Morella
Gradjanin
Duh bunta: +104/-12
Van mreže
Pol: 
Poruke: 2072
Hipik
|
 |
« Odgovor #495 poslato: 09.02.2008. 19:43 » |
|
Lele, Dramaticni….ti bi mogao ceo ovaj podforum da sam popunis svojim pisanijima…lepo:) Ali ako vec kacis, kaci one na srpskom..meni su te lepse… De I ja neke svoje nedovrsene misli da okacim..gluposti nastale za vreme setnji I cekanja ljudi koji kasne po pola sata na dogovorene sastanke….Jesus ne verujem da cu okaciti zaista ovo....
Na stanici
U rujni osvit Kao nekada davno Mraz mi se uvlaci pod kozu Pogled zamire Pod tockovima autobusa Nedostaju samo psi lutalice…..
Stojadin
Narandzasti Stojadin klizio je Napustenom ulicom u prolece Kao sladoled na stapicu Sto se topi po decijim prstima Osetih se prljavo I staro
Od kolevke do groba
Prsti klize po hrapavoj klupi Tragaju za vecnoscu Ruke urezuju imena Besmrtno znamenje Danas klupa u parku Sutra nadgrobna ploca
5 Celog zivota gazim teskim korakom Zeljna da vidim Tragove za sobom Postojane I neizbrisive! Noge ne mogu dalje….. Heaven for Everybody
“This could be heaven for everybody” Pevao je Merkjuri Moglo je..... Bog je, kao i Fredi, izgubio trku sa zivotom Kolateralna steta Bozjeg stada.....
Skandal
Nocas U parku Dva lesa sedose na klupu Radise sto najbolje znase Cutase
Par staraca u prolazu Osmehnu se na dirljiv prizor - Drazesnih li leseva- prosaputa baka Ganuta uzvisenom Tisinom
Kada im dosadi cutanje Oni odigrase partiju Igre koju najbolje znaju Igre praznih reci U tisini
Musavo cheljade Zainteresovano ih gledase -Ne ometaj leseve sine, nije lepo Izvinjavase se mlada majka Odvlaceci dete.
A dva pristojno vaspitana lesa I dalje sedese u tisini U lavirintu neizgovorenog znamenja Gledajuci u stazu Koja ne vodi nikuda
Nocas u parku zbio se skandal Dva lesa sedela su u parku Tupo buljeci u prazno I to niko ne nadje za cudno. Ljudi!!
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
Postajem siguran da To je stvaran svet oko mene Samo čekam da prođe
|
|
|
fidel
Gradjanin
Duh bunta: +14/-2
Van mreže
Pol: 
Poruke: 84
|
 |
« Odgovor #496 poslato: 10.02.2008. 04:50 » |
|
Hmmm,ovo uopste nije lose,cak naprotiv,Morella... 
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
Frankly,dear,I don't give a damn! I'm too old for this shit... I lift my glass to the awful truth...
|
|
|
DramatisPersonae
Gradjanin
Duh bunta: +52/-14
Na mreži
Pol: 
Poruke: 1508
Teshko je biti fin, nije teshko biti svinja!
|
 |
« Odgovor #497 poslato: 10.02.2008. 11:55 » |
|
shto mi to svi kazu? meni su ipak bolje moje pesme na engleskom nego li na srpskom... aj postovacu par na srpskom... ako bash moram... hahaha
Gospa Sudba, ponosnih joj ruku punih konca, preklinjem je krvlju, imenom i grobom svoga oca, da joj ruka ne drhti, i jedan osmeh mi ustakne, barem taj jedan tren dok pompezno noz diriguje i u ledja zabada.
