Shvatite ovo kao mali eksperiment. Pre kojih pet godina pokušao sam da uđem u izdajnički
mindset i da osmislim jednu hardcore izdajničku strategiju denacifikacije Srba. Kao rezultat tog napora izašla je "Katarza - strategija denacifikacije". To je prvi tekst koji vam stavljam na uvid i glasanje. Drugi tekst je znatno manji i tiče se nekih osnovnih principa srpske samoodbrane iz perspektive turbo-rodoljublja. Taj tekst nema naslov nego sam ga nazvao Principima nacifikacije. Bila bi to druga opcija. Želeo bih da vidim vaše komentare. Takođe, ovim hoću da demonstriram svu relativnost moralnog promišljanja. Uputio bih poziv Izdajniku i Plodnom da, eksperimenta radi, pokušaju da skiciraju neki patriotski pamflet u prvom licu, tako da izgleda kao da se oni zalažu za one ideje kojih se gnušaju i koje preziru. Takođe, voleo bih da vidim nekog srpskog nacionalistu u literarnoj mimikriji izdaje. Zabave radi...

P.S. Imajte na umu da sam ovo pisao 2002. godine
Katarza - strategija denacifikacijeOsnovna intencija ovog teksta jeste traganje za formulom saniranja mračnih posledica dramatičnog raspada SFR Jugoslavije. Tekst se sastoji iz dve zasebne celine. Prvi deo je uglavnom teoretske prirode, dok se drugi više bavi praktičnim rešenjima.
Ključni pojam ovog teksta je katarza (grč. Pročišćenje – termin često korišćen u krugovima onih koji se bave temom političke odgovornosti). U duhu ove rasprave katarza je sinonim za procese opšte defragmentacije i prekomponovanja institucija, vrednosti, navika i prostornog organizovanja kontaminiranog društva (u ovom slučaju reč je o srpskom društvu).
Noseća teza prvog dela teksta jeste komplementarnost individualne krivice i kolektivne odgovornosti. Te dve kategorije su međusobno povezane na način da nesankcionisana krivica, zločin, prekršaj, direktno utiče na svest kolektiva. Taj uticaj je jako negativan i ogleda se u opštoj društvenoj moralnoj kontaminaciji. Dakle, kontaminacija svesti je masovna i kolektivna. Lek za individualnu krivicu je zakonska sankcija, dok se kolektivna kontaminiranost leči kolektivno. Tragom te teze dolazim do modela sistematske kolektivne moralne i političke terapije. Ta terapija se sastoji pre svega u unutarsrpskoj diferencijaciji čija će konsekvenca biti “pozitivna marginalizacija” i amputacija iz javne sfere svih onih subjekata čije je delovanje ekstremno, destabilizujuće i retrogradno. Taj proces bi morao da se reflektuje i kroz reformu i katarzu srpskih nacionalnih institucija.
Katarza dakle, ima svoj operativni modus, tj ima jasno prifilisane metode i aktere, svoju agendu, svoj budžet, program i svoje institucionalne oblike, u vidu raznih međunarodnih, domaćih i mešovitih tela, sudova, komisija.
U drugom delu bavim se rešenjima koja imaju za cilj da spoje procese moralne katarze srpskog društva i inicijativu za rekoncilijaciju sa susedima i manjinama. U tu svrhu posebno razmatram probleme Kosova, juga Srbije, Sandžaka, Vojvodine, Crne Gore, srpsko-albanske, srpsko-hrvatske, srpsko-bošnjačke, srpsko-crnogorske odnose, kao i odnose prema drugim manjinskim grupama u Srbiji (Romi, Mađari…).
Moja teza je da će inicijativa Beograda ka suočavanju sa sopstvenom odgovornošću za raspad SFR Jugoslavije izazvati opštu relaksaciju u regionu. Takođe, katarza Beograda podstaćiće i katarzu kod drugih, jer samo čist Beograd može ponuditi iskreno izvinjenje i ruku prijateljstva i saradnje. Sve to vodi ka izgradnji nove strukture političke stabilnosti i bezbednosti u regionu čije osnovne skice takođe razmatram. Princip nove političko-bezbedonosne strukture je regionalistički. Kosovo – uslovna nezavisnost (uz poštovanje ljudskih prava manjina). Jug Srbije – široka multietnička autonomija. Sandžak – dvojna autonomija. Vojvodina – referendumska autonomija. Vojvođanski Mađari – mini autonomija saveza opština sa mađarskom većinom. Romi – pozitivna diskriminacija i slobodne opštine za sredine sa romskom većinom (mehanizmi samofinansiranja). Crna Gora – princip nemešanja. Hrvatska i BiH – izvinjenje i ratne reparacije.
