Znacajno samocitiranje

[Druid]

Onaj tko zeli uspostaviti kontinuum pobjeda mora nuaciti spoznavati ljepotu u boli.

[Druid]

Prihvacanjem smrti dodajemo najintenzivniji zacin ostatku zivota.

[maelstrom]

Onaj tko zeli uspostaviti kontinuum pobjeda mora nuaciti spoznavati ljepotu u boli.

da, ali teško da će spoznati ljepotu onaj koji (je) želi pobjediti. sramežljiva je ona i ne pokazuje se svima. osim naravno ako se spoznavši ljepotu negativa, poraza/boli, ujedno od nje i pobjegne prema pozitivu pobjede, pošto je "spoznati ljepotu" oksimoron, negativni pozitiv.

[maelstrom]

Prihvacanjem smrti dodajemo najintenzivniji zacin ostatku zivota.

opasnost bi bila nešto kao čili među začinima salate straha. strah je u njoj uvijek, i ako se zaboravi, ali za opasnosti je najaktivniji i prednjači. ako današnji čovjek djeluje isključivo iz straha, tada mu ovaj savjet pristaje jer ga u-pozorava u pravi po-zor (memento mori). ako bi to upozorenje doprlo do njega na krivi način, počeo bi strahovati čim bi spoznaju smrtnosti utkao u svoje čine eda bi potom, neobučen u novostečenom strahu, sam izazivao opasnosti. no dobro, na neki način i taj drastično ne-današnji (ili?) čovjek uz ponešto milosti sudbine može dobro proći, sukladno težnjama današnjice.

neupitno je da čovjeka kao živo biće tište strahovi, ali ostaje pitanje kakav to strah tišti današnjeg čovjeka? registrirana tjeskoba upravo je otuđenost od vlastitog straha, kada mu čovjek, jer mu je povijesno zbivanje otelo vlastito djelo, više ne zna ni pronaći uzroke. istina, prihvaćanje smrti za takva čovjeka jedini je put "autentičnog" bivstvovanja. s druge strane, "intenzitet" ovoga svijeta (kojega bi dovoljno detaljno mogla opisati sociologija) ne dopušta mnogo oprečnog mu intenziteta. napokon, posvemašnja začinjenost u ovoj juhi koja pod težinom vlastitih nadogradnji gubi volumen zahtijeva da jedan začin svojom prezačinjenošću upozori na sebe među svim tim peršinima. no bi li nas on sjetio na juhu?

[maelstrom]

Ne postoje mudri savjeti, samo lukavi.

Damir Đirlić

[maelstrom]

Ne postoje mudri savjeti, samo lukavi.

no ne može se lukavštinama dospjeti do mudrosti. da li bi rekli da je onaj tko je kroz svoje vjekovanje dovoljno živio dubinu* eda bi iz nje uspio iznijeti nekakve zaostatke mudrosti koja bi se donekle mogla zgrušati u savjet, dostojan pravljenja savjeta? ako i bi, njegov "koncetrat mudrosti" bio bi dobar aktivator tek kada bi netko kroz njega uskočio u ponor, dok onaj tko traži savjet po sebi nije otvoren pred ponorom. on traži savjet upravo zato što mu je dosta ponora, jer ne zna što će više s njima.

kako to da se potencijalna mudrost takvih savjeta, a možda i ponešto ne-mudrih savjeta, pretače u lukavost?

tko ne shvati savjet, neće ga providjeti, takav nije savjetovan. ali i onaj tko shvati savjet, proviđanjem ga oblikuje u vlastitu korist, a to je put lukavosti. mudrost ne stane u savjet, od mudrih ljudi svatko je za sebe našao svijet. savjeti su ipak odaslani u svijet ne-mudrih, a sve lukavijih i lukavijih. takvo je vrijeme znanosti, epoha tehnike, a jedan pesimist danas bi lako ustvrdio i svako vrijeme. izgleda kako su mudri bili tu tek da omoguće lukavstvo svima.


* događanje dubine je poniranje; duboko mišljenje jest poniranje.

[maelstrom]

ljudi bi najpre vulvu da dohvate i vulvu da vide

 

[maelstrom]

Primjećujem odnose i ima ih beskonačno. Nisu samo stvari, belj - filozofijo, nema šanse da bi ih bilo konačno. Odnosi su i ima ih beskonačno.

Damir Đirlić

[maelstrom]

Primjećujem odnose i ima ih beskonačno. Nisu samo stvari, belj - filozofijo, nema šanse da bi ih bilo konačno. Odnosi su i ima ih beskonačno.

ima jedna pjesma (a. Peter Waterhause) koja kaže ovako:

Razlike dostaju. Kad netko kaže
trešnja i ja, to je jedno, no koji oblik
imaju međuprostori? Oblici
razlika? Da. Crvena tuđina
ubrzo je ubačena unutra. Sad se kaže:
Trešnja ima sladak okus. Nije li slatkoća
naše zajedništvo? Da ili ne.
Nikad se nije htjelo biti trešnja. O
mi unutra bačeni
mi trešnje. Molim reći jezikom:
Postoji zadovoljstvo razlike.

