Differentia diskusije
17.05.2008. 05:52 *
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i dužinom sesije
Vesti: Elektronska verzija trećeg broja časopisa Zapad [download]
 
   Početna   Pomoć Prijavljivanje Registracija  
Stranice: 1 ... 4 5 [6]   Idi dole
  Pošalji ovu temu  |  Štampaj  
Autor Tema: O prijateljstvu  (Pročitano 6664 puta)
Domaci izdajnik
Posvećeni mislilac
*****

Duh bunta: +102/-91
Van mreže Van mreže

Poruke: 4281


tikva bez korena


WWW
« Odgovor #75 poslato: 04.05.2008. 12:32 »

u principu, chovek ne moze da ima puno prijatelja (aktivnih) zato shto su razlichiti.
Te se stoga i samooformljavaju manji krugovi, sa nekim ciljinim interesovanjima i aktivnostima.

Upravo tako. Ja sam oduvek govorio da se prijateljska društva formiraju uglavnom na osnovu sličnih interesovanja ili pak - interesa. Ovo drugo je malo surovije ali ta prijateljstva čak imaju, čini mi se, još veće izglede na duže trajanje. Onih koji su sličnog interesovanja ima mnogo, i takve neće biti teško naći. Ali ako je neko uz to i vezan za tebe (i ti za njega) interesom, kao što je neki posao ili projekat, kad ti zavisiš od njega, a on od tebe, tu poverenje stupa na snagu i vremenom se osećaš sigurnije u društvu takve osobe, postaje ti sve bliža, odnosno veći prijatelj.

Oduvek sam imao želju da oformim uzani krug prijatelja (do pet osoba) koje će biti izuzetni ljudi, koje bi usput povezao neki zajednički projekat. Trenutno sam baš, ali baš daleko od toga.

Citat
Kako vremen prolazi, tako se vrshi proces familirizacije, gde ce se veze koje ih drze kao grupu proshiriti i na druge strane, ulazeci dublje u samu lichnost, te ce i izgledati kao da je grupa zatvorena za druge koji vrshe uticaj sa strane.

Ovo nije slučaj sa mnom, ali u grupi od tri osobe, u kojoj sam ja i dva prijatelja, ova dvojica često sve sa strane doživljavaju kao uljeze, što mislim da je jako loše. Mislim da se tu radi o nekom ličnom problemu tih ljudi, i da u principu ne bi trebalo da postoji problem da se neko sličan uključi u grupu, ako zadovoljava neke osnovne kriterijume prema kojima je ta grupa posebna. (Dakle, da ne naruši njenu suštinu, ono oko čega je nastala.)

Citat
dakle, shto si prisniji s nekim, to cesh manje biti otvoreniji za druge, normalno;

Pretpostavljam da je to tačno, mada mislim da nas mogu demantovati neki primerci potpuno otvorenih ljudi, koji su prisni sa svima, a sasvim otvoreni za sličnu prisnost sa svakim koga prvi put sretnu... Ja nisam takav, ali mislim da ih ima.

Citat
a 'pak, ako se trudish da budesh otvoreniji za druge, tj. da prihvatish tudje mishljenje, i da ga delimichno ili u potpunosti usvojish, to ce oni sa kojima si bio prisniji izgledati kao da se menjash, i da te "gube".

O tome sam ja mnogo razmišljao. Naime, meni je u društvu bitno da namećem svoje mišljenje (što je možda loše za tog drugog, ako već ima neko mišljenje, i ako to mišljenje ima pravo na važnost koliko i moje; ali je isto tako i dobro, ukoliko ta osoba može da nauči nešto, ili ako joj je potrebno da izgradi neki sistem vrednosti, pri čemu je moj sasvim u redu u poređenju sa onim što bi od drugih mogla da usvoji), da gradim te ljude sa kojima sam u kontaktu, ili da od njih učim i da se međusobno gradimo. Mislim da je taj međusobni uticaj jako važan za grupu prijatelja. To je kao neka sekta, bar u mojoj apercepciji. I unutar te sekte ne osećam se prijatno kada neko kaže kako se druži sa nekim vani, jer svako druženje podrazumeva taj uticaj, tako da se taj neko iz grupe nužno menja. Postaje neko drugi. I sav onaj naš (grupni) uticaj počinje da bledi.

