Pesnicka ostvarenja forumasa

[DramatisPersonae]

Lucy
Fairest deve whom thou lovest, thou lov'st alone; for thine step is to light to leave the imprint upon world's crust.
Thou livest only in thine lodge, you'll love anyone, who entreats room of thine, and bring him fairest warmth to parch.
But leave this room, and no memory abides in you, of him whom you open'd doors to.
No one should turn that knob or knock again in hope to return to,
Lest he shall find no place for him by the fire he once knew.

That he resides in your heart is not of my rue,
For thine love loves that you're not alone in your hue;
And thus thine love lovest alone, without memory being truth.
And I may find a paper to quench thirst solitude máde,
And upon it scribe your náme:
Lucy – divine;
But the throbs of my heart, are not pursued by my mind;
Only one thing my soul cravest that is thine:
Pussy, my sweet Lucy;
You juicy pussy, fine!

Njam.

[DramatisPersonae]

Dreamless again, everyday I sleep;
Perchance this night veils my dream;
So scare the crows with ravish snore I hear
I chase myself back to chasm of endless sleep.
Dreamless again, everyday I scream;
To repose the weight of all-to-tired limbs.
Which this horrid world with nails dig deep,
And squeeze the sun of it's last drop of light,
And pour the taste sour upon my teeth.
Dreamless again, I run from here blindly,
Stumbling upon old consequences
Whilst my eyes keep scrying
The fate of thousand faces, on my chest - dying.

And herein lies my ill, no dreams, no peace to find I will,
As long as I feel need, these empty chests to fill in

[DramatisPersonae]

Iz Crne Utrobe

Oshtar raonik
Seche mi utrobu
Crnu zemlju
Baca u stranu
Uzdah bola
Svetlost trazi
Sedi gavrani
Chupaju krila
Bich fijuknu
I sve mi se smrachi.

Stabljika na Vetru

Zagrljeni u jednu stabljiku
Ishli smo poljem
Miris opojnog stiska
Vetar je razneo zorom.

Noc Zaraze

Noc kada su ugasili
Zarazenu svetlost
Shto nam na ruke i odecu pada
Slavimo kao izgubljeni svatovi
Mladu noshenu na rukama
Ta noc zaraze osvojila je ischupana stabla
Sekire liche na odbegle vukove.

Sneg

Gde je moglo da se skrije
Toliko snega
U tvojoj kosi
Chak ni vetar nije mogao
Da zamrsi tvoje misli
Dugo sam chekao
Prolece.

Chinije su pune

Blage rechi shto rastu u poljima
Nizu poslednji vez
Chinije su pune
Za pridoshlog gosta
Ujutro
Kad noci dovedu dan
Plug se iz shtale
Kolima na njivi odaziva
Ovo je poslednja pricha o jeseni
Uz vetar
Shto se kapom igra.

Sa Lomache

Opet si u meni zapalila vatru
Naredjujesh
Koji deo da gori
Plamenom lomache
Crvenish svoje lice
Da bih mogao
Ugarkom
Da ga obelezim.

Ispod Povrshine

Dok prsti u oblacima
Sanjaju ptice
cvece u ruci uzalud mirishe
Brodim zatochenom rekom
Na chamcu ispod povrshine
Ribe grizu nashe zaveslaje
Hteli smo dalje ali tonemo sve vishe.

Izleteshe Ptice

Gorka i beskrajna
Beshe mi noc
Kada iz tvojih nedara
Izleteshe ptice
Razmahuju krilima
Meni strane
Veliku mi pustosh ostavishe.

Prazne Zvizdaljke

napukle zidine lepim blatom
Da mi vetrovi ne pobegnu u polje
Pusticu ih u prazne zvizdaljke
Da noc napojim muzikom
Ugasicu svetloshcu zapaljene tmine
Da kovach na miru okuje zidine.

Uzarene Chashe

Mnogima smo gledali u prozor
Kroz zatvorene ochi
Chekajuci biljku
Da semenom krochi
Pili su uzarene chashe
Od ostatka noci razbijali glave
Mi trezni slavismo jutro
U nekoj pecini od juche.

