Tu nema pomoci (Maelstrom)

[maelstrom]

Traži tropiju kojoj pripadam. Ispričat ću za tu priliku nešto malo o sebi.

Kad sam bio mali, a to je bilo jako davno. Bilo je toliko davno da sam si u 2. ili 3. razredu osnovne upravo tim sjećanjima predočavao 'davno'. To je bilo prije vrtića, a rat je još bio mlad. Kraj mene je živio (i još živi) čovjek koji me je kroz djetinjstvo zvao Damirko, a on je tada u svoju kuću primio neke bosanske izbjeglice. Oni su imali djecu otprilike mojih godina i ja sam se s njima običavao igrati. Zvali su se Denis i Marko. Denis je imao facu kao čokolino*. Ta me je sinestezija toliko zabrinula da sam odlučio uopće ne govoriti o tom doživljaju Denisove face, što zbog vjerojatne uvredljivosti, što zbog straha od javne objave svoje mentalne rastrojenosti. I tako nisam nikom govorio da Denis ima facu kao čokolino. Ali jednog dana igram se ja s Denisom i Markom ispred kuće od dotičnog koji me zvao Damirko, a njegov sin, tada mlađi tinejdžer, posve neočekivano uputi Denisu stihove jedne svoje novoosmišljene rugalice:
Denis Bosanac
faca ti je ka čokolino.
Taj trenutak bio je jedan od presudnih u mom životu. Dvoje ljudi, neovisno jedan o drugomu, došli su do iste asocijativne percepcije Denisove face. Da je ona kao čokolino. Što je to moglo značiti? Neko sam se vrijeme direktno bavio tim problemom, ali sam se toga, zbog rastućeg lošeg raspoloženja, odlučio okaniti. Onda sam pošao od zdrave logike da, ako jedan brat ima facu kao nešto, tada i drugi mora imati facu kao nešto. Dugo sam gledao u lice mlađeg brata mu Marka, ali nisam odmah nalazio šokantnu sličnost bilo s čime, a kamoli s nekim Podravkinim artiklom. Na kraju sam se zadovoljio s time da mu je faca malo kao jaje, i to jaje na oko. Malo jest podsjećala na jaje na oko, ali ne toliko udarno kao faca njegova brata na čokolino. Potvrdu teze o ovoj drugoj faci nisam nikad dobio, a to sam pripisao trudu koji sam uložio u njezinu identifikaciju. Osjećao sam se ponosno jer sam možda jedini bio svjestan toga da Marko ima facu malo kao jaje.


* Podravkin proizvod. Prhke čokoladne pahuljice koje pomiješane s toplim mlijekom daju čokoladnu kašu. Omiljen među bebama.

[Baba_Yaga]

Omiljen među bebama.

Bojim se da se bebe s ovim ne bi slozile.

[maelstrom]

Uzmi to u obzir dok mi budeš imenovala tropiju.

[Domaci Zdajnik]

Ha-ha! Sjajna priča! (Izbegavam upotrebit ono "genijalna".) No!

* Podravkin proizvod. Prhke čokoladne pahuljice koje pomiješane s toplim mlijekom daju čokoladnu kašu. Omiljen među bebama.

Odgovorit ću ozbiljnije drugom prilikom. Ovom samo da javim kako upravo imadoh za večeru takvu stvar. No, mlijeko je bilo hladno, i uzalud sam čekao skoro sat vremena da se pahulje raspadnu. Međutim, kad je mlijeko vruće, sjajnog je ukusa. Kad nađem para kupim pa si spremim kašu.

Bojim se da se bebe s ovim ne bi slozile.

Beba kakva sam ja bio ne bi se složila s vama, Babo!

[Lvzifer]

hmm... Treumatotropija?

[Truman]

Pa maelstrompija, najprostije...

[maelstrom]

Ništa, ništa, ništa; ne osjećam instinktivnu privlačnost prema nijednoj od navedenih dijagnoza. Možda ako ispričam priču o psu koji je spoznao svijet. . .

[Lvzifer]

Ništa, ništa, ništa; ne osjećam instinktivnu privlačnost prema nijednoj od navedenih dijagnoza. Možda ako ispričam priču o psu koji je spoznao svijet. . .

