PJESMA NAD PJESMAMA: NACRT JEDNE KRIZE DUHA

I - KONAČNI PROLOG

Sklopiti odu prolaznosti znači omogućiti djeci civilizacije da se uguše njezinim sitnim, nemarno i pogrešno sklopljenim djelovima.

Duboko štujem prolaznost, moja se slova lako ispiru. Ispod svakog od njih vidim trag boje, lagahno klizi, vidim nestajanje u nerazgovjetnost.

O, prolaznosti, iscjeli mi rane besmrtnosti otvorene na mom čelu, stigme vječnosti u mojim dlanovima. Kakav sam to poljubac niske pH vrijednosti primio? Kakav nagriz od poljupca.

Pokupi govna za sobom. Nisi pseto. Ostavi bijeli kamen jer je osuđen da ostaje. Žalim kamen kao što žalim i svaku našu umotvorinu koju smo iščupali iz mirovanja.

Žalim sebe jer ne znam prolaziti.

II

Hajdmo, hajdmo, hajdmo, dalje, dalje, dalje, brže, bolje, više, jače, hajdmo, hajdmo.
Pokopati, da odstoji. Iskopati, da istrune.
Dovoljno je zemlje i dovoljno razina, dovoljno plodnosti lagano zacrtane na platonskom platou. Dovoljno bilo čega da odugovlačimo, odugovlačimo, odugovlačimo. Tirade, mirisi, maskerade, emfaze i pavijani, koloture, balvani, ljuljamo se, a mi se ljuljamo.

Gle, ispred sebe. Poljubi ono što vidiš. Ucrvanu maglu, ono što rađa onim, mnogo. Poljubi mnogo, možda susretneš poljubac. Kako ćemo naići na protuslovlje ako pokušamo pobjeći, ne čuvši sirenu.
Pokopati, da odstoji. Iskopati, da istrune.

Istina dubi na potiljku, tu nema gravitacije. Boli trbuh, silno, silovito. Nemati ključne kosti, imati nakit.

III

Svrdlo se napokon stvrdlo. Kolač je gotov. Koliki dio sebe uništiti da se dospije do sebe, ispred tebe na pladnju je da biraš. Nema mudrosti prije izbora, pa kako ćemo onda mudro izabrati?

Izbor daje mudrost. Nakon nekoliko izbora većina ostaje glupanima. Umjetnost, lijepa, ljepljiva slika, nadasve u izlogu.

Rijeka od tjelesnih tekućina. Stiks. Ljepljiva, lijepa umjetnost u izlogu. Svila se oko moga vrata, svila svila. Brada. Saharoza, lučno. Ne kapaju balustrade na oči, djevojka nema ogrtač od suza. U špiljama tijela, tuba.

Grozni. Čitav vijek patvoren utjecajima violinskim, ključevitim, zamornim. A horde glodavaca usmjeruju Europu. Europu ruju. Svrdlo se stvrdlo. Tko je potpisao budućnost na unutarnjoj strani ogrtača, tko je vrućim šiljcima trgao svilu sa ljudi. Tko?

Zvao se Tko i odgovarao je svim pitanjima. Nijedan prorok nije znao za njega. Ipak.

IV

Plebiscit. Geografija. Nacrtati ideogram svih normi, zanijemiti u njegovom prisustvu i osjetiti poziv da ga se zlati. Kotao, loše viskozne talionice. U kotao sa zlatom, skok, samoubojstvo. Exegi monumentum.

Plebiscit. Geografija. Tu je šuma i koncentrično se sužava, opkoljena. Plebiscitarno podići spomenik čovjeku, psu iz raznonode.

Patvorine, patvorine. Krmelji i mliječna kiselina, siže. Malo, malo niže. Siže ove civilizacije retroaktivan je, a moja ruka briše moju povijest. Kontinuirati se znači raslojavati aktivnost mišljenja.

Ogoli me, do iza čovječnosti, ta ja tu ne pripadam. Ti pripadaš? Kako se usuđuješ usuđivati, osuđivati, suditi. Bludi i budi. To je i pareneza i dosjetka. Kako se zoveš, reci. I opet je upitnik pao u provaliju,

Mene zanima dobiti tebe. Neću gledati tvoju unutrašnjost, ali mogu li je barem opipati? Eto ti tvoj upitnik, osjećaš li se bliže mojoj pojavnosti, mom transcedentalnom. Ti si transcedentalna kurva, i to ona najgore vrste, rame uz rame sa sudbinom.

V

Imam doušnike svih vrsta u svim poljima antropološkog, na jednoj planini i u jednom svemiru. Kapaju mi po glavi, oni su kapljice. Imam doušnike svih vrsta i oni su gluhonijemi, slijepi, kvadriplegični. Koristim ih za odbijanje neprijatelja, umjesto vreća. I sve.

Uzalud je stvarati velike opuse kad postoji i sve.

Prijeko potrebno mojoj mašti nešto je da ju pokosi, ona je zarasla u autohtone tvorevine jer o nju su pak ptice pokušavale razbijate puževe i kornjače, organsku tvar. Nisam vidio orla, ali sam vidio grb. Teške ptice jezde zrakopraznim prostorima ovih dana. Pitam se, pitam: Koliko ima do poraza?

Ne mogu jesti, sit sam svega. Prežderavanje, naime.

