Da se i ja posvetim tekstu retrospektiva, sada kada sam konačno našao vremene da a pročitam.....
Evo mog teksta za časopis Zapad. Molim gospodu sa foruma da prokomentariše i kaže ako nešto vredi da se izmeni pre nego bude objavljeno. Takođe bih voleo da ocenite ocenama od 1 do 10. Svaki komentar je dobrodošao:
Ocena: -2
Obrazloženje: jezički i gramatički sasvim korektno, dok je suštinski u mnogočemu pogrešno, neegzaktno i neistinito. Primećuje se i manjak zdravog i objetivnog rezonovanja.
Ali da se posvetim glavnim greškama:
Sporazum iz Rambujea koji nije potpisan u mnogome podseća na 1995. godinu i plan Z4 predložen za rešenje položaja Srba u Hrvatskoj. U najkraćim i najvažnijim crtama, u dokumentu sporazuma se tražilo da Kosovo ima visok nivo autonomije, status sličan onom koji ima Katalonija u Španiji, kao i da na teritoriji Kosova (na neodređeni period) budu stacionirane međunarodne (NATO) trupe (sa slobodnim tranzitom preko teritorije Srbije). ...Novi dokument sporazuma o miru uvažio je uglavnom albanske zahteve, mada suštinski i dalje nije bio tako loš za Srbiju. Sada se, osim višeg nivoa autonomije (sudska, zakonodavna i izvršna vlast), u dokumentu nalazilo specijalno poglavlje (osmo) u kojem se kaže kako će nakon tri godine status Kosova biti revidiran, a jedan od faktora koji će biti uzet u obzir jeste i volja većine
Ovde su evidentne dve glavne razlike između plana Z4 i Rambujea: prisutnost stranih trupa i status nakon tri godine u skladu (između ostalog) sa „voljom većine”. Dok je Hrvatskoj MZ jasno dala do znanja da se njena teritorija neće menjati, Srbiji je to pravo uskraćeno. Da i ne spominjem prisustvo stranih vojnih trupa na Kosovu.
Pitanje je, zašto MZ na Kosov nije htela da pošalje misiju UN u stilu one koja je već bila u Bosni i Hrvatskoj, već se odlučila za Nato trupe?
Ali kako god bilo, ta dva elementa dogovora presudili su tome da SRB nije potpisala Rambuje. Gledajući realno i objektivno, zapitajmo se, da li bi ijedna normalna zemlja u Evropi i svetu pristala na to, da se problem separatizma u na delu njene teritorije rešava tako da se tamo pošalju strane trupe i da se odredi, da će se posle tri godine razgovarati o statusu, naravno uz uvažavanje „volje naroda Kosova”. Imajući u vidu činjenicu, da je volja Albanaca (85% stanovništva pokrajine) bila nezavisnost i samo nezavisnost,možemo zamisliti u kakvoj bi se situaciji našla Srbija posle tri godine – u istoj kao danas. Albanci bi mogli da proglase bilo šta, na terenu bi bile samo strane trupe, a ono malo vojske na granicama bilo bi okruženo stranim trupama i neprijateljski nastrojenim Albancima. Sve u svemu, bili bi glineni golubovi.
Ali pogledajmo šire: postoji li presedan ovakvom rešenju? Da li se je ikada do sada desilo, da su na „separatističkom” teritoriju jedne države nameštene strane vojne snage, da je rečeno da će se konačni status odrediti po volji većine, i da je taj deo na kraju ostao u okviru nekadašnje matične države? I don’t think so...ali, ako grešim, ispravite me.
Zanime me, da li bi na takvo rešenje pristala Španija u Baskiji, Britanija u Severnoj Irskoj, Francuska na Korziki, Turska u Kurdistanu, da ne nabrajam dalje….
Da i ne spominjem očigledni paradosk donošenja odluke o konačnom statusu skladno sa „voljom većine” (kao što rekoh, jasna je) i „Helsinki Final Act-om”-dve stvari se međusobno isključuju.
