Artur Rembo

[Domaci I.]

Artur Rembo, Noć u paklu


Progutao sam ogroman gutljaj otrova. – Triput hvaljen budi savete koji si mi sinuo! – Utroba mi gori. Žestina otrova uvrće mi udove, izobličuje me, satire me. Umirem od žeđi, gušim se, ne mogu da vičem. To je pakao, večne muke! Vidite oganj kako se razbuktava! Gorim baš valjano. Šta čekaš đavole!
 
Bio sam naslutio preobraćenje u dobro i u sreću, spasenje. Mogu li opisati tu viziju kad vazduh pakla ne trpi himne! Bili su to milioni dražesnih stvorenja, jedan umilni duhovni koncert, snaga i mir, plemenita častoljublja, i ko zna šta još?
 
Plemenita častoljublja!

I to je još uvek život! – Ako je prokletstvo večno! čovek koji želi da se osakati i te kako je proklet, zar ne? Ja verujem da sam u paklu, dakle u njemu i jesam. To je ostvarivanje veronauke. Ja sam rob svoga krštenja. Roditelji, vi ste prouzrokovali moju nesreću a prouzrokovali ste i svoju. Jadno nevinašce! – Pakao ne može napasti bezbožnike. – To je još uvek život. Kasnije će slasti prokletstva biti još dublje. Dajte mi zločina, brzo, nek padnem u ništavilo, na osnovu ljudskog zakona.
 
Ćuti, no ćuti!... Sramotno je to prigovaranje ovde: Sotona koji veli da je vatra gadna, da je moj gnev strahovit i glup. – Dosta!... Dosta je bilo zabluda koje su mi prišapnute, čarolija, lažnih mirisa, detinjih svirki. – S obzirom da posedujem istinu, da vidim pravdu: moje rasuđivanje je zdravo i odlučno, spreman sam za savršenstvo... Oholost. – Na glavi mi se koža isušuje. Milost! Gospode, plašim se. Žedan sam, tako žedan! Ah, detinjstvo, trava, kiša, jezero sa stenama, mesečina kad je na zvoniku izbijalo dvanaest... đavo je na zvoniku u to doba. Marijo! Sveta Device!... – Užas moje gluposti.

A nisu li to, tamo dole, časne duše koje mi žele dobro... Dođite... Imam neko jastuče na ustima, one me ne čuju, to su utvare. A onda, niko nikada ne misli na drugog. Nek ne prilaze. Ja mirišem na lomaču, to je sigurno.
 
Halucinacije su bezbrojne. To je upravo ono što sam uvek imao: ne verujem više u istoriju, zaboravljam načela. O tome ću da ćutim: pesnici i vidovnjaci mogli bi biti ljubomorni. Ja sam hiljadu puta najbogatiji, budimo škrti kao more.
 
Ah, gle, časovnik života malopre se zaustavio. Nisam više na ovom svetu. – Teologija je ozbiljna, pakao je zacelo dole – a nebo gore. – Ushićenje, košmar, san u ognjenom gnezdu.

Koliko zluradosti u pažnji na poljima... Sotona, Ferdinand, trči sa divljim semenjem... Isus hoda po purpurnim kupinama, ne savijajući ih... Isus je hodao po uzburkanim vodama. Fenjer nam ga je pokazao kako stoji, beo i sa smeđim pletenicama, na boku jednog smaragdnog vala...

Ja ću skinuti veo sa svih tajni: sa verskih ili prirodnih tajni, sa smrti, rođenja, budućnosti, prošlosti, kosmogonije, ništavila. Ja sam majstor u fantazmagorijama.
 
Slušajte!

Ja posedujem sve darovitosti! – Ovde nema nikoga i ima nekoga: ne bih hteo da rasipam svoje blago. – Hoće li neko crnačke pesme, plesove hurija? Hoće li neko da nestanem, da uronim u potragu za prstenom? Hoće li? Praviću zlato, lekove.

