Tractatus logico-philosophicus

[maelstrom]

Evo, prepričao sam Tractatus (za maturalnu radnju) uglavnom svojim riječima, iznio neke svoje stavove i zapažanja, pa neka me netko opomene ako negdje griješim ili doda nešto ako sam bilo što važno ispustio. . .

[maelstrom]

1. Svijet je sve što je slučaj

WITTGENSTEINOV SVIJET

Prvom tezom pripravlja Wittgenstein teritorij za svoje buduće misaono djelovanje, te omeđuje polje djelovanja logike definicijom svijeta. Na prvi pogled možemo se zapitati zašto je svijet baš "sve što je slučaj", a ne jednostavno "sve što jest"? No Wittgenstein dalje odgovara da je svijet "cjelokupnost činjenica, ne stvari" (1.1). Stvari su ono što jest, činjenice – ono što je slučaj. Nadalje tvrdi Wittgenstein da svijet nije neko apsolutno neraščlanjivo jedinstvo: on je kao cjelokupnost činjenica "određen činjenicama i time što su to sve činjenice" (1.11). Zatim omeđuje svijet logičkim prostorom, već naznačujući fundamentalnu tvrdnju da se izvan logike kao forme mišljenja ništa ne može misliti: "Činjenice u logičkom prostoru jesu svijet" (1.13). Logika je, dakle, forma svijeta. U okviru prve teze anticipira Wittgenstein i temelje svoga logičkog atomizma tvrdeći kako se "svijet raspada na činjenice" (1.2) koje su potpuno nezavisne: "Nešto može biti slučaj ili ne biti slučaj, a sve ostalo može ostati jednako" (1.21).


2. Ono što je slučaj, činjenica, jest postojanje stanja stvari.

SVIJET KAO CJELOKUPNOST VEZA STVARI

Ako je stanje stvari "veza predmeta (entiteta, stvari)" (2.01) postavlja se pitanje kako to da se svijet ipak u krajnjoj liniji ne sastoji od stvari? Wittgenstein odgovara da same stvari još ne čine svijet nego samo "supstanciju svijeta". Svijet nije kaos međusobno nezavisnih stvari, nego cjelokupnost veza stvari. Na to nadodaje da nijedan predmet ne možemo misliti "izvan mogućnosti njegove povezanosti s drugima" (2.0121), a "postojanost" i "čvrstoću" predmeta objašnjava stavom 2.0122: "Stvar je samostalna utoliko što može bivati u svim mogućim stanjima stvari, ali ova forma samostalnosti je forma povezanosti sa stanjem stvari, forma nesamostalnosti." Mogućnost bivanja u stanjima stvari za Wittgensteina je "forma predmeta". Forma znači "mogućnost strukture" (2.033), a predmeti ne čine svijet nego formu svijeta, oni su apsolutno jednostavni: "Predmeti čine supstanciju svijeta. Zato oni ne mogu biti složeni" (2.021). Njihova materijalna svojstva određuje konfiguracija predmeta, dok "konfiguracija predmeta čini stanje stvari" (2.0272). Iz ovih teza može se zaključiti da svijet nije skup međusobno nepovezanih stvari, već cjelokupnost unutrašnje struktuiranih stanja stvari.

NEZAVISNOST STANJA STVARI: ANTICIPACIJA LOGIČKOG ATOMIZMA

Tu Wittgenstein naglašava i da od postojanja ili nepostojanja jednog stanja stvari ne možemo zaključiti na postojanje ili nepostojanje nekog drugog stanja stvari (2.061, 2.062), što bi značilo da "atomska činjenica" nije ništa drugo nego jednostavna činjenica koja se ne može dalje raščlaniti na činjenice nego samo na predmete. To između ostalog za sobom povlači i proširenje kasnijeg određenja činjenice kao postojanja stanja stvari na njihovo nepostojanje. Tako se stanja stvari dijele na postojeća i nepostojeća, a činjenice na pozitivne i negativne.

SLIKA - VEZA IZMEĐU ČOVJEKA I SVIJETA

U okvirima ove teze razvio je dalje Wittgenstein svoju definiciju svijeta, ali uveo i novi pojam – sliku. Ona postaje temeljnijim problemom "Traktata" jer Wittgensteina od samog svijeta ipak više zanima mogućnost njegova odslikavanja. Sliku on suprotstavlja činjenici kao nešto što činjenicu odslikava (predstavlja, prikazuje): "Mi pravimo sebi slike činjenica" (2.1). S druge strane, slika nije samo nešto što činjenicu predstavlja: "Slika je činjenica" (2.141), ona je jedna posebna vrsta činjenice. "Da bi bila slika, činjenica mora imati nešto zajedničko s odslikanim" (2.16), a to je njezina "forma odslikavanja". Forma odslikavanja je ono zajedničko slici i stvarnosti, ona se ne može defnirati niti se o njoj može govoriti. Međusobni odnos elemenata slike čini strukturu slike, a mogućnost te strukture njezinu formu odslikavanja.  Kasnije ustvrđuje Wittgenstein da svaka slika mora imati sa stvarnošću zajedničku "logičku formu" (2.18), prema čemu izlazi da je logička forma karakteristika svake slike, da je svaka slika također i logička slika. Tu je opet naznačeno da se izvan zakonitosti logike ništa ne može misliti. Svaka slika također ima i smisao, a to je ono što ona prikazuje. U slaganju i neslaganju njezina smisla sa stvarnošću sastoji se njezina istinitost ili lažnost (2.221 i 2.222). Tu postavlja Wittgenstein i temelje svom logičkom empirizmu kad kaže da "nema a priori, istinite slike", da se istinitost ili lažnost slike može otkriti samo ako sliku usporedimo sa stvarnošću, nikako iz same slike (2.221-2.223).