Može li se provalija napuniti upitnicima pa da se mirno prošetamo njome? Naime, nema s druge strane ničega što nije dalekosežno. Dakle, apsolutno ničega. Ali trebala bi nam nova šetnica, ovako se osjećamo ukočeni. Zarastaju nam kosti, atrofiraju mišići i svi nosimo naočale.

Upitnici su trnje, i zabadaju se u naše tabane. Pa kad jednom prošetamo punom provalijom, ispraznit ćemo je i na njenom ćemo dnu vaditi upitnike iz naših tabana, nesvjesni da su preduboko u nama. Eto na.

I nitko, baš nitko nikome neće htjeti dati lupešku. Pravda će skriviti kraj ljudske vrste.

Ispravi se, praznino!
Ispravi.
Ti kičmena, ispravi,
ti postojana, o.
Ispravi.

Prilično rana besmislenost.
Pričekaj malo sudnji dan.
Isplatit će se ulaganja.
Vjeruj mi.
I nemoj opsceno zamišljati svoju smrt u vrtu.
Nemoj.

Predlažem prijedlog da i praznina umre,
u agoniji, na krovu, od sviju ostavljena.
Da bude efektnije, na nešto nabodena.
Sjedi, rekli su mi, pruži rukicu
eutanaziramo euforične.
Gazimo stoički u besmisao svijeta.

Stoko stoici, Sadako je htjela živjeti.
Dajte još smajlija, baš ste osobenjaci.
Stoko stoici, stoko.
Ne gledati pokemone samo zato što su sranje,
stoko stoici!

OK, OK, čekajte.
Napućio sam obraze, udarite mi dvostruku trisku,
ali lagano, nemojte da boli.
Lagano, polako.
Pfuj, što je to?
Dogmatizam.

Ijuuu, skini ga s mene,
ljigav je i mlitav.
Usudila bih se reći, slinav.
Da, kao i vaši steroidi, dižem se ja.
Nitko mene neće neovlašteno eutanazirati,
skidam gumu s ramena i odlazim.
Stoko, stoici.
Možda ovako brže umrem.

Nema uzvanika na mom rođendanu
nema uzvanika na mom rođendanu
samo baloni, smiješni šeširi, kolači,
nema uzvanika na mom rođendanu.

Stoički, stoječki.

VI

Tekuća vrućina niz bedeme kula, kulja, nema spajanja, nema razdvajanja, da ga ima već odavno neki bi sistematičar sastavio uznositu, nikad ponovljenu odu postojanju. Ona toliko strši iz svega izrečenog, toliko nadvisuje oblake, da naše misli nisu sposobne misliti. Sistematika u klupku.

Nakon bitke, mrtvilo mrtvih. Neki trubadur prolazi, misli stihove. Sunce je već dobrano zaglibilo u horizont. Trubadur je mimoišao svaku pojavu što se prema njemu sručavala, ide prema Carigradu.

(da s punim obrazima
nastave žvakati ono u nastajanju
promočeno nastajanjem
izbljedjelo raskidano neprepoznatljivo
ono u nastajanju
što nikad neće nastati)

VII

da umrem s osmijehom jetre
"Pokloni mi, samo za mene"
kazala je,
jednu bljutavu strofu značenja
evo ti, glupačo, evo ti strofa:

Volim te i tako to,
tako je to kad te volim,
nije svako zlo za zlo,
a sad bježi - ja te molim.

hajde, da umrem s osmijehom jetre
suhonjava ćelija već proturiječi
onom što se moglo zbiti
životu kakvog sam mogao izgubiti
u nekoj platonskoj ideji mirnoće
ali idem dalje predmnijevam
da ću te ugledati već sutra
kad plameni jezičci temperamenta
ne budu više na jeziku, semiotski,
djevojko, dozlogrdila si mi
udalji se što više možeš, odstupi

što te više ugnjetavam
ti se više zaljubljuješ
proklet bio mazohizmu žena
proklet bio bože gore u paklu
lud sam, ubit ću nekoga bocom

(. . .)

To se sve odnosilo na polupupčanu vrpcu
koja je krasila tvoju kosu.
Zaboravimo nesporazume,
vratimo se vratolomnom.

Čekaju nas mnoga oboljenja koja još moramo preboliti. Zusammen. Voliš kad ti tepam na njemačkom? Umri kurvo!

Pljas, pljas, vris, vris. I jedan omanji gaargh.

To se sve odnosilo na polupupčanu vrpcu
i tvoj ispupčeni pupak, pupčana,
sad možemo zaboraviti nesporazume,
evo iskrenut ću ti juhu iz vrećice.

Domestična poezija.

VIII

U jednom dahu pisati, ali valja disati, daje ritam stihu, daje ritam stihu. Gdje si, veliki, iza kojeg kamena? zaletio sam se u oblačno podne.
smrt, trak smrti, aaah, toliko leptira razletio se zrak homofobne cipele, život mi se ne poklapa s onim što jesam sve što znam je poredba bog je iskrvario. Ja sam ništa, dio sam nečega, mnogo ničeg načinja nešto.

(Ceden do victor abibis,
a zaš to se onda s tidiš?

Čovjek - kom pl e ksn a b oljka p riro de.

izraslina)

IX

Luđak dijaboličkih težnji, onaj tip čovjeka kojem eto, u nedostaku bolje nade, odlučujem težiti. Valja mi stvoriti svijet bez imenica, imperativno, ishitreno, stvoriti.

Ja sam dijalektičko derište i ide mi crnina na nos.