Na kraju, u zaključnim razmatranjima dajem pregled indikatora srpske katarze, odnosno listu određenih političkih uslova čije bi ispunjenje od strane Beograda predstavljalo “kopernikanski obrt” srpske političke svesti i siguran znak da je Srbija na istorijskom putu ozdravljenja.
Ključne reči: moralna katarza, kulturna dekontaminacija, agenda katarze, indikatori katarze, pozitivna marginalizacija, Međunarodni komitet za mir i rekoncilijaciju, individualna krivica, kolektivna odgovornost, region, autonomija, izvinjenje, rekoncilijacija, politička relaksacija, demilitarizacija, interetnički odnosi, međunarodna zajednica, nevladine organizacije, reforme, diferencijacija, intelektualci i pseudointelektualci, rečnik srpske političke korektnosti, Haški tribunal, OEBS, novi Dejton/Rambuje…
1. Opšte pretpostavke(krivica i odgovornost; agenda moralne katarze i kulturne dekontaminacije)
Ako prihvatimo tezu da je krivica individualna, onda nema dvoumljenja da je odgovornost kolektivna, jer kolektiv snosi odgovornost za individualne prekršaje i krivice svojih članova. Konsekvenca individualne krivice za zločin ili prekršaj, jeste sankcija: moralna i fizička, koja se odnosi i pogađa konkretnog krivca. Konsekvenca odgovornosti jeste katarza. Izostanak suočenja sa odgovornošću i sankcionisanja krivice proizvodi opštu moralnu kontaminaciju društva. Perspektiva sveobuhvatne moralne kontaminacije nekog društva jeste dalja degradacija i dekadencija u svakom pogledu. To je put udaljavanja od glavnih civilizacijskih tokova. Da se to ne bi desilo jako opterećenom i zločinima devedesetih kontaminiranom srpskom društvu, neophodno je problem odgovornosti za to tretirati u kolektivnom smislu. Onda bi i katarza bila sveobuhvatna i kolektivna. Nacija bi ponovo postala normalna i zdrava, tako da bi teško opet pala u nacionalističko iskušenje devedesetih.
U slučaju da neko društvo, usled kontaminacije svog duha aktima neispaštanog i nesankcionisanog zločinstva, kao što je to slučaj u Srbiji, ne pribegne procesu autokatarze, tada je tom društvu potrebna pomoć. Ponekad, bolesnik i ne shvata, ne zna, ili neće da zna da mu je potrebna pomoć, ali s obzirom da njegovo ludilo, osim što ugrožava njegovu okolinu, ugrožava i njega samog, neophodno je sprovesti temeljne mere prevencije, imobilizacije, dekontaminacije, katarze… A kao što znamo, lek nije uvek prijatan niti baš svako pristaje da ga uzme a da na to nije prinuđen. Katarza u praktičnom smislu podrazumeva procese opšte defragmentacije i prekomponovanja institucija, vrednosti, navika i prostornog organizovanja kontaminiranog društva. Da bi se to postiglo, neophodno je operacionalizovati ideju katarze. Ona mora da ima jasno prifilisane metode i aktere, svoju agendu, svoj budžet, program i svoje institucionalne oblike, u vidu raznih međunarodnih, domaćih i mešovitih tela, sudova, komisija.
2. Intelektualci i pseudointelektualci(diferencijacija i “pozitivna marginalizacija” pseudointelektualaca kao prvi koraci ka opštoj moralnoj katarzi)
Oni koji bi trebalo da budu stožeri etičkog i moralnog poretka, sistema civilizacijskih vrednosti i normi, po samoj definiciji svoga položaja predstavljaju vrh piramide kolektivne odgovornosti nekog društva. Intelektualci kao najsvesniji deo društva, kao moderni bramani, za sve što se u društvu dešava snose najveću odgovornost. Argument bespomoćnosti ili nedovoljnog posedovanja moći da bi se kontaminacija i zločin predupredili jeste (samo)opravdanje. Negiranje zločina i opšte moralne kontaminacije usled zločina, od strane intelektualaca, njih stavlja u apsurdnu poziciju samonegiranja. Intelektualac koji ne vidi kontaminaciju i koji ne prepoznaje potrebu za katarzom nije intelektualac. Individua sa takvim stavom je žrtva samoobmane, de facto bolesnik, u duhovnom smislu. Takvoj individui nije mesto u institucijama čija je pozvanost intelekt i duh kritike. Takođe, individua koja je svoju pasivnost u otporu procesima kontaminacije opravdala sopstvenom bespomoćnošću teško da može poneti breme zvanja intelektualca. U samoj svojoj suštini, intelektualac mora biti dobar, dakle moralno ispravan i čist, a što bez kritičkog duha i lične hrabrosti nije moguće. Intelektualac, ukoliko nije po ovom pitanju jasno opredeljen i ukoliko nije hrabar, jednostavno nije intelektualac.