Na pogreshnom mestu

Gole zidove
                        Slika obuche
Promaja sveta
             Spava
Gosti ispijaju
                                 Poslednju golotinju
Slika nakrivo stavljena
Ili zidovi pogreshno stoje

[DramatisPersonae]

slika
Udahni zivot cvetovima shto obesheni chekaju
Jer prolecno Sunce je zaspalo u moru,
Po chijoj obali sam se chesto igrao.
Udahni zivot shumi borova pred strmim stenjem
Neka ponovo vetar zashumi iznad i ispod nje,
Dok u mraku male bube, pevaju svoje himne cutnje.
Uchini zutim blede mesece, potoci mesechine nek teku;
Sakrij moju strepnju, negde u crnom spokoju
Nek se ljulja na vrhu travke ispred mene;
I zgazi je, svojim mekim stopalom zgazi;
Jer spokoj se slivao niz vlati trave...

Zatim uchini blagim ove sure vetrove,
Shto sa polja pustih pojedoshe misheve,
oboji ih svojom toplinom, mekim obrazom, dahom
Neka na njima sve moje nade zaplove
Nek se dignu, niz oshtre stene uspenju,
I bezbedno me spuste, ispred jablana moje kuce.

Zatim hodaj, po zemlji nadsve presuhloj,
Svojom ljubavi rekom, utoli zedj, i ostavi trag
Neka zvone tvoji meki koraci, u noci umornoj,
I probudi ptica roj iz vechnog sna
Koje umreshe, zakorachivshi na moj prag.

I pokucaj.
Pokucaj na ovaj prizor sa platna.

[Domana]

Ponekad...

Ponekad mislim da ne znam sta cinim
dok drzim ruke u vari i stojim ukraj puta.
Da li je to zbog ptiiica sto bez smisla lete a moja ih secanja prate,
ili je to zbog vas u meni, dalekih polja leptira muuk - neznam...

Ponekad mislim - da misliti je glupo,
da je trava suvise duboka,
da su moora suvise visoka,
da su cuula suvise daleka...
pa se tada setim, da bih ruke secanju kraduci dao,
samo da se setim - kuda poglede u ocima da oslepim...

Sedim i cutim u korpi za secanje svojih misli.
Cekam neko novo cekanje,
da ga se setim, da ga odcutim, i da ga bacim...
Mozda bih da poletim,
da skrijem sebe gde god me nema,
od pogleda u meni,
od hiljadu boja sto u meni bukte,
od gomile cigana sto u vama lete...

Zagledan van sebe,
vidim moje novo gledanje u mene:
sam sam sebi smrt u steni dok se vozim,
sam sam sebi sinje more dok se kupam,
sam sam sebi - KRIK u pesmi dok se pevam ...

[Domana]

Covek od sutra

Pokusaj da mi naudis - 'ajde !

Udari me - reci cu ti hvala,
Zguzvaj me - sam cu se baciti,
Prezri me - volecu te,
Ubi me - smejacu se,
Pljuni me - trazicu jos...

Sto god mi kazes - oprosticu ti;
Sto god bacis - vraticu ti;
Sto god mi ukrades - poklonicu ti...

Uvidjas nemoc, nemogucnost.
Nemocan si da osporis moje postojanje
jer neznas da sam covek od sutra,
ono savrsenstvo o kome je sanjalo juce,
Bog postojanja koji jos nije stvoren...

[Ljubo Gazivoda]

CRNI NEMIS
Oktobar 1994

I

I:1; Zagrli Mesec. Pusti da ti kažem sve ono što do sada nisam znala. Krvave misli paraju moje strasti i slast mog užitka u sebi samoj. Krvave misli, svitanja bez svetla, sumrak bez ljupkosti večeri…

I:2; Šta smo sve mogli biti, i šta smo bili, goleti suve, zmije u spletu, pod oklopom neba, u silinama krasa…

I:3; Pustila sam senku devičanskog jecaja, ponoćni oganj nad promrzlom zemljom. Posle mene smrt je igra. Od tvoje treperave luči stvoriću zanos za moju neutaživu tminu. Grleći Mesec, grlim našu čežnju, kamenjar i Sunce nad belinom stena nepostojanja, koje prkose okeanu sve ljubavi sveta.

