Maelstrom (Slom umjetnosti i Groblje stihova)

[maelstrom]

Ptica

Imali smo ranjenu pticu
ozdravila je u mojim rukama
grebala se, kljucala me,
željela je da ju pustim.

Nisam je mogao pustiti
nisam mogao pustiti zdravu pticu,
umrla je u mojim rukama.
Pustio sam mrtvu pticu.

D.Đ.

[maelstrom]

Baladica o Netku, Nitku i govorenju Ne

Nikad dosta istih ptica
jer ptica je tek svoj let,
let je jedan, bezbroj lica -
u svakom je Netko klet.

Nitko nije svoje lice
on je optok, sve i svet
i on priđe kriomice
kad izblijedi oku svijet.

Krenuli su Ne i Nitko
zastao je Netko - ne.
Tlo je bilo odveć sklisko,
slomio se Nitko - gle:)

Eno opet, iste ptice
nebom kruže, sunce zre.
Gomilice čine lice
spremaju se reći: Ne!

D.Đ.

[maelstrom]

Pokopali su me među korijenje

Pokopali su me među korijenje
nekog teškog
i ne baš vječnog hrasta,
gdje u truloj duplji
malen djetlić izrasta
u pticu, nebesku i jaku,
pticu svaku.

Pokopali su me među korijenje,
pod nateklo drveće,
pokopali
da izrodim cvijećem,
pa da me uberu i zgaze,
kao što su za života
gazili mi smjerokaze.

Pokopali su me među korijenje,
donijeli mi mrtve
zakašnjele vijence,
plamen
nedostatan da istopi led,
debelim hrastom,
crnim medencem,
zaklonili mi pogled.

Pokopali su me među korijenje
u vrelo života, život sami,
pokopali su me
u tami.
A tišinu zasluženu
raznosi svaki korijenčić,
to samo svoj dom u deblu
kljuca neki djetlić

D.Đ.

[maelstrom]

Davna pjesma, pjesma ratovanja

"Kako bismo bili složni
neprijatelj jak nam treba,
neki stranac bezrazložni,
neprijatelj koji vreba.

Nema sloge u jedinstvu,
zato valja razdvajati.
U manjem će dobročinstvu
makar dvoje se slagati.

Bolje dvoje nego jedno,
dvojstvo jače no jedinstvo.
Nema rata tako vrijednog
da izbriše dobročinstvo."

Pjevao je tako čovjek
jak od zemlje, bog od stakla,
užegla se pjesma dovijek
da savjesti bude baklja.

D.Đ.

[maelstrom]

Moralni zakon

Tu ne piše ništa, ipak papir pun je,
ne, to nisu riječi, to su zrna sumnje
što rastu u šaci koja papir gužva,
ognju ili vodi gdje papir je spužva.

Prazan bješe papir, al' to znano nije
jer vjetar ga davni ništavilu odnije,
u ocean, plamen, šaku nekog Boga –
žudimo taj papir – otud naša sloga.

Neki tvrde kako sadržaj mu znaju,
često hoteć ono što papir ne pruža –
lovorove vijence i latice ruža.

Sumnja kida vene, oči nas varaju.
Što bje zapisano, čega više nema?
Život, to je upit – savjest je dilema.

D.Đ.

[maelstrom]

Cvijet samoće

Ime ovog cvijeta zapisat ću krvlju.
Njegova je čaška borba ljudskih tijela,
miriše na plamen, iskvarena djela
što ka svjetlu sunca dižu narav crvlju.

O, taj cvijet se sklupča i ugiba kradom
čim ga neko oko promatrati stane,
čak i oko sunca, il' usputne vrane
što bježi pred vatrom, ovog cvijeta smradom.

Ime ovog cvijeta zapisat ću krvlju.
On postoji samo u suštoj samoći,
u hladnoj tjeskobi, u svemu i zloći;

i niknuti može tek na crnom mulju,
talogu savjesti što vjekove trune
ispod našeg smiješka, i lažne nam krune.

D. Đ.

[maelstrom]

Ima jedna zemlja. . .

Ima jedna zemlja, posuta je prahom,
tko god ga udahne kihnuti će sreću.
"Nazdravlje" tu ječi ispraćeno dahom
brzog prijateljstva strpana u vreću.

A tu nema borbe, poroka ni čuvstva,
u toj zemlji svatko jednu vječnost kuje.
Tu i nema volje iznad blagih usta,
tu postoji čovjek i taj čovjek štuje.

I tu gaze ljudi bogovima znani,
bogovima znani, ali sebi strani –
sretni, ali prazni, mrtvi pustolovi.

Vječni i u sreći, ljudi koji kruže,
što idu kroz trnje videć same ruže,
tuda gaze budni – tek more ih snovi.

D.Đ.

[maelstrom]

Epilog (za kockara koji je nadživio sebe samoga)

Orobi i otjeraj svoja otkrića,
doći će sigurno druga.
Prepiši na smrt ček bez pokrića,
pred nosom ti se ruga.

Kada se uvrijediš, kad bude ti dosta,
brazde kad zarežu ti lice,
leđa okreni, konačno zaostaj
i stani si sučelice.

Vidiš izvjesnost, neki život strašno dug,
od ukrasnih trenutaka, i od dima,
jedan isuviše precijenjen dug –
vrijeme gdje nečega ima.

Na vjetru što gasne njišeš se sam,
čelična pogleda k'o i prije,
a lice te izdaje, boli sram,
kocka tvoja nikad bila nije.

