Stranice: [1]   Idi dole
  Pošalji ovu temu  |  Štampaj  
Autor Tema: Zerar de Nerval  (Pročitano 1428 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Domaci Zdajnik
Gradjanin
*

Duh bunta: +158/-101
Van mreže Van mreže

Poruke: 6537



WWW
« poslato: 16.04.2006. 20:12 »

Žerar de Nerval


Kada sam stigao na trg Konkord, bio sam rešen da okončam svoj život. U više mahova uputih se ka Seni, ali nešto me je sprečavalo da ostvarim svoj naum. Zvezde su blistale na nebeskom svodu. Najednom mi se učini da su se upravo ugasile u istom trenu, kao sveće koje sam video u crkvi. Poverovah da se vreme navršilo i da smo prispeli do svršetka sveta objavljenog u Otkrovenju svetog Jovana. Verovao sam da vidim crno sunce na pustom nebu i krvavo-crvenu kuglu iznad Tiljerija. Rekoh sebi: «Počinje večna noć i biće užasna. Šta će se desiti kada ljudi budu primetili da više nema sunca?» Vratih se ulicom Sen Onorea, žaleći zakašnjele seljake koje sam sretao. Kad stigoh blizu Luvra, doðoh do trga, a tamo me čekao čudesan prizor. Kroz oblake koje je vetar brzo rasterivao, ugledah nekoliko luna koje su promicale velikom brzinom. Pomislih da je zemlja sišla sa svoje putanje i da luta nebeskim svodom, poput broda bez jarbolja, prbližavajući se ili se udaljavajući od zvezda koje su čas rasle, a čas se smajivale. Dva ili tri sata posmatrao sam taj metež i napokon se uputih u pravcu glavne tržnice. Seljaci su donosili svoje namirnice, a ja sam mislio: «Ala će se iznenaditi kada vide da se noć produžava...» Meðutim, psi su tu i tamo lajali a pevci su pevali.

Skršen umorom, vratih se kući i bacih se na postelju. Po buðenju se začudih što opet vidim svetlost. Uho mi osluhnu neku vrstu tajanstvenog hora; dečiji glasovi horski su ponavljali: Hriste, Hriste, Hriste!... Pomislih da je u obližnjoj crkvi (Notr Dam de Viktoar) sakupljen veliki broj dece da prizivaju Hrista. «Ali Hrista više nema! Govorio sam u sebi; oni to još ne znaju!» Prizivanje potraja otprilike jedan sat. Najzad ustadoh i poðoh u galerije Pale Roajala. Rekoh sebi da je sunce verovatno sačuvalo dovoljno svetlosti da obasjava zemlju još tri dana, ali da troši svoju sopstvenu tvar, i zaista, izgledalo mi je nekako hladno i izbledelo. Utažih glad jednim kolačićem da bih skupio snage da odem do kuće nemačkog pesnika. Rekoh mu, ulazeći, da je sve svršeno i da treba da se pripremimo da umremo. On pozva svoju ženu koja mi reče: «Šta vam je? – Ne znam, rekoh joj, izgubljen sam.» Ona posla po fijaker i neka devojka me odvede u bolnicu Diboa.