Iz prethodno rečenog sasvim je jasno da vodeću ulogu u kreiranju i sprovođenju agende dekontaminacije i katarze moraju da imaju pre svega intelektualci. Dakle, oni koji su ispoljili kritičnost i hrabrost spram duha zločinstva, kontaminacije i malodušnosti. U Srbiji ta uloga svakako pripada ljudima iz nevladinih organizacija, nezavisnih medija i doslednih političkih organizacija i pokreta. Ostalima je potrebna katarza. U suprotnom, prisustvo onih čiji je duh pod samoobmanom, kako u agendi dekontaminacije i katarze, tako i u drugim vidovima javne sfere, može biti samo kontraproduktivno. Pseudointelektualci, odgovorni za kontaminaciju, jednostavno nisu u stanju da preuzmu odgovornost dekontaminacije i katarze.
Diferencijacija i “pozitivna marginalizacija” pseudointelektualaca predstavljaju prve korake ka opštoj moralnoj katarzi, a samim tim i ka ekonomskoj, kulturnoj, političkoj. Indikator diferencijacije predstavlja stav prema pitanjima zločina i katarze čije su referentne tačke opštepoznate: Tribunal u Hagu, etničko čišćenje, Vukovar, Sarajevo, Srebrenica, Kosovo… Sa druge strane, pitanje sprovođenja “pozitivne marginalizacije” nije moguće realizovati bez efektne kombinacije pomoći i pritisaka svih relevantnih institucija i pojedinaca iz međunarodne zajednice koji pokazuju dobru volju i iskrenu želju da pomognu povratak Srbije u zdrav i normalan život. Tek sa ispunjenjem ova dva uslova moguće je dalje efektno sprovođenje procesa moralne katarze i kulturne dekontaminacije.
3. Katarza nacionalnih institucija i javne sfere(opšti pogled)
Treći korak ka totalnoj katarzi jeste reforma svih relevantnih nacionalnih institucija a čiji je udeo u generisanju atmosfere kontaminacije i zločinstva bio relevantan: Radio-televizija Srbije, Srpska akademija nauka i umetnosti, Vojska Jugoslavije, Ministarstvo unutrašnjih poslova i ostatak državnog aparata, univerziteti (pogotovo univerzitet u Beogradu) i Srpska pravoslavna crkva. Naravno, osim pomenutih ne bi trebalo zaboraviti ni institucije i organizacije koje nemaju dimenzije nacionalnog značaja, ali koje su dosta doprinele generisanju mračne atmosfere u Srbiji krajem osamdesetih i devedesetih (mediji pod kontrolom režima, političke partije, udruženja novinara i književnika itd.). Reforma pomenutih institucija bez dovršene diferencijacije i “pozitivne marginalizacije” pseudointelektualaca, tj. pseudonovinara, pseudoakademika, pseudoprofesora, pseudogenerala, pseudopolicajaca i državnih funkcionera, odnosno pseudosveštenika, jednostavno ne bi bila moguća. Njihovo prisustvo u tako bitnim institucijama dovelo bi u pitanje ne samo projekat, nego i samu ideju katarze. Otud su prva dva koraka veoma bitna. Tragičnije je ne ukloniti prepreku nego ne znati šta dalje onda kada je prepreka uklonjena.
(Rečnik srpske političke korektnosti; dekontaminacija javne sfere)Katarza započinje nečim svakodnevnim. Naime, srpska javna sfera morala bi da bude kanalisana i brižljivo kultuivisana korišćenjem što preciznijih pravnih metoda i političkih instrumenata. Nedopustiva je tolerantnost srpskih medija i uopšte javnog mnjenja prema prema netoleranciji, čak i prema ekstremizmu koji prevazilazi manire srpskog nacionalizma. Zato je neophodno doneti obavezujuća pravila političke korektnosti na nivou srpske javne sfere. Mora jasno biti naglašeno šta je sloboda govora a šta manipulacija tom slobodom, šta jeste a šta nije govor mržnje itd. Dakle, neophodno je ustanoviti nedvosmislen kod srpske političke korektnosti. U skladu s tim potrebno je okupiti ekspertsku grupu koja će imati zadatak da sastavi rečnik političke korektnosti i da preporuke u cilju dekontaminacije javne sfere. Nevladine organizacije i međunarodna zajednica bi trebalo da insistiraju na tome da se izraza i preporuka ovog rečnika pridržavaju mediji, politički subjekti, javne ličnosti i svi prisutni u javnoj sferi. Tako će se steći navika prihvatljivog i tolerantnog izražavanja. Ujedno, to će biti početak procesa katarze svesti jer će stav prema odrednicama rečnika u dovoljnoj meri ukazivati na nečije opredeljenje i ideološku orijentaciju.