i počinje pjesma ono magično iskustvo sabiranja nesabirljivog. odnos, raz-lika, ono bitno ne-stvarno i bez-lično (bitno bez-bitno), premeću se u stvarnost i lik pjesme. u stvarnost dovoljno sterilnu da se raspe do golog jezika, u lik međuprostora između čovjeka i trešnje, gotovo poput crteža u udžbeniku. u tom svijetu, kad nas misao savlada, dok svjetovnost uspijevamo teškom mukom vratiti konzumacijom trešnje, prepuštanjem mozga snažnim, ali rjeđe spletenim impulsima okusa, završava se otkupljenje čovjeka, rekonstruira rajski vrt. kad radiš, a ne zarađuješ; kad misliš, a ne domišljaš, tada, a da ni sam ne znaš, vjerojatno uviđaš - postoji zadovoljstvo razlike. otud snage za beljenje.

dalje se moj razgovor s filozofijom i pokušao odviti:

"a da odrediš glavne odnose?", upita me. "kako bi bilo glavnih među beskonačno?", odgovaram, a ono, tek progovorivši s njome, već sam postao ona. zato ono što zovemo stvari nisu zapravo stvari, jer ne može se sa samim sobom razgovarati, može se jedino (sebe)razgovarati. zato sve to nisu s-tvari nego kule od dima, u-tvare. odluka je na meni. vraćam se waterhousovu ponoru razlike, tamo gdje sam u-čitao "zadovoljstvo odnosa".

[maelstrom]

Kad govoriš o nečem što se na sve može primijeniti, pazi da se može primijeniti i na to što govoriš.

Damir Đirlić

[maelstrom]

Kad govoriš o nečem što se na sve može primijeniti, pazi da se može primijeniti i na to što govoriš.

umjesto "govoriš", možemo čitati i "misliš", tu se ipak pretendira raditi o "logosu" kao preduvjetu jezika/logosa i mišljenja/logosa. hegel je naime prepoznao mišljenje kao dijalektiku, ali nije u njoj pronašao kruženje, već kao pomalo spiralni napredak, kao da "negdje" postoji nešto što bi moglo zadovoljiti gore postavljeni uvjet. no istinski je uvjet uvijek korak ispred svojih uvjetovanosti, tako da nam preostaje samo kruženje i ništa drugo. a to je kruženje, kad se zaborave s-tvar i njen najpodliji ishod - nevremenost (u polu-liku vječnosti), najsretnije vrijeme.

[maelstrom]

Dok ti kamen ne razbija glavu, ništa tvrđe od organske metafore.

Damir Đirlić

[maelstrom]

Dok ti kamen ne razbija glavu, ništa tvrđe od organske metafore.

valjda svatko zna koliko je teško osloboditi se idola u potrazi za stvarnošću. skidanje svakakvih naočala samo da bi se konačno ustanovilo kako se i nema nešto previše očiju. sve su to talozi činjenice da nas je šest milijardi i ne može se tako lako do sebe. čemu je descartesu trebala onakva sumnja, sve do parmenidovog mišljenja i bitka, te onoga pomodnog dakle? tek da si sagradi čvršće igralište, novi svijet još čvršćih i podlijih simbola sa zašiljenijim korijenjem. metafora je udjelovljenje simbola, a simbol je ujedno njezin proizvod. sve to baca sjenu na ono "što može biti", a pred čijim bi se suncem ispekli. eto, i sam pokazujem trovanje jednom izuzetno organskom metaforom, onom platonovom spilje, tetom "metafizike svjetlosti". sve, a napose filozofija, sagrađeno je na metaforama. simboli, upražnjavani pasivno, ostaju tek latentne metafore. ali pri uspostavi odnosa nefilozofiranje-filozofiranje ne javlja se prekoračenje iz privida u vid, naprotiv privid postaje time veći uzevši sebe kao vid na tako izbirljiv način. sve se zapravo samo mutno razlijeva oko neprobojnih izvora "duha", postojanih upravo kao da ne postoje. a onda doleti kamen i dovrši to mučenje.

no, nije doletio kamen. najviša je metafora postojanja - nepostojanje. vraćam se jednoj vlastitoj pjesmi:

...što ne postoji je najpostojanije,
najtvrđi od svih zidova...

valjda me je podsvjesno, iz ove prethodeće, a kasnije iskrsle formulacije, i dostigla inspiracija za gorenavedeni pokušaj pravila. zanimljivo kako ide dalje:

...Govor na rijeci:
gori pepeo
a onda
i to gori

aluzija na ono što je heraklit primjetio na svojoj rijeci, u vrijeme dok mu je munja poklanja pantha rei ("bljesak dobiva trajanje" waterhouse), a i fizika nas je o tome izvana izvjestila. "sve se mijenja, ništa ne propada" - raste broj odnosa u beskonačnost. što je sagorjelo, opet će gorjeti. vraćam se izvornom kruženju, zadovoljstvu odnosa čija krunidba nije ništa drugo do - ljubav (imenica je nedostojna te metafore organske do srži). pjesma je inače posvećena mojoj djevojci galei.

[maelstrom]

Zašiljenjijim mi je izgledalo kao odurna hrpetina. Tada sam shvatio da se piše zašiljenijim.

Damir Đirlić

[maelstrom]

Kaže se, čovjek je ono u čemu uživa.
Smijeh mu je otet dok je bio dijete, ostao mu samo podsmijeh.
Iščupali mu kasnije i osmijeh s postolja,
ostavili praznu kiselost da sili naličje u lice.
Za podsmijeh se pak čvrsto drži, spava s njime,
"Treba ga sačvati za zimu", kaže,
"ipak, nema ništa ispod njega."