Pouzdajte se dakle u mene, vera pruža olakšanje, vodi, leči. Dođite svi, - čak i dečica, - da vas utešim, da raspemo za vas njeno srce, - divno srce! Siromasi, radnici! Ja ne tražim molitve; dovoljno mi je vaše poverenje da budem srećan.

- I mislimo na mene. Zbog ovoga ne žalim mnogo za svetom. Imam sreće da više ne patim. Moj život je bio samo niz slatkih ludorija, to je za žaljenje.
 
Briga me! Nakreveljimo se na sve moguće načine. Sasvim sigurno, mi smo izvan sveta. Nema više nikakvog zvuka. Moje čulo dodira je nestalo. Ah, moj zamak, moja Saksonija, moj vrbak! Večeri, jutra, noći, dani... Jesam li svega sit!

Morao bih da imam svoj pakao za gnev, svoj pakao za oholost, - i pakao milovanja; jedan hor paklova.

Mrtav sam umoran. To je grob, odlazim crvima, o stravo nad stravama! Sotono, lakrdijašu, ti hoćeš da me rastopiš svojim čarima. Zahtevam. Zahtevam! Udarac vilama, ognjenu kap.

Ah, vratiti se u život! Prostreliti očima naše nakaznosti. I taj otrov, taj hiljadu puta prokleti poljubac! Moja slabost, okrutost sveta! Bože moj, milost, sakrij me, držim se odveć loše! – Sakriven sam i nisam.

To je oganj koji suklja sa svojim prokletnikom.


Prevela Vesna Cakeljić

[Admini...]

Relevantan rad o Rembou, objavljen na Klubu studenata filozofije:

- Iv Bonfoa, Rembo njim samim.

[maelstrom]

Jako dobar prijevod "Pijanog Broda", prijevod Vladimira Gerića:

PIJANI BROD

Kad iz mirnih Rijeka zaplovih po svijetu,
Snosio već nisam kormilara volju:
Indijanci su ih uzeli na metu,
Pobivši ih gole na šarenom kolju.

Tako sam od britskog pamuka, mornara
I flamanskog žita oslobođen bio;
Kada presta graja mojih kormilara,
Poniješe me Rijeke kuda god sam htio.

U mahnitom pljusku oseke i plime,
Neviniji još, no dječji mozak, gore
Lomove i kaos podnijeh prošle zime
No rti što sežu daleko u more.

Pomorski moj nagon kršten bje u buri
Kad sam deset noći plutao na valu
- Što se vječno valja i za plijenom juri –
Bez čežnje za glupim očima na žalu.

Slađi nego djeci na kiselo voće,
Čamovu mi ljusku zelen talas probi,
Ispra bljuvotine, vino, nečistoće,
Kormilo i sidro razasu i zdrobi.

I od tog se časa kupam u poemi
Mora, protkan mliječnim sjajem vasione,
Zelen azur srčem, u kom gdjekad nijemi
Davljenik, zanesen, zamišljeno tone.

Gdje, kad iznenada sedefna modrina
Zore zadrhti od ružičastih šara,
Snažnije od vaše lire i od vina
Vrije gorki kvasac ljubavnoga žara!

Sad znam munju, trombu koja nebu liže,
Vrtloge i struje, večer i svanuće,
Što se ko golublje jato plaho diže –
Katkad vidjeh ono što se želi vruće.

Vidjeh sunce puno pjega čija vatra
Neznan užas budi, i gdje iz daljina
Vjetar, kao glumce antičkog teatra,
Valja vale, spori drhtaj žaluzina.

Snivah noć zelenu, punu snježna sjaja,
Zvjezdanim cjelovom kad se s mora slijeva,
Nečuvenog soka kruženja bez kraja,
Plav i žuti drhtaj fosfora što pjeva.

Slijedio sam vale, poput krda zloga
Kako o hrid biju i po više dana,
Bez pomisli da bi Marijanska noga
Ukrotila bijesnu njušku oceana.