3. Logička slika činjenica je misao

SVAKA MISAO JE SMISAONA

Shodno prvoj tezi, ako je svijet cjelokupnost činjenica, problem njegova misaono-jezičnog odslikvanja svodi se na problem misaono-jezičnog odslikavanja činjenica. Teza se temelji na zaključku iz druge teze (2.18) u kojem Wittgenstein implicira da nema slike koja ne bi imala logičku formu tj. da nema svijeta izvan logičkih zakonitosti. Tako on tvrdi da je sve zamišljivo smisaono, jer s-misao dolazi s mišlju, i kao takvo također moguće (3.02) upravo zato što se misliti može samo logično (3.03), a o "nelogičnom svijetu ne bi se moglo reći kako bi izgledao" (3.031).

STAV KAO IZRAZ MISLI

Ovdje se javlja još jedan od za "Traktat" ključnih pojmova, pojam stava: "U stavu misao se izražava čulno opažljivo" (3.1). Njegove su bitne karakteristike da opisuje svijet i da može biti istinit i lažan. Upitne ili usklične rečenice, dakle, nisu stavovi, ali prema Wittgensteinovu konceptu stav nije niti jednostavno 'izrična rečenica', iako nešto dalje, u stavu 4.001, naglašava da je "cjelokupnost stavova jezik". Wittgenstein razlikuje stav i stavni znak koji je "znak kojim izražavamo misao" (3.12), a sastoji se u tome što se "njegovi elementi, riječi, međusobno odnose u njemu na određen način" (3.14). Stav je smisaona strana stavnog znaka, stavni znak – čulno opažljiva strana stava. Takva podjela navodi Wittgensteina na određivanje razlike između znaka i simbola. Svaki dio stava koji karakterizira smisao stava on naziva izrazom ili simbolom, te dodaje: "Sam stav je izraz" (3.31), ali dodatno naznačava da stav i simbol nisu isto: "Stav je funkcija izraza što se sadrže u njemu" (3.318). Potonju definiciju preuzeo je od svojih prethodnika, Fregea i Russella.

STAV KAO TEMELJNI ODNOS SPRAM SVIJETA

Kao što su elementi činjenice predmeti, tako su elementi stava (ili stavnog znaka) riječi. Stav mora biti "artikuliran". Kao što nas analiza svijeta dovodi do stanja stvari (atomskih činjenica) kao veze predmeta, analiza jezika dovodi nas do stava kao veze imena. Ime definira Wittgenstein kao "prvobitan, dalje neraščlanljiv znak" (3.26), ono ima značenje, a stav ima smisao. Značenje imena je predmet koji ono u stavu zastupa; smisao stava je stanje stvari koje on opisuje. Tu je posebno naglašeno kako izvan stava nema ni značenja ni smisla: "Samo stav ima smisao; samo u sklopu stava ime ima značenje" (3.3).

ZABLUDA FILOZOFIJE

Na ovom mjestu Wittgenstein po prvi put pokazuje kako lako nastaju "najfundamentalnije zbrke" kojih je puna čitava filozofija, i to tako "da ista riječ označava na različite načine – dakle, prirpada različitim simbolima – ili da se dvije riječi koje označavaju na različit način primjenjuju u stavu vanjsko na isti način" (3.323.) Kao primjer navodi riječ "jest" koja se pojavljuje kao kopula, kao znak jednakosti i kao izraz egzistencije, a filozofi njome olako i nepromišljeno manipuliraju po svom nahođenju. Da bi se ovakve zablude izbjegle Wittgenstein naglašava da se znakovni jezik neizbježno mora pokoriti logičkoj gramatici, odnosno logičkoj sintaksi (3.325).

Na samom kraju treće skupine teza vraća se Wittgenstein njezinom početku i, pripravljajući tako teren za četvrtu, zaključuje konačno da je misao "primijenjeni i mišljeni stavni znak" (3.5).

4. Misao je smisaoni stav

JEZIK KAO CJELOKUPNOST STAVOVA; FILOZOFIJA KAO KRITIKA JEZIKA

Ovu tezu započinje Wittgenstein sa razjašnjavanjem svog poimanja jezika. Za jezik kaže da je "cjelokupnost stavova" (4.001) i po prvi put naglašava da čovjek iz samog jezika neposredno razabire logiku jezika (4.002), da unutar jednog jezika nije moguće izreći stavove koji bi govorili o njemu samome. Već je Bertrand Russell ustvrdio da bi za govorenje o jednom jeziku kao predmetu bio potreban drugi, meta-jezik, i da bi se sistem takvih jezika protezao ad infinitum. Wittgenstein uz to ističe da se iz samog jezika ne može suditi o unutrašnjoj formi misli jer ju on "preodijeva" (4.002), što će kasnije proširiti na činjenicu da nikakvi stavovi o logičkoj formi stavova nisu mogući jer bi za takvo nešto bilo potrebno izaći izvan domene logike, dakle izvan svijeta (4.12). U svezi s tim on tvrdi da svaki stav pokazuje logičku formu, ali da nijedan stav ne može ništa reći o njoj: "Ono što se može pokazati, ne može se reći" (4.1212) Tom proklamacijom Wittgenstein udara temelje svojoj "filozofiji neizrecivog". Zbog nemogućnosti izricanja stavova o logičkoj formi jezika i, samim time, svijeta, jer jezik stoji u "odslikavajućem unutrašnjem odnosu spram svijeta" (4.014), proglašava Wittgenstein većinu dosadašnjih filozofskih stavova besmislenima (4.003) i daje filozofiji novu ulogu – ona mora biti "kritika jezika" (4.0031).

