Uh, dosta toga se ovde kazalo, i ja ne znam da li ću biti tako dobro koncentrisan da primetim baš sve... ali evo nekih momenata koje bih prokomentarisao:
U tom pokusaju da se orijentisu ka kosmosu i velikim idejama jesu nastali veliki umovi ali se pitam da li bi od njih bilo nesto da iza njih nisu stajale zene koje su ih oslobadjale banalnih stvari koji ubijaju vreme a nuzno cine zivot?
Donekle, ali samo donekle mogu da se složim. Koliko i Aristotel kad kaže da filozofijom (neka to bude to bavljenje kosmosom i velikim idejama, mada se ja baš i ne bih složio) mogu da (priušte da...) se bave samo dokoni, tj. oni koji su svoje egzistencijalne (i tu misli na one svakodnevne poslove kao što je biti zaposlen, spremati ručak, služiti porodicu, i slično, što pretpostavljamo da obavlja žena, mada se ja ne bih složio da je i danas to slučaj) probleme prepustili drugima (bogati su pa mogu uposliti poslugu, ili im žene obavljaju taj deo posla).
Međutim, koliko će taj dokoni čovek biti uspešan intelektualno i na planu nauke ili filozofije ako kraj sebe nema inspirativno okruženje (tu mislim svakako na ženu, kao na najboljeg među najboljim prijateljima, i nešto najbolje što ima u životu)? Šta će njemu takva žena koja se bavi kuhanjem i/ili spremanjem ili odgojem dece? Ja bih sebi pucao u glavu već sada kad bi mi bila suđena (da rasčistimo: ne verujem u fatum) neka domaćica. Kakav bi to život bio... kao da imam kraj sebe kućnog ljubimca a ne ženu. Žena mora da bude intelektualno jednaka muškarcu u braku ili zajedničkom životu ako naučnik ili filozof želi da bude vrhunski u svojoj profesiji. Ili mu je to makar dobra okolnost. Nikako mu nije potrebna sluškinja, pa makar i delio sa svojom intelektualnom, a lepšom polovinom trivijalne poslove spremanja ručka ili brisanja prašine sa prozora.
Ja sam zelela da budem muskarac kad sam bila mladja....to je bila moja faza sexualne nastranosti. Bilo mi je jako cool na selu sto su kad smo utovarali kukuruze svi muskarci isli bez majice a ja nisam mogla...iako nisam imala grudi tada( imala sam nekih 9 godina).
Sad se setih, kad već govoriš o majicama... i selu... Tako je moja druga devojka, gospođica M Zlatiborska pričala, pošto je rasla u okruženju sa sve samim muškarcima, kako se nikako nije mogla pronaći kao devojka, pa je tako jednom prilikom (inače, majka kojoj je rano umrla pa nije bilo ženske glave da joj ukaže na tu stvar) u tim seoskim igrama kada bi muškarci izašli da jure loptu golišavi iznad pojasa, tako i ona istrčala (kaže da joj tada grudi nisu još počele da rastu, pa je bilo koliko-toliko prihvatljivo).
Inače, mislim da sve ima svojih prednosti i mana. Na primer, devojka ne mora da se brine oko toga što nema mladića: svakog dana, samo ako to poželi, može da nabavi takvog. Dok muškarac ima da se muči. Sa druge strane, muškarci imaju neke drugačije povlastice.
Sve u svemu, mislim da je uzaludno govoriti na taj način i o tome pod ovim naslovom.
Ne mnogo ih je manje i to je ( indirektno ) lepo M. Pavic opisao u uvodu u Hazarski recnik. To je posledica orijentisanja prema svetu i poimanja istog. Muskarci su vise orijentisani ka velikom kosmosu i velikim idejama, a zene ka svojoj unutrasnjosti i najblizoj okolini.
Nije to Pavićevo mišljenje, makar ne u originalu. To je još davno pre njega govorio Šopenhauer, a verujem da je bilo i pre njega nekih. Pogotovo u vreme dominacije muškaraca na intelektualnom planu (karijeri), pošto žene nisu bile u situaciji da se, kao danas, bave intelektualnim radom.
Inače, ja se ne bih složio sa tim stavom. I poznajem bar jednu devojku koja je ozbiljnija od svih muškaraca (koje mogu više da poštujem zbog nekih drugih stvari, i zato što su mi prijatelji) koje sam do sada upoznao. Te priče stvarno ne stoje.
ne znam, Dramatis me je prozvao feministkinjom....verovatno kao reakciju sto sam ja njemu rekla da je shovinista
Znaš kak'... Kad mi je Silovani Leptir pre skoro pola godine rekao da kontaktiram gospodina dr Lina Veljaka, profesora na katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu radi intervjua za časopis, naišao sam na nekoliko njegovih tekstova i nekoliko intervjua u kojima je čovek sebe nazvao feministom. Kaže, biti feminista je, maltene, više stanje svesti. Pogotovo je interesantno kada se muškarac bori za ženska prava i sebe zove feministom. Ja takođe ne bih imao ništa protiv ako bi me ko takvim nazvao.
Sa druge strane, biti šovinista je ... I ako bi me ko takvim prozvao, smatrao bih to velikom uvredom.