Viđao sam, znajte, čudesne Floride
Gdje u oči tigra s ljudskom puti pada
Odsjev cvijeća, duga što se nebom vide
Napete ko uzde iznad sinjeg stada.

Ogromne sam bare gledao gdje gnjije
Levijatan usred vrše što ga sputa,
Vir gdje vrelom strujom u bonacu rije
I daljine što ih sivi ponor guta.

Led, srebrno sunce, sedefaste vale,
Žarki svod i brodski trup sred smeđe struje,
Gdje ko grane crna mirisa već pale,
Pune nametnika, orijaške guje.

Poželjeh pokazati djeci sva ta čuda,
Pjevajuće ribe, zlataste orade.
Morske pjene cvat bje kruna moga truda,
A snažni mi vjetar katkad krila dade.

Al ponekad, shrvan skitnjom na svom putu,
Razdragan sam slušo more kako ječi,
Vješajući na me pjenu crno-žutu;
Katkad bijah nalik ženi koja kleči,

Lutajućoj hridi što na sebi njiše
Modrookih ptica nečist, žagor glasan;
I dok lutah, preko užadi sve tiše
Klizali su vali davljenike na san.

Al ja, izgubljeni brod što s kosom kiše
U eter bez ptica s uraganom ode,
Te Hanzine lađe, ni Monitor više
Neće mu izvući pijan trup iz vode,

Slobodan, tek s trhom ljubičasta dima,
Ja, što provom param rumen zid visina,
Nosim omiljena jela pjesnicima
Od sunčevih trava i azurnih slina,

Koji hitam, posut iskrama planktona,
Luda daska s pratnjom hipokampa tamnih,
Dok pod maljem Srpnja pada poput zvona
Tamno-modro nebo u vir voda plamnih,

Koji drhtim, čuvši jecaj iz daljina
Behemot i gusti Maelstrom kad se pare,
Ja, vječiti tkalac beskrajnih modrina,
Sad evropske žalim lukobrane stare.

Vidjeh nebo kada zvijezdama se pali,
Bunovno, veslaču pristupno i drago:
Zar te ova noć snom izgnanstva zali
Jato ptica zlatnih, o buduća Snago?

Ali znam da odveć plačem. Svi već znadu
Gorka sunca, grozne lune, bolne zore.
Trpka ljubav pijanim mrtvilom me nadu.
O da kilj mi prsne, da me poždere more!

Kad za evropskom me vodom želje snađu –
Vidim crnu lokvu pred mirisno veče,
Kad čučnuvši kraj nje, tužno dijete lađu,
Krhku kao leptir, pušta neka kreće.

Vali, otkada vaša nemoć me ne satre,
Ja ne mogu tragom dereglija poći,
Prolaziti slavom zastava i vatre,
Niti podnijeti mirnih luka strašne oči.

[milos]

Zlo

Dok zvizde crveni ispljuvci karteca
Kroz modrinu neba, dok citave cete,
Skarletne, zelene, kosi ratna seca,
Kraj Kralja cijih su rugalica mete,

Dok strasna ludila bezbroj ljudi melju,
Cineci brda sto dime se... O leto!
O jadni mrtvi, u travi, u veselju
Prirode koja vas jednom stvori sveto!

Postoji bog sto se smeje sa oltara
U cvecu, tamjanu, kalezu od zlata,
kog hosane njisu pa ga dremez hvata,

A bude ga majke koje bol obara,
Kad mu, u suzama i pod crnim salom,
Krupan gros pruzaju u svom rupcu malom.

[milos]

Predosjecaj

U plav ljetnji suton, krenucu na staze,
Hocu, bockan zitom, da kroz nisku travu,
U njenoj svjezini, moje noge gaze
I da vjetar kupa moju golu glavu.

Bez misli, bez rijeci, pozvan od daljina,
S dusom, od ljubavi silne opijenom,
Na put cu poci, poput ciganina,
Kroz Prirodu - sretan kao s nekom zenom.