FILOZOFIJA KAO AKTIVNOST: TEMELJ FILOZOFIJI NEIZRECIVOG

Dalje Wittgenstein nastavlja sa definiranjem svoga viđenja filozofije. Teza 4.1. kaže da "stav prikazuje postojanje i nepostojanje stanja stvari" čime je već naznačena uloga stava kao istinosne funkcije. No Wittgenstein se prvo usredotočuje na problem razgraničenja filozofije i prirodnih znanosti. Tu izriče da je "cjelokupnost istinitih stavova cjelokupna prirodna znanost" (4.11) čime ograđuje područje istine na područje prirodne znanosti, oduzevši tako filozofiji njezin naizgled osnovni uvjet opstanka. Za filozofiju nadalje kaže da joj svrha mora biti "logičko razjašnjavanje misli" i da zbog toga ona nije moguća kao teorija, nego samo kao aktivnost, ali je kao takva i neophodna. U shvaćanju filozofije kao bitne aktivnosti Wittgenstein je utjecao i na kasnije egzistencijaliste. "Rezultati filozofije nisu 'filozofski stavovi', nego projašnjavanje stavova" (4.112), a uloga joj je "razgraničavanje mutnih i rasplinutih misli" (4.112), te "ograničavanje spornog područja prirodne znanosti" (4.113). Dalje kaže Wittgenstein: "Ona treba ograničiti nemišljivo iznutra pomoću mišljivog" (4.114) i "Ona će značiti neizrecivo, jasno prikazujući izrecivo" (4.115). Sad je jasno vidljivo kako se filozofija tumači upravo iz forme stavova kojima je izrečena, ne iz samih stavova. Svaki od tih stavova sam po sebi nije važan, čak niti smisaon (misao), smisaon je i važan samo put koji preko njih vodi. Filozofija se u logičkoj formi stavova "zrcali" jer je upravo logička forma ono što stav ima zajedničko sa stvarnošću (4.12). Ona se ne da izreći jer "sve što se može izreći, može se izreći jasno" (4.116), ona se  pokazuje kroz ono izrečeno i zato je ona neumitno aktivnost, nikad gotova teorija.

ISTINOSNA FUNKCIJA: STVARNOSNA FUNKCIJA STAVA

Unutar četvrte teze počinje Wittgenstein i sa izlaganjem svog pojma istinosne funkcije. Još je u tezama 2.221 i 2.222 ustanovio da je smisao slike (ono što ona prikazuje) nezavisan od njezine istinitosti ili lažnosti, a da se istina i lažnost sastoje u slaganju i neslaganju smisla slike sa stvarnošću, što je uostalom i osnova klasične teorije korespondencije. Budući da je svaki stav "slika stvarnosti" (4.01), što vrijedi za sliku vrijedi i za stav. Kao što analizom činjenica dolazimo do stanja stvari, analizom stavova dolazimo do najjednostavnijih, "elementarnih" stavova. Elementarni stav sastoji se od jednostavnih simbola, imena, a tvrdi postojanje jednog stanja stvari. Tu postaje očito da se analiza stavova temelji na redukciji do "elementarnih stavova, koji se sastoje od imena u neposrednoj povezanosti" (4.221). Svaki je stav istinosna funkcija elementarnih stavova," izraz slaganja i neslaganja s istinosnim mogućnostima elementarnih stavova" (4.4), a "elementarni stav je istinosna funkcija samog sebe" (5). Za broj mogućnosti slaganja i neslaganja jednog stava s istinosnim mogućnostima njegovih elementarnih stavova prilaže Wittgenstein i matematičku formulu (4.42). Tu elementarne stavove definira kao istinosne argumente stava, o čemu će biti više riječi u okvirima pete teze.

GRANIČNI SLUČAJEVI: TAUTOLOGIJA I KONTRADIKCIJA

Među mogućim grupacijama istinosnih uvjeta, kaže Wittgenstein, postoje dva ekstremna slučaja. U jednom je slučaju stav za sve istinosne mogućnosti elementarnih stavova istinit. Tu se radi o tautologiji. U drugom slučaju stav je za sve istinosne mogućnosti lažan. To je kontradikcija. (4.46) Ovi stavovi nisu istinosne funkcije elementarnih stavova, a Wittgenstein ih prvo suprotstavlja definiciji stava uopće: "Stav pokazuje ono što kaže, tautologija i kontradikcija pokazuju da ne kažu ništa" (4.461), što bi značilo da one nisu slike stvarnosti, dakle stavovi (4.01). "One ne prikazuju nikakvo moguće stanje stvari jer prva dopušta svako moguće stanje stvari, druga nijedno" (4.462). Ipak, Wittgenstein ne želi do kraja tvrditi da one nisu stavovi jer bi to značilo proglasiti ih besmislenim kombinacijama simbola, koje ne mogu biti istinite ni lažne. On kaže da, iako su "bez smisla", tautologija i kontradikcija nisu "besmislene" jer one ipak "pripadaju simbolizmu" (4.4611). Kasnije nadodaje: "Istinitost tautologije je izvjesna, stava moguća, kontradikcije nemoguća" (4.464). Iz ovoga je očigledno da, iako nisu slike stvarnosti, tautologija i kontradikcija posjeduju određenu istinosnu vrijednost, što se protivi sa dosadašnjim postulatima "Traktata". Rješenje ove teškoće Wittgenstein nalazi u poimanju tautologije i kontradikcije kao graničnih slučajeva stava: "Tautologija i kontradikcija su granični slučajevi veze znakova, naime, njezino razrješenje" (4.466). Upravo će mu to shvaćanje kasnije omogućiti da stavove logike i matematike, koju tumači kao logičku metodu (6.234), proglasi tautologijama, a u okviru šeste teze razjašnjava i da je tautologija "svojevrsna slika, ne ovog ili onog stanja stvari, nego logike svijeta" (6.22)

KONAČNOST SVIJETA

Shvaćanje da je svijet "cjelokupnost postojećih stanja stvari" i da u svakom sklopu elementarnih stavova postoje granične mogućnosti Wittgenstein provodi do samoga kraja, do tvrdnje da navođenje svih istinitih elementarnih stavova potpuno opisuje svijet (4.26). To znači da se teoretski može točno izračunati broj mogućnosti s obzirom na postojanje ili nepostojanje određenog broja stanja stvari, za što Wittgenstein izvodi čak i matematičku formulu (4.27), no u praksi je tako nešto ipak nemoguće. Upravo s brojem mogućih kombinacija postojanja i nepostojanja stanja stvari poklapa se broj istinosnih mogućnosti jednakog broja elementarnih stavova. Nešto kasnije reći će Wittgenstein da je "empirijska realnost ograničena cjelokupnošću predmeta što se pokazuje u cjelokupnosti elementarnih stavova" (5.5561), a tu se već potpuno očituje logički nacrt Wittgensteinova viđenja svijeta kao ograničene cjeline koje će kasnije opisati kao "mističan osjećaj" (6.45).