Pokeraško lice pretočeno u moj život, ali pak odraz na vodi. Rasplinu se svaka misao pri pogledu na mjesec ispod vjeđa, zaostao od jednog ludog djetinjstva. Onda sve bude modro, a toliko želim doživjeti crnu. Kao čovjek osuđen vjerovati da je crna korak bliže ništavilu.

Svi znaju, ništavilo je crveno. Sukrvica. Svi to znaju i ptice u svojim kljunovima, šušci. Na licu drugih tuđe brige, djelomično moje. Izdvajao sam nenamjerno iz stabla detalj i vidio u krošnji Aleksandra Makedonskog kada se na periferiji Indije okrenuo, prožet nelagodom vojske. Stablo je sve, a najviše, nažalost, stablo.

Omašna Dobrota, od života teža, gledati kako se prosipa po glavi kao mramorni stupac težine. Koliko je treba da se glava smrska, da ostane integralni čovjek, proturiječak iluzornim slobodistima. I točke postaju upitnici, kao kiša kad u krupu svoje kristale preslaže.

I točke postaju upitnicima retorike, a misli sublimiraju u jasne imperative života. razbibrige: treba zamijeniti sto eura, kupiti šećer, kavu i četiri litre mlijeka, mineralnu, čokoladu za kuhanje. Pištolj. Manje omaške tenzija su što inače zgužvani svijet neprimjetno povlači, izravnava u napetost što već gubi čvrstoću, negdašnju fleksibilnost tkiva. I naše glave udaraju u vlastite stjenke, svijet je sniježno selo u mrežnici, glave se razmahuju. Ljepota zameće čovječnost povijesti, pada snijeg.

I samo je pitanje izjavnosti kada će sve da se sruši.

X

Umrijeti u žutoj boji. Umrijeti u crvenoj.

Tržište, otvoriti opcije tržišta,
paleta uzoraka.

Umrijeti crveno, tikovina, dud,
dužd, knez, amputirani satrap.
Kupi svrdlo zbog lokni piljevine,
kupi vergl bez majmuna.
Trotočje.

Operite mojim pepelom rublje.

XI

Presedan.

Eto, sve se dogodi,
nažalost ljudi vole reći
presedan.

Promptno, promptno
djelovati.
Odmah se pozvati
na presedan.

Umrite, ljudi, pa ćete konačno vidjeti tko je svo ovo vrijeme bio u pravu. Vi niste, vi ste živjeli kao budale, umrli kao idioti.

Ima konj, ima konj sa ormom
i njegove su noge spojene.
Šepavi, dehidrirani konj,
ali ima ormu crvenu.

Ekvilibrij, gdje ga vidite?
Kad vam se nagužvaju očne opne,
možda. Ali nije brdo sve što brdi.

Panegerik ulizicama,
Ahilej umočen u hormon rasta
i dečko sa elementima lubenice.
Nije nam bilo dovoljno dobro.

Timur Lenk nije trepnuo dok je umirao. Kažu.

Kad kažu, primjetili ste, usta im se tako beživotno otvaraju, neovisno o radosnom sjaju očiju što odaje očajno uvjerenje u isto. Oh, kako su bespomoćni ljudi u vremenu kad je ortodoksija puštena da pluta. I netko će je jednom naći.

Apokalipsa je jedno lako, lepršavo rješenje.
Lako kao klupko konca zgužvano bez redosljeda,
lako kao Sfingina zagonetka kad je sve čovjek.

O, emfaze tisućljeća, toliko vas je i tako ječite,
više od riječi kojih ste nuspojava,
tako djelujete na naše senzore, tako povijate naše trepavice,
o presvete emfaze, u kutu leži koš za smeće.
Pretrpan.
A nestane gravitacije kad se smeće iskrene.

Samodostatan čovjek taman dovoljno poživio da umre,
presedan.

XII

Mnogo se toga događa kad se igračke grče,
a u kutu sjene pomalja se mali očni brid obećanje.
Poredat ću blokove da stignemo do Golgote,
a voda je do koljena,
a voda je do koljena,
a voda je do koljena,
a voda je do koljena,
a voda je do grla,
a grlo je do koljena,
a grlo je do koljena.
Poredat ću blokove od naših tijela,
i mi ćemo ih pregaziti, prepiljeni
u naravi mađioničara.

[umetnite uzvišenu glazbu]
Transfiguracija,
bjelina, udovi božji,
krik tišine.

Blop, blop, blop, plok, blop, blop, blop, plok.
I sve se na kraju svede
na zvuk kapanja vode.

Otresi se, iznoji svoju smrt.
Život ionako nema dovoljno smisla
da bi ga olako okončali.

Blop, blop, blop, plok, blop, plok, blop, plok,
neću pristati na tautologije.
Meni su dlanovi zavareni preko očiju.
To je posljedica nuklearne katastrofe.
Nema Boga.
Nema Čovjeka.
Samo rasprodaja, popusti i priprema za neku
neočekivanu zimu.

Koje neće biti,
isto kao što neće biti,
neće biti boga
i neće biti čovjeka.
Čiji je onda ono autoportret?
Umri, da mi ne smetaš,
umri brzo i efikasno.

XIII

I nema prirode, samo narav
proturječnosti gdje rijeke teku
u svoju rijeku, a sad dosta!
Ako umrem, neka mi netko otkopa grob
i neka me nikad ne pokopaju,
neka mi zamjere smrt i neka se ljute,
neka mi iscipelare truplo.
Gurnut u potok, postrance, to želim biti.