I:4; Ja sam anđeo sivih voda ponora što stoji između nas. Grejem promrzle prste na vatri tvog života. Od te majušne topline načinićeš nit premošćavanja nepremostivog. Budi lagan i hrabar nad ponorom. Budi tih. Budi nežan… Ako se opasno zanjišeš, potraži moje promrzle prste.

I:5; Zavoleo si sve šta te čini mrtvim, da bi bio živ sećajući se mene. Srešćeš me tamo gde ni ne slutiš, tamo gde ništa ne znaš, tada kada te više ne bude bilo…

I:6; Mesec je tamo gde je žena. Zemlja je tamo gde nam se korenje prepliće. Pokorio si me. Doneću ti smrt.


II

II:1; I beživotna ja sam jedra. Ljubav je mrtvački ten. Trepavicama utihni žamor boja i svetlosti. Dodirni moje mrtvo Ime.

II:2; Rađam decu koja krvave Mesec. Grizem te sudbom ponornicom. Moja je radost strahovlada bola. Nad lešinom Vremena uzjahujem suton. Idu zastave, idu zidine… Hram moj, samoća je.

II:3; U ljusci od nestvarne ljubavi sačuvala sam malo mraka za tebe. Presahla sam životna vrela neumnim željama sanjivih i tužnih. Ostavila sam setan miris u tvojim uspomenama.

II:4; Kako je divan zalazak sećanja, mio krešteći vetar, utvara zvuka u pustinji bez i zrna života. Ne ljubi me ako za smrću ne čezneš. Ne sanjaj me ako ti ne prija miris krvi.

II:5; Ne, ja nisam tako tamna. Ja sam tek iskričava noć, smiraj vatri i početak zime, ponoćni mraz, uzglavlje ćutnje, u ledeno nebo odapet vidik.

II:6; Otrov za tvoje meso, nektar maštarija… Ispij me, kao što dragulj ispija boje. Dođi, pored mene legni. Tiho mi otpevaj pesmu nihilskih mehana. Blažena nek su umiranja naša. Blaženi nek su oni koji nisu.

II:7; Spojivši telo od Tame i telo od Svetla, stvorila sam nešto gipko i Crveno. Neka je blažen poljubac tišine u ložnici tajnih posvećenja naše nestvarne Ljubavi. Neka su blaženi naši trudovi podnošenja razdvojenosti. Neka je blažena naša volja konačnog i beskonačnog susreta.


IV

IV:1; Ridaj žrtvo! Fijuk. Oštar udarac. Ridaj paćeniče! Mukli tup udar. Ridaj tovljeniče bogaza paklenskih! Bič. Oh, pa to je naš siroti Markiz. španska mušica!

IV:2; Namaži se izmetom. Muve da ti budu gopije i bakte, a ti njihov Krišna. Ispij galope konjske krvi u jurišu stepskog izvijanja velike zmije.

IV:3; Ne bacaj zalud svoje seme. Makaze. Pribor za štrojenje. Zabodi koplje u srce predačkih snova. Zajaši vetar od leda i zanjiši uzdahom Severa. Junice i kobile! Maloletnice!

IV:4; Strgni slutnje sa otpalog lica. Budi ono što nikada nisi bio - čedan u nizijama, po močvarama i zalivima. Budi baklja po šumama i pustinjama, muk usred lomljenja sveta, brundanje Užasnog pred ljupkošću poniranja u kakve jame i brazde, strahote i čari… Ovo je zemlja sabatskih dodira i ushićenja, vino istine i pijanstva.


V

IV:1; Učini me plodnom! Razdeviči sav raskoš ovih oblina iskonskim lažima. Gipko je moje telo za tvoje paučinaste niti od čelika, za tvoje poniranje u neznano.