[maelstrom]

5. Stav je istinosna funkcija elementarnih stavova. (Elementarni stav je istinosna funkcija samog sebe.)

LOGIČKI ATOMIZAM I VJEROJATNOST

Logički je atomizam učenje koje tvrdi da se sve kompleksne spoznaje na kraju moraju verificirati u pojedinačnom iskustvu promatrača, te odatle dolazi do "elementarnih stavova", protokolarnih stavova koji tvore elemente svake spoznaje, npr. "X je u vrijeme T bio na mjestu C"; "N u čas T promatra događaj A." Zajedno sa Russellom i Carnapom, Wittgenstein je njegov glavni predstavnik. Za elementarne stavove kaže Wittgenstein da su "istinosni argumenti stava" (5.01) i na osnovu te tvrdnje gradi nizove istinosnih funkcija za kombinacije stavova (5.101) koje čine sve mogućnosne uvjete među granicama tautologije i kontradikcije. On tvrdi da za određen broj elementarnih stavova uvijek postoji određen broj istinosnih funkcija i sve se mogu shematski prikazati, a pošto je broj elementarnih stavova konačan svijet se teoretski može potpuno logički opisati s obzirom na istinitost ili neistinitost činjenica. No čovjek ipak ne može znati svaki ishod jer naš um nije sveobuhvatan, a niti prave kauzalne veze ne postoje stvarno, postoji samo logička nužnost (5.1361), što i sam Wittgenstein izričito kaže nešto kasnije u 5.5571: "Ako elementarne stavove ne mogu navesti a priori, onda pokušaj da ih navedem mora voditi očiglednoj besmislici." Stoga se svaka takva shema svodi na shemu vjerojatnosti koja nije nikakav zakon već samo forma zakona, jedno uopćenje (5.156) jer "stav po sebi nije ni vjerojatan ni nevjerojatan; događaj se zbiva ili ne zbiva, srednjega nema" (5.153). Time Wittgenstein otklanja čuveni apstraktni problem teorijske znanosti i pozitivističke filozofije dvadesetog stoljeća, problem Schrödingerove mačke.

ODNOSI MEĐU STRUKTURAMA STAVOVA

Razvoj pete teze Wittgenstein nastavlja preciznim određivanjem operativnih načina logičkog struktuiranja. Unutrašnji odnosi među stavovima iznose se na vidjelo međustavnim operacijama, prikazujući jedan stav kao rezultat operacije koja ga proizvodi iz drugih stavova (5.21). Operacija se, koja je kao razlika među formama (5.241) bitno formalnog karaktera, može definirati jedino djelomično pokazno, samom sobom: "Operacija je izraz odnosa između struktura njezinog rezultata i njezinih baza" (5.22), što Wittgenstein dodatno objašnjava narednom tezom u kojoj kaže da je "operacija ono što se mora dogoditi s jednim stavom da se iz njega načini drugi" (5.23). Stavovi su međusobno samostalni, a upravo su operacije one koje primjenjene na stavove mogu osujetiti djelovanja nekih drugih operacija (5.253). Tako se one mogu čak i međusobno ukidati za što Wittgenstein navodi primjer dvostruke negacije (5.254). Konačno zaključuje da su svi stavovi "rezultati istinosnih operacija s elementarnim stavovima" (5.3), a "svaka istinosna funkcija rezultat sukcesivne primjene određene operacije na elementarne stavove" (5.5), a to je i konačna potvrda logičkog atomizma.

LOGIKA JE A PRIORI; SAVRŠENI LOGIČKI JEZIK

Iako je u petoj tezi Wittgenstein utvrdio neke logičke koncepcije služeći se dostignućima Fregea i Russella, on odbacuje izdvajanje logike kao posebne misaone discipline. Sam kaže da se "logika mora brinuti sama za sebe" (5.473) i to upravo zato jer je u njoj sve moguće i sve dopušteno. Izvan logike ne može se misliti, a to znači da se u izvjesnom smislu u njoj ne može ni griješiti (5.473). U tezi 5.4731 kaže Wittgenstein da bi savršeno logičko struktuiranje svakodnevnog jezika spriječilo bilo kakvu pogrešku u zaključivanju i konačno potvrdilo status logike kao a priori načina ljudske percepcije svijeta: "Logika je a priori jer se ne može misliti nelogično." Nešto dalje još jednom je potvrđena teza o apriornosti logike: "Logika je prije svakog iskustva - da je nešto tako. Ona je prije Kako, ne prije Što" (5.552) i upravo ovom tvrdnjom najavljuje mistični doživljaj svijeta kao činjenice "da svijet jest, a ne kako jest" (6.44) jer kako svijet jest, to je neposredno odraženo u logici svijeta. Nasuprot Fregeu koji kaže da svaki zakonito sagrađeni stav mora imati smisao, Wittgenstein naglašava da je svaki mogući stav izgrađen zakonito, i ako nema smisla, to može biti samo zato što nekima od njegovih sastavnih djelova nismo pridali nikakvo značenje (5.4733). Tu je ujedno i konačno pokazano kako bi jezik sa savršeno određenim značenjem svojih znakova konačno otklonio sve prividne logičke probleme u ljudskom razmišljanju i komunikaciji.