Oči će te zapeć, od dima, od sjaja,
vrati se svojoj smrti.
Pusti sad dugove, primi se kraja,
još jednom rulet zavrti!

D.Đ.

[maelstrom]

Pjesma o meni

Čitav život idem, crtam svoje lice,
nisam neki crtač pa i nemam volje,
zbog lijenosti možda vjerujem u bolje;
govorim o prolasku, a zamećem klice.

I ponekad plačem, u šutnji i grozi,
želim da me sudba spoji baš sa svima,
al' ona je uska, skliska, puna dima,
čini me da kažem: "Ta, kuju je bozi."

Ali sam ju krojim, razlog sam samoće,
jer baš uvijek želim biti sve sa svima,
ukrast svaku ljubav ma gdje god je ima –
tako dobra želja posta želja zloće.

Ne volim baš ljude, previše su nagla
nepoželjna mijena naravi mog uma,
oni vide stabla i govore – šuma,
a ja vidim šumu i govorim stabla.

Čine mi se strani dok ovako gledam,
ali svijet se vrti, dan postaje noć,
po ljubav idućoj i bivša će doć,
katkad su mi bliski i sav im se predam.

A tada ih volim, želim piti s njima,
jedinstvo tad želim, razmišljanja čvor,
i sjetim se tada kako bijedan stvor
bivam dok se želim vinut iznad dima.

Vraćam se samoći, u grozu svog pakla,
tamo zna bit lijepo bez opterećenja,
tamo imam granice, ne prekoračenja,
bezgraničan krik od krvi i stakla.

Iz njega se rađa šutljiva riječ stiha,
dok idem kroz život, njime bojam lice,
govorim o prolasku, a zamećem klice,
jedno sam sa sobom neću biti nikad!

D.Đ.

[maelstrom]

Porijeklo

Junak Ivan Visin rodom je iz Prčnja,
već na samom startu fauliran teško,
na margini društva mrmlja: "Barem nešto.
Barem imam život, i barem sam srčan."

Ali bje iz Prčnja, junak Ivan Visin,
kakve samo život krute igra igre,
sudba što u muhe pretvara i tigre
Visinu je rekla: "Ta iz Prčnja ti si.

Neka svi to znaju, Ivane iz Prčnja,
nek' svi budu svjesni srama tvog porijekla:
Prčanj! Prčanj! Prčanj!" Sudbina je rekla,
a Ivan se Visin suprotstavi, srčan.

Oplovio svijet je, junak i kapetan,
ukrotio bijesna neba, oceane,
i tek zaželio u posljednje dane:
vratit se u Prčanj i umrijeti sretan.

D.Đ.

[maelstrom]

Groblje

Danas ljudi traže groblja
to su posljednji im čini,
znaju: potrošna su roba,
znaju – nisu serafini.

Čini se da sve to znaju,
ali onda u trenutku
čudnu želju zaiskaju –
požele se vratit vrutku

A ušće su, i to znaju,
groblje im je zadnja staza,
sve se privodi ka kraju,
sve je dio preobraza?

D.Đ.

[maelstrom]

Bilo kako bilo

Nešto manje, nešto veće,
bilo kako bilo
sve u meni teče.
Nešto sitno, nešto bitno,
upitno il' neumitno.
Bilo kako bilo,
u meni je gnijezdo svilo
neko nedovršeno veče
i teče.
Samo teče.

Ja, služinče, služim,
uzaludnim naporima kružim,
pokušavam dovršiti veče
prije no doteče
pa prelije preko ruba mene
koprene i uspomene,
mnoštvo manjih, nešto većih
(nije bitno, sve je sitno)
ionako će polako
sve i dalje tiho teći.
Ovim mrakom.

D.Đ.

[maelstrom]

U ponor

Mislim da je bolje stati
nego bolno, tiho, jetko,
u ponor se sunovratit,
i postati jedno s jekom.

Sad to mislim, ali sutra
mišljenje me drugo srest će,
sav u ponor ću se bacit
i povratka biti neće.

D.Đ.

[maelstrom]

Ne, to je samo moj pas Arg sa caps lock očima. Nema brnjice, slinav pas. Brnjicu ne nosi i ima krpelja. Bijesan pas Arg, loš pas, zločesti pas, pas Arg. Trči razbarušen, polijeven pesticidima, moj pas Arg, bijesan pas, loš pas, Arg. Ovamo momče, ovamo, vičem svom psu Argu, Ne odaziva se, jezik mu se slijepio za vjetar. Gdje je moj pas Arg? Gdje je nestao? Iza ovalnog poluotoka kao voćka zrije polumjesec, tamo gdje se znoje kiše prije nastupa, i moj pas Arg, sretan pas, pas iz sjećanja. Arg. Nije umro moj pas Arg, ni pobjegao nije Arg, niti je od mene otišao ikada. Moj pas Arg. Samo ga nikad nisam imao, svog Arga, svog psa Arga. Onda sam došao kući, sam došao kući, i nitko me prepoznao nije. Tada je on jurio poljima, mokar i prepoznan, nezbrinut, nezabrinut. Pas Arg.

[maelstrom]

Oblak Miron, oblak podneva. Iza jurišnih šiški sutrašnjice, u sjaju borova loše zamaskiranih u djetinjstva. Zauzdani zmaj, oblak Miron, trče u krug djetinjstva. Trče u krug, a za njima - troma bezvjetrica. Oblak Miron u krošnjama.