IV:2; Izazivam te bedrima devojaka, plahom rosom jutarnjeg vraćanja iz pokožice noći. Izazivam te njihanjem ognjenih pramenova, slikama obnaženih voda izbezumljenosti i željom da ti se podam pred licem totema predaka, u presahlom svetilištu davno iščezlih satira.

IV:3; Uzmi me! Vezana sam i čekam te. Uzmi me, pred nogama mi se prospi. Ležim na oltaru tvog bezumlja. Ja sam krv tvojih mitova, izgubljena bajka o junošama strmoglavih klisura.

IV:4; Uzmi me i čućeš topot skitskih konja. Videćeš davnašnje jurte, opsade gradova, garež iza crvenih perčina u naletu gladi poput tvoje.

IV:5; Uzori padine! Uzori jalovinu! Plodi me, bodi. Uzori vizije i snove. Rodiću ti svet i nad njim bogove. Ljubim unutrašnju stranu tvojih butina, osunčane pašnjake iznad kojih stoji obelisk. Jarostan i pun krvi, bridi ka nebesima uzdignut; čeka da se spustim iz opojnog grotla bezdana – boginja svemirske gladi.



VI

VI:1; Sakrila sam nemir u samoću čija je ljuštura smaragdno tkivo. Podigla sam zamak univerzalnog besčašća od ushićenih pogleda smernih žena.

VI:2; Pogledaj me. Pogledaj i zaplači. Hraniš se trunčicama moje zlataste kože. Prija ti moj prkos tvojim smešnim strastima. Prija ti moja sestrinska hladnoća koja osvetljava i zatamnjuje tvoje zahuktale pohode na moje osunčane uvale.

VI:3; Ruke ti se tresu, drhti telo. Tvojim nebesima paraju munje Opskurnog i Nepoznatog. Zar sam toliko užasna? Zar sam toliko želja? Zar je ljubav toliko smrt? Zar je život toliko ludost?


VII

VII:1; Oduvek sam volela taj bledunjav pogled, mutno obličje lunarnog života. Dala sam mu Zaborav i Smrt, otrovan ubod, dok je ispijao žamor ludila od preterane želje. Rekla sam kako žene pokorno slušaju svoje muževe dok ih štogod crno ili sluzavo ne rastavi.

VII:2; Suviše sam slepa i tužna da bih bila živa. Suviše sam opsena da bih bila nešto jedro, toplo i meko u tvojoj postelji, i suviše mračna da bih dočekala jutro.

VII:3; Povredi me! Povredi me bar jednom, iznenadno i silno. Nabodi me, proburazi! Nabodi me na ugarak izveštačene nade, fantomske žudnje. Zabij mi žarač istrošenih želja dok tvoja sveža jutarnja brada kosi moje zvezdane pašnjake. Posadi seme pakosti u čeljusti mog seksualnog zverstva.

VII:4; Sve reči sakrij u meni, i sve slučajnosti sudbine zarad UMIRANJA SVOJOM VOLJOM OD TUĐE RUKE!

VII:5; Neka ponori zablistaju setni. Visovi neka potamne, umišljeni, gladni. Odvažna i smela, lažem, ne bih li ti zmijom bila. Lažem, da ne budem živa.

VII:6; Nerođena i neumrla, najveća sam tajna muškosti i svesti. Ja sam sablast koja oslikava punoću i istinitost tvoje sablasnosti. Sve drugo što sam ja, a što ti ne vidiš i ne znaš, sablast je punoće i istinitosti neke mnogo veće sablasnoti.

VII:7; Moje telo ogledalo je sveta i svakog ko se u mene zagleda. Moje telo je moja duša.



VIII

VIII:1; Ovo je tvoj put. Na tom putu ti ćeš umreti.

VIII:2; Mogla bih da te zavolim tako snažno da ti se rasprši duša. Mogla bih da ti isisam svu luč života kroz svaki otvor na tvom telu, kroz rupe tvoje svesti. Mogla bih da ti poklonim nebo, graviru mojih večnih sećanja.