GRANICE MOGA JEZIKA ZNAČE GRANICE MOGA SVIJETA (5.6)

Najčešće citirana Wittgensteinova teza kroz 20. je stoljeće zbog svoje smionosti predstavljala predmet mnogih filozofskih sporova. Zar je ono što se jezično ne može iskazati izvan svijeta, i u kojem smislu izvan? U smislu da je svijet uvijek moj svijet (5.63), a sve izvan moje logičke moći poimanja, sve o čemu se ne mogu jezično oblikovati jasni stavovi jest transcendentalno. Kasnije i Wittgenstein konačno uobličuje to stajalište tvrdeći kako "svakako ima nešto neizrecivo. Ono se pokazuje, ono je Mistično." (6.522) Ovdje se očigledno nameće i pitanje subjektivizma koji se može protezati sve do solipsizma. Wittgenstein začudo ne pokušava odbaciti solipsizam već dosljedno ustvrđuje da je "ono što solipsizam smjera posve točno, samo što se to ne može reći, nego se to pokazuje" (5.62), što dokazuje početnom tezom 5.6 i sukcesivnom tvrdnjom da je "svijet uvijek moj svijet" (5.63), a kasnije će u svezi s tim naglasiti da nema općeg, da "biti opći znači samo slučajno važiti za sve stvari" (6.1231). To svoje stajalište proteže na razmišljanje o subjektu kao granici svijeta: "Subjekt ne pripada svijetu, nego je on granica svijeta" (5.632), i zbog toga je u filozofiji bezačajno govoriti o ne-psihološkom "ja" jer time se ništa ne izriče isto kao što se ništa ne izriče tautologijom i kontradikcijom, graničnim slučajevima istinosnih funkcija. Ovu tezu Wittgenstein slikovito dokazuje primjerom oka i vidnog polja gdje se nikako ne može zaključiti da se vidno polje vidi iz jednog oka. Vidno polje nema nikakvu formu, a oko predstavlja granicu njegova svijeta, ono mu istovremeno pripada i ne pripada (5.6331). Konačno ustanovljuje da "ja" nije čovjek, ni tijelo, ni nekakva duša, već "metafizički subjekt, granica, ne dio svijeta" (5.641). U skladu s time Wittgenstein svijet izjednačuje sa percepcijom živog pojedinačnog subjekta u nerazjašnjenoj tezi 5.621: "Svijet i život su jedno." Takvo se ekstremno subjektivističko stajalište u krajnjem slučaju i ne kosi sa njegovim filozofskim interesima jer je već na početku "Traktata" u središte svojih razmatranja stavio sliku i stav, a ne predmet, uzimajući kao polazeću kantovsku postavku da o predmetima samima po sebi ne možemo suditi. Logika je princip naše percepcije i shvaćanja, a ne princip neovisnog funkcioniranja svijeta, što znači da mi o svijetu neovisnom o nama ne možemo znati ništa. "Sve što vidimo moglo bi biti i drukčije" (5.634) kaže Wittgenstein i dodaje, u skladu sa zakonitostima svog logičkog atomizma, da "nema aprirornog poretka stvari."


6. Opća forma istinosne funkcije:  .  To je opća forma stava.

UNIVERZALNOST LOGIČKOG ATOMIZMA

  - znači sve atomske stavove
  - znači bilo koji skup stavova
  - znači negaciju svih stavova koji čine 

Wittgenstein ovdje konačno defnira opću formu svakog stava: "svaki je stav rezultat sukcesivne primjene operacije   na elementarne stavove" (6.001). Takva primjena daje završnu dozu općenitosti utjecajnom zaključku Henryja Sheffera da se sve istinosne funkcije mogu dobiti iz istovremene negacije, tj. iz "ne-p i ne-q" i Wittgensteinovim vlastitim tezama: da se sve istinosne funkcije datog skupa stavova mogu sagraditi iz jedne od dviju funkcija: "ne-p ili ne-q" ili "ne-p i ne-q" (5.44), te da se jedan stav može pojaviti u drugome samo kao arugment neke istinosne funkcije (5). Tako definirana cjelokupnost stavova pridala je konačnu univerzalnost i neograničenu primjenjivost Wittgensteinovom konceptu logičkog atomizma.

LOGIKA NIJE TEORIJA, NEGO SLIKA SVIJETA (6.13)

Stavovi logike ne kažu ništa, oni su tautologije (6.1), tvrdi Wittgenstein. Time oni dobivaju "jedinstven položaj među stavovima" (6.112), naime njihova se istinitost može spoznati po samom simbolu, odnosno iz njih samih. Oni su, dakle, prazni, što pokazuju "formalna – logička – svojstva jezika, svijeta" (6.12), o njima se ne može ništa reći, oni sami ne govore ništa, ali po njima se govori sve. Oni se ne mogu potvrditi ni opovrći iskustvom (6.1222) jer oni jesu iskustvo. Wittgenstein kaže, još jednom odbacujući Russellov i Fregeov koncept nužnosti logike kao samostalne discipline, kako možemo i bez logičkih stavova tj. da se logička svojstva iskustveno raspoznaju iz svih stavova (6.122). Jedina veza logičkih stavova sa svijetom jest njihova pretpostavka da "imena imaju značenje, a elementarni stavovi smisao" (6.124). Dalje zaključuje da su svi stavovi logike jednako opravdani pa u logici "ne može nikada biti iznenađenja" (6.125), a svi su tzv. logički dokazi samo mehanička pomoćna sredstva za dokazivanje tautologije kada je komplicirana (6.1262). Sve to povlači konačni zaključak da logika nije teorija nego slika svijeta (6.13) i da je time ona transcendentalna. Ali Wittgensten ovdje odlazi i korak dalje pa sva stajališta o logici proširuje i na matematiku koja je za njega "logička metoda" (6.2) i može se cjelovito izvesti iz logike. Ni matematički stavovi (jednadžbe), kao ni tautologije, ne izražavaju nikakav smisao (6.21), niti imaju sadržaj. Oni su, dakle, "pseudostavovi" (6.2).

