi" duše na ono spoljašnje. Možda smatraš da su spoljašnji osjećaji oni animalni koji nam omogućuju elementarno preživljavanje, oni koji se temelje isključivo na senzacijama osjetila. Dok bi oni unutrašnji nastali memorijom niza takvih osjećaja, možda uz posredstvo mišljenja i upravo one "sile" koju mi sada tražimo, a to su onda viši, isključivo ljudski osjećaji. Ali prema tom shvaćanju unutrašnji bi osjećaji bili nešto poput velikih molekula, spojeva nastalih od takvih elementarnih osjetnih senzacija pa se ne bi mogli svrstati u istu kategoriju elementarnosti već bi potpuno ovisili o vanjskim senzacijama, što opet upućuje ne više na empirističku, već čisto senzualističku epistemologiju.

Recimo da se vanjski, spoljašnji osjećaji, koji su elementarni, posredstvom te "sile" (koja je njihov kvalitet) u memoriji naše duše spajaju u više senzacije unutrašnjih osjećaja na temelju kojih gradimo svoju percepciju svijeta, a samim time, što je nužno, naš odnos prema istom. Takvi unutrašnji, viši osjećaji, također među sobom interferiraju jer i sami posjeduju kvalitet, drukčiji od "zbroja kvaliteta" pukih elementarnih čestica osjećaja. Dakle i među njima vlada ta "sila". Odnos tih "sila" bio bi recimo analogija odnosa jake i slabe nuklearne sile unutar samog atoma (kad bi prenjeli analogiju na jedan atom).

Pitanje ostaje otvoreno.

[Domaci I.]

Nećemo i, čini se, ne možemo ulaziti u suštinu tog kvaliteta, osim ako ga ne tretiramo kao manifestaciju "sile" u suodnosu s drugim osjećajima, dakle relativno.

U to ne bih ulazio, ni komentarisao, jer ne znam na koji način bi se ta sila manifestovala. Ali mislim da nije preterano važno da to znamo, ako bismo pretpostavili da um na neki način "upija" ili prisvaja ove senzacije, formira unutrašnje odraze ovih, ili tvori nešto drugo, posredstvom istih senzacija ili osećaja. Hoću reći, nas bi trebalo da zanima ono prvo u ljudskom razmišljanju i osećanju. A devojka koju sam isprva citirao kazala je da je to osećaj (ili mislim da se ponekad kaže oset), što mi se čini moguće odbraniti.

Nije mi baš posve jasno na kakve unutrašnje i spoljašnje osjećaje ciljaš, pošto i unutrašnji, kao što si i sam rekao, jesu sami "refleksi" duše na ono spoljašnje. Možda smatraš da su spoljašnji osjećaji oni animalni koji nam omogućuju elementarno preživljavanje, oni koji se temelje isključivo na senzacijama osjetila.

Da.

Dok bi oni unutrašnji nastali memorijom niza takvih osjećaja, možda uz posredstvo mišljenja i upravo one "sile" koju mi sada tražimo, a to su onda viši, isključivo ljudski osjećaji.

Zadržao bih se ipak van mišljenja kao nečeg što je već konstituisano, kao instrument koji uzima senzacije spolja i "prerađuje", tvoreći ih unutrašnjim. Pokušavamo naći, ako ne "supstancu" početka mišljenja ili osećanja u čoveku - jer mnogi će reći da ovo obezbeđuje njegov misleći aparat koji in advance postoji - onda barem prvi materijal koji dospeva do ovoga, kao materijal od koga se gradi sve dalje mišljenje kao instrument za razumevanje (sveta, sebe, i sveg drugog). Iza takve pretpostavke nalazimo i Kanta.

Ali prema tom shvaćanju unutrašnji bi osjećaji bili nešto poput velikih molekula, spojeva nastalih od takvih elementarnih osjetnih senzacija pa se ne bi mogli svrstati u istu kategoriju elementarnosti već bi potpuno ovisili o vanjskim senzacijama, što opet upućuje ne više na empirističku, već čisto senzualističku epistemologiju.