Tri puta poludjeti, tri puta,
zanesen u strahovitu ekstazu.
Mrtav kao mrtav.

Zid bez granica
toliko stvaran da je gotovo hranjiv
otpočine između bivanja i tebe samoga
u molitvi između bridova
sobe što tajno pokušava gnječiti
a sloboda nije eterično ulje
ne znam što je ona

ššššššš psssssst šššššššš
pssssst kažem ti
slušaj svoju šutnju
dokuči nabor usana
zid bez granica
toliko stvaran da reže doživljaj
i estrahira događaj
vrati se

KLAVIATURIST, SPOERADIČAR

Sova vieruie - plutokracia
sleđene ribe haringe na pola puta
između sanatoria i konzervatoria
krematorium muzikalnog viđenja
lebdi
lebdi slabašno tielo
ciuču terce hodanja.
Svirka Leta i violina
gusle
Na promenadi bez brkova
kapriciozan samosvoian



Svirka Leta i violina
gusle


u kaljuži uviek tuđih osiećaja

Furam se na dušik
kisičniji je ----- grčevit zanos
stupci dima, stupci muzike


Vitičasti prsti broje.
Odbrojavaju sami sebe.

(. . .)

Između truleži i koromača,
bl
djela života, ruke rezača,
bl
listići kameni, zameci mača,
bl
srubljeni članci, prsti vrača.

To su bili lovci prethistorije
bl
u zemlji prije zamki aporije,
bl
život je plovio sporije, sporije,
bl
sve je bivalo skorije, skorije.

Sad kada sve je dalje i dalje,
bl
začepi gubicu, razlomi ralje,
bl
bezuba usta, hrskave gvalje,
bl
tvoje su usne bezbojne malje.

Tvoje su riječi bezbrojna laćenja,
bl
iz tvojih usti ne teku značenja,
bl
simulakrumi opustjelih kačenja
bl
za jedinu bit koja je shvaćena.

XIV

Klopka povijesti preuska je za miševe,
odrubi si glavu, primjeti mahovinu
na sjevernoj strani sebe.
Jer iza tebe toliko je Euridika,
ispred tebe glazba
nisi je čuo od zvuka.

Divota, kakva sušta divota,
ovih šest sekundi života!
Mijenjam sve orgazme, sve zapisane simfonije
za šest sekundi ovakve harmonije.


To je ono
kad sve izmišljotine dobiju bit:
dodir, plavo, sjever, mirnoća,
zalazak, razmicanje, pranina, bog.
I onda otvoriš oči bez kapaka
jer bio si sam sebi kapak,
a tvoje tijelo pokrivalo je
rupu jednog svjetskog oka
kako si se pomicao, razmicao,
i nju sa sobom si povlačio.

A tako se slučajno za nju okačio. . .


Glupani napućuju svijet,
ljubavnice usne,
svatko nosi klicu tumora
i jedini lijek,
izvrnuti se iznutra prema van,
a nije presedan,
već običan slučaj
kada se dogodi, utaman, noću,
usta otključaj -
ispljuni zloću!

Čovječe, kurton kurtoazije
iz pustih polisa Male Azije
pa u svijet,
čitav i naizust svima poznat splet.

"Dobar dan, kako ste."
(bez upitnika)
"Lijepo je vrijeme"
(bez izjavnosti, toliko suho)

Ali onda, noć, parkovi, egzibicionizam,
i ispoljavaju se smrdljive hijazme kroz oštri melem zločina.
Kao borić u automobilu, vanilija.

NACRT KRIZE DUHA U ŠEST SONETA

I

Tvojih krila misli zrak odasvud zrače
mužarovu kretnju crpi crv sa boka
a moja je rekta rektum rosnog soka
zamjena za trsi bajke i rezače.

Trči grki kumir krči se i mrvi
a moje su usti zarez sred tišine
krti svemir trpnje ubožnica tmine
jaram što se klati hodočasteć prvi.

Ispucale kosti sram dolazi nakon
jer kad padneš kloneš dvojako i često
fleka stvrdle krvi pravično je mjesto.

Zanemari trpnju preduhitri zakon
rastvori sok oka da demone zgusne
smrću se podupri raščetvori usne.

II

Klica što se kinji krsti kretnju ruke
praslika u srazu sa retinom oka
ta polutka vida pomalo duboka
rotira svijest strasnu u zakrpu muke.

Prokariot mrsi mržnju smrzlog boga
raskidan što čuči usred mraka buke
trakavica pišti rasklimava kuke
vrhunski je oblik sveta babaroga.

Mrijesti se i klapa usred svih plićaka
pjenastih što šušte otpadom i mijenom
a dubina strojno stire vale sjenom.

Sve to pljušti vjerom odlikaša đaka
ljudski vrije pehar poklopljen poznanstvom
napitak izliven u odvod s tajanstvom.

III

Zvijeri žmarci struje labudi što krešte
pramaljeća tračci krošnjama što blude
prabake nad smrću izjutra što lude
tako nose doba zle ure što trešte.

Sluzav neki mozak u vreći ko orah
domovine tati dodiri bez kože
ako netko šuti zato je što može
a onaj tko zbori nek zašuti odmah.

Lišće pravi buku nego požar veću
pucketavi oganj na kojem se grije
onaj tko se mnogo umorio nije.

A onaj tko leži iscrpiv svu sreću
taj svoj zloduh topi u vatri od leda
što ko aureol nad radnika sjeda.