O, kako sam mislio tada! Tada, kad sam josh osecao, bestijalnim ochima vatru nisam daleko bacao,vishe sam na grudima nosio vazduh i svoga srca tezinu. Tada je lepota imala sasvim drugachijeg sklada, bledi mesec plivao je u moru svojeg slada, plivao niz bujicu a pak osta gladan. Najchudnije je lishce padalo tada, negde u boji svojeg zlata nosishe zivot ili vishe, i skladno po hladnom-sivom, topli put gradishe. I krckashe, i kapashe, i uzdisashe, i vapashe, o kako sam mislio tada, da lavirinti zvukova behu ti shto ce utabati meni put ka putu vecim! I ne samo tada, bledog duha hodah kroz utrobe bashta, bledim ochima gledah u ono shto se zove mashta, bledim rukama duhovima prashtah odsutne noci, i telom bledim kupah se u srece boji, no sve su skliznule sa mene u mojoj samoci. O kako sam mislio tada, da svet shto ovim rechima bojim je samo odraz onoga shto volim, o kakva sam tada ja bio budala. Sve one noci, teshko korachah, bremenom vremena pritisnut, ja odbijah da ga nosim; i slepo sam trazio plamen da uhvatim, da ga sobom zapalim, i ponosito nosim. Ali, ogledalo je znalo. Svaki put kada istupih, ostadoh grudi golih, usta suvih, ochiju umornih; ogledalo je znalo, da moje lice vishe ne lichi na sebe, niti glas kojim dozivah ljubav, niti ljubav mene. Ogledalo je znalo, dok sam putovao tishinom, da tishinu ne podnosim. U peharu moje srece zanavek odjekivace samoca, i snazan glas neuhvatljive nje. Ali ostadoh porazen, i vreme je to znalo. Blagi vihori shto izrezashe kamenje, krunili su polako slova shto stajashe, krunili su moje zlatne statue. I volje proklete, kao majke shto decu mrtvu drze, iz najvece boli i vike, vreme menja korene pochetne. I glas nestade. I ochi su se istopile. Mozda negde na suvoj zemlji, samo koje seme kotrlja se; mada nikad uhvatiti suzu neba nece.
O kako sam verovao samo da patnji postoji kraj! Kraj gde su ochi uprte one koje su toliko zeljene, i kraj chije me usne tako pomamno zvashe. O kako sam samo verovao da iza horizonta trulo voce zablistace. Ali kasno... previshe kasno je...
Vec odavno poznajem gospinu ruku, shto moje konce drzashe; ponekad i usnim puteve i igre kojim me vodi ce; Glasovi iz neba, shto me sapletashe, znam da iz mojeg mraka dolaze.
Mada, kazu da i za mrtve novo sunce izaci ce.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
You can get all the things You never needed You can sell people crap And make them eat it
Where is our John Wayne Where is our sacred cowboys now? Where are the Indians on the hill There's no Indians left to kill
|
|
|
DramatisPersonae
Gradjanin
Duh bunta: +52/-14
Na mreži
Pol: 
Poruke: 1508
Teshko je biti fin, nije teshko biti svinja!
|
 |
« Odgovor #498 poslato: 10.02.2008. 11:58 » |
|
Zatvoreni intermezzo
Putevi jesu teški I noge ne znaju gde idu Ali Krajevi sad nas zovu Jače, no što ikada behu.
Zima zvoni tiho u noći I usne naše se stežu, plave A kroz crnu odoru ove noći Nepomično hodaju drhtave glave.
Sneg je stao, i oblaci pobegoše Veliki, beli mesec ponovo sijaše Tvrdi, naši koraci opet nastaviše U odori noćne, bele mesečine.
Putevi jesu teški I nogama s daljinom razgovaramo I krajeve sada jasno čujemo Kako pored nas svo vreme stajahu.
2003
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
You can get all the things You never needed You can sell people crap And make them eat it
Where is our John Wayne Where is our sacred cowboys now? Where are the Indians on the hill There's no Indians left to kill
|
|
|
DramatisPersonae
Gradjanin
Duh bunta: +52/-14
Na mreži
Pol: 
Poruke: 1508
Teshko je biti fin, nije teshko biti svinja!
|
 |
« Odgovor #499 poslato: 10.02.2008. 11:58 » |
|
Tu
Ja imam svoj dom I svoju majku i brata, I sa njima moj om, Obećanog mira vrata. I svoj sanktum Za srca ranjena. I sva ljubav i toplina Na jednom mestu požnjena. Tamo, visoka drveća Prkose vetrovima. Uvek je zeleno To lišće na njima. Tamo, lica nebeska Nikad suzu nisu pustila. I žuta, ulična rasveta Po betonskim klizavim putevima Boji zlatno svako drvo Iz mojih sećanja.
Ja imam svoj dom I majku i brata, I om, i mir, i vrata. I sanktum ljubavnih toplina I visoke nade kao moja drveća Što su uvek zelena. Plava, vedra neba I žuta ulična svetla. Ja imam slobodu I svoju dušu, Ali ne ovde, Gde ropstvo udišu.