Hteo sam se ograditi od takve konkluzije, jer mi je na pameti bilo da nešto takvo kao što je molekul nazovem stavom (gotovim mišljenjem koji čini specifična kombinacija unutrašnjih osećaja) ili osećanjem (složaj unutrašnjih osećaja koji se tiču emotivnog života individue). Unutrašnji osećaj bi bio odraz onog spoljašnjeg, uz tu razliku što bi pretrpeo uticaj saznajnog ili emocionalnog aparata već konstituisanog u čoveku. O ovom aparatu se ne usuđujem još uvek govoriti ozbiljno, ali bih rekao da pretpostavljam da se ovaj razlikuje od osobe do osobe, i da je to ono što u osnovi razlikuje ljude u mišljenju i stavu, čak i one koji prolaze kroz istu empirijsku zbilju.

Recimo da se vanjski, spoljašnji osjećaji, koji su elementarni...

Ne bih rekao da su samo oni elementarni. Oni unutrašnji se ne razlikuju  mnogo od ovih. To što bi mogli proći kroz unutrašnji aparat i bili usvojeni uz posebno razumevanje njihove sile (kvaliteta), ne  znači da su prestali biti elementarni. Oni jedino takvi mogu postati elementi svesti - kao prerađeni ali i dalje atomi. No, sve je to u domenu daljih pretpostavki.

Recimo da se vanjski, spoljašnji osjećaji, koji su elementarni, posredstvom te "sile" (koja je njihov kvalitet) u memoriji naše duše spajaju u više senzacije unutrašnjih osjećaja na temelju kojih gradimo svoju percepciju svijeta, a samim time, što je nužno, naš odnos prema istom.

Bilo bi to naročito pojednostavljeno, atomističko ili materijalističko, shvatanje stvari. Senzacije se ne mogu na takav, kumulativan način spajati, zbrajati i uzimati unutar svesti. Upravo iz tog razloga neophodno je uvesti taj aparat, koji možemo baš tako i nazvati - svest. Ona poseduje instrument za "obuhvatanje" ovih senzacija i njihovu preradu u ono sa čime bi mogla skladno operisati. Takvo viđenje stvari nam je Kant, posle empirista, objasnio.

Takvi unutrašnji, viši osjećaji, također među sobom interferiraju jer i sami posjeduju kvalitet, drukčiji od "zbroja kvaliteta" pukih elementarnih čestica osjećaja. Dakle i među njima vlada ta "sila". Odnos tih "sila" bio bi recimo analogija odnosa jake i slabe nuklearne sile unutar samog atoma (kad bi prenjeli analogiju na jedan atom).

Ja bih se ipak suprotstavio takvoj bio-autonomiji osećaja (njihovoj auto-interferenciji), i sve prepustio svesti.

[maelstrom]

Prije moje replike koja će možda biti opsežna, možda neće, naglasio bih da mi je drago što razgovaram sa ovakvim perfekcionistom jer ljudi olako prelaze preko mnogo toga, ostavljajući previše toga otvorenim, a nedirnutim. Sam nisam perfekcionist no trudim se biti, pa ću i na ovu obimnu repliku nastojati, koliko mogu (i koliko mi se, nažalost, htije - što je često manje od onog koliko mogu) iscrpno odgovoriti. I perfekcionizam je jedna etika o kojoj bi se dalo raspraviti u ovoj temi.