VIII:3; Ljubiš me da ne znaš šta ljubiš, koga ljubiš, a ljubavi nigde nema. Kao ljušture prokletnika, tvoji prazni poljupci truju atmosferu.

VIII:4; Ne gubi veru. Ja ću te pratiti ma koliko zaludan bio, Sine moj. Ja sam tvoja Jedina i Svakolika, užas koji te opčinjava, telo mašte, tvoji vlažni snovi. Ja sam Božanska Sukuba, a ti si tek još jedna žrtva u nizu krvi, semena i snova.

VIII:5; Tako si mi smešan i drag. Ispljuvak ljudskosti. Tako bih mogla da te zaslepim neviđenošću mojih oblina od svetlosti i tame, da te pritisnem butinama, divlje ugušim grudima, da te progutam halapljivim usnama, mesnatim jezikom zvezdane beštije.

VIII:6; Mogla bih iznenada da iskočim pred tebe i odnesem te kao vihor. Mogla bih da se narugam tvom bednom znojavom međunožju. Mogla bih da te prigrlim ili napustim zauvek, u okove da te bacim ili u zlatni kavez moje čudovišne strasti.

VIII:7; Ljubi me, šta god bila! Ako propadneš, propao si i pre nego što si se usudio da postojiš. Ako uspeš, uspeo si oduvek, samo to nisi znao. Ako ništa, onda ništa. Ako sve, onda sve. Ako samo nešto, onda samo nešto.

VIII:8; Ovo je moj svet i ja odlučujem ko će u njemu biti uljez, ko moj gost, a koga neće tu ni biti. Ti najbolje budi ništa, jer to je jedino šta ti možeš odabrati, a da to ne bude moj izbor, moja presuda za tebe. Budi ništa i biću ti naklonjena.

IX

IX:1; Zaplakala je, skliznuvši mi niz kolena. Snevač rasplućenog uma zapisao je: “Najjača je ljubav, ljubav koje nema.”

IX:2; U tananoj samoći nakrive alhemijske sobe, radio je vredno, istkavši već podosta od nikad dovršenog plavog i zlatnog veza Nemogućeg.

[Ljubo Gazivoda]

Ovo sam pisao kao Ona. Jedan deo je cenzurisan.

[Ljubo Gazivoda]

ABORTUS
Maj 1996



I

I:1; “Biti zao ili biti Zlo?” Pita se Ponor čiji glas ne dolazi spolja već iz moje trule lobanje u kojoj čamim, ne videći ništa.

I:2; “Jesam li glas ili onaj koji govori?” Pita se moja raspadnuta misao i oplakuje udove i delove koji nekada behu Onaj čiji Pogled Proždire Spokoj Svakog Ko Ga Ugleda O Krvav Mesec.

I:3; “Nije li smrt ono što sam mislio da je život?” Pitaju se Ponor, Glas, Misao i opsena zvana Ja; govore: “Mi smo poput žene koja ne može da rodi. Mi smo senoviti ugao odakle smrad mokraće odapinje svoje noćne barke put nesmotrenih nozdrva…”

I:4; Iza nesmotrenih nozdrva, u dubinama lobanje, krije se gNOM. On sanja kako je smrad miris, da je tama voda, a svetlost obala - gnojava izlučevina na kojoj žive zaboravni stanovnici dubina.

I:5; “U zločinu sam pronašao mir.” Govori svetac i odseca glavu, pećinu gNOMA pustinjaka. Glava pada u vodu. U vodi gNOM oseti Užas. Iz Užasa progovori Prikaz: “Biti zao ili biti Zlo?”

I:6; Reči iskeziše zube, raščetvoriše gNOMA. Od njegove glave postade Zemlja. U Zemlji ležah mrtav. Sada se rađam i ne pitam se šta sam se pitao nekad pa se rodih da saznam.

I:7; (Hor abortusa): “…TRANSIT GLORIA MUNDI!”