- 2005 Pančevo
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
You can get all the things You never needed You can sell people crap And make them eat it
Where is our John Wayne Where is our sacred cowboys now? Where are the Indians on the hill There's no Indians left to kill
|
|
|
DramatisPersonae
Gradjanin
Duh bunta: +52/-14
Na mreži
Pol: 
Poruke: 1508
Teshko je biti fin, nije teshko biti svinja!
|
 |
« Odgovor #500 poslato: 10.02.2008. 11:59 » |
|
inache ova mi je jako prirasla za srce: Pogled
Pogled na svetlu Sija senom sete Jednog lista na vetru I moje gladi ubijene.
Polomljeni pogled Dugo čekaće Svoju krv da oteče Nazad u vene.
Moja sahrana Samo za tebe.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
You can get all the things You never needed You can sell people crap And make them eat it
Where is our John Wayne Where is our sacred cowboys now? Where are the Indians on the hill There's no Indians left to kill
|
|
|
DramatisPersonae
Gradjanin
Duh bunta: +52/-14
Na mreži
Pol: 
Poruke: 1508
Teshko je biti fin, nije teshko biti svinja!
|
 |
« Odgovor #501 poslato: 10.02.2008. 11:59 » |
|
Osmeh
Za tebe samo osmeh imam Samo osmeh ću ti i dati. U prolazu ili priči, u pesmi, mojoj laži.
Više nemam ništa sem osmeha I zato ću ti se uvek osmehivati Jer još uvek sve svoje želi samo tebi dati.
I dajem ti poslednju kap krvi svoje Ali draga moja, gledaj malo dublje Ispod svega onog što ti dajem, Vidi kakav sam, Šta mi ostaje?
- 2004 Užice
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
You can get all the things You never needed You can sell people crap And make them eat it
Where is our John Wayne Where is our sacred cowboys now? Where are the Indians on the hill There's no Indians left to kill
|
|
|
DramatisPersonae
Gradjanin
Duh bunta: +52/-14
Na mreži
Pol: 
Poruke: 1508
Teshko je biti fin, nije teshko biti svinja!
|
 |
« Odgovor #502 poslato: 10.02.2008. 12:00 » |
|
Jutro
Bilo je tmurno jutro Kad naspram moje sobe zacu se shum, Behu to zvuci majke moje, sto zabrinuto seta u krug. Ruke stezase jastuk, prestonicu sna, Bledi ritam kise, udarao je staklima. Demoni su se smejali, iskcekivanjima. Sat kuca dvanaest uz zvuk otvaranja vrata, Losa vest zvonila je zidovima, Na polju, bledog jutra, sunce je probudilo dva stopala. Dva stopala, a na njima tisinu, I o debelu granu sa mojim licem obesenu, Modro plavu lesinu.
No mama je cutala, Ali ja sam znao.
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
You can get all the things You never needed You can sell people crap And make them eat it
Where is our John Wayne Where is our sacred cowboys now? Where are the Indians on the hill There's no Indians left to kill
|
|
|
DramatisPersonae
Gradjanin
Duh bunta: +52/-14
Na mreži
Pol: 
Poruke: 1508
Teshko je biti fin, nije teshko biti svinja!
|
 |
« Odgovor #503 poslato: 10.02.2008. 12:01 » |
|
Golub
Dva bela goluba u mojim rukama Prerano su drugo mesto našli Ili su namerno želeli sebe utopliti I kao selice, otići za suncem jačim.
Ostavili su tragove na dlanovima Ne veći od ove olovke No, bol beše u dubinama Kojim se nažalost one ogledaše.
Moje tužne oči ni ne primetiše Kada su se krila raširila Ni moj obraz ne osetiše Vetrove što ga upozoravaše
A dve bele ruke Mom srcu činiše sve Kao jedno večno proleće Nad kojim zime ne beše
Meka behu paperja kojim me milova, Samo je moja koža drhtala, Nad dodirima malog blaženstva, No, mir sam nalazio u tvojim očima.
Drržao sam, dva bela goluba Ali nisam znao, da im pogled luta Da krila njihova, u mojoj ruci Za zamah nemaju mesta.
Pojila su istovetnim glasovima pesmu koja oživeše mrtve u svetu No, ja nemadoh za čuti, uha Njihovu umornost što joj behu.
Imadoh dva goluba u rukama I oba na istom licu behu Obučeni svetlosnim runama Koje očaravaše, kao soko u letu.