Posto ti je tropija onako... nedijagnostickarsa, dodacu ti ovde pricu o Malom zelenom prasetu i gluvom decaku iz kine koji nije mogao da cuje.

[maelstrom]

Mislim da ću ovu priči nazvati 'Tijesnim putovima Reksa'... Bio pas, a to je bilo dok smo još maštali da u našem susjedstvu ima seksaonica, i uz samu cestu u jednom prostranom se dvorištu nalazio. Ipak, bio je na lancu. A njemački je to ovčar bio, suhonjaviji no ostali, sa madežom na desnoj strani ispod njuške. Pošto je bio njemački ovčar vjerojatno se zvao Reks, no nisam siguran. Osim tog madeža koji mu je davao nijansu profinjenosti, podsjećao je svojom pojavom na narkomana. Agresivno je lajao po čitav dan na svaki auto koji bi projurio kraj njegove kapije, a mnogo je auta prolazilo. Lajao je i na svakog čovjeka - Reks je promuklo lajao na sve.
A onda je stao. Tek su mu se šape pomaljale iz kućice i tako godinama. Nikada nije Reks izlazio, mislilo se da je bolestan. Već smo znali da nema takve stvari kao što je seksaonica i da bordeli postoje u velikim gradovima, već smo maštali o velgradima u koje ćemo jednom pobjeći, a neki su od nas ljubili djevojke. Reksovo dvorište zjapilo je prazno na svakom putu od kuće do škole, dvije su koštunjave šape iz kućice uznemirujuće mirno provirivale. Bio je sunčan dan, jedan od onih kojih se i ovako i onako sjećamo, makar ostali neobilježeni bilo kakvim događanjem. Bio je sunčan dan i Reks je sjedio ispred kapije, mirno i dostojanstveno promatrajući aute i prolaznike.
Neka su ga djeca pokušala uznemiriti, vikali su na njega, rugali mu se, dražili ga štapom, ali on je sjedio mirno pred svojom kućicom sa svojim madežom pod njuškom koji mu je duboko, poput trećeg oka, obuzimao svo postojanje. Bio je sunčan dan, a ja se sjećam Reksa i dubine njegova pogleda što se cakli pod nebom bez oblaka. Nije se izgledom Reks mnogo promijenio, ali nije više podsjećao na narkomana; sada je bio asketa, mudrac s istoka koji je bos i u mislima preko najviših vrhova pregazio sve planine ovoga svijeta. Reks nije više zalajao.
Danas je oblačan dan i prolazim putovima Reksa, a tamo tek trošna kućica sjeća na psa koji je odlučio da neće više lajati. Jedna pseća odluka traje godinama, ali put do nje put je preko čitave stvarnosti svijeta, kroza sve klance koje čovjek tako lako preskače jašući na svojoj distanci oblaka. Danas je oblačan dan, a ja se sjećam Reksa pod podnevnim suncem kako mirno, sa odsjajem u očima, promatra radoznalo daljinu svake stvari; svakog automobila i čovjeka, dubinu svijeta kojem je naučio pripadati. Što se sa njim zbilo dok je ležao u kućici, ne znam, no znam da sam i sam poljubio mnogo djevojaka, izmaštao stotinu pustinja i velegrada, odbacio tisuću zabluda, ali se u ovom oblačnom danu još usuđujem lajati na sve što kraj mene bez obzira projuri.

[maelstrom]