1. replika
Unutrašnji odrazi primarnih, spoljašnjih senzacija jesu te sekundarne senzacije (od kojih mnoge nisu usustavljene pojmovima poradi svoje kompleksnosti, ali eto jedna koja mi isprva pada na pamet bila bi ona koju nazivamo - ljubavlju). Upravo takve sekundarne senzacije, koje bi bile isključivo ljudsko "blago, udaraju temelj bivanja onim što jesmo, dakle ljudi kao odgovornih i samosvjesnih bića, što bi bilo paradoksalno pošto su to "samo" i također - senzacije. Razum ih, recimo, organizira u protivnosti entropiji, dakle troši energiju idući protiv one "sile" koja bi ih u nama proizvoljno organizirala u "stanje najmanje energije".  Ali ta "sila", taj kvalitet, ostaje nedefiniran - jedino što ne znam zašto ne bi bilo pretjerano važno da to znamo jer ta "sila" upravo jest ono prvo - izvire iz biti osjećaja, i kod ljudi je neusporedivo jača nego kod bilo koje životinje što omogućuje neslućenu raznovrsnost i, recimo, "postojanost" sekundarnih senzacija (ipak i više životinje imaju sekundarne senzacije, slabe i kratkotrajne, ali dovoljne za održavanje instinktivne svijesti).

2. replika
Imaš pravo glede mišljenja, tu sam bio nepromišljen. No, tu bi se dalo razglabati o nekavom "perpetuum mobile" (da se krivo, ali slikovito izrazim) principu u kojom bi jednom stvoreno mišljenje, proizašlo iz osjeta, dalje sudjelovalo u složenijim procesima istog tipa, za stvaranje još kompleksnijih sekundarnih senzacija. To je ona "tabula rasa" čistih senzacija u počecima osjećanja (rano djetinjstvo), ali kasnije bi i mišljenje neposredno sudjelovalo u premještanju, utjecaju i samom kreiranju sekundarnih senzacija. Mišljenje kao "sila" za sebe, ali ipak ne ona koja proističe iz biti osjećaja (dakle, ne mišljenje kao "kvalitet" osjećaja) već mišljenje kao posredna posljedica čestih tj. memoriranih sekundarnih senzacija (mišljenje koje bi se onda dalo rastaviti na logičke atome, kao što si ti osjet rastavio na "egzistencijale" kako si ih, čini mi se, nazvao). Mišljenje kao mnogo slabije od one "sile" što priozlazi iz biti osjećaja, ali čovjek evoluira (involuira, dali bi se razglabati) s tendencijom da ga ojača. Homo sapiens.

3. replika
Ipak, ima nešto više od molekula, a to su gotovi, opipljivi, spoljašnji predmeti. Recimo da je to ono što sačinjava takav sustav "molekula" sekundarnih osjećaja - a to je čovjek, sa svim svojim stavovima, percepcijama, sviješću - svime onim što ga čini čovjekom, a što bi proizlazilo upravo iz takvog "usastavljivanja" primarnih i sekundarnih senzacija pod utjecajem "sile", kvaliteta osjećaja. I da, primarne senzacije su za svakog sa zdravim aparatom iste ili makar slične, dok su sekundarne senzacije onaj temelj na koji se nadograđuje individua. Čisti senzualizam u našim temeljima. Ali kasniji utjecaj razuma, kao svojevrsnog "regulatora" nije beznačajan - u nama se, naravno, odvija borba. Iz takve borbe i proizlaze naši unutarnji nemiri, otud stoicizam, skepticizam, zen-budizam, hedonizam i brojne etike ataraksije. Tu bi se sada opet izravno otvorilo pitanje o tom što je u životu - najvažnije. A "sila" još, ni približno, nije određena.

4. replika
Da su spoljašnji (primarni) osjećaji elementarni napisao sam jer upravo oni daju najveći dio građe za sekundarne (unutrašnje), dakle čisto logički. A o za čovjeka neosporivoj važnosti jednih i drugih nema smisla uopće diskutirati.

5. replika
Ono sam, što se tiče "spajanja" elementarnih senzacija, također izrazio malo primitivno bez da izrazim primisli koje su me pritom morile. Naravno da to nije jednostavno zbrajanje (negdje sam čitao da je zbrajanje u stvarnosti kao takvo uopće nemoguće), već jedan sustav povezivanja koji mi možemo apstraktno pojmiti jedino kao - povezivanje. U drugoj sam replici donekle naglasio kompleksnost koja dalje proizlazi iz proturječja "sila" u nama, ali i dalje stojim pri tome da je elementarna i u počecima života jedina "sila" onaj kvalitet osjećaja.