Licno ne podnosim veliki broj ljudi koji znaju mnogo o meni, ne zato sto bih imala sta da krijem vec zato sto ne verujem da svako zasluzuje da bude svedok svih mojih unutrasnjih previranja.

Može i veliki broj ljudi, što se mene tiče, ali pod uslovom da su vredni toga da im govorim o sebi. Često uhvatim sebe u poslednje vreme kako govorim sa neki koga u stvari ne smatram dostojnim te priče, i onda se zapitam da li to radim radi sebe, ili radi njega. I shvatim da u stvari to ne bi trebalo da radim, pa zaćutim. Ali činjenica je da gotovo uvek imamo potrebu da širimo sopstveno iskustvo na druge, da ih učimo onome što smo doživeli, da prepričavamo sebe, kao da u stvari želimo na nekom nivou da ostanemo živi posle fizičke smrti, kroz priču. Kao da se svakog časa pripremamo na to.

Nijedan znaci prepustenost samom sebi sto ne izlazi na dobro osim ako nisi pisac ili umetnik...obican smrtnik ce to podneti mnogo tesko a stvar se izokrenuti u bolest. Tuzno ali istinito.

Ni umetnik ne može da zadrži to za sebe. On to šalje na papir ili platno. On samo ima kanal koji neumetnici nemaju, odnosno tu mogućnost da komunicira sa običnim parčetom papira. Ja sam potpuno ponizio taj način komuniciranja na nivou nekog razgovora sa sobom, tako da više nisam sposoban komunicirati sa neživim stvarima. To je loše. Ali ima svoje razloge (na primer, bojim se da neću završiti taj svoj rad, pa tako da ću ostati nedorečen, i zbog toga je bolje da nađem živu stvar kojoj ću u svakom trenutku saopštavati, odnosno informisati je o sebi).
Sačuvana

"U svakoj zemlji ima korova, ali samo u Srbiji se on zaliva."
Dr Zoran Đinđić
lanavi
Kvalitetan korisnik
Slobodni mislilac
****

Duh bunta: +21/-3
Van mreže Van mreže

Poruke: 274



« Odgovor #76 poslato: 04.05.2008. 12:58 »

Upravo tako. Ja sam oduvek govorio da se prijateljska društva formiraju uglavnom na osnovu sličnih interesovanja ili pak - interesa. Ovo drugo je malo surovije ali ta prijateljstva čak imaju, čini mi se, još veće izglede na duže trajanje. Onih koji su sličnog interesovanja ima mnogo, i takve neće biti teško naći. Ali ako je neko uz to i vezan za tebe (i ti za njega) interesom, kao što je neki posao ili projekat, kad ti zavisiš od njega, a on od tebe, tu poverenje stupa na snagu i vremenom se osećaš sigurnije u društvu takve osobe, postaje ti sve bliža, odnosno veći prijatelj.

Sa ovim delom koji se odnosi na duzu trajnost prijateljstva zasnovanim na interesu se uopste ne slazem jer onda to ne smatram prijateljstvom vec spojem sa malo ruznijim namerama - zasto to onda ne nazvati poslovnim odnosom? Ukoliko zajednicko interesovanje usput dobije i oblik veze sa interesom ovo prvo je vec potvrdjeno ali se razvilo u nesto sire koje nazalost bas zbog ovog drugog moze da se izoblici u nesto lose.


Pretpostavljam da je to tačno, mada mislim da nas mogu demantovati neki primerci potpuno otvorenih ljudi, koji su prisni sa svima, a sasvim otvoreni za sličnu prisnost sa svakim koga prvi put sretnu... Ja nisam takav, ali mislim da ih ima.

Tu ne vidim nista drugo do potrebu o razmeni misljenja i jos malo vise licnog eksponiranja posebno kada se razgovor povede o nekim licnim temama pa bez pardona istrtljas sve o sebi trudeci se valjda da impresioniras nekog jer se u takvim slucajnim prisnostima uglavnom prica o pozitivnim stvarima iz licnog zivota. Ne mozes biti prijatelj sa celim svetom niti ocekivati da drugi zele istovetan odnos sa tobom - tu ulece onaj interes koji meni jako bode oci.