NEMA ZAKONITOSTI IZVAN LOGIČKE

U ovom, još jednom od brojnih kontroverznih zaključaka "Traktata", Wittgenstein ustanovljuje da je "izvan logike sve slučaj" (6.3). Svaki smisaon sustav, poput onog indukcijskog, ne može biti zakon a priori (6.31) jer se njegova metoda može i mora prvo jezično, dakle logički opisati. Indukcija se npr. temelji na logičkom načelu Occamove britve, odnosno na pretpostavci najjednostavnijeg zakona koji se može uskladiti s našim iskustvima. Wittgenstein otpisuje i zakon kauzaliteta za kojeg kaže da je samo forma zakona (6.32) i da se zasniva tek na mogućnosti jedne logičke forme jer uzročno-posljedične prisile nema, postoji samo "logička nužnost" (6.37). "Mi ne znamo hoće li sunce sutra izići, da će ono izići - to je hipoteza" (6.36311). Wittgenstein otklanja i primat zakonima mehanike jer se potpuni opis svijeta ne može svesti na nikakvu jedinstvenu formu izuzev one logičke. No ipak pridaje mehanici ulogu u uspostavljanju slike svijeta "tako kako je to upravo slučaj" (6.342), tj. u pokušaju da se "svi istiniti stavovi potrebni za opis svijeta konstruiraju prema planu" (6.343). Iako rezignirano ustvrđuje da je prirodna znanost jedino organizirano skladište istinitih stavova (4.11), Wittgenstein tvrdi kako je iluzija misliti da su tzv. prirodni zakoni konačna objašnjenja prirodnih pojava (6.371). To će kasnije formulirati u opasci: "Činjenice pripadaju sve samo u zadatak, ne u rješenje" (6.4321) gdje iznova ističe ograničenost ljudske percepcije objektivnog svijeta. Ali na ovom mjestu odriješito otklanja i najradikalniju formu solipsizma, subjektivizam volje, tvrdeći da je "svijet neovisan od moje volje" (6.373) tj. da među njima nema nikakve logičke veze.

NEMOGUĆNOST ETIKE I METAFIZIKE

Wittgenstein konačno proklamira da su "svi stavovi jednako vrijedni" (6.4), što onemogućuje bilo kakav objektivni značaj vrijednosnih sudova unutar svijeta. "Smisao svijeta mora ležati izvan svijeta" (6.41), kaže on, jer je u svijetu sve slučajno (1). Ako bi u nekom referencijalnom sustavu naš svijet bio ne-slučajan, tada bi taj referencijalni sustav nužno morao ležati izvan svijeta. To mišljenje Wittgenstein sprovodi do kraja i negira etičke stavove, navodeći ih kao podvrstu estetskih (6.421). Osim problema filozofske logike i estetike (etike), pod sferu neizrecivog spadaju i problemi metafizike, filozofske antropologije i filozofije religije. Nadalje Wittgenstein govori kako emotivna nahođenja, poglavito sreća i tuga, mijenjaju granice "moga svijeta", dok činjenice ipak ostaju nepromijenjene (6.43). Takvim je stajalištem još jednom naslutio dolazak škole filozofa egzistencije. Za smrt kaže Wittgenstein da nije nikakva promjena nego jednostavno "prestanak svijeta" (6.431), i time nikakav događaj u životu. Posebno kritizira iluziju vremenske besmrtnosti čovjekove duše: "Ta zar se rješava neka zagonetka time što živim vječno?... Rješenje zagonetke života u prostoru i vremenu leži izvan prostora i vremena" (6.4312) i iluziju božanske egzistencije: "Kako je svijet, potpuno je indiferentno za ono Više. Bog se ne objavljuje u svijetu" (6.432). Ovdje Wittgenstein ističe da nije mistično kako je svijet nego da on uopće jest (6.44), a to je pitanje bitka o kojem se ne može govoriti. Bitak se pokazuje, ali je apsolutno neodrediv. Bitak uopće je isprazan, pokazni pojam, te ga stoga Wittgenstein u svom "Traktatu" uopće ne koristi: "Kad bi netko htio reći nešto metafizičko, treba mu pokazati da nije dao nikakvo značenje izvjesnim znakovima u svojim stavovima" (6.53) Bitak je ono "da svijet jest", on je duboko mističan, što će egzistencijalisti kasnije preformulirati u ekstatičan. "Zagonetke nema" proklamira konačno Wittgenstein tvrdeći da se za sve što se uopće može izreći pitanje implicitno može i dati odgovor (6.5) čime obara bilo kakav skepticizam koji je očigledno besmislen ako se hoće sumnjati u ono što se ne može pitati.


7. O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.

ŠUTNJA KAO POČETAK FILOZOFIJE

Kaže Wittgenstein da "čak ako je dat odgovor na sva moguća znanstvena pitanja, naši životni problemi još nisu dodirnuti" (6.52). A naši se životni problemi odnose na ono o čemu se ne može izreći pitanje, niti dati odgovor, na ono Mistično, ono što se pokazuje (6.522). Nisu problemi prirodne znanosti ono što treba riješiti, ali ipak je ispravna metoda filozofije reći ono što se može reći, stavove prirodne znanosti, dakle nešto što nema nikakve veze sa filozofijom (6.53). Wittgenstein je dosljedan sam sebi do samoga kraja te u tezi 6.54 navodi da su i svi njegovi stavovi iz "Traktata" na posljetku besmisleni, da "rasvjetljavaju samo time što onaj tko me razumije na kraju priznaje kao besmilene kada se kroz njih, po njima, preko njih popeo van". Tko ove stavove prevlada može se prepustiti filozofskoj šutnji, šutnji o nečemu i tek tada izravno vidjeti svijet. Ovdje Wittgenstein još jednom naglašava smisao filozofije kao nikad dovršene "aktivnosti pokazivanja neizrecivog" i smisao samog neizrecivog, mističnog, kao skrovišta potpunog doživljaja svijeta i svih mogućih rješenja naših životnih problema. "Traktat" kulminira i završava naglo, izjavom o šutnji, filozofskoj šutnji kojoj će se Wittgenstein pokoriti u narednih deset godina svog života. Ima neka ‘forma’ ljudske egzistencije koja nije misao, i upravo se tu događa filozofija. Filozofija se ne da izreći, ona se mora živjeti i samo onaj tko ju živi, tko od nje ne očekuje nikakva konačna, saopćiva rješenja, tko joj se prepusti u punini njezine "onostranosti", može u takvoj divljini pronaći smiraj. Tko očekuje rješenja u logičkoj formi odgovora na pitanja, neće ih naći u filozofiji jer ona ne sadrži ni pitanja, ni odgovore, već je čista, fluidna aktivnost bez čvrste forme koja ne zastajkuje u stavovima, nego teče u pozadini izrecivog kao meko tkivo iz kojeg izrasta sva stabilna forma uređenog svijeta, tako jasno zacrtana i zarobljena u stavovima ovog "Traktata".