6. replika
Ona je moja usporedba bila čisto nepotrebna, krajnje banalna, i tamo jednostavno radi slikovitosti. Ali naša saznanja o prirodi naravno da su i saznanja o nama samima, nismo mi neka sveta iznimka, tako da su mnoge analogije (iako možda ne i ona) posve lako primjenjive - - - A svijest, svijest bi bila ono čiji temelj nastaje iz sekundarnih osjećaja. Dakle, ima "sila" temeljnija od svijesti, a koja još uvijek ostaje - neodređena.

[Domaci I.]

Morao bih u startu da se izvinim što verovatno neću dati očekivano obiman odgovor. Razlog je to što se osećam preterano iscrpljeno, i imam previše obaveza. U kombinaciji sa jakom depresijom ovo je pravi pakao. No, moguće je da bi nam se u diskusiji uskoro mogao uključiti Trocki, odnosno Polemos, što bi joj dalo na kvalitetu, pa makar nas obojicu nazvao neznalicama.

1. replika
Unutrašnji odrazi primarnih, spoljašnjih senzacija jesu te sekundarne senzacije (od kojih mnoge nisu usustavljene pojmovima poradi svoje kompleksnosti, ali eto jedna koja mi isprva pada na pamet bila bi ona koju nazivamo - ljubavlju).

Meni se, pak, čini da je ljubav daleko kompleksnija stvar, da bi ona mogla u najboljem slučaju da bude složeno "osećanje", a ne "osećaj", pa bio ovaj i unutrašnji. O osećanju sam se izrazio kao onom mogućem "molekulu". Osećaj koji zovemo unutrašnjim mogao bi da bude nešto što će aktivirati osećanje ljubavi, koje je već u svojoj biti formirano. Kao što bi npr. bilo u slučaju da osećamo ljubav prema nekoj osobi, međutim, da na nju trenutno ne mislimo. U onom momentu kada nas o ovoj osobi neko podseti - a mi to dobijemo kao senzaciju spolja, kao čulni osećaj - u nama se aktivira ono kompleksno osećanje ljubavi prema onome o kome smo obavešteni.

Ali ta "sila", taj kvalitet, ostaje nedefiniran - jedino što ne znam zašto ne bi bilo pretjerano važno da to znamo jer ta "sila" upravo jest ono prvo - izvire iz biti osjećaja...

Možemo pretpostavljati o tome, ali ja i dalje ne bih držao do toga da je to tako važno da se zna. Možemo se pitati o tome na koji način nas spoljašnji svet aficira, pa bismo onda odgovorili da su naša čula intencionalna, da mi ono spoljašnje - hteli ili ne - upijamo. Ali ne možemo da zalazimo u bit onog što aficira kao predmet. Bit osećaja u ovom slučaju ne može biti stvar koja aficira, već nešto što bih nazvao "put afekta", kao odnos između svesti i onog što aficira naša čula. Međutim, ako bismo delili osećaje unutrašnje i spoljašnje vrste, izgleda da se bit ovog odnosa uspostavlja upravo u putu prelaska osećaja iz spoljašnjih u unutrašnje. Pošto, pak, ne mogu da znam na koji način se pojedinačne spoljašnje afekcije reflektuju u svesti (postaju unutrašnji), ovde zastaje moje dalje interesovanje za taj slučaj. Moguće je da bi se ovim problemom mogli pozabaviti psiholozi.

2. replika
No, tu bi se dalo razglabati o nekavom "perpetuum mobile" (da se krivo, ali slikovito izrazim) principu u kojom bi jednom stvoreno mišljenje, proizašlo iz osjeta, dalje sudjelovalo u složenijim procesima istog tipa, za stvaranje još kompleksnijih sekundarnih senzacija.

Slažem se sa ovim. Čak sam mislio da li bi trebalo da to i dodam uz prethodno javljanje, ali ipak sam odustao, misleći da bi to drugi mogli da primete, ili da se podrazumeva.

