Ezen Jonesko (Eugene Ionesco)

'ĆELAVA PJEVAČICA'

Gđa Martin: Jutros se nisi vidio kad si se pogledao u zrcalo.
Gospodin Martin: Zato što još nisam bio stigao. . .

Gđa Martin: Ja mogu kupiti džepni nož za svoga brata, ali vi ne možete kupiti Irsku za svoga djeda.

Gđa Smith: Kad kažem "da", to je samo da se nešto kaže.

Gospodin Smith: Dolje laštilo za cipele!

Svi: Bolje tamo nego tu!

- - - - - - - - - -
- - - - - - - - - -

'STOLICE'

- Kad ideš sve dalje, sve dublje i dublje toneš.

- Ja sam ti žena, sad sam ti ja i mama.

- Svijet još samo tebe čeka.

- Ljudi dok govore otkrivaju ideje, riječi, napokon i sami sebe u svojim riječima, pa i grad, vrt, možda se može opet sve pronaći i više nećemo biti siročad.

- Svi su zapravo znanstvenici ili vlasnici.

- Pustio sam majku da umre u grabi.

- Znam, znam da sinovi uvijek ostavljaju majku i uglavnom zatuku oca... Takav je život... ali mene to peče... druge ne...

- Nemam sto ruku, nisam krava.

- Pokušajmo čovjeku bar spasiti obraz. Dostojanstvo mu je samo naličje.

- Ličnost i osoba su jedna te ista osoba.

- Ja nisam svoj. Ja sam netko drugi. Netko u nekome.

- Koji put se probudim u potpunoj tišini. Vidim cijeli svod. Ništa ne fali. Ipak, treba biti oprezan. Odjednom može nestati. Ishlapi kroz neke rupe.

- Htio ja prijeći Pirineje, više nije bilo ni Pirineja.

- Od nas će ostati trag, jer smo mi ljudska čeljad, nismo gradovi. Bar će neka ulica dobiti ime po nama!

- - - - - - - - -
- - - - - - - - -

'INSTRUKCIJA'

Profesor: Vi sigurno znate brojati? Do koliko znate brojati?
Učenica: Znam brojati... do neizmjernog
Profesor: To je nemoguće, gospođice.
Učenica: Pa recimo onda do šesnaest.
Profesor: Sasvim dovoljno. Treba se znati zaustaviti.

Profesor: Vi ste neprestano skloni zbrajanju. Ali treba i oduzimati. Ne možete samo sjedinjavati brojeve. Treba ih i razjediniti. Takav je život. Takva je filozofija. Takva je znanost, u tome je progres, civilizacija.

Profesor: Dakle, imate deset prstiju. Koliko biste ih imali kad biste ih imali pet?
Učenica: Deset, gospodine.

Profesor: Ono po čemu se jezici razlikuju, kažem, jest njihova nevjerojatna sličnost zbog koje ih jedva možemo razlikovati jedan od drugoga.

Profesor: Past će samo riječi pretrpane značenjem, opterećene vlastitim smislom, jer one uvijek klonu, skrhaju se. . .

Profesor: U pukovniji sam imao druga, plemića, koji je imao prilično ozbiljnu manu u izgovoru: nije mogao izgovoriti glas v. Umjesto v govorio je v. . . Jedino je imao sreću što je, s pomoću šešira, tako dobro znao prikriti svoju manu, da je nitko ne bi ni primjetio.

Profesor: Za riječ Italija imamo u francuskome riječ Francuska, što je doslovan prijevod.

Profesor: Izlažemo se opasnosti da nas uhvate... ipak je to četrdeset ljesova... Možete zamisliti... Ljudi će se čuditi... Što ako nas upitaju što je u njima?
Služavka: Ama nemojte se toliko brinuti. Reći ćemo da su prazni. A ljudi ionako neće ništa pitati, jer su se privikli.

- - - - - - - - - -
- - - - - - - - - -

'JACQUES ILI POKORNOST'

- O, riječi, koliko je zala u vaše ime počinjeno!

- Svaki zakon počinje da radi samom sebi o glavi od onog časa kad ga nitko više ne brani.

- Moraš vjerovati svom sinu. On nije samo tvoj sin; on je tvoj sinonim!

- Sin moga sina je i moj sin... moj sin je istovremeno i tvoj sin. Drugi sinovi ne postoje.

- Sve u svemu, ne brinite; budite lojalni i sve će teći kao po loju!

- Sad imaš, i protiv svoje volje, izabranicu srca svog!

- Istina ima samo dva lica, ali njena treća strana još je ponajbolja!

- Istina, ionako, mora na kraju pobjediti.

- Razmišljate, a? I ja to ponekad volim. Ali samo kad sam pred ogledalom.

- Kad sam se rodio, imao sam oko četrnaest godina. Zbog toga sam, lakše i brže od drugih, pronicao u suštinu stvari.

- Lagali su me. Zatim minuše mnoga stoljeća! a što se ljudi tiče: u ustima im je bila riječ dobrota, a među zubima krvav nož. . .

- - - - - - - - - -
- - - - - - - - - -

'KRALJ UMIRE'

Margareta: Nada, nada! Samo ta riječ im je na ustima a u oku suza. Kakvi su to ljudi!

Liječnik: Grmi, ali grmljavina se ne čuje, jer je nijema.

Kralj: Umrijet ću... Kasnije. Kad budem htio, kad budem imao vremena, kad se odlučim.

Liječnik: U tri dana izgubili ste dobivene bitke. Izgubljene ste ponovo izgubili.

Kralj: Kraljevi bi morali biti besmrtni.
Margareta: Oni su provizorno besmrtni.

Liječnik: Jedan dobro ispunjen sat vrijedi više nego stoljeća i stoljeća zaborava i nehaja.

Margareta: On misli da je prvi koji umire.
Marija: Svatko umire prvi.

Marija: Postojati je samo riječ, umrijeti je riječ, to su formule, predodžbe. Ako to shvatiš, ništa te više neće moći načeti... Nemogućnost da se odgovori upravo je odgovor, to je upravo tvoje biće koje lomi okove.

Kralj: Neka svi umru samo da ja vječno živim, makar sam u bezgraničnoj pustinji. Lako za samoću. Snaći ću se... Neka sve umre kad moja smrt ne može ispuniti svjetove!

Kralj: Vi samoubojice, pokažite mi što treba učiniti da život postane odvratan, da se čovjek umori. Koju drogu treba za to uzeti?

Kralj: Moja smrt je bezbrojna. Toliki svemiri gasnu u meni.

Julija: On samo želi postojati, to je sve što zna.
Marija: Kad je uvijek postojao.

Kralj: Čovjek ne može loše živjeti. To je kontradikcija.

Liječnik: Ne možemo očekivati uzornu smrt, ali bit će uglavnom pristojna. Umrijet će od smrti a ne od straha.

Kralj: Hvata me vrtoglavica kad se nagnem nad svoje ponore.

Marija: Više nemamo granica. Od susjednih zemalja nas dijeli jama koja sve više raste.
Margareta: Sad smo još samo površina. Uskoro ćemo biti samo ponor.

Liječnik: Biblioteke uvijek planu.

Stražar: Njegovo veličanstvo je službeno slijepo.
Margareta: Gleda u sebe. Bolje će vidjeti.

Kralj: Jesam li ja u svim zrcalima ili sam ja zrcalo svega?

Margareta: Zrno soli koje se rastopi u vodi ne nestaje, od njega je voda slana.

Margareta: Vuče, da nisi više postojao!