[maelstrom]

UVOD

"Sav moj zadatak sastoji se u objašnjenju prirode stava", izjašnjava se Ludwig Wittgenstein u predgovoru jedinog za života objavljenog mu djela u kojem je, kako sam kaže, konačno i definitivno razriješio sve aktualne "filozofske" dileme. Tu je on u svojim, ponekad iznenađujućim i dvosmislenim, ali uvijek logički ispravnim stavovima, u začuđujuće divergentnom, ali ipak blistavo jasnom kontinuitetu misli, potpuno zarobio logičku prirodu tog svepristunog fenomena u sveobuhvatan pokušaj opisa. Koliko je u tome uspio, vrijeme će prosuditi, ali njegov utjecaj na analitičku filozofiju, filozofsku logiku i na sam odnos filozofije i života, već nakon manje od stoljeća postojanja "Traktata" neprikosnoven je i neposredan.  Netko će za "Traktat" reći da je škrt i suhoparan, običan logički ‘seminar’, da mu nedostaje primjera i slikovitosti, ali taj svakako neće uvidjeti kako je svaki pojedini od Wittgensteinovih stavova ujedno i sam sebi primjer. Njegove teze slijede onaj tok mišljenja, sačinjanja stavova i pokušaja ukazivanja na neizrecivo, upravo onako kako ga same opisuju. Malo tko će se oteti dojmu da je "Traktat" jedno pomalo klaustrofobično djelo, što zbog koncizne ‘geometrijske’ forme, što zbog sadržaja kroz koji autor sasvim mirno, bešćutno i hladno ukazuje na nepristupive granice ljudskog mišljenja, u logičkoj potpunosti ocrtavajući čovjeka i cjelokupan njegov svijet. A ostvarenjem tog zadatka, kako sam kaže, naizgled su zauvijek otklonjeni svi dotadašnji prividni problemi filozofije.

Wittgenstein je jedan od onih koji su svojim razmišljanjima ostali dosljedni do samoga kraja, koji nisu dozvolili da im bilo kakav osobni interes ometa tok misli. Za njega je filozofija, pa i sam put do nje i njezine negacije, bila nešto sveto i nepovredivo. U "Traktatu" čitavim svojim bićem pokušava sebi prokrčiti put do filozfije. "Traktat" nije filozofsko djelo, tvrdi Witgenstein, on je samo konačni pokušaj ograničavanja područja djelovanja filozofije, dokazivanja njezine uzaludnosti u svijetu, pokušaj razgraničavanja mišljivog i nemišljivog iznutra pomoću mišljivog. A filozofija je u konačnosti nepriopćiva i njezini stavovi ne mogu se izreći, oni se čovjeku pokazuju, ali su i neuhvatljivi. Toliku dosljednost i životnu predanost rezultatima mukotrpnih kontemplacija pokazao je kroz povijest malo koji mislilac kao Ludwig Wittgenstein kada je, po zaključku o besmislenosti filozofije i svih stavova koji joj pretendiraju, pa čak i ovih iznesenih u "Traktatu", odlučio filozofski zašutjeti. I ta je šutnja trajala deset godina.


(. . . . . GLAVNI DIO RADA: "vidi gore". . . . .)


ZAKLJUČAK

Koji je pravi smisao ovako naglog i ekstremnog zaključka, ovog nasilnog prekida Wittgensteinovog "prema-filozofskog krešenda" i preveć nadmoćnog tirjumfa negativne filozofije? Je li "Traktat" ostao jedna određena filozofija ili pozitivistička negacija svake filozofije? Je li njegova osnovna intencija obrana naučnog empirizma ili propovijedanje iracionalizma i misticizma? Wittgenstein je, kako sam kaže, krenuo od principa simboličke logike i doktrine logičkog atomizma samo da bi odredio svoje mjesto u odnosu spram svijeta, prostrvši si tako tepih za filozofiranje. Zato se, koliko god to bijaše moguće, prvo upustio u raščlanjivanje svih ključnih pojmova našeg doživljaja svijeta – predmeta, činjenice, stanja stvari, slike, istine, imena, stava i jezika. Ali time, kako sam kaže, nije otklonio nijedan stvarni problem, tek si je pripravio put za konačno razračunavanje sa filozofijom. "Traktat" ni u kojem slučaju nije konačna filozofska doktrina, niti ikako može biti obrana naučnog empirizma jer sam Wittgenstein naglašava kako znanost čovjeka udaljava od stvarnosti i "šalje čovječanstvo na spavanje", a potpuno opisivanje svijeta ionako ne može ništa riješiti, već samo ukazati na neslućene razmjere vlastite nam ograničenosti. Na tradicionalno zapadnjački način Wittgenstein je priredio sebi put k istočnjačkoj viziji filozofije, vječne aktivnosti u pozadini naših misli koja ih spaja i razdvaja, koja ih formalno utvrđuje, ali sama se ne može smisleno uobličiti: nemišljivo je za Wittgensteina uvijek cilj, mišljivo samo sredstvo. Tako je on svakako postao prvi i ostao posljednji slavni "logičar-mistik", jedini analitičar svjestan nepodobnosti logike da opiše ono "izvan" svijeta, što predstavlja njegovu najdublju osnovu koju čovjek svojim ograničenim mentalnim sklopom još nije sposoban pojmiti. A upravo tim predjelima plovi filozofija i upravo je tu filozofija neminovna.

