XIJa sam ruševina kulture
u mojim se kukovima
stupovi Partenona
troše.
Ja sam ruševina kulture
i osjećam se loše.
Kašljem krv i ljude,
sve prošle i buduće mrtve,
i kašljem mir.
Ja sam ruševina kulture,
zakopčani vir.
Svaki napor otežalog duha
sputava mi ruke,
ja sam ruševina kulture
i gasim se šutke.
Moj se vapaj ne čuje,
težak pada k zemlji,
od stoljeća težak,
od vapaja...Ali ovo pjeva kultura. Ciju, ciju. Kultura, pjeva, ovo. Kako tužan zbor, tužan stvor - ta kultura. Jel se tako piše? Jel se tako piše-kultura. Na to se svela kultura. Na 'jel se tako piše'. To je distinktivna kultura, polumasna kultura, kultura bez premija, vodenasta kultura, kultura u duginim bojama, kultura karikatura, AB kultura, kultura tkiva, nemoguća kultura, ne-kultura, kultura govorenja 'Ne', smijeh-kultura, plosnata kultura, kultura smijanja, kulturološka kultura, kulturologijska kultura i napose kulturna kultura, kult kulture, cool kultura, kulminacija kulture, vegeterijanska kultura, raspojasana kultura, globalna kultura, toplomijer-kultura, kultura ophođenja, bon-ton kultura, kultura glazbe, umjetnička kultura, humana kultura, humanistička kultura, životinjska kultura, životna kultura, kultura smrti, smrt kulture, feniks-kultura, pilat-kultura, atlas-kultura, kultura rušenja, zakonodavna kultura, 'i tako to'-kultura, 'i sve'-kultura, kultura kimanja glavom, kultura nerazumijevanja, kultura kolotura, polužna kultura, lužnata kultura, bura kultura, kultura koja viče naprijed, tradicijska kultura, jubilarna kultura, kultura ljubljenja, kultura jezika, umjerena kultura, barokna kultura, smrtonosna kultura, glavonosna kultura, kultura zablude, smežurana kultura, kultura mozga, tvrdoglava kultura, kultura crijeva, upražnjena kultura, kultura gimnasticiranja, drevna kineska kultura, vrtna kultura, kultura žitarica, žičana kultura, tehnička kultura, kultura doba, kultura groba, kultura lubanje, hamlet-kultura, kultura mamurluka, higijenska kultura, mentalna kultura, kultura teških metala, kultura plemenitih metala, kultura za pet, monetarna kultura, slalom kultura, kultura sudbine, sudbina kulture, prst kulture, kultura odsjecanja prstiju, pankultura, kozmopolitanska kultura, kultura jednog, vjerska kultura, bitak-kultura, kultura bitke na kosovu polju, kultura boga, bog-kultura, kultura jednoroga, kultura igračaka, kultura stanovanja, mnoge kulture, jedna kultura, kultura nijednog, bijesna kultura, kultura rastura!, kultura bajke, kultura kazne, kažnjena kultura, kultura samoranjavanja, ratna kultura, ženevska kultura, ženska kultura, genitalna kultura, kultura prolijeva, aktivna kultura, pasivna kultura, vrtložna kultura, kultura smisla, besmislena kultura, kultura gušenja, primitivna kultura, pojedinačna kultura, uglavnom kultura.
XIIBojim se trenutka, vjecnost je podnosljiva, rekla je ona dok je ubaciavala smece u prljavu sivu kantu, glupa i promrzla kao i u vjeke vjekova amen
Govorka približavajući se kraju teturajući taktovima ave maria, a kad pantiezam uzme maha i otkotrlja se do lavaboa našim udovima tada sveudilj izraste iz obližnje mahovine jedan gorki deponij straha. Porezala se britvicom, nije namjerno. Onda se tisuću susreta spojilo u jedan i kao da se našla licem u lice sa nečim strašno većim od bilo čega usporedivog, sa nekim divom koji je lovio tetrijeba.
Škanjci, vesela živinčad pred klanje, ognjeni vijenci na fotografijama kao zamrznute ruže, narančasti kolut u svitanje, odsjaj sunca na visokom čelu. Tog je dana odlazila na kupanje, a bilo je industrijsko jutro i sve je bilo drukčije. Ljeto je također bilo, bezbrižni oblaci s brižnim ocem vjetrom. Abraham je otišao do kraja. Vjera u svitanje nije iznemogla. A na proplancima nekog obronka okrugao je pastir proplakao, nije to bio običan Buda. On je jeo kukce i hranio se žitaricama, pio je otrov palmi
Sve se to naglo, ubrzano, svevišnje približavalo nekoj utrkujućoj vječnosti. Kao da je vječnost cilj, a ne sredstvo. Reče Bog i zagnjuri glavu u zdenac. On grglja ne želeći vidjeti, svaka nesavršenost je slučajna, a šminka se ljušti sa lica personifikacije. Jedna se očna kapilara raspukla u tisuću nijansi crvene i divlje. Toliko neimenovanih boja, a ona je morala još mnogo, mnogo učiti. Mnogo učiti prije stvaranja. Jedino što je stvorila, svoje dvije ruke skorene u nekom rastopljenom beskraju. Tako udaljene od lica, ruke nepripadnosti.
