Nadovezujem se na svoje prethodne komentare sa teme o Karadzicu...
__________________________________________________________________________
Moj komentar se odnosio na poruku u kojoj se govorilo o "(nepostojecoj) granici izmedju onoga sto neko naziva domoljubljem i nacizma", tako da sam upravo i ciljao na apsurdnost zakljucka koji iz toga proizilazi.
Nisam ispratio celu diskusiju, ali mislim da to nije novi momenat, kao sto nije novi momenat ni ovakav komentar :
(...)
U smislu da se rasprava dobrim delom i ne svodi ni na sta drugo do na satanizaciju svih onih koji ne razmisljaju crno-belo, pojednostavljeno i povrsno, tako kao ti, a medju koje svakako spadaju i umereni nacionalisti. Usput, divan egzemplar totalitarne/ksenofobne svesti -
"Sve sto nismo "Mi" (neoliberalni fanatici) je "Najcrnje zlo" (nacisti)".Da su ovdasnji politicki ekstremisti sposobni da s vremena na vreme obave funkciju dubljeg razmisljanja i asociranja bez pomoci strucne literature i citata voljenih autoriteta, verovatno bi dosli do zakljucka da su upravo oni sami ti koji se nalaze u istoj psiholoskoj ravni ravni sa neonacistima/klerofasistima/ultranacionalistima itd. itsl., jer kao i oni zive na poricanju (mrznji) i od poricanja (mrznje) - a nacionalizam kakav srecemo u praksi najcesce je upravo negativna kategorija duha - njihove "liberalne" vrednosti imaju funkciju tek u odnosu na "nacizam" onih drugih, satanizovanih, itd. (slicnu sklonost srecemo i kod savremenih marksista i levih ekstremista).
Istinske liberalne vrednosti ne mogu nikada biti zasnovane na relativizmu . Ali, o tome na nekoj drugoj temi, kako rece gospodin izdajnik.
...
Pa, u tom slucaju se koristeci taj vas sofisticirani misaoni aparat ne mogu uociti ni jasne razlike izmedju Milana Rakica, Vuka Karadzica, Djure Jaksica ili Dositeja Obradovica i savremenih srpskih "neonacista". U tom slucaju bi i njima mesto moralo biti pred sudom za ratne zlocine zbog verbalnog delikta
i stvaralastva koje je izmedju ostalog nesumnjivo nadahnulo i koljace u Srebrenici. Cak i ukoliko bismo prihvatili da je nacizam samo zavrsna forma koju dobija patriotizam, i da se ne moze danas pevati o Kosovu a da se sutra ne zavrsi sa kukastim krstom na rukavu, (sto je inace besmisleno i u neprilog cemu uostalom govori i da do pojave takvih ekstremnih oblika nacionalne svesti jos nikad nije doslo
ni u SAD, ni u Francuskoj, ni u Rusiji, a da ne govorimo o vladavini Franka u Spaniji koja se na kraju ipak, gle cuda, nije zavrsila genocidom nad Baskijcima vec postepenom liberalizacijom drustva) to opet ne govori nista o nepostojanju razlika medj njima. Bas kao sto se ne bi moglo govoriti ni o nepostojanju razlike izmedju necije zdrave svesti o sopstvenoj vrednosti i psihoze - kao njenog zavrsnog oblika !
__________________________________________________________________________
Stav: Volim Srbiju, a druge poštujem, jeste, dakle, stav zatvaranja pred onim drugim, ograđivanje od onog što je van prostora mog, upravo ono o čemu piše Radomir Konstantinović, koji se ovih dana rehabilituje na forumu. Poštovanje drugih u ovom slučaju znači "voleti manje", izvući jedno koje se uzima kao nacionalni identitet i staviti iznad drugih, koji se navodno ne žele potceniti. Naravno da se ne moraju potceniti, ali sama ova gradacija znači zatvorenost, strah od drugog, koje se apriorno uzima kao drugačije.
Sve to jasno govori da je pojam patriote ili rodoljuba uvek proizvod pozitivne, neposredne i zatvorene svesti. Svest koja gradira, izdvaja obesmišljeno i nekritički, ljude prema nacionalnom pripadanju i države prema nacionima koji ih konstituišu. Tako shvaćen, rodoljub načelno ne može da bude dobar čovek, odnosno najpre ne može biti shvaćen kao čovek. Njegova svest je svest životinja koje žive u čoporu. Problem ove svesti je što se vezuje za vrednosti koje ne konstituiše individua: mesto rođenja, poreklo, godine, pol, fizički izgled (rasa, boja kože). Sve to su načelno vrednosti koje zastupaju i agresivnije nacionalističke ideologije (Hitlerova Nemačka ih je sprovodila, a danas slične ideje zastupaju srpski rodoljubi, radikali, obrazovci, skinsi, dveraši, strojevci, hvaleći i salutirajući upravo i Hitlerovom stilu).
Sa druge strane je kosmopolit, koji drugoga uzima u čistoj individualnosti, u vrednostima koje konstituiše sam čovek, koja odbija sve ono unapred dato (rasu, pol, poreklo, godine), a priznaje sve ono što je čovek sam, sopstvenim radom, stvorio: intelekt i znanje.