O tome sam ja mnogo razmišljao. Naime, meni je u društvu bitno da namećem svoje mišljenje (što je možda loše za tog drugog, ako već ima neko mišljenje, i ako to mišljenje ima pravo na važnost koliko i moje; ali je isto tako i dobro, ukoliko ta osoba može da nauči nešto, ili ako joj je potrebno da izgradi neki sistem vrednosti, pri čemu je moj sasvim u redu u poređenju sa onim što bi od drugih mogla da usvoji), da gradim te ljude sa kojima sam u kontaktu, ili da od njih učim i da se međusobno gradimo.

U tome se ogleda nas sopstveni ego, da li smo dovoljno mocni da nametnemo svoje misljenje, koliko smo verbalno i intelektualno jaki da neko uopste pocne da nas slusa a onda i usvoji nas stav. Ako moze mirnim putem dobro je ali silom ne vredi nista...zato su tu prijatelji koji misle slicno ali su i privilegovani da nas iskritikuju i kazu da gresimo. Ostali to niti hoce niti im je stalo.


Ni umetnik ne može da zadrži to za sebe. On to šalje na papir ili platno. On samo ima kanal koji neumetnici nemaju, odnosno tu mogućnost da komunicira sa običnim parčetom papira. Ja sam potpuno ponizio taj način komuniciranja na nivou nekog razgovora sa sobom, tako da više nisam sposoban komunicirati sa neživim stvarima. To je loše. Ali ima svoje razloge (na primer, bojim se da neću završiti taj svoj rad, pa tako da ću ostati nedorečen, i zbog toga je bolje da nađem živu stvar kojoj ću u svakom trenutku saopštavati, odnosno informisati je o sebi).

Pisac ili umetnik ima sposobnost da se distancira od zivih bica pri prezentaciji svog unutrasnjeg zivota ali isto tako ocekuje da za taj svoj rad ili delo kroz priznanje dobije i neku potvrdu. Pri tom je veliko pitanje sta se desava kada je kritika negativna, da li je u stanju da to iskanalise kroz nova ostvarenja ili se okrece realnim ljudima. Neki jednostavno nisu u stanju da najpre budu sa samim sobom, cini mi se sve iz razloga sto licna nesigurnost trazi neki oslonac u drugome a to drugo ne mora da znaci temelj njegovog samopouzdanja.
Sačuvana
Domaci izdajnik
Posvećeni mislilac
*****

Duh bunta: +102/-91
Van mreže Van mreže

Poruke: 4281


tikva bez korena


WWW
« Odgovor #77 poslato: 05.05.2008. 03:18 »

Sa ovim delom koji se odnosi na duzu trajnost prijateljstva zasnovanim na interesu se uopste ne slazem jer onda to ne smatram prijateljstvom vec spojem sa malo ruznijim namerama - zasto to onda ne nazvati poslovnim odnosom? Ukoliko zajednicko interesovanje usput dobije i oblik veze sa interesom ovo prvo je vec potvrdjeno ali se razvilo u nesto sire koje nazalost bas zbog ovog drugog moze da se izoblici u nesto lose.

Razumem o čemu govoriš i zašto ti ružno zvuči stav da se prijateljstvo gradi na zajedničkim interesima. Smatram to uobičajenim mišljenjem, makar među onom gospodom koja razmišlja. No, mislim da je baš interesantno to što u ovom slučaju interes (zajednički) ne mora da bude nešto što će štetiti njihovom osnovnom razlogu za okupljanje i druženje. Mislim da je interes jako važan faktor koji povezuje one koji inače imaju slično interesovanje i koji se tako dobro slažu da se mogu zvati prijateljima, da im daje onu neophodnu aromu koja će im to druženje učiniti i konkretnijim, isplativijim, pri čemu će raditi timski, graditi nešto zajedno, a korisno za sve njih.

A, zanimljivo, do tog mišljenja dolazio sam vremenom, uglavnom posmatrajući ili sebe u društvu one dvojice prijatelja sa kojima zaista volim da šetam, ali sa kojima mi na kraju šetnje i ne bude toliko žao što se rastajemo, i što ćemo se verovatno videti ponovo tek za nedelju ili dve. U stvari, primetio sam da to prijateljstvo i nije naročito čvrsto, i da ćemo svakako nakon nekog vremena dosaditi jedni drugima. A kada bi se to desilo a da još nije bilo vreme da se rastajemo (rođendan, doček Nove godine, ekstremno duga - od 3 ili 4 sata - šetnja ili nešto tome slično), primetio bih da smo gledali samo da nađemo neku zanimaciju kako ne bismo više slušali jedni druge. Jednom se dogodilo da smo seli da igramo karte, a to se događa sa onima koji zaista nemaju više šta jedni drugima da kažu.