Onda je umrla, živopisno i sjetno. U mriijadi susreta, pod pljuskom trenutka. Jedno se vrijeme rastegnulo i djevojčice su preskakale laštrik. "Rade Končar, Pipi duga čarapa." Odjekivao je pijev ptica, pomalo ulupljen cvrkut unutrašnje strane dlana. Neki je dječak iskopao kostur ptice, ona je imala kandže. Njemu za mliječne zube nitko nije donosio darove. Svijet se čistio, a ona je umirala na tvrdom jastuku mimoilazeći se sa svakim bivanjem poput oglasnog stupa u igranju s vjetrom. Što je oglašavala i kako se dobri pastir o svojim brinuo ovcama, ne seže u okrilje znanja. To je istina slutnje, istina šutnje. Toliko glosolalije u neiskapljenim čašama mjeseca.
XIIINekoliko je izudaranih jezuita proizvelo rudarsku provaliju, u nju su upadali sveci, lišće jasena i gušterice. Njihovi repovi vijugali su konačnost, kao dva raspeta Krista u naučenoj pjesmarici. A onda se lice odvojilo i kostur je sijao strahove, sedam godina blagostanja, pa sedam godina gladi. Sedam godina blagostanja, pa sedam godina gladi. Mehanička ptica ritmično udaraše o tjeme preparirane zobi, čahure olova posvuda razbacane otkrivale su dah dječje sobe. Ništa se nije micalo.
A onda se sve micalo, migoljilo i krezubo kretalo kroz karaoke kardiovaskularnosti. Nekoliko percepcija ispreprelo je stvarnost rogova bogova, jedna težnja ostvarila je trokut, šestar i ravnalo, da bi povukla crtu između straha i mjesečine. Zaboravilo se da je netko jednoć nacrtao lubanju.
Onda se sve micalo, a nikoga se nije ticalo što se sve miče. Netko je spjevao pjesmu ljubavnici, dok je netko krao voće tuđeg neznanja. Djeca su gradila vlakove od presvučenih koža i falsificiranih češera. Nikog zapravo nije bilo briga što u korijenjima stabala vlada slojevita anarhija svijesti. I onda se konačno zaplelo, netko je iz oka izvadio aporiju, otpuhnuvši je za sreću. Ona je rasporila srce svijeta i prvi filozofi trčali su poljima sreće hvatajući odbjegle udove, hvatajući vlastitost. Svijali su se u zmije i krali si repove, kašljom prekrivali sramne govore tijela.
I onda je sve stalo, opet sve stalo. Samo su satovi nastavili svoju žurbu prema odredištu kamo ne smije kasniti. I netko, škripeći u mraku, mokrim je mozgom laštio cipele.
XIVi tako tautologicna sam, jesam, Mogu sve, ali zelim ne moci sve. ne znam kud i kako krenuti, ne znam sto reci.
Zavjesa?.
Znamo što će se dogoditi sa svemirom, a ne znamo što će biti s nama. Poznajemo početak vremena, a ne naziremo sljedeći trenutak. I visimo na stablima, i visimo sa retrovizora, i mirišemo na vaniliju i šuškamo kao uvozni kokosi ili rasklimani joystickovi. Ipak smo cjelina kao što je cjelina umjetničko djelo s točkicom previše za koju želimo da je nema i koje pokušavamo zamisliti bez te suvišne točkice. Rafael je stavljao točkicu nesavršenstva na svako svoje djelo. To je bio potpis.
Kad umire slikar zatrovan parama sumpornih gljiva, čovjek koji nije mogao stvoriti sebe. Kad umire umjetnik, zgrčen pod nakovnjem svijesti bez sadržaja. Kad umire razum, forma praznine među zvijezdama geocentrike. Kad umire blesavi tigar nevidljiv od mudrosti?
Sve to umire sutra i nema nadmorske visine. Sutra je dan za umiranje, bit će oblačno i biti će pet stupnjeva i sjetit ćemo se kako smo se igrali lovice među breskvama. I sjetit ćemo se blata na cipelama. I sjetit ćemo se djece što su to blato postala. Sutra je savršen dan za umiranje, a ja nemam čistu košulju.
Živodarnici, kao i živoderi, kažu mi da pazim dok umirem. Kažu da nakovanj može pasti, rascvjetati mi lubanju, kažu. Kažu da pazim dok umirem, da mogu slomiti nogu. A Boga boli noga, i svi to znaju, i svi to prešutno šalju dalje. I čitav svijet je šapat ogovaranja svetinje. A za to vrijeme Bog je metastazirao i zahvatio sav um, šapat je sav um, kao kakav kavkaski krug kredom sa rastrganim djetetom podbuhla lica i svim nekoć pripadnim mu ostacima.
