iako nisam pročitao mnogo njegovih dela, nego samo onako fragmentarno neke njegove pesme i delove romana, smatram ga dobrim umetnikom, neću reći piscem jer nisam pročitao niti jedno njegovo delo u celini pa ne želim suditi...
Upravo pokušajmo iz ovo par pasusa uhvatiti makar minijaturu ideje. Ona se svakako mora naći u ovom izvodu, kao što se može naći u čitavom (pročitanom) delu. Pokušajmo, dakle, naći ono što bi u ovom izvodu bilo kvalitet, bez obzira na to je li Bukovski ili ko drugi u pitanju.
no, da napravim jednu usporedbu...baš čudno ali danas sam na nagovor jedne jako drage mi ženske osobe uzeo da čitam markiza de sada - filozofija/filozofiranje u budoaru ili kako se već zove.
Filozofija u budoaru. Uče klinku od 14 godina "životu". "Uživanju". Čitao davno. Nije loše predložiti devojci koja je recimo konzervativna... da se "opusti", ako ti je za tu svrhu potrebna. Ja sam jednoj to preporučio, a ona pošto je kupila i saznala o čemu se radi, poslala mi na kućnu adresu od zaprepašćenja. I naravno eto sad knjige u mojoj (kućnoj) biblioteci.
teze da je umetnost tu da šokira. to je radio i de sade, a mislim i bukowski. izlaženje iz ustaljenih normi, iz pravila, iz dosade u svetu. rušenje tabua. zašto ne? po meni, sasvim u redu.
Da, može biti da je smisao u šokiranju, no ja sam pri stavu da je šok izazvan mnogo pre Bukovskog, tako da je šok u ovom momentu samo ponavljanje nečeg što je viđeno. I inače umetnička vrednost "šoka" je ako se on sprovodi uvek na drugačijoj vrsti sadržaja. Ako li je danas sex, sutra bi mogla da bude neka druga stvar koja je do tada u okvirima tabua. Takvi umetnički kvaliteti brzo zastarevaju, jer se ne radi o intrinsično umetničkim, već slučajno umetničkim vrednostima (zato što jedan šok ponovljen ne znači istu stvar, odnosno šok).
Opasno je, međutim, ostaviti taj kriterijum "šokiranja" tako nedorečenim, jer potrebno je prisetiti se da je i kič tu da šokira, i da je šokiranje jedno od koordinata kič predmeta/događaja/ostvarenja.
recimo iako danas imamo porno filmove kao žanr, bilo bi dobro kad bi neko napravio seriju koja ne govori o policajcima, doktorima ili životu u malim amerčkim gradićima (jer su sve serije danas takve) nego da napravi seriju o, ne znam, maloletnim prostitutkama, anoreksičarima, pedofilima (to su samo sporedne teme u serijama o pandurima), razvratnim invalidima ...
Da, ali složićeš se da bi nakon dvadeset snimljenih epizoda o maloletnim prostitutkama, anoreksičarima, pedofilima, razvratnim invalidima (ha! kako li ih se seti! Kapa dole!), dvadeset i prvi put bila bi mejnstrim, a tako i delo koje više ništa (u pogledu sadržaja) ne saopštava.
dobro zboriš, izdajniče...možda nas kroz tu neku dozu neke kao ironije pokušava vratiti na pravi put, a možda samo piše o onome o čemu niko drugi ne piše...možda je prikriveni žal za čovekom kao onom koji skreće s puta, kao bludnom sinu, a možda je čisto iživljavanje nad papirom i čitaocima...
Sve to je moguće, moguće je čak i ovo zadnje navedeno, čak bih rekao da bi glavni motiv mogao (i to sasvim legitimno) da bude baš taj. I kad bi to bila činjenica, opet delu ne bi smetalo da bude umetnički relevantno. Hoću reći da sam možda pogrešno postavio pitanje. Umetničko u delu ne mogu da tražim s obzirom na poruku (moralnost) koju nudi ili mi u njemu nalazimo. Moramo zaviriti u to na koji način nam Bukovski (u ovim gore redovima konkretno) saopštava. Moramo naći ono između redova, ono što provejava iz čoveka koji ne opisuje bezosećajnost seksa na način kako to čini uobičajeni pisac, onaj ko je željan objaviti knjigu, postati piscem. On to saopštava kao klošar, kao neki ultra-fucker, i ta je pozicija nesvakidašnja. No, opet, ne bi valjalo stati na tom "nesvakidašnjem" ili "šokantnom", već potražiti dalje mogućnosti.
To je moj trag, do koga sam došao čitajući ove odgovore, i promišljajući nad svojim, iznova.
no, ne bih rekao da nema emocija nakon sexa...zapada mi za oko ovo - silovani siledžija. kao neko zadovoljenje pravde u svetu, zatvaranje kruga...dobro, mada nije emocija vezana za sam sex, ali je naravno povezana s tim...
Ne, ne bih rekao da se on tu nešto žali. Silovani siledžija je siledžija koji u jednom siljenju dvaput uživa. On tu samo pogoršava stanje celokupne slike, pokušava sve to obezvrediti, pokušava sve svesti na minimume ljudskog, i to je ono zašto sam odmah misao vezao za poruku, za moral, koji nedvosmisleno ističe iz ovakvog šamaranja čitaoca i žene kao roda.
Sta je on tu prekrsio? Jel ona zelela ljubav? Jel ona trazila ljubav? Ne. Trazila je kurac-kurac je i dobila.
Mogla je ona da ga dobije i u totalnoj tami, i u totalnoj šutnji. Hoću reći da to "primanje" nije moralo da bude predmet pisanja/opisivanja, kao što za 99% ljudi u svetu i nije. Zašto je to Bukovskom postalo interesantno? Zašto je ta stvar morala biti zapisana? To je ono što želimo da otkrijemo.
Smuci? Istina jeste teska ali je istina. Kao sto rekoh na pocetku to je istina. Nije problem u njemu, on je mogao nju odbiti ona je bila i ostala jebulja. Charls bukovski je samo jednom bio zaljubljen i ta gospa je umrla od alkohola. Vec sam rekao na temi o umetnosti, da cilj pisca nije da se bilo sta desi citaocu vec da materijalizuje svoju ideju i emociju.
Ima istine u ovoj zadnjoj rečenici. Ima koliko i u onoj koju je izrekao "asophos", onda kad je spomenuo piščevo ruganje čitaocu, svetu. No, da bi jedno delo stvarno imalo umetničkih kvaliteta, a ne samo momenat šokantnog u vidu slobode da se neko izrazi kao neumetnik umetničkim sredstvom, ono mora da poseduje još neki kvalitet. To znači da se Bukovski morao odvojiti od mladalačke kvazi-osećajnosti, te seksualne fantazije i doživljaja, koje i mnogi klinci zapisuju, dakle, morao je naći način da sve to na neki drugačiji način predstavi. To drugačije, kao što već rekoh, mi hoćemo da otkrijemo.