Elem, na kraju sam ovo mišljenje zaključio posmatrajući neke ljude u prirodi 1. maja (sad, pre nekoliko dana). Radi se o nekakvom društvancetu ljudi koji se već godinama druže, zajedno kampuju, izlaze u grad, koji se odlično među sobom poznaju. U proseku stariji su do pet godina od mene (oko 30 godina imaju), i među njima ima dva para (vereni su ili već godinama u vezi) i nekoliko ljudi koji su valjda njihovi rođaci ili dugogodišnji prijatelji. Dakle, oni su sedeli tako u blizini onog mesta gde sam ja sa prijateljima sedeo (i gubio vreme, jer nisam smeo da otpočnem neku zanimljiviju diskusiju pošto sam se bojao da ne krene po zlu, da im dosadim i da me optuže za smaranje), pa bih katkad bacio pogled do njihovog kutka i posmatrao šta se tamo događa. Zanimalo me je kako oni jedni druge doživljavaju budući da su stalno zajedno. Već sam bio pretpostavio da bi moralo biti da se sjajno znaju i da na neki način i ne moraju više ni o čemu da govore, a ako i ima o čemu još da prozbore, to bi moralo biti nešto trivijalno. A valja dodati da sam sve to mišljenje izgradio na osnovu procene njih kao ljudi (nisu baš zauzeli neko visoko mesto na lestvici vrednosti). Konačno, moje pretpostavke su se dokazale istinitim: ti ljudi su sedeli i bili kao najtužnija grupica ljudi koju sam mogao da vidim na čitavom onom mestu. Kao neki stari slonovi koji idu da nađu mesto da ostave svoje stare kosti. Čini mi se da sam se i ja više smejao nego oni.

Poenta moje priče koja govori o interesu kao posredniku koji lepi ljude je u stvari da bi ovaj momenat mogao da ih uključi u igru i motiviše na neku novu vrstu delatnosti i samodokazivanja (jedne drugima, a sve u cilju neke zajedničke isplativosti). Ako se ovome oduzme materijalna korist kao finalni uzrok, bilo bi slično onoj igri karata koju smo moji drugovi i ja primenili jednom prilikom. Samo, u ovom slučaju radilo bi se o nekoj ozbiljnijoj igri (na primer o osnivanju preduzeća za izradu pampura, o pisanju projekta za nevladinu organizaciju, o pisanju časopisa, o održavanju sajta, o vođenju foruma, i slično). Sve to bi moglo da im da neku korist i dodatno motiviše (znam da ljude motivišu pare, mada ima i onih koji bi to radili samo iz tog razloga što se radi o timskom radu koji je od opšteg dobra; važno je samo dogovoriti se da jedno isto važi za sve, pa ako se uzima lova, da je uzmu svi, ili ako se radi besplatno, da niko ne dođe do novca). Mislim da bi bilo i kreativnije od bilo koje kartaške igre, zanimljivije, i na kraju - ako se baš želi - isplativije. Ali sigurno bi vezalo prijatelje čvršće nego da tog aktivizma (timskog rada) nema.
Sačuvana

"U svakoj zemlji ima korova, ali samo u Srbiji se on zaliva."
Dr Zoran Đinđić
lanavi
Kvalitetan korisnik
Slobodni mislilac
****

Duh bunta: +21/-3
Van mreže Van mreže

Poruke: 274



« Odgovor #78 poslato: 05.05.2008. 09:04 »

Razumem o čemu govoriš i zašto ti ružno zvuči stav da se prijateljstvo gradi na zajedničkim interesima. Smatram to uobičajenim mišljenjem, makar među onom gospodom koja razmišlja. No, mislim da je baš interesantno to što u ovom slučaju interes (zajednički) ne mora da bude nešto što će štetiti njihovom osnovnom razlogu za okupljanje i druženje. Mislim da je interes jako važan faktor koji povezuje one koji inače imaju slično interesovanje i koji se tako dobro slažu da se mogu zvati prijateljima, da im daje onu neophodnu aromu koja će im to druženje učiniti i konkretnijim, isplativijim, pri čemu će raditi timski, graditi nešto zajedno, a korisno za sve njih.