Mišljenje kao "sila" za sebe, ali ipak ne ona koja proističe iz biti osjećaja (dakle, ne mišljenje kao "kvalitet" osjećaja) već mišljenje kao posredna posljedica čestih tj. memoriranih sekundarnih senzacija (mišljenje koje bi se onda dalo rastaviti na logičke atome, kao što si ti osjet rastavio na "egzistencijale" kako si ih, čini mi se, nazvao).

I sa ovim se slažem. Nije u suprotnosti sa dosadašnjim stavovima.

3. replika
Ipak, ima nešto više od molekula, a to su gotovi, opipljivi, spoljašnji predmeti. Recimo da je to ono što sačinjava takav sustav "molekula" sekundarnih osjećaja - a to je čovjek, sa svim svojim stavovima, percepcijama, sviješću - svime onim što ga čini čovjekom, a što bi proizlazilo upravo iz takvog "usastavljivanja" primarnih i sekundarnih senzacija pod utjecajem "sile", kvaliteta osjećaja.

Po mom mišljenju, ova "izgradnja" bi se mogla postaviti malo drugačije:
1. Atom - spoljni nadražaj, afekat, koji do svesti ne dopire takav, već kao prerađen, kao unutrašnji: dakle, kao ono što nazivaš sekundarnim osećajem. Reflektovani afekat.
2. Molekul - takođe primarni afekat reflektovan u svesti, ali ovog puta pod uticajem već postojećih "molekula" ili "atoma". Dakle, osećaj koji je prožet već nekakvim sećanjem. Na ovaj način, svaki primarni (spoljašnji) afekat reflektuje se u svesti ne jednako - kao atom, već kao molekul, kao ono što potpada pod određeni kriterijum iskustva.
3. Gotova stvar - složeno osećanje (ljubav, mržnja, strah) ili stav (znanje ili pretpostavka o nečemu), sačinjeno od onih molekula.

Ali kasniji utjecaj razuma, kao svojevrsnog "regulatora" nije beznačajan - u nama se, naravno, odvija borba. Iz takve borbe i proizlaze naši unutarnji nemiri, otud stoicizam, skepticizam, zen-budizam, hedonizam i brojne etike ataraksije.

Slažem se.

Tu bi se sada opet izravno otvorilo pitanje o tom što je u životu - najvažnije. A "sila" još, ni približno, nije određena.

Mislim da se ovde ne radi o tome šta je kvalitativno najvažnije, već šta je primarno tokom spoznaje. Najvažnije, kao najprimarnije, kao ono od čega potiče svest. Što može biti runo, dobro, lepo, loše, potpuno je svejedno. Ako bismo tražili ono što je kvalitativno najvažnije u životu, morali bismo da se izjašnjavamo pojedinačno, bez prava na kritiku drugih.

6. replika
... A svijest, svijest bi bila ono čiji temelj nastaje iz sekundarnih osjećaja. Dakle, ima "sila" temeljnija od svijesti, a koja još uvijek ostaje - neodređena.

Ako dozvolimo da budemo neprecizni ili nedorečeni, možda bi se moglo tako kazati. Naime, svest, da ne bi bila nekakvo mesto gde se kumulativno sakupljaju primarne/sekundarne senzacije/afekti/osećaji/oseti, mora da poseduje nekakav kvalitet i sama, a taj kvalitet može biti takav da nam govori kako "ume" da sakuplja te podatke, grupiše ih, razmatra na neki način, i formira nekakve stavove iz tog složenog sadržaja koji poprima zahvaljujući sopstvenom intencionalnom karakteru. Dakle, svest sama po sebi i ne može biti ništa o čemu bismo mogli da govorimo, ali je neophodno da ona bude već unapred nešto što "čeka sopstveni posao", odnosno što "čeka sopstveni sadržaj". U stvari, svest nikad ne čeka, ona uvek "ide ka stvarima" (Huserl), tako da je svest u stvari uvek Nešto. Zato kažemo da ne možemo "misliti ništa", uvek moramo misliti nešto, hteli to ili ne.