II

II:1; Uvukao sam se u telo od tame i pronašao Granitni Grad. U Gradu je živeo gNOM, a sve zidine nosiše njegov lik.

II:2; “Da li je časno biti Dva a ne Jedan?” Pitala se gNOMOVA duša koju čuvaše od nedodira u postelji od nebrojeno ruku.

II:3; “Dirajte me! Dirajte moje poroke! Ako ih ne dirate oni neće biti prevarni i večni, a ja više neću biti lažan nego stvaran i sva će se moja zla postvariti.” Klicao je gNOM sa vrha njegove kule kosmičke oholosti čiji se temelj gubio u slastima prostiranja Podzemlja.

II:4; “Sada kada sam na kraju, uviđam da sam tek na početku. I kada budem bio na kraju tog početka, opet ću biti na početku, jer početak je uvek a kraja nigde nema. Biti moćan ili biti Moć?” Pitao se gNOM pod kukuljicom od strašnih kletvi koje na njega baciše razoreni duhovi, njihove lažne sudbine i lažne duše.

II:5; “Ne ubijajte životinje! Vi niste dostojni da ih ubijate. Ne ubijajte ljude! Ljudi nisu dostojni da budu ubijeni.” Mudrovao je gNOM. Od mesa samouverenosti i neprimerenog htenja postigao je da se sve zvezde povežu nitima njegovog gneva.

II:6; “Ali čemu sve to?” Pitao sam drzak i nenajavljen. “Kuda se prostireš u trenutku kada kob iziskuje toliko pregnuća, a misao biva zapečaćena smrću izrečenih glasova? Gde si tada da me spaseš, tvojim svetim pipcima gnusobe obaviješ i povučeš u osamu mračnog ugla? Čuješ li reči koje spašavaju od iskušenja, reči beskrajnog tavorenja na početku svih početaka?“

II:7; Hitrile su moje misli šupljinom glave gospodara svih niskosti. Hitrila je starost da pokopa sve šta je detinjstvo iskopalo i da kaže: “Starost je mlađa od detinjstva jer dolazi posle.”

II:8; Ućutali smo. gNOM me je zagrlio. Noć je lagano dogorevala otiske života.

[DramatisPersonae]

ABORTUS
Maj 1996



I

I:1; “Biti zao ili biti Zlo?” Pita se Ponor čiji glas ne dolazi spolja već iz moje trule lobanje u kojoj čamim, ne videći ništa.

Ne znam zashto, prochitao sam prethodni post, ali kad sam prochitao ovu rechenicu, odjednom mi se pojavilo tvoje lice.
tj. setio sam se tvoje face, nemam ja kristalnu kuglu da buljim u nju....

[Ljubo Gazivoda]

A-ha, muški opev!

[DramatisPersonae]

Da prekinem vas spamere, nadjoh na forumu neku moju staru pesmicu
---------

Stojim ispred ogledala,
Samo obris pod tishinom svetla
Osecam, njena linija podrhtava,
Kao da se plashi mojeg pogleda.

Stojim, zbunjen, chemu li podrhtava?
Moja laz, samo mene ispunjava,
I chemu onda bleda obrisa?
Ko moju senku uznemirava?

Pruzih ruku, poput slepca,
I zaista, nije sama,

Moja senka!

Ali na chemu stajah, svo vreme?
Moja slika lebdi iznad mene.
Razdaljina je...
Nedorechena.

Okrenuh se da pogledam josh jednom svoje groblje.
Okrenuh se, da se podsetim.
Na svakoj plochi je moje ime, ispod svake lezi tudje lice.

Na chemu to stajah, svo vreme?
Reka je mrtva, prepuna katrana.
Ogolele grane drveca, osushene lome se pod nogama.

Gavranova neba, sunca nema.
Hladni vetrovi po poljima lupaju prazne chinije.
Odjekuje, odjekuje.

Tama obavija teshku sliku, mrtvi horizont, mrtvu tishinu.
Dok hladni vetrovi biju,
Gde ja to stajah svo vreme?
Gde si, izgubljeni vidu?

