Vitezovi
Beše jedna kuća, puna starica. Starice se po ceo dan vrzmale po kući i ubijale muve fišecima. U toj kući beše svega trideset šest starica. Najratobornija medju njima, po prezimenu Jufleva komandovala je drugim staricama. Neposlušne starice je štipala za ramena ili im podmetala nogu, i one su padale i razbijale svoje noseve. Starica Zvjakina, koju je Jufleva kaznila, pala je tako nesrećno da je slomila obe svoje vilice. Morali su da zovu doktora. On dodje, obuče mantil i, pregledavši Zvjakinu reče da je odveć stara da se računa kako bi se vilica mogla ispraviti. Zatim doktor zamoli da mu daju mali čekić, dleto i konopac. Starice su se dugo baktale po kuće i, ne znajući kako izgledaju klešta i dleto, donosile doktoru sve što im se učinilo nalik na alat. Doktor se dugo ljutio, ali, najzad pošto dobi tražene predmete, zamoli da se sve udalje. Gorući od znatiželje, starice izadjoše vrlo nezadovoljne. Kad sa psovkama i roptanjem starice poispadaše iz sobe, doktor za njima zatvori vrata i pridje Zvjakinoj. "Pa" - reče doktor i, uhvativši Zvjakinu, čvrsto je veza kanapom. Zatim doktor, ne obraćajući pažnju na glasnu pisku jako udari čekićem. Zvjakina zaurla roptavim basom. Smrskavši dletom obe vilice Zvjakine, doktor dohvati klešta i, uhvativši njima vilice Zvjakine, izvadi ih. Zvjakina je zavijala, vrištala i krkljala, krvareći. A doktor baci na pod klešta i izvadjenje vilice Zvjakine, svuče mantil, obrisa o njega svoje ruke i, prišavši vratima, otvori ih. Starice s cikom uleteše u sobu i razrogačenim očima se zagledaše - ko u Zvjakinu, ko u okrvavljene delove koji su ležali na podu. Doktor se promuva medju starice i ode. Starice se baciše ka Zvjakinoj. Zvjakina se umirila i, izgleda počela da umire. Jufleva je stajala odmah pored, gledala Zvjakinu i grickala semenke. Starica Bješečkina reče: "Evo, Juflova, ovako ćemo se jednom i nas dve upokojiti." Jufleva mlatnu Bješečkinu, ali ova na vreme odskoči u stranu.
- Hajdemo, starice! - reče Bješečkina - Šta ćemo mi ovde? Neka se JUfleva bavi Zvjakinom, a mi hajdemo da hvatamo muve.
I starice odoše iz sobe.
Jufleva je, nastavljajući da ljušti semenke, stajala posred sobe i gledala Zvjakinu. Zvjakina je zamrla i ležala nepomično. Možda je i umrla.
Ali na ovome autor završava pripovedanje, jer ne može da pronadje svoju mastionicu.