IV

Naranče što bježe raskrivaju krinke
prolaze bez mnogo praznine i jala
naravne tunele otkle stižu hvala
i molba i oprost i sve druge šminke.

Naranče što bježe ljudima u trku
košare što nose nepažljivo bitno
košmare što prose kao nešto sitno
za mast što se blista u iglenu brku.

Evo ide prosjak u prnji od svijesti
taj što suze pozna ko prazninu džepa
hromo i besciljno on ogriske šlepa

gnjilo neko plođe stištući u pesti,
a slatkoća voća rane mu rastvara
i gle, kao život, tu stigma se stvara.

V

Bljutav neki pasulj to je more mora
dijete jesti neće umire od gladi
dok se neko starče mekinjama sladi
nakon slijedi udes udešen ko zora.

Evo novost sviće rumena ko obraz
ništa ništa novo isto staro sunce
dijete danas teži oko pola unce
tu je laka slutnja da noć nosi poraz.

Evo glatko podne a sunce još klizi
i popodne tu je jedan dva su sata
a sjena je duga griva mrtvog hata.

I noć žari kapke majke koja šizi
evo jedna nula za njome i druga
progutala dijete majčina je tuga.

VI

Evo mrtve Eve smrtne od jedinstva
evo Adam mrtav jer je život triska
a još slijedi jeka uzajamnog vriska
preživjeli kolaž plijeve dobročinstva.

Kain ili Abel postavlja se pitnja
pizma to je život vraška ane'rizma
ništa kolaž ništa i nikakva shizma
tek jedinstvo traži neumitna skitnja.

I narod se koti sve vuče na potop
bogojasni Noa nevidljiv od brade
on jedini pravdu od svih ljudi znade

pa prolazi i on vlastiti mu pokop
a onda se začu vrisak neki davni
i sa zemljom nebo bagerima sravni.

Damir Đirlić, 10.2. 2007.

Evo vam i moje remek-djelo, moj chef d'oeuvre, moj magnum opus, moj david, moja mona lisa, moj kralj lear:

BALADE

I

Topot vode, kikot sunca,
nekoncentrirani
koncertni majstor,
mrmor vjetra, šum šume,
u čaši. U čaši.
Otpij kovčeg vode,
umoči u nju kist.
Otopi šumeću tabletu,
zdrava je.
Očuvaj zdrav razum.
Crtaj nasmiješena sunca
i ljude od štapova
iz čijih vratova rastu noge.

II

Kreket valova, trnje,
žigosana ždrijebad
migolji po plićacima
u dnu močvare,
u čaši. U čaši.
Odgrizi sjenu s jabuke,
drži u njoj kistove
dok ne istruli.
A to je zdravo.
Nema planina od mrtvaca
koje prelijeću gladni supovi.
Crtaj ptice od trica,
neka im slova budu kljunovi.

III

Užad, užegla užad,
tiho ropću robovi
u popodne plugova,
a večer je olovna kuglica
u čaši. U čaši.
Jednoj od tri čaše
gdje je ulog korica kruha,
nečija žena ili ždrijebe.
Tu su varalice
jer kuglica truli
blagom svjetlošću otopljena,
iz nadobudnog smiješka sunca.
Crtaj sunce slijepca
sa sunčanim naočalama.

UV

I tako klize kancerogeni,
luduju propale bašte,
u dnu korita presahlog
tvrde se ribe bacakaju
u čaši. U čaši.
Plišana igračka sunce,
sa nevinim očima,
igračka blagosti
i plišani diktatori
zabavljaju škiljeću djecu.
Kao suprotnost tome:
opekline na ribama,
kristalni pribor geometrije:
konstruiraj sunce šestarom
i čovjeka zarobi u kvadrat.

V

Gurkaju se gurnici, žive smrtnici,
umiru debele buje matovilaca,
rađaju se godine i zamiru s njima,
u hladu vlastite sjene,
u čaši. U čaši.
Sjedi i boravi neprirodno osjenčen,
odsječen ostatku zbivanja,
grubom geometrijom
smisluje razmišljanja
i osmišljava pjesmaricu,
daleke točke povezuje crtama
u predvečerje.
Tuguje.

VI. dio

A kad tamo
ortogonalna projekcija vjetra,
odmak ptica u nepoznato.
Nečije oči suhe od priznanja
u potrazi za bilo kakvom tugom,
suzom zvijezde večernjice,
tankim ciklamama u dlanu prosjakinje
ili sniježnim gugutanjem
posljednjeg budnog goluba.
Stajanje u beskonačno,
zablatnjavljenje svih tragova
i pažnja da se ne posklizne.
Suhi koraci lome se na dodir.

VII. dio

Surovo gnijezdo osmijeha,
tako je to ići ulicom
i promatrati uzastopne uspone
i padove svakojakih lica
u čaši. U čaši
i izvan nje, konveksnih
i konkavnih lica.
Možda umrijeti,
možda, možda umrijeti
dok se želudac okreće
da bude jedno sa Zemljom.
U karanfilima obraza,
studenom žutilu kože
i odrazu lica kroz bljuvotine.

VIII. dio

Zao Zatornik, vjesnik smrti,
pijano tetura eshatologijama,
bez volje za dolazak;
bura života na ulicama
u čaši. U čaši.
Nenadano mrtvilo
zvonkih otkucaja ponoći
koji uštimavaju srca
i kuju sve počinke.
Beskućnici bazde mrtvačnicama
kao potraga za prenoćištem
u nekoj neočekivanoj
i posve izduženoj noći.
Tišti tišina.