-2004 Užice
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
You can get all the things You never needed You can sell people crap And make them eat it
Where is our John Wayne Where is our sacred cowboys now? Where are the Indians on the hill There's no Indians left to kill
|
|
|
DramatisPersonae
Gradjanin
Duh bunta: +52/-14
Na mreži
Pol: 
Poruke: 1508
Teshko je biti fin, nije teshko biti svinja!
|
 |
« Odgovor #504 poslato: 10.02.2008. 12:02 » |
|
Author: Zoran Živković “Dete” Plima što dolazi, nosiće ove moje reči; Iz ovog srca samog, što neće da se izleči.
Odbegle golubice, što ispiše moje reči, Ostaviše činije za sobom, šuplje.
Slušaj vetre, muziku što praviš, Ove reči što u sebe staviš,
Postoji jedno maleno dete, Kaži detetu što kule pravi.
Zaigraj jablanovima u šumi, Reci detetu da se probudi.
Vreme je da činije napuni, Druga jata nebom će leteti.
Korenje, prenesite mu reči, Recite da po moru ne traži,
To odbeglo sunce što zalazi, U okove izdajničke noći.
Vi, krvave ruže, što bolite, Otvorite mekane latice,
Budite dom jednog lutalice; On ne pripada više, nigde.
I pokrijte ga, dok još uvek sanja; Vašim rukama čuvajte ga.
Jer u njegovim snovima, Večnosti, proždiru ga.
On hoće sutra, i sanja ga; Ali snu ne vidi kraja.
I tako rastrgnut, između lažnih nada Pognute glave i volje leži sada.
On ne vidi kako sunce se svakog dana diže, On ne vidi kako sudba svoje pesme piše.
Niti tu rimu sveta i šarene boje, Niti zvuka, niti očaja, niti reči moje.
On gleda ispred njega, u duboki ambis I njegov mrak što drži ga.
Na rukama mu nisu gvožđa okovi, On na rukama drži pogled zalutali.
I ruke potežu za onim što su svi izgubili U toj crnoj jami, i u njenoj tami.
Njegovo telo na rubu ambisa leži, Sa rukama pruženim svojoj izgubljenoj duši.
I u toj jami, tama kao da crvenom se širi, I njena površina, kao da na vino liči.
A na dnu su njegove tužne oči I one su te što talasaju njegove noći.
On je svoju dušu dao, Za nešto što nije nikad imao.
I na tom beskrajno crnom putu što gazi, On razgovara sa drvećima, vetrom i korenjima.
I svakim korakom što hoda, On sve dublje pada u ambis života svoga.
I redovno, skoro svake noći, On svoju krv u čaše preliva,
i naiskap ih pije i tebi nazdravlja, večiti snu što živiš u njemu, tebi nazdravlja.
A ti si daleko, i smeješ se drugom nekom; A o tvojim gresima, vetar ga obavešta.
Ti si ista, sa istim očima i rukama; A o tvojim pticama, drveće propoveda.
I još uvek sa suncem po moru plivaš, Kliziš, nestaješ, i još uvek snivaš
Da tvoje srce pobegne od okova sreće, Da razumeš malo bolje nesrećno dete.
Kako da ti kaže da to što tražiš je našao, Posle ovakve cene koju je platio?
I svaki put kad hrabrosti skupi da pobegne od svega, Svaki put ga korenje sapleta i priča o tvojim snovima.
I oči sklopi on tada, sa svojom reči za te na usnama; I svaki put kao da umire tada, guta ga prazna jama.
I dok za druge budne, sija sunce, On je izgubljen u svojim snovima.
A u snovima ti pravi krevet od ruža; Od trnja je sebi napravio druga;
I zatvorio ga u srcu, da bi znao da sanja. I krvlju, kad god leže da spava, zemlju napaja;
A blato i zemlja su njegova postelja, Dok opalo jesenje lišće ga pokriva.
Nije u njemu život mrtav! On sanja da je mrtav, a živi san.
I dok izlazi dan, bori se za dah. Napušten, pregažen i otrcan.
I zato vas molim vetrovi jesena, Zaigrajte u toj šumi jablanovima.
Podarite njegovim mislima krila, Odnesite mirise zlog cveća.
I zato vas molim čuvari drveća, Ne dajte mu tuđa snevanja,
Nek’ siguran mu bude korak, Dok korača kroz sva njegova bespuća.
I zato vas molim, ćutljiva drveća, Zapevajte pesmom cvrkuta;
Zasadite mudrosti semenja, U praznim poljima njegovih snevanja.
Jer ja zabrinuto gledam u prazne činije, U kojima sve više ponestaje vremena,
I vidim pobegle ptice sa neba njegova; I besne oluje i mutne kiše.
Ako to dete izgubi dete u sebi, šta će mu ostati?