Aurelija, 2. deo, IV
Ukleti pesnici, str. 39-41.
prevod: Vesna Cakeljić




«O užasa! Evo večnog razlučivanja dobra i zla. Je li moja duša neuništiva molekula, zrnce nadulo od malo vazduha, koje ipak pronalazi svoje mesto u prirodi, ili je ona sama ta praznina, slika ništavila koja iščezava u beskraju? Nije li ona pak kobna čestica kojoj je suðeno da podnese, kroz sve svoje preobražaje, osvete moćnih bića?» Videh da sam sebe tako doveo dotle da svodim račune o svom životu, pa čak i o svojim preðašnjim postojanjima. Dokazujući sebi da sam bio dobar, dokazah da sam uvek morao biti takav. «A ako sam bio rðav, pomislih, nije li moj sadašnji život dovoljno ispaštanje?» Ta pomisao me umiri, ali ne odagna od mene bojazan da sam zauvek svrstan meðu nesrećnike. Osećao sam se uronjen u ledenu vodu, a neka još hladnija voda oticala mi je niz čelo. Prenesoh se u mislima večnoj Izidi, majci i svetoj supruzi; sve moje težnje, sve moje molitve stapale su se u tom čarobnom imenu, osećao sam kako u njoj oživljavam, a ona mi se ponekad prikazivala u oblučju antičke Venere, a ponekad sa likom hrišćanske Bogorodice. Noć učini još jasnijom tu dragu pojavu, a ipak sam sebi govorio: «Šta može ona, pobeðena, možda potlačena, učiniti za svoju jadnu decu?» Bled i pocepan, lunin srp se tanjio iz večeri u veče i bio je na domaku iščeznuća: možda ga više nećemo videti na nebu! Izgledalo mi je pak da je ta zvezda utočište svih duša srodnih mojoj, i video sam je nastanjenu žalobnim senima kojima je suðeno da jednoga dana ponovo rode na zemlji...
 
Aurelija, 2. deo, VI
Ukleti pesnici, str. 41-42.
prevod: Vesna Cakeljić




O brodsku pregradu na koju je naslonjena moja sanjarska glava, udaraju vali, besni vali. Na uvo mi žubore i šapuću: «Jadni ludače! ruka ti je kratka a nebo je daleko, a zvezde su gore čvrsto prikovane zlatnim čavlima, - puste želje, pusti snovi! bolje bi ti bilo da otpočineš.»

Usnih široku ledinu prekrivenu hladnim i belim snegom, a pod belim snegom bejah ukopan, i spavao sam ledenim i samotnim snom smrti.

Meðutim, gore, sa svetlog nebeskog svoda, zvezde, blage oči moje voljene, posmatrale su moj grob i blistale pobedničkim i tihim spokojstvom, no punim ljubavi.

More, II
Ukleti pesnici, str. 43.
prevod: Vesna Cakeljić




Ostani na dnu mora, suludi snu, koji si nekoć, noću, tako često žalostio mi srce lažnom srećom, i koji mi još i sada, u obličju morske opsene, pretiš u sred bela dana.

- Ostani tamo, pod valovljem, celu večnost, a ja ti još bacam sva svoja zla i sve svoje grehe, i maniju ludila, koja mi je tako dugo odzvanjala oko glave, i ledenu i blistavu zmijsku kožu licemerja koja mi je tako dugo obavijala dušu, moju bolesnu dušu što je poricala Boga i anðele, moju ukletu dušu. – Hajho! Hajho! Evo vetra! Razvijte jedra! Ona lepršaju naduvena! Na mirnoj i pogubnoj površini klizi brod, a duša, osloboðena, ispušta radosne vriske.

Konačno, ukrcao sam se za beskraj!

More, V
Ukleti pesnici, str. 44-45.
Prevod: Vesna Cakeljić
Sačuvana

- Četvrti broj časopisa Zapad [download]
- Političke komentare ostavljajte i na www.differentia-nis.org (nije neophodno registrovati se!)
maelstrom
Gradjanin
*

Duh bunta: +27/-4
Van mreže Van mreže

Pol: Muškarac
Poruke: 780


ocean pospremljen u kutije


« Odgovor #1 poslato: 02.03.2007. 01:03 »

Odavno mi već došlo da ovu pjesmu pošaljem na ovaj zaboravljeni topic, ali sam se evo tek sad odlučio:

BAKA

Tri su već ljeta, baka da počiva
- Starica dobra -, kad je pokapali,
Rodbina, vidjeh, svatko da ju žali,
I da bol im je istinska i živa.

Ja samo lutah po kući, zatečen
Više neg tužan; jer bjeh joj do lijesa,
Spočitnu neko da gledao sve sam
Bez riječi, da mi ni suza ne teče.

Bol bučna prođe ko u jednom trenu:
A čuvstvo ino, nakon ta tri ljeta,
Zbog zla i dobra, - buna, preokreta,
Zbrisa u srcu uspomenu njenu.

Tek ja ju snivam, često zbog nje plačem;
Nakon tri ljeta, mahom svakim danom,
Kao u koru ime urezano,
Spomen joj sve se udubljuje jače.