Znači pitanje glasi –
da li je Srbija trebala da potpiše nešto što nijedna druga zemlja u svetu ne bi potpisala?Drugim rečima, ovde je samo na prvi pogled uključen zahtev albanske strane da se Kosovo nakon tri godine pod NATO protektoratom preko referenduma odluči za nezavisnost. Preciznije čitanje tih redova pokazuje, međutim, da je daleko od toga, i može se kazati da je Zapad samo naizgled uvažio albansku stranu jer taj dodatak ne otvara mogućnost održavanja referenduma koji će neposredno odlučiti o statusu, već tek kaže da će se volja naroda Kosova uzeti u obzir. Takva konstrukcija daje mnogo prostora za tumačenje, ali je zasigurno i u potpunosti jasno da se status kao pitanje i postavlja zbog toga što postoji volja većine za njegovim revidiranjem.
Koliko takva konstrukcija ostavlja „mnogo prostora za tumačenje”, vidiš iz priloženog, tj. iz današnje situacije. Ali da te podsetim:
- odredbe Rambujea si već sam posredovao, tako da su jasne, pa da ne dužim.....
- Resolucija 1244 jasno govori o „A political process towards the establishment of an interim political framework agreement providing for a substantial self-government for Kosovo,
taking full account of the Rambouillet accords and the principles of
sovereignty and territorial integrity of the Federal Republic of Yugoslavia and the other countries of the region, and the demilitarization of the KLA”
- isto tako jasno govori i o “Facilitating a political process designed to determine Kosovo's future status,
taking into account the Rambouillet accords (S/1999/648)”
- a kada govorimo o odnosu integriteta SRJ i R.SRB, evo i Ustavne povelje SCG:” U slučaju istupanja Crne Gore iz Srbije i Crne Gore
međunarodni dokumenti koji se odnose na SRJ, posebno Rezolucija 1244 SB UN, odnosili bi se i u celosti važili za Srbiju, kao sledbenika.”
Da zaključim: svakom brucošu na pravnom fakultetu je jasno da pravno-formalno nezavisnost Kosova ni danas ne bi smela biti proglašena. A kako beše današnja situacija?
Evidentno je, dakle, koliko je tvoje tumačenje iz citiranog paragrafa ispravno…
Sve je, međutim, moralo ali i moglo da se spreči. Potpisivanjem “Rambujea”, prvoponuđenog ali i onog potonjeg dokumenta, ne samo da bi SR Jugoslavija bila pošteđena bombardovanja, nego bi i kosovski Albanci u pregovorima raspolagali mnogo slabijim argumentima prilikom insistiranja da Kosovo bude nezavisno.
Vidimo iz priloženog.
Ali da se osvrnem i na prisutnost stranih snaga i na to, koliko je ona dobra za Srbiju:
Velike zapadne demokrate su pre dolaska na Kosmet na sva usta govorili i busali se u grudi kako se radi o „humanitarnoj intervenciji”, kako će se dolaskom nata obezbediti sigurnost za sve građane kosova i slična sranja...
Ovo je 2. juna 1999. rekao Jamie Shea, portparol Nata u vreme bombardovanja:
„the problem in Kosovo is a problem of mass insecurity. A total breakdown of law and order. O
nly a robust, international force, with NATO as its core, is going to solve that security problem. A Serb is just as unlikely to go home with a weak peacekeeping force in Kosovo as a Kosovar Albanian. So you will not reverse the Serb ethnic cleansing either, if you don't have a strong force which is even handed and in all areas. The right of everybody to return to their home means that the same force has to adopt the same rules of engagement and the same policies in every square kilometre of Kosovo.”
Rezultat rešavanja problema bezbednosti od strane “robust international peacekeeping force with NATO at its core” je sledeći:
http://www.arhiva.srbija.sr.gov.yu/vesti/2000-03/06/18360.html
E, to je generalno problem: MZ je delima dokazala da joj se živo fućka za demokratijom i višeetničkim, slobodnim Kosovom, a još manje za poštovanjem pravnih i civilizacijskih normi.
To je bilo jasno i 1999. Zato je priča kako bi Rambuje spasio Srbiju svega zla pogodna za malu decu koja još veruju i u Deda mraza, vilenjake isl.
Ali dobro je da ponekad na forum staviš i ovakve tekstove, da mogu jasno da ti pokažem gde i koliko su tvoji stavovi pogrešni.