Sutra neće padati kiša, sutra će padati umiranje. Umrijeti znači pobjediti smrt, izgubiti od života. Istina je laž ispražnjenih džepova, a Prometej prometni policajac u Dalmatinskoj zagori. Nosio sam mu šibe, on ih je lomio preko koljena da pokaže svoju moć. Uvijek sam morao sam osmisliti svoju kaznu, tek sam na kraju vremena postao toga svijestan. Netko je u spomenar napisao: moral. Nije upisao ime svoje simpatije, to je polje ostavio prazno.
Rekli su živodarnici, kao i živoderi, da pred smrt sav život zakoluta plavičastim vjeđama. I nisu lagali. Usnuo sam san od tisuću generacija i velika djela postala su samo jedno sunce neznanja, utopija zasnovana na jedinstvu trovanja spektarom. I nisam mogao prepoznati lice vlastite majke. Vidio sam tisuću lica, prepoznao sam tisuću osoba, i vjerojatno je od njih jedna bila ona. To nije bilo ničije lice, kao što nijedno lice ne pripada glavi na koju je naneseno. Odraz nesavršenstva u obliku usta potrebitom za riječ koja se izgovara: tiho i svečano i prosto i bučno, kao tautologija, kao život.
Rafael je umro od trovanja gljivama, njegove su nježne ruke ispustile drvenu žlicu poput posljednjeg kista od bjelokosti. Rafael je umro, a ja nisam bio Rafael. Dok umirem, kao i on, kao i mnogi za koje sam mislio da znam, osjećam se mlohavo i sva je volja tek prepirka nada da sam jednom možda živio. I konačnim glasom znam da nisam, usta okaljanih od pretjerane zanesenosti, usta u obliku pepeljare, usta zaokruženih u nešto pravocrtno izrečeno.
XV - VIJAVICA...Žućkaste ruke
milijunske
od priznanja da se postane muško
i planina je dobila krila
da podne učini noćnim
ispod planine kao ispod stijene
stjenice gliste uholaže
rascviljenost ogoljelog sumraka
danas je deset tisućljeća
od dana kad se nešto dogodilo
i u tom bazenu kupaju se ljudi...Na šetnici između četiriju mora središte trgovine poput spretnog pauka raširilo je mrežu svojih lađa i ideala. Tu su bili ljudi, pijani od nazadnosti leđne moždine, crvenkasti od amfora naslonjenih u potpalublju. Sve je nastalo od vode, kolosalni dim vijavice što raspolavlja plićake, a ribe uzdiže na nebesa. Uznosita i temeljna pjesma mornara kao promućkano sunce, rastrojene alge preživljavačice prosute po zgarištu svijesti, mediterani mrlja od znoja, rajske palme optimizma na pustim otocima koji tonu. Vijavica od pjene, okoline, boga i rupčića svečano se spušta niz terase, novonastale i okrutne, puste i neobradive poniznim pogledima. Glazba pogibije, bliska tutnjavi, duboko pognute glave od stida pred smrću, umoljeni pogledi k nebu, unutrašnja dvojnost kopna od blata koje tone. U vodi do koljena grabe vodu iz kuća, ljudi bijega, od nehrđavih niti satkani. I pogledi kruže oko vijavice kao da je znamenitost vjekova, tužna povijest sadržana u smotanom naletu vjetra. Reče jednooki o vijavici da je navoj oko Božjeg prsta i to osta zapisano preko neizvjesnosti koja je mudrace čupala za bradu. Jedan golobradi pogled, otkriven i ranjiv, ispred kamenih nepravilnosti kuća, sjedi i čeka da nebo izluči mrežu. Na njemu je red. Oči iz kojih izbija venu od tuge bez suza, od naviknute nade u predstojeće vijavice. Strah nalaže smionost, a vijavice gasnu u kasno predvečerje oslobađajući putove svježine za sve moguće blijede pruge mjeseca.
XVIPobornicima sinkroniciteta:
Želio sam biti monološki mornar.
Ali postao sam ormar.
Netko je ostavio miljet
na meni
i zaboravio.
Prošlo je svega nekoliko trenutaka,
a gospodin D. kihnuo je
od prašine.
Laneni miljet, ručne izrade,
elegantno nesavršen.
Pobornicima sinkroniciteta:
Želio sam biti vatra što guta pse,
ugarak monologa na jezičku prirode.
Ali postao sam sudbina.
Netko je bacio akvarij
u mene
i zaboravio.
Prošlo je svega nekoliko trenutaka,
a nebo se osulo zlatnim ribicama,
neki su upirali prstom.
A neki bježali, pravim zlatnim ribicama,
okruglastih usta, glupavo izražajnih.
Pobornicima sinkroniciteta:
Želio sam biti ekskomuniciran.
Ali postao sam vođa.
Netko je slomio nokat
na meni
i zaboravio.
Prošlo je svega nekoliko trenutaka,
a ja sam zaprijetio smrću
i totalitarno zagnjavio.
Neki su se čudili, neki se prepustili,
ali najveća je većina otišla svojim kućama.