Okrenuh se ogledalu, i upitah:

Gde moje nade behu? Ko je kriv za mrtvu reku?

Ogledalo je gledalo ruke, no to ruke ne behu.

Pomislih, u senci drhtavog obrisa,
moje reke teku, pomislih, porazenog lica.

Okrivi me, okrivi me za mrtvu tishinu!
Groblja ovo jednom nisu bila,
Gavrana je golubica grlila.

Okrivi me, jer ti nosish moju bedu.
Jer u tvom drhtaju, videh svoju bedu.

Ja znam da nisam sam, ovaj sneg ne pada iz mrtve zemlje,
Ja znam da nisam sam, ovo svetlo shto me peche,
Nekad ziv bejah, Okrivi me, jer kriv sam.

Otrov su moje rechi, i svi ovi grobovi su ih pili...
Otrov je moja krv, i svi gavrani su je pili...
Otrov je jedino seme, koje u sebi sadih.

Ali, gle, iz svih svojih lazi,
na svom putu naishao sam na ogledalo.
Ogledalo nisam mogao slagati,
Ono je lagalo mene.

Kriv sam, priznajem, jer ne postojim.
A sve shto sam zeleo je da postojim.

I okrenuh se ka ogledalu.

Stajao sam u mraku,
Shta sam trazio u ogledalu?

"Zastho li sam se toliko uplashio u snu, te sam se probudio?
Zar mi nije prishlo neko dete, koje je nosilo ogledalo?"

Gledam ruku, polako je nestajala u ogledalu.

[DramatisPersonae]

Podignuto saznanje, iz dana straha,
Venama navire, krvavim bujicama.
Lica u ovim oblacima, otichu duboko, duboko unutra.

I zive ponovo, snovima animirana,
Kao epitafi, uspomene secanjima,
Ljudskom rukom, tuga stoji ispisana.

Kroz vazduh mokri, cepa visine
Kao jablan kakvi, sto ponosno stremi
I odoleva svemu, odoleva zemlji.

Jer samo oni koji iz zemlje izniknu
Samo oni su poseban soj
Zauvek sami, usamljenog zivota roj,

Leteci ka pocetku svom
Secanju zaboravljenom.

[DramatisPersonae]

This weeps for thee, oh the empty!
This void hurts me, why can't I cry?
Silent is the rain's father, He watches now.
And rain falls upon empty street, no man at all!
Fusty scent of moss, my crusted soul.
And the heavy air falls at feet, the sun cries in bliss,
As I weepeth for thee, oh, my, Empty.

Diadem for fool's mask,
Crown me, without guilt,
King of meek.

[DramatisPersonae]

-Oh that silence had no name,
Neither the darkness that wrap?d it,
Neither the dread walking lame,
Neither the air around it.

I was standing in the midst
Oh the bleak'st night's wisp,
Shaded the north bridge in wist.
Heavy air formed thick mist.

In the darkness I were gazing,
Vainfully, like blind listening;
Tired eyes started dreaming,
I shook my head,
Trembling, fearing.

The cobbel stone is fairly hard and cold to touch,
It were screaming every time I tread it,
Why can't he scream one more song,
What caused the terror that dwelld 'n it?

Oh, the far sun, oh, the pale moon,
My feet have betrayed me,
My heart will soon

Soon see, the pond below me,
not tears, of divine nor men,
But red sprankled reflection in
My blooded eyes see omen.

Oh, but what is this resemblance my heart sees?
With every racing beat, like it speaks
To forlorn ages, unknown to me.
It understands every word silence yields.

And it throws all away in the billow dark,
Like it shields, this coil of mortality.
Oh, but jester was too much tired to see...
his grin overthrowning pain icy.

Reluctant for my heart, trying to escape,
My eyes turned away to the light now gray
of thick mist I inhaled away.
And grey was that day.

And grey streetlight threw a circle of light
Upon a drear scene of my memory,
From whence came a figure dressed in white.