Ne mogu reći da sam kristalno jasno razumio svaki stav koji je Wittgenstein iznio u svom prebogatom djelu. Većina njih upravo mi se pokazala, na način da sam ih oćutio dubljim, filozofskim čulom. Doživio sam ih kao supstancijalne jer pročitani i promišljeni naslućuju nešto mnogo dublje od onoga što sami izriču. Svaki od stavova predstavljen u strukturalnoj vezi sa ostalima otvara mjesto jednom dubokom zaključku koji se ne može do kraja iščitati, niti iskazati, ali se svakako može osjetiti. I unutar ovih nekoliko stotina teza i tezica leži konačnost sveg našem razumu pristupačnog svijeta, omeđenog od strane jednog briljantnog uma i nesebično datog svima na uvid. Ali iz ovih nekoliko stotina teza i tezica izvire i duboka mističnost, nešto neuhvatljivo, a ipak prijeko potrebno za početak svake filozofije. I upravo je u tome Wittgenstein uspio, i upravo je zato njegovo djelo svojevrsna filozofska početnica, korice uz korice sa veličinama poput Platona i Aristotela jer nas svojom dubokom smirenošću i neizrecivom mistikom navodi na lutanje kroz bespuća filozofije čiju svjetovnu svrhovitost samo besramno negira. Po čitanju “Traktata” svatko može barem nakratko doživjeti ono što je Wittgenstein, konačno svijetom ograđen od svijeta, osjećao prema filozofiji, duboku ljubav i strahopoštovanje, potpuno predanje u  otkrivajućoj filozofskoj šutnji.

[maelstrom]

Volio bih da netko ispravi nešto u "Uvodu" i "Zaključku" ako je pogrešno ili pretjerano. . .

[Domaci Zdajnik]

Ne znam šta bih tu dodao, sve je odlično rečeno i moglo bi poslužiti namesto predgovora ili pogovora Russella ili Gaje Petrovića. Lepo sam obnovio gradivo čitajući tvoj tekst. Zaista kvalitetno.

Što se zaključka tiče, možda previše provejava pesnički izraz, te ono obraćanje kroz lično viđenje dela ("možda nisam dobro razumeo delo" ili tako nešto) mi nekako ne zvuči uobičajeno, zvuči čudno, i možda ne bi valjalo zvučati tako skromno.

U onom glavnom delu (razradi), pri naslovu Granice moga jezika znače granicu moga svijeta, primetio sam neprecizno upotrebljenu reč "transcendentalno":

U smislu da je svijet uvijek moj svijet (5.63), a sve izvan moje logičke moći poimanja, sve o čemu se ne mogu jezično oblikovati jasni stavovi jest transcendentalno.

Rekao bih da bi tu više odgovaralo "transcendentno".

[maelstrom]

Wittgenstein izričito (optimistično) kaže "transcendentalno", no možda bi valjalo govoriti o tome zašto kaže transcendentalno, a ne transcedentno kao što bi bilo logično. Vjerojatno zato što je to ipak prekoračivo, ne stavovima, ali pokazno. No to objašnjavam u daljnjim tezama.

A što se tiče pjesničkog odnosa prema djelu u zaključku, meni se sviđa, pa ću promijeniti samo ako se bude od mene zahtjevalo.

[Domaci Zdajnik]

Da, budući da je za njega svet ograničen i jasan, ne može biti onog transcedentnog, sem možda za subjekta koji je u procesu saznavanja prirodnonaučnih stavova. No ne shvatam zašto koristi reč transcendentalno za nešto što bi moglo važiti i za ono što apriorna logika (ili logički aparat, kako nam je lakše shvatiti) može aprehendirati, kao i za ono što se može ostenzivno. Bolje da je uzeo ovu drugu reč za to "pokazno", ako se samo o pokaznom (a ne recimo o nečemu što još nije spoznato, iako primereno spoznaji) radi.

[maelstrom]

Kao jedinu metodu provjere istinitosti prirodnoznanstvenih stavova, kao i bilo kojih sadržajnih stavova, navodi korespondenciju. Ali "pokazno" se kod njega ne odnosi na korespondenciju i ne daje naslutiti da ima bilo čega transcedentog pri potvrđivanju nekih istinosnih mogućnosti. Ne-znanje je isto toliko u svijetu koliko i znanje. Transcendentalno je pak ono aktivno, neuhvatljivo, ono što se pokazuje, a to je "izvan svijeta" u smislu da je izvan našeg svijeta (logičkog i jezičnog), ali to zapravo predstavlja dublju suštinu i osnovu toga svijeta. Logika je za njega transcedentalna jer ona operira na granicama svijeta, kao i matematika. Njihovi su stavovi smisleni, ali besadržajni jer transcendentalno ne možemo aprehendirati kao sadržajno, predmetno. Ona je forma svijeta, a svaka je forma transcendentalna. Ali nadalje kaže on i za etiku i estetiku da su transcendentalne, pa time implicira i metafiziku, ne zato što ona u nekom savršenijem poimanju ne bi bila moguća, već samo zato jer se njezini stavovi ne mogu izraziti bilo kakvom uvriježenom formom (koja je također transcendentalna). Tako da je "transcendentalno" kao pojam uistinu u Wittgensteina višeznačno, ali s obzirom na ono što označava i na smisao samog "Traktata" (samo u jeziku može i mora biti jednoznačnosti), tako i mora biti.