Ta temeljitija "sila" od svesti može biti sama ova intencionalnost, tj. rasutost svesti, njena upućenost ka stvarima, odnosno "spremnost na to da bude aficirana".

[maelstrom]

Glede ljubavi, ostajem pri tome da je ona aktivacija složenih sekundarnih osjećaja, ma koliko složeni bili, možda jedino razum, kao "regulator", s njome nema baš mnogo veze. Poradi njezine snage ona se pak odvija u svijesti usporedo sa drugim senzacijama i na njih neposredno utječe, tako da nije dovoljno samo mišljenje na određen "objekt" - pokretač ljubavi - da se ona pokrene. To bi bila stanovita fetišiziranost ljubavi, zaluđenost, zaljubljenost, ili što već. Jednom, kada neki "objekt" pokrene osjećanje ljubavi, tada se to osjećanje tiče svakog našeg djelovanja. Ljubav je više od naklonosti, naklonost proizlazi iz osjećaja ugode neposredno bliskog primarnim senzacijama, tj. jednostavnim "molekulama" sekundarnih afekata, i kratkotrajna je, dok je ljubav čist produkt najsloženijih sekundarnih senzacija koje ne moraju nužno imati veze sa ugodom. To bi bila moja definicija sa nogama na zemlji, ali glavom u oblacima.

Ovo što si rekao o "putu afekta", to je čisto antropološko/psihološko pitanje i to bi vjerojatno bilo ono što sam ja nazvao "silom" u suštini osjeta. Dok je ontološko pitanje ono o sadržaju/formi predmeta koji preslikava afekt, koje je možda neizbježno, ali svakako nespoznatljivo pošto smo ograničeni samo na vlastitu percepciju. To bi opet bio jedan od temeljnih Kantovih problema. Ipak, naša je percepcija neodvojiva od našeg subjekta i kao takva spoznatljiva, a kada bi spoznali više o njoj, možda bi  mogli - posredno - spoznati nešto više i o biti samih predmeta. Kao što zvjezdoznanci zaključuju na građu zvijezda analizom njihove svjetlosti - spektografijom.

U svezi sa tvojim komentarom na 3. repliku: Sjećanje je po meni već gotova stvar, ono omogućuje mišljenje (stav), i one mehanizme kakvi bi omogućili tvorbu i razlaganje složenijih sekundarnih afekata ("makromolekula"). Istina da je sekundarni osjećaj u nama pohranjen nekim oblikom memorije, ali taj bi oblik odvojio od kategorija "svjesne memorije". Ne bih sad gradio kategorije jer nisam dovoljno umno osposobljen za takvo nešto, no možda bih natuknuo da je strah, recimo, mnogo temeljnije osjećanje od ljubavi i mržnje pa ga zasigurno ne bih svrstao u istu kategoriju.

A glede svijesti, to je složeno pitanje koje bi zasigurno moglo srušiti gotovo sve ovo što je dosada u ovoj raspravi kazano. No, ipak, ne bih izjednačio svijest sa životom. Jer ipak i biljke, koje nemaju svijest, imaju mehanizme primanja afekata i reakcije na podražaje. Vjerujem da takvo nešto i kod nas postoji, a da je svijest samo - nadogradnja, važna, temeljna i neophodna nadogradnja, ali nadogradnja. A mišljenje, kao jednu od vrhunskih funkcija svijesti, opet bih razgraničio od primanja afekata na način koji sam već negdje prije naveo, u replici o "perpetuum mobileu". Rekao bih: Svijest je naša reakcija na afekte, a ne reakcija afekata na nas.

[Lvzifer]

Samo spoznaja, usvavrshavanje i teznja ka visem stepenu svesti.

[maelstrom]

Da, Domaći Izdajniče, i ja našu dosadašnju na ovom topicu odbacujem kao suvišnu s obzirom na to da se previše odnosi na prazne pojmove. Barem moj stav, što se toga tiče. Odsad ću temeljnije promišljati prije no što progovorim  :)