Kazes ne mora da steti ali ja govorim da mozda moze da steti a onda i ono plemenito na pocetku gubi od svog smisla bas zato sto inicijativa, neki cilj mogu vremenom da izblede a da se time onda i poljulja sve ono sto je izgradjeno vremenom.
Naravno da ima smisla ako su u pitanju veliki projekti ali idealno gledati na spoj dvojice, dvoje, vise ljudi u svrhu neceg sto moze da znaci i njima i mozda sirem krugu, ne vodi uvek u pozitivah ishod.

A, zanimljivo, do tog mišljenja dolazio sam vremenom, uglavnom posmatrajući ili sebe u društvu one dvojice prijatelja sa kojima zaista volim da šetam, ali sa kojima mi na kraju šetnje i ne bude toliko žao što se rastajemo, i što ćemo se verovatno videti ponovo tek za nedelju ili dve. U stvari, primetio sam da to prijateljstvo i nije naročito čvrsto, i da ćemo svakako nakon nekog vremena dosaditi jedni drugima. A kada bi se to desilo a da još nije bilo vreme da se rastajemo (rođendan, doček Nove godine, ekstremno duga - od 3 ili 4 sata - šetnja ili nešto tome slično), primetio bih da smo gledali samo da nađemo neku zanimaciju kako ne bismo više slušali jedni druge. Jednom se dogodilo da smo seli da igramo karte, a to se događa sa onima koji zaista nemaju više šta jedni drugima da kažu.

Zar ne mislis da malo mnogo ocekujes od svakog susreta sa prijateljima? Da li je neophodno da svaki vas kontakt koliko god bio redak a opet rado iscekivan mora da bude kvalitativno ispunjen? Kao da sebi uvek postavljas neki zadatak koji bi morao da se odradi i da skretanje na trivijalnosti znaci propao dan. Uostalom, nekako mi se cini uobicajenim da ne kazem normalnim da mozak ne moze da radi uvek punom parom, da su nam neophodni trenuci kada cemo se baviti banalnim stvarima, mozda resavati ukrstenice, buljiti u plafon, odgledati nesto neobavezno na tv-u, sedeti i posmatrati ljude a da pri tom kriticko oko bude mentalno iskljuceno (gledati njihove fizionomije, ponasanje, gestikulaciju kao nemi film). Stavljanje pod mikroskop svakog i svega ne moze da donese duhovni mir a cilj je valjda da to naucimo, dosegnemo u svom zivotu, neko kasnije neko pre. A prijatelji ce to voleti kod nas, mozda jos vise nego mi sami...
Sačuvana
Morella
Urednik
Posvećeni mislilac
*****

Duh bunta: +31/-5
Van mreže Van mreže

Pol: Žena
Poruke: 659


emotivni pervert


« Odgovor #79 poslato: 05.05.2008. 20:29 »

Citat
Sa ovim se sustinski ne slazem. Stalno treba upoznavati nove ljude i siriti taj krug prijatelja jer ces time i sam prosiriti svoje vidike, nauciti i napredovati. A dok to ne pokusas zapravo i ne znas koliko su ti vidici suzene. Ne mislim ovde na tebe ( da ne deluje kako se samo tebi obracam ).

Hajd da se i mi jednom slozimo.Cheesy

Prijatelji nisu ljudi koji treba da nas prate na nasoj stazi ili da kaskaju pored nas.... svi mi imamo svoje staze i one tu i tamo treba da se sretnu. Ljudi kad se toliko prisno zblize sa nekim imaju tendenciju da na tu osobu pocnu gledati kao na deo sebe, sto je glupo...jer niko nikada nece moci to da bude.
A kada posmatras nekoga kao deo sebe postajes i strozi prema njemu.
Generalno ljudi previse ocekuju....

svi zele da imaju prijatelja- svi zele da drugi znaju da oni imaju najboljeg prijatelja.
Sačuvana

Sve zivotinje su jednake. Ali neke zivotinje su jednakije od drugih!
Stranice: 1 ... 4 5 [6]   Idi gore
  Pošalji ovu temu  |  Štampaj  
 
Prebaci se na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP Powered by SMF 1.1.4 | SMF © 2006-2007, Simple Machines LLC
Seo4Smf v0.2 © Webmaster's Talks | Srpski prevod: Jovan Turanjanin
Ispravan XHTML 1.0! Ispravan CSS!