Jedan solidan pesnički zamah, ali ništa ozbiljno u političkom smislu. Jedino što bih ja, kao neko ko suptilno čita (ne suptilnije od nekih drugih na forumu, ali opet suptilnije od prosečnih čitalaca), izdvojio ovo tvoje podvučeno:
Treba li da nas toliko ostane koliko za pod jednu šljivu, pa onda Jovo nanavo. Sve ispočetka.
Taj momenat mi se čini bitnim jer pokazuje da se Lečić ne nalazi sasvim sa osvešćene političke strane, već progovara u ime i kroz prosečnog građanina Srbije, čak prosečnog Srbina. Njega zanima to pitanje: Hoće li Srba biti dovoljno kroz stotinu godina. Kakvo je to pitanje, ako smo politički, a to znači građanski - osvešćeni? To se u novijoj medijskoj interpretaciji zove - suprotno ovog prethodno rečenom - nacionalnim osvešćenjem, u stvari utupljivanjem. Srbi nisu bitni, dok god Srbija stremi tamo gde treba, i postaje normalna, zdrava, građanska država. To Lečić previđa. I zato servira priču o Srbima koji izumiru kao nacija, i da je to - problem. Nije to problem, g. Lečiću. Kao što ne treba da nas briga nacionalni promiskuitet, odnosno mešanje sa drugim nacionalnostima. No, vi ste možda opčinjeni Stankovićem i njegovom
Nečistom krvlju te vam se da oprostiti.
I još jedan indikativan momenat:
Da li je Srebrenica tajanstveni patriotski čin ili masovnizločin. Da li je Mladić heroj ili zločinac. Da li su Srbiju svi izdali ili je ona izdala sve? Da li istoriju ovde vredi čitati ili je sve farsa koja se uvek iznova obnavlja i vrti u širokom beskonačnom krugu. Čineći istoriju potpuno bezvrednom i jedino upotrebljivom kao (o)buka za novu beskrupuloznost. Ko je u pravu? Mnogo tajni i mnogo pitanja.
Plaši me stavljanje Srebrenice i njenih vinovnika u istom pasusu sa "Mnogo tajni i mnogo pitanja". Lečić isprva kao da govori pomalo ironično, kako u stvari nismo sigurni iako je sve očigledno. A onda zaključuje kako ništa ne zna: mnogo tajni i mnogo pitanja. Bojim se da čovek nije siguran kako bi Srbija trebalo da gleda na sopstvenu prošlost: da li da bude nacionalno ili građanski osvešćena.
Čije je Kosovo? Albansko ili srpsko? Naravno, srpsko. Naravno, albansko. Da li Srbi dobijaju bitke ili ih stalno gube, a na kraju ipak dobijaju rat. Kad je kraj? Ima li kraja? Kad će mir? Kad će srpski narod da se pomiri sa sobom, a onda i sa svetom? Hoće li to? Ili će iscrpeti svoju snagu na ponos i dostojanstvo i ostati bez ičega, pa i bez Boga?
Na ovom mestu se malo vraća u vode demokratskih i građanskih orijentacija, ali nisam sasvim siguran šta je zapravo hteo i koja je njegova pozicija u tekstu kao celini. Ostaje mi da sumnjam u njegovu građansku orijentaciju, baš otud što nije skupio hrabrosti da se jasno stavi na jednu od dve, a u stvari tri strane (ova treća je srednji put, put Vojislava Koštunice i Borisa Tadića).