There were but a minute of silence,
Within the air and within my heart,
And with nothing dying young,
Soon my heart spoke to me profane:
"Where?"

Alas, thus spake embroider of night:

-To but where do you run child?
-Into nothingness derived.

-Bring forth thy insignificance
-Upon stars carving thy path’s carpet.

"And with less hesitation than anger,
soon flew an answer to him, who knew."

Yes, I must admit, I often turn to the stars,
And in dark’s black I stand
Wondering wander, on paths bright.

"And the wee smile glanced upon him,
as his eyes gazed through me"

-But, to where will this thought lead?
-There will be none you to plead

-As you carry the wings of night,
-Flying, but to where life is slight.

"Now I stood brave and his talk carried"

In the absence of light is my heyday,
Enveloped by mercy and pray,
Such curled I shall stay.

-Thou really think that is the way?
-Can you see not you’re sent astray?

-Drifting with waves of winds, you are prey
-To the endless Time, the god of decay.

Once the flower blooms, it lives forever,
in the viewer’s aspect, there’s no gloom
And no grief of love severed.

-But the scene shifts, and darkness gave no hope;
-To the desolate heart, shrouded with cold.

-Be thy self-will’d, as much as you want,
-Yet thy bones will in solitude rot.

Thou hast opinions, yet provest none;
Wherefore irk thou my desolate sun?
Whereof spark thou, prophet beshuned?

-Haven’t you seen for what men is keen?
-They’re all washing hands, for sin to clean.

-And their bottomless pit of guilt
-releases the darkness to which you lean.

Your song is for the demons, of your own lonely night
Praise thy own words, into some other heart.
You vainly try to change smile into sigh.

-Did you wake with a sigh, and not a smile?
-Did you?

-This song is for your forgivness,
-To forgive yourself the death of your Child.

The Child never dies!
Unpour your lies!
The Child lives, and cries, and speaks, and smiles...

-...and writes? This Child with raven eyes?
-Be His pen blooded nails, and my heart canvas,

-Yet, it seems it cannot carve anything,
-but sigh against smile, and death nigh.

Unwanted pity! Stay astray!
You could never understand
Hope of night and pray.

-Did you pray, watching the sun dive,
-Into the raven night full of lies?

-Did you lived to see the other end of night?
-Will you have pity for reaper’s cries?

Maybe I am here trodden by time,
May be grim the outcome,
But ne’er was battle fought in vain.

-I pity ye, for you are like others...
-Crying in darkness.

Not my soul, but my tears...
-...glides to the God’s ghyle?
...Down to the black abyss...
-...and you not?

Oh, the smile, the unwanted treason!
Now kneel, Pandora, ye impairst my reason!
I shall tell what you dearly try to hear,
for my shell is broken with the aptness of your token.


Yes! Blank is the canvas, which I with blank fill
Yes! My hands do turn these smiles into grey,
Oh yes! And in this rejoice I do feel.

Painting black with white,
Bleaching what has been done.

-But not to forgive what you forget?
-Pushing away what lays so close yet?

Take your mirror to where ye came.
In world of no remorse I feel no pain.

-But you still beg to be forgiven.

A lie! sheathe yer tounge for it tells not what skin outside lets.

-Oh?! And why on the bridge you stand?
-What do you think, of whom this shade before you might be?

" The rain started and now I see"
"One lightning shined the face infront of me"

"No! It was not me! Nor was my dead father, nor any of thee who in shade lurkst me"

"That face so strangly have seemed, but as I gazed more deeply in it I've seen;

My own days of yore, that innocence hath bore."

Defeated I stand here, and beg thee,
Don't look me with your eyes wee,
remove this our weal, I don't need blame to shear, I long 'ere bare it.
Please, you have ceased to be, now, leave.

"So He turned to darkness, and with no footsteps, his marks night has shrouded. "

So, this is me.
Even the light above now I cannot see.
Maybe I should lay here.
Yes! Lay here!
------------------------------------------------07.09.2005