Samo Bog i on su savršeno usamljeni. Decembar 2004 12. 26. 19:41
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
You can get all the things You never needed You can sell people crap And make them eat it
Where is our John Wayne Where is our sacred cowboys now? Where are the Indians on the hill There's no Indians left to kill
|
|
|
DramatisPersonae
Gradjanin
Duh bunta: +52/-14
Na mreži
Pol: 
Poruke: 1508
Teshko je biti fin, nije teshko biti svinja!
|
 |
« Odgovor #505 poslato: 10.02.2008. 12:03 » |
|
dosta je bilo, spamujem...
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
You can get all the things You never needed You can sell people crap And make them eat it
Where is our John Wayne Where is our sacred cowboys now? Where are the Indians on the hill There's no Indians left to kill
|
|
|
modesty
Nazionalist
Duh bunta: +29/-16
Van mreže
Pol: 
Poruke: 741
|
 |
« Odgovor #506 poslato: 11.02.2008. 01:38 » |
|
Iluzija
Ko je on? Mislim da znam...
Ne znam ko je on... Samo osećam...
Da želim da mi je blizu i on jeste tu... Osećam da tako i treba da bude...
Dok ne shvati ko bi trebalo da postane... Kada to spozna, moći će i da ostane...
Kraj mene... Tu... Stvarno... Da mogu i da ga čvrsto uhvatim i verujem mu... za stalno...
Dolazi mi u san... Zajedno započinjemo novi dan... Svako radi svoje... Dolazimo jedno drugom... Ali ne možemo sve to udvoje...
Zašto? Suviše smo svoji... Sebični... Onoliko koliko nam je potrebno... Toliko smo i uzeli... Tešimo se... Da se nismo zavoleli...
Zašto tražiš opravdanje? Da bi nastavio da živiš sranje? Da bi se neprikosnoveno držao svojih navika?
Kada me vidiš... Poljubiš me... Ako ti nešto kažem, hvata te panika... To je zato što o meni sanjaš... Ja to znam... Ali, nesreća je što ja ne umem manje da ti dam, a za tebe je više previše...
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
Love is wisdom of fools and folly of wise...
|
|
|
Morella
Gradjanin
Duh bunta: +104/-12
Van mreže
Pol: 
Poruke: 2072
Hipik
|
 |
« Odgovor #507 poslato: 12.02.2008. 19:51 » |
|
Hvala Fidel :shy:
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
Postajem siguran da To je stvaran svet oko mene Samo čekam da prođe
|
|
|
modesty
Nazionalist
Duh bunta: +29/-16
Van mreže
Pol: 
Poruke: 741
|
 |
« Odgovor #508 poslato: 15.02.2008. 01:12 » |
|
Morella, zanimljiva pesma i meni se dopada
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
Love is wisdom of fools and folly of wise...
|
|
|
modesty
Nazionalist
Duh bunta: +29/-16
Van mreže
Pol: 
Poruke: 741
|
 |
« Odgovor #509 poslato: 15.02.2008. 01:35 » |
|
Nešto novo
Za tebe je to nešto novo, Na prvi pogled, strano...
Za tebe, to je na papiru mrtvo slovo, Suviše je sporo, suviše lagano...
Ne znaš dokle možeš, a ni odakle počinješ...
Sviđa ti se, ali već imaš oko čega da se angažuješ, imaš oko čega da brineš...
Nećeš, znaš i sam šta je najbolje za tebe, Što se tiče ostalog - ma ko ga jebe...
Sve se na kraju svodi na interes, Uostalom, ne želiš u svom sadšnjem haosu dodatni stres...
Iskreno, zar nije tako? Zar da ispadneš naivčina, zar da te shvataju olako?
Ti obećevaš, Ne smeš tako lako da padaš...
Zameni radoznalost i osećanja, za odlučnost, čeličnu volju...
Pomisli samo šta je sve pred tobom, pomisli na izazove, putovanja, pomisli na neku bolju...
Instant... Instant je in... Što duže ostani sin i samo sin...
Ali instant ulaganje - instant su i rezultati... Čak i danas, čak i danas kada si instant, ume da pogodi kada se pati...
Zato patite, nije to ništa novo, nije arhaično, nije sramota, pase, a ni demode, U instant svetu, možda nije sadržano i "ovo", ali koliko vas zaboli, toliko ste i blizu slobode...
|
|
|
|
|
Sačuvana
|
Love is wisdom of fools and folly of wise...
|
|
|
|