[milos]

Sedmogodisnji pesnici

I Majka, sklopivsi svesku zadataka,
Gordo bi otisla, ne videc decaka,
Cije krupno celo i oci mu plave
Kazu da mu dusu sva gadenja dave.

Citav dan je bio razuman i vesto
Pokoran, a ipak, bockase ga nesto,
Dvolicnost je htela malo da izviri.
U mraku hodnika, gde se memla siri,

Voleo je da se isplazi, podboci,
Dok mu iskre teku pred sklopljene oci.
Jedna vrata behu u mrak otvorena:
On, na stepenistu, jeco bi zbog sena

U zatonu dana sto visi sa krova.
Leti bi ga, slabog, tupog, ceznja nova
Odvela u nuznik, gde svezina piri,
Da, zamisljen, miran, nozdrve rasiri.

Kada bi u basti sto je mirisala,
Iza kuce, zimi, mesecina sjala,
On bi ispod zidnog laporastog stenja
Pred stisnute oci zvao prividenja,

Sluso kako gmize sugavo rastinje,
Igro se, sazaljiv, s decom sirotinje,
Koja, bolesljiva, bezbojnih ociju,
Mrsave i blatne prste svoje kriju

U dronjke sto sire vonj na srackalicu
- I zbore s ljupkoscu kretena na licu!
Kada bi, zatecen u tom sazaljenju,
Uplasio majku, u iznenadenju

Njenom on hvatase neznosti najdraze.
A ona imase plav pogled - sto laze!
Sa sedam godina piso je romane
O pustinji punoj slobode neznane,

O sumi, o suncu, obali, ravnici.
Crven, otkrio bi u novinskoj slici
Smejanje Spanolke ili Italijanke.
Kad bi, odevenu poput Indijanke,

- U osmoj godini - zustru, crnooku
Kcer komsije sreo, ona bi u skoku
Na leda mu pala, tresuc pletenicu;
On joj je u cosku grizao zadnjicu,

Jer gacice nije nikada obukla.
A kad bi ga sakom i petom istukla,
U sobi je diso miris koze njene.
Bojao se nedelje, zimske, natustene,

Kada je, zalizan, morao da hita
Za sto za kojim ce Bibliju da cita;
Nocu bi sanjao sve to, da izludi.
Bog mu drag ne bese, nego crni ljudi

Sto u sumrak s posla u predgrada stizu,
Kada dobosare sto galamu dizu
Iz gomile prate smejanje i graja.
- Sanjo je livade s talasima sjaja,

I zdrave mirise, i rast zlatnih malja,
I sve sto uzlece, sto se mice, valja!
A sto je sladio svoje tajne drage,
Kad bi u smracenom kutku, punom vlage,

Sakriven u sobu plavu i golemu,
Citao svoj roman, mislio o njemu,
Punom mokrih suma, neba sto se zuti,
Zvezdanih stabala sa cvecem od puti,

Bunila, padova, poraza i sloma!
- Dok buka iz grada razbija mir doma,
i dok on, lezeci na carsavu belom
Predoseca jedro svojom dusom celom!

[maelstrom]

SPAVAČ U DOLINI

Kroz kotlinu ludo rječina žubori
Vješajuć na zelen srebrnaste trake.
Užareno sunce već zori na gori,
A u malom dolu ljeskaju se zrake.

Leži mladi ratnik sred kuštravih trava,
Oko gole noge glazba vlati šušti.
Otvorenih usta, blijed, ispružen spava.
Po njegovu logu svjetlost neba pljušti.

Spava. Obris nogu perunika skriva.
Ko bolesno čedo tu nasmiješen sniva.
O, zagrij ga, zemljo, tako mu je zima!

Ćuh nosnice zalud draška mirisima,
On ukočen leži s rukom na grudima,
Gdje dvije rujne rane s desne strane ima.