IX. dio

Koraci bez nogu
padaju pred sjenu mjeseca.
Uzlelujane močvare dima,
dimni signal odredišta
u čaši. U čaši.
Jer svako je odredište spaljeno,
a kompas se suludo okreće
poput vječnog ruleta
gdje olovna kuglica večeri
neće zaustaviti iščekivanje.
Nervoza koraka bez nogu
slijedi očajni tik-tak dana.
Tugujemo.

X. dio

Ovi čvorovi postaju nogama,
a bliži se jutarnja misa
i sve su klupe svježe oličene.
Čujem Boga u jutrima
kako juri jedrinama
i trga jarbole prolaznika.
Čujem šapat mjesečara,
sinoćnjih bičevaoca,
usta oblikovana u molitvu.
Drhte posjekotine na usnama,
kroz simboliku tamjana
mrlja pijanca uz šetalište.
Olovni šapat.
„Kako ćeš, budalo,
prikazati vjetar
na papiru samo od svjetlosti?“

XI. balada

„Prikazat ću ga lako,
čim završi opera.“
A ona neće završiti,
poput javne tajne
ta vijest grči šake prolaznika
na san sklapajući vjeđe vjetrova.
I to je život.
Poniranje u nepovrat,
divna melodija koju smo čuli,
a ne znamo ju ponoviti.
U šupljinama gitara,
između očiju i kapaka,
kroz oštre rubove tijela,
kružno brojanje dana
ostavlja svoj trag od svile,
trag sivila –
dušu boje jeseni.

XII. balada

Smiješe se strujovodi
i pište daleke žile,
tuđe kucavice, ozeble
od hladnoće daljina
u čaši. U čaši
kondenzirane.
A vatra suklja venama
kroz naša tijela sapeta
na površinskoj napetosti vjetra.
Ničeg nema, ničeg,
osim tvrdnje da postojim,
mekane tvrdnje da postojim.
Ovdje, na jutru,
pod neiskrenim nebom
što se u me iskrenulo.
Smiješni smješak.

XIII. balada

Biti hrabar znači strahovati,
ne bojati se znači biti lud.
Ječe zvona, zvoni jeka,
kiša zvuka, zvuk kiše
u čaši. U čaši
što je ovo nebo poklopila.
Plutaju trupla ljudi,
trepeću, izdišu, izušćuju
zvukorez značaja
u prazan vjetar dokolice.
Ništa ostaje nepromijenjeno,
a Sve se mijenja.
Pluća oblaka,
antropomorfizacija planine
i neki, samo neki
poodmakli koraci starosti.

XIV. balada

I love you, ich liebe dich,
sviraju strani jezici,
svira značenje bez značaja
i neka suza kondenzirana
u čaši. Čaši.
Tako je vratiti se kući
nakon silnih godina povratka,
sa ženom bez lica
i četirima licima na sušilu.
Tako je kad se raspe kiša.
Onda pijemo svoju kavu
i čekamo da se bilo što završi,
dok šumi prošireni haiku:
Blago tugovati
sa tijelom koje u sebe
zarobljava sjenu.

XV. balada

Vi koji idete, ne zaustavljajte se,
jer jaka je sila povratka.
Nacrtaj zdrav razum
na unutarnjoj strani dlana
pa ga skrovito precrtavaj.
Tako to ide, ide, ide,
ne zaustavlja se
kao zastarjela metafora suza,
pješćani sat svih pustinja.
Tek onda prohujaju tenkovi
i neke zasljepljujuće pčele,
jer nema povratka,
povratka nema.
Samo slijepo vraćanje
kroz vrijeme zametenih tragova.

XVI. balada

A ništa bez nas neće završiti,
osim nas.
Umiru patnje na licima,
transfuzije se prolijevaju krhotinama
čaše. Čaše.
I tako odlaze lica u nepovrat,
neku točku prepoznavanja
kada dijete dodirne jagodicu
mekane majke nad koljevkom.
I više nije sam, nisam sam,
nismo sami, niste.
Sada je rat
i sve je čovječanstvo.

XVII.

Čelik, zumbul, kajdanka,
mramor, more, obojanost,
listanje, odgovor, zaleđen,
jeka,
jeka,
jeka,
šipražje, korona, olovo,
zametak, Vulkani, jeka,
jeka, jeka, jeka,
vatra, bujica, melem,
gripa, aleluja, počinak. . .

XVIII.

I nismo sanjali da gazimo kroz stoljeća
sa istom mjerom kao mrtvaci,
tek nešto spiralnije u svom letu
pljuskaju paralizirane ptice
u čašu. U čašu.
Prskaju.
Lelujava aleluja treperi
pred ruševinama nedjelje,
opet ležim, ležimo,
stojite, vrebaju;
i neki glasovi najavljuju beskonačno.

XiX.

Lebde tako vjekovi, padaju sati
kao teška mlinska kamenja,
i kako nešto tako kvrgavo
može sačiniti prhku strukturu stoljeća
u čaši? U čaši?
Umiru Zenoni, trunu Pitije,
čarape pitanja čepe usta
i kataliziraju šutnju predvečerja.
Ne sjećati se sjajnog jutra
jedina je uzročnost života.
Svejedno tugujemo.

XX.