I

Jednog sam dana u vrtiću bio zaljubljen u jednu posve osobitu djevojčicu. Uvijek sam bio zaljubljen u Dubravku s kojom sam se naučio herojskim maštarijama, ili u Maju čije su oči reflektirale jako malo svjetlosti, ali taj sam dan bio zaljubljen u posve drugu djevojčicu. Ne znam što se točno dogodilo, je li to bilo zbog nje ili zbog mene, ali toga su se dana njezine crte lica nastavljale u beskonačnost, toga sam dana u nju bio zaljubljen. To je bila posve obična djevojčica, visoka, tiha, kratke kose, mirnog i pomalo indijanskog lica, ali ružnog, priprostog osmjeha. Do tada bih samo pogledom preko nje preletio, nikada misli ne bih zadržao, znavši samo da se zove Ivana i da je nekako marginalna. Toga sam dana u nju bio zaljubljen i bio sam zaljubljen najviše na svijetu, prvi put se zbog ljubavi golim rukama htjedoh rastrgati. Onda je došla po mene mama i morao sam ići. Pogledom sam potražio Ivanu, ali tada mi se učinilo da više nije toliko lijepa. Popodne sam opet maštao o Dubravki i sve je bilo kao prije. Sutradan sam se pitao što sam to zaboga jučer vidio u Ivani, ali i bez toga ona je do danas ostala moja najveća ljubav na svijetu.

II

Ta se djevojčica stalno družila s jednom drugom Ivanom za koju sam imao dojam da je konstantno slinava i izuzetno masne, slabo počešljane kose. Vjerojatno zato što je i bilo tako. Imala je ona kosu tamnu kao ugljen i kristalno plave oči, gotovo bijele, a upravo su me one na njoj plašile. Tada sam mrzio ljude s plavim očima, pogotovo djevojčice. Izgledali su tako hladno, a pogledima su kroz mene prodirali poput čudovišta. Podsjećali su me na svoj odraz u ogledalu. Ta je Ivana bila upravo takva, a kada je bio pregled za uši u vrtiću, ona ih je prva imala. Uvijek je bila odjevena dječački, u isti zeleni komplet. Sjećam se, jednog sam dana otišao na wc, ušao u jednu od kabina, a ona je bila tamo, spuštenih hlača. Imala je muške organe. Izašao sam i pravio da se ništa nije dogodilo, ona se također pravila. Kasnije sam ju s vremena na vrijeme viđao kroz osnovnu školu, bila je druga smjena. I tamo je ostala masna i neuredna, sad i bubuljučava, ali je divljinom svojih očiju kriomice postajala neodoljivo privlačnom.

III

Želio sam biti podvodni detektiv. "Podvodni dektektiv", zapravo, da se citiram. Pitali smo jedni druge tko želi što biti, a ja sam želio biti "podvodni dektektiv". To je izazvalo prolom šaputanja i on mi se učinio intenzivnijim od bujice ismijavanja izvjesne djevojčice koja je izjavila kako želi postati princeza. Sjećam se, u svezi s njom, neopisivo samozadovoljnog osjećanja kojeg ću poslje prepoznati kao cinizam. Bio sam ciničan, prvo prema onima koji su vjerovali u djeda Mraza, zatim prema onima koji su vjerovali u Boga, a na posljetku i bez osobitog razloga. Znao sam da me čeka mjesto pod vodom gdje ću, među plavom i čudesnim srebrnastim ribama, rješavati sve velike slučajeve svijeta.

[Truman]

Ocigledno da na ovom forumu nisi "in" ako nemas neku svoju tropiju. Izgleda da rizikujem da ne budem "cool" tako sto necu imatu sopstvenu temu sa specificnim nazivom koji ce asocirati na neku moju iscasenost. Mada, maelstrom nisu ti lose price...

[maelstrom]

Bolje ti je budi "out", tamo je neizmjerje s onu stranu ograde.

[Truman]

Bolje ti je budi "out", tamo je neizmjerje s onu stranu ograde.

Sorry, ali stvarno ne znam sta ovo znaci Ajd' malo pojasni...

[maelstrom]

G. Truman, neizmjerje kao podučje neizmjernog. Pokusujem, tj. pokušavam pokusovati, s neologizmima. Sve to spada u n-tropiju.

[maelstrom]

IV

I nikad nismo imali glave na čovječuljcima s lego-kockica, pa se netko dosjetio igrati se da su im crni tvornički kvadratići na vratovima glave. To je na čitavoj generaciji ostavilo trajne posljedice. Da ne spominjem kako sam začuđen bio kada sam saznao da su baba i dida mama i tata mame i tate. Svuda oko mene samo potvrde beskonačnosti, a svi govore kao da je nema.