Ovo nema nikakve veze ni sa fasizmom, a kamoli patriotizmom ili "nacionalizmom niskog intenziteta". Stav "Volim Srbiju" u ovom kontekstu ne podrazumeva ljubav prema Srbima kao naciji ili etnickoj grupi (ovde je diskutabilno sta se uopste podrazumeva pod pojmom "nacije" koji, kao sto je u politikologiji poznato, ne postoji nezavisno od same ideologije nacionalizma kao neprirodne i vestacke konstrukcije) vec prema drzavi Srbiji kao tvorevini svih njenih gradjana, i svih pojedinacnih nacionalnosti koje su tokom istorije u njenom stvaranju ucestovale, kao ljubav ili bar osecanje postovanja prema zajednickom podneblju u kojem smo svi ponikli i koje je na bitan nacin ostavilo traga u formiranju svake od nasih pojedinacnih individualnosti. (makar i kroz poces samostvaranja, poricanja onoga sto je unapred dato i necije individualne "denacifikacije"! - jer meni je uvek bilo fascinantno kako to neko formira svoj politicki ili bilo kakav stav i identitet bas i iskljucivo u funkciji prema onome sto porice!).
Osvrcem se na nekoliko citata iz uvodnog teksta :
Nacionalist i nacionalizam (pa kao što vidimo i patriotizam) ostaju i zastaju u predvorju ili na pragu povijsenog i ljudskoga, pa u sebi ne sadrže nikakvih istinskih humanih vrijednosti, nego su naprotiv antipod ljudskoga.
Zato ovdje treba još jednom naglasiti: nacionalist je primitivna, zaostala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana, u sebi još-ne-oplemenjena, neizgraðena, unutrašnje šuplja psiha i egzistencija.
Ne, upravo nacionalno pitanje je tkivo, jedna od sadrzajnih niti covecnosti i covecanstva.Kao sto svaki covek odrzava i projektuje sebe u svetlu
covecnosti, tako i svaka nacija odrzava i projektuje sebe u svetlu
covecanstva - kroz stalni napon i stvaralacku borbu duha. I upravo zbog toga je nacionalno pitanje ujedno uvek i pitanje duhovnih korena, nicanja i sazrevanja - neizostavni momenat i podsticaj bilo kakvog oblika kulturnog stvaralastva. Setimo se samo Pabla Pikasa koji je o najjednostavnijim skulpturama, ljudskim figurama iz antickog perioda pronadjenim na Iberijskom poluostrvu (neke od njih je cak imao u svojoj kucnoj kolekciji) govorio kao o svojim kulturnim korenima!
Nacionalizam je naime po svojoj bitnoj intenciji i po samoj svojoj srži (a to je suvremeni naci-fašizam ovog - XX - stoljeća doveo do poslednjih konsekvencija!) pokret, kojemu je najviša vrijednost i vrhovni cilj - ne čovjek pojedinac, nego upravo suprotno tome (nacionalni) kolektivitet!
Umereno razvijanje patriotske svesti je isto tako i efektivan nacin da se nasuprot tribalistickih nagona samozivosti solidarnost nametne i prihvati kao makro-instinkt, i unapredi ovakav zdrav oblik kolektivistickog duha, sto doduse kasnje moze odvesti i put nacional-sovinizma,
medjutim sve do tog momenta sprecavati nekoga da bude solidaran sa onim s kim zeli da bude solidaran nema nikakve veze sa tolerancijom i liberalizmom - ja mogu odabrati da budem solidaran sa svojim prijateljima, devojkom koju volim, pa tako i sa ljudima koji govore isti jezik kao i ja i koji su ponikli u istom kulturnom podneblju, ili pak sa uopste bilo kim, i ne vidim sta bi u tome moglo biti lose samo po sebi.
Patriotizam je - usprkos tome što "lijepo zvuči" na prvi pogled - ipak jedna bitno egocentrična pozicija. Zašto? Upravo zato što već u njegovu pojmu (bitnom odreðenju!) leži nepoštovanje čovjeka kao čovjeka, pa se poput nacionalizma svodi na puku biologijsku (da ne kažemo "zoologijsku"!) osnovu i bitnu orijentaciju.
Kada bi nacionalisti rezonovali racionalno (što oni ne mogu baš kao takvi!), onda bi morali uvidjeti tu bitnu razliku, ali kada bi bili racionalni, prestali bi biti - nacionalisti (a to je tzv. circulus vitiosus), pa se tu krug nužno zatvara. Nacionalizam, naime, počiva, i to isključivo počiva na - sentimentu, blago rečeno, pa taj sentiment vjerojtno proizilazi iz genetski naslijeðene i naknadno u obitelji ili okolini odnjegovane, i tako duboko u podsvijesti sačuvane jezgre tog atavističkog sindroma.
Meni ovde nije jasno kako to da se upravo neko od ovdasnjih egomanijakalnih neoliberalnih fanatika-"individualista" moze odusevljavati ovakvim stavovima! Na cemu je zasnovan svaki naglaseni individualizam i egoizam ako ne na nesposobnosti pridavanja istog nivoa realiteta drugima kao i sopstvenj licnosti? Zar u tome ima nesto racionalno? Zar upravo neoliberalizam nije ideologija koja samo transponuje bezrazlozno osecanje superiornosti/ ili imperativa "oslanjanja na sopstvene snage" sa kolektivnog na individualni plan? Zar neoliberali kada govore o "nuznosti individualne inicijative" u ovom pogledu u osnovi ne barataju istim zlom kao i fasisti kada govore o "zdravoj kompeticiji medju razlicitim nacijama ili drzavama"?