Zvijezdo djetinjstva, u bijelim
nezamjetnim tragovima prošlosti,
možda si bila jedno sunce noći,
drugačije od drugih, a sada si tek
u čaši. U čaši.
Žubore trenuci čas sporiji,
čas duži, ali uvijek dosadni
jer otkad sam u tu rijeku uskočio
ne mogu isplivati,
a ona je suha, muljevita
gdje sumporastim plićacima
ribe nauznak pate.
To izaziva na gađenje.

XXI.

Sahnu biljke u čast kiše,
u čast sunca spušta se zastor noći,
a puščani prah u čast zvijezda
prelijeva se olovnim nebom
u čaši. U čaši.
Slavlje, slavlje, slavlje,
koncentrični krugovi slavlja
sa smrću u središtu.
Oporo nebo, baklje, vile,
narančasto-modra noć,
pijanstvo, sreća, slavlje, slavlje.
Valja načiniti još spomenika
od spomenutih spomeničkih ruševina.
Veselje, graja, ludost –
ovo je ceremonija.

Svjećnjak

Bijah svjećnjak na baroknom dvoru i Katarina Velika uzela me u
okrilje. Ja sam se upinjao da bih osvjetlio prostoriju što sam
bolje mogao i nisam razumio zašto me ne vide. Vidjeli su samo
moju svjetlost. Uživali su štoviše u mojoj svjetlosti. Zbog nje
su se susretali pogledima i ograničavali dodire. Vidio sam,
neki su žudjeli tamu. Znalo se to po njihovim nervoznim pokretima,
otuđivanju, šutnji, strahu u očima. Volio sam takve. Oni bi
povremeno pogled uprli prema meni i zaželjeli da me nema.
Da nisam tu. Tako sam uživao u njihovoj pažnji. Bijah raskošni
svjećnjak na baroknom dvoru i Katarina Velika uzela me u okrilje.

D.Đ.


Promiskuitet

Mirela je bila kukcojedna ili insektivorna biljka. Jednom je prilikom
susrela Otta koji je bio njemački oficir. Strasna je ljubav planula
među njima. Otto bi vinske mušice polagao u njezino mekano ždrijelo,
a ona bi ih pohotno gutala. Zatim bi cuclala Ottov prst koji bi
nakon toga čitav bio obasut nekakvim bijelim plikovima. On je obožavao
svoje plikove i način na koji ga je Mirela dražila. Jednom je prilikom
uhvatio bumbara za svoju Mirelicu. Bio je to prevelik zalogaj i Mirela
je pala mrtva. Otto je potom odšetao dalje, noseći u sebi klicu
venerične bolesti, u nadi da je još poneka biljčica razvila sposobnost
ekstenzivnog cuclanja.

D.Đ.

Pantomimičar

Usukan i blijed koračao je mojim tijelom. Ne znam zašto ali
nije mi odgrizao uši. Bojažljivo se ophodio prema mome licu,
sa znatiželjom upijao svaku gipku emociju. Njegovo je lice bilo
tvrdo, no besprijekorno. Iza bljedila lebdjela je tempirana
tuga. Zarobljen pod svojom maskom, kretnjama je izazivao
sebe u predmetnosti vjetra uokolo. Ja sam cijenio njega,
a on je ocijenjivao mene. Beznačajno sjenilo njegova izraza
otopilo se na moj nagovor i u isti tren, sjećam se, nisam
imao lica. On je, kao po nepisanom ugovoru, dobio moje lice,
dok sam ja nastavio šetkarati kao obezličena, bezobrazna jedinka.

D.Đ.


Parada

Duboki bas vodećeg bubnja prenuo me u san. U snu su kolaži
povezivali nepovezivo. Parada je bila na vrhuncu, a moj san
je snivao mene. Kada je centar parade izašao na čistac mogao
sam pogledom obuhvatiti sve pajace i nekoliko mažoretkinja.
Bubnjevi su udarali tešku koračnicu, a fanfare brujale.
Kolaž parade kočio mi je oči. Napudrani ne-ljudi odnijeli su
me i pokrili. Sada je već parada utihnula, fanfare otužnile.
Položili su me u grotlo i nisam se bunio. Iako bijah mlađi
od sviju iz parade, moja osmrtnica bila je uokvirena crnom
bojom. Iako bijah dio parade, fanfare su skoro nanovo
zabrujale.

D.Đ.


Vijeće umoljenih

Šezdeset i tri otuđenika pronašli su jedan drugoga u nizu međusobnih
rukovanja. Palo je 3969 poljubaca, a mononukleoza je uhvatila zamah.
Slijedeće čega se sijećam bili su Turci. Čitav grad je gorio, a sa
središnjeg tornja iskakale su žene. Pitao sam se odakle su se samo
tamo našle, ali bijesni Turčin koji mi je bio odrubio glavu svrgnuo
je moje misli na neke druge stvari. Kasnije sam se sjetio da su im se
muževi, zaraženi mononukleozom, otišli pokrstiti na obližnje jezero.
Posljednje uporište bilo je zauzeto. Put ka Beču bio je otvoren.
Bijaše to prečasni govor sultana Mehmeda i njegova velika pobjeda.
Sjećam se, glavu su mi otkotrljali u jarak i tamo sam boravio neko
vrijeme. Iduće što sam ugledao bilo je šezdesetak muškaraca srednjih
godina kako izmjenjuju poljupce. Turaka nije bilo. Jedan je posegnuo
rukom za mnom. Otada se nalazim ovdje, i u meni se nalaze nalivpera
uglednog gospodina pisca. Ponekad obriše prašinu s mene, a jednom
me je ispolirao iznutra. Nisam mu zato zamjerio kada se malo tinte
prolilo po meni. Godpodin pisac je opisao, sve do u detalje, kako su
Turci pali, no nije se povodio istinom. To bih mu mogao uzeti kao
jedinu manu. Ugodan je i milostiv gospon pisac. Ima tako bijele ruke.
Piše povijest, znate.

D.Đ.


Abort

Istukao je zigotu. "Nemoj tuči slabije od sebe",
rekli su mu, "udari fetus kad si faca." Usudio se
grohotom smijati. "Zašto se smiješ", pitali su ga.
Ništa. I dalje se smijao. Zigota je bila ozbiljno
povrijeđena - prijetio joj je mokraćovod, a on se
grohotom smijao. "Budalo", vikali su mu, "vidi što si
napravio!"  Nije se obazirao. Grohotom se smijao...

D.Đ.


Kostur

"Teško je biti kostur u oklopljenom svijetu" – uzadhne obeshrabren.
Svaki je dan neodoljivo umirao. Ali kako – pa bio je kostur?
Odakle uopće život kosturu, može se netko zapitati. Jednog je
dana bio okružen većinom onoga što čini čovjeka. Ali duša je,
kako jedan jednom rekne, u rebrima zarobljena. Ovaj je očito
imao pregusta rebra. Duša se nije mogla izbaviti. A svaki dan
provuče se njen komadićak kroz očnu duplju u svijet i potraži
stan u novom biću. Rađaju se malodušna bića, satkana tek od
uzaludnih komadića duše. Samo veliki ljudi mogu preživjeti
smrt. Ali čemu? Ovaj je kostur izvor malodušnosti.

D.Đ.


Granica

Jednog si dana ustao i čvrsto odlučio da ćeš oko sebe postaviti
granicu. Čitav si taj dan proveo postavljajući oko sebe dovoljno
čvrstu, izdržljivu granicu. Nisi želio da ona ovisi o političkim
strujanjima, da je velesile mogu osvojiti. Nisi želio imigrante.
Želio si samo svoju granicu, da te dijeli. Čitav si je taj dan
postavljao, a sutradan su te čekali pregovori. Pregovarao si
za svoju granicu, naišao na osude i pokude. Sačuvao si svoju
granicu. I te si večeri umoran zaspao, sretan unutar svoje
granice. Odmarao si se u svojoj granici. Ona je bila postavljena,
a ti si se odmarao. Jednoga si dana krenuo u osvajanje, ali nisi
znao dalje od skučene granice. Postao si doživotan robijaš
vlastite granice koju si jednoga dana toliko poželio.

D.Đ.


Džokej

On je malen, kržljav i na konju. Njegove tanke labave ruke pohotno stežu
duge kožne uzde. Jedino što zna jest usmjeriti konja. Pogled mu tada
stremi prema naprijed. Pažljivo. Vrpce, vrpce, vrpčice. Pobjedio je.
Sa džokeja sjahao je konj.

D.Đ.

Bogovrag za laku noć

Kalavost božje lubanje,
napuknute leće –
Da, On ima oblik.
bezumnik to reče.

Reci, bože, u što
gleda tvoje oko,
krvavo i mutno –
sasjeklo duboko.

*

U zrcalu gleda
sve nakazne mane,
ne bi li svud silo
strah i poštovanje.

*

To bezumnik reče
pred počinak djeci;
iz njih danas rastu
đavlji vjerenici.

D.Đ.

Kupač

Uzdiglo se sunce nad visokim morem;
sav ponosan mišljah: Nisam zalud stvoren…

I ne želim plivati dalje u dubinu,
ne sramim se više vlastita plićaka.
Dubina je jedna, jednu krije tminu,
a plićak je samo moj, tu svjetlost je jaka.

Previše kupača otišlo je dalje,
u ždrijelu dubine bilo progutano;
nisu znali da ih plićak tamo šalje
sve da ne bi otkrili blago zakopano.

U plićaku počiva dragocjenost svijeta,
tamo, u dubini, ništa osim tame;
sve dok oštar pijesak dotiče mi peta
sav svijet će mi biti uprćen na rame...

Dijete gradi toranj od sjajnoga pijeska;
nad dubinom vjetar plahu plavet mreška...

D.Đ.

Ta se ptica rađa razlomljenih krila...

Ta se ptica rađa razlomljenih krila;
i blijedo joj tijelo okružuje sjenu.
Dok bolom se rađa, već smrt joj je mila –
rađanje je jedna smrt – u još smrti krenuv.

Kad slomljenih krila uzletješe ptica
da pokaže nebu koliko je mala;
tad još jednom umre, osunčana lica,
na njenu je sjenu božja noga stala.

I noć je pala. Da odmori se negdje,
da založi svoj let, ptica hoće sletjet;
treći puta umre kad začuje: "Ne sm’ješ;
ta, ptica si, ptico, i letjet ćeš, letjet!"

Letjela je ptica i mučila sebe;
lomna su joj krila gorjela od snage;
kvocala je ptica: visoko je, zebe;
zasjale su smrznute oči njene blage...

Nakon ove smrti mučenje je stalo;
to bijaše Smrt što prezir smrti rodi
- i smrt posta Rađanje što strepnju je sjalo -
ranila su nebo krila u slobodi...

D.Đ.