Prepjev: Mirko Tomasović
Sačuvana

Lanci na rešetkama,
zid te od sveta deli -:
spasao si se, samo
k o g a  si spasao, je li?
maelstrom
Gradjanin
*

Duh bunta: +27/-4
Van mreže Van mreže

Pol: Muškarac
Poruke: 780


ocean pospremljen u kutije


« Odgovor #2 poslato: 02.03.2007. 01:10 »

A kad sam već stavio "Baku", mogu pretipkati i poznatu "Nadgrobnicu", također u Tomasovićevu prepjevu.

NADGROBNICA

Življaše, čas bodar ko čvorak sred jata,
Te redom zaljubljen, prenježan i sretan,
Čas mračan i sanjar kao Clitandre sjetan;
Začu jednog dana kucanje na vrata.

Smrt bijaše! On je zamoli da dođe
Tek na zadnji sonet kada točku stavi;
Leć' u hladan kovčeg zatim mirno pođe
Gdje mu se tijelo uz drhtaje savi.

Lijen naprama svemu, štono povijest piše,
Pusti tintu da se suši isuviše.
Ništa ne dokuči, a htjede sve znati.

I kad nastupio, u zimsko je veče,
Čas rastanka s dušom, sit života, reče,
Odlazeć: "Ta, što me i rodila mati?"
Sačuvana

Lanci na rešetkama,
zid te od sveta deli -:
spasao si se, samo
k o g a  si spasao, je li?
Monarch
Opšti urednik
*****

Duh bunta: +35/-10
Van mreže Van mreže

Pol: Muškarac
Poruke: 1066



« Odgovor #3 poslato: 15.05.2007. 21:35 »

Hristos na Gori Maslinovoj

II

“Mrtvo sve je” – rece. “Svemirom, bez straha,
Sav svoj let zastraniih, putevima mlecnim,
Gde god zivot veje buj svog zlatnog praha
Uz valovlje srme, pljuskom neizrecnim.

Gde god tla pustinjska vrtolozna daha
Okeana mutnih vape briskom jecnim.
Skitnja tih kotura uzrujno je plaha,
Ali nigde duha, vaj! Bezmerjem vecnim!

Trazec Oko bozje – ambis spazih, bezdan,
Crn i preogroman! Kroz sav beskraj zvezdan
Zraci vasionom: da je, zgusnut, zgrane.

Taj bunar od mraka, okrzauzava Duga
Prag Haosa drevna, Nistavilu druga,
Spirala sto guta svetove i dane.”

III

“Nepomicna Sudbo, cuvas nemo svet,
Nuzdo i Slucaju: sve studenis gredom,
Oko tebe svuda jezoviti let
Preciklih svetova u zgranucu bledom.

Da l’ jos uvek umes da izvodis skret
Od mrtvog ka zivom, nepomitnih redom,
Da zadahnes one kojim nije mret,
Da zgaslih sunaca ne presvisnu jedom?

Ti – smrt da pobedis, imas li jos moci?
O nisi li zgromljen, okrsajem ljutim
Kada anatemnjak i Andjeo Noci

Poslednjom se snagom ustremio, slutim?
Sam placem, sam patim. Ne mogu podneti.
A umrem li i ja – ta sve ce umreti!”



El Desdichado

Ja sam neutesen, - usamljen, - bez dana,
princ sam akvitanski kome kula pada.
Mrtva mi je zvezda, - a lutnja zvezdana
nosi crno sunce neizmernog jada.

Tesiteljko moja, sred grobnog bezdana,
vrati mi Pozilip i sva mora sada,
cardak gde je ruza s brsljanom svezana,
cvet sto tuzno srce opi iznenada.

Ljubav sam il Febus? Lizinjan il Biron?
Jos mi celo rujno od poljupca njena;
Sanjarih u spilji gde pliva sirena….

Dvaput sam Aheron presao, pun sile,
smenjujuci katkad s Orfejevom lirom
uzdahe svetice i krikove vile.
Sačuvana

Slatka mala izvrnuta signaturica.
Stranice: [1]   Idi gore
  Pošalji ovu temu  |  Štampaj  
 
Prebaci se na: