Sta je kic

[Plodni bizon]

Uz opasku da nedostatak ukusa, u socijalnom smislu riječi na koji se ovdje i pretendira, sigurno proizlazi iz samog rušenja vrijednosnog sistema...

Mislio sam a mislim da je i autor mislio na nedostatak ukusa kao na los ukus. A on proistice iz Sistema, a ne iz njegovog rusenja. Tokom rusenja nema kica, kic viri iz Sistema koji se konstruise ili koji je pre rusenja postojao.

Treba tražiti uzroke ove devijacije bez da se razmišlja o njezinim posljedicama koje bi, onako intuitivno rečeno, mogle biti kobne.

Nisam ni govorio o nekom post-odnosu, nego o aktivnom odnosu, trenutnom odnosenju prema povrsini stvari dok se kic predmet zasniva i kic ukus ispoljava na delu na povrsini predmeta. Kica nema bez ljubitelja kica i bez kic coveka, a to je ukus, iz njega izvire ta konstrukcija na predmetu koji ovaj formira.

[modesty]

str. 63. Sve ono što se podrazumeva pod jednim prikrivanjem siromaštva bogatstvom, sve se to ispoljilo u Beču, sve se to ispoljilo u njegovom poslednjem, avetinjskom procvatu, jasnije nego bilo kad i bilo gde drugde: minimum etičkih vrednosti ovde je valjalo prikriti maksimumom estetičkih vrednosti koje to više nisu bile, a one to više nisu mogle biti jer estetička vrednost koja nije izrasla na etičkoj osnovi upravo je suprotnost svakoj vrednosti, dakle kič.

Najslikovitije do sada iskazano sta je kic...

[maelstrom]

minimum etičkih vrednosti ovde je valjalo prikriti maksimumom estetičkih vrednosti koje to više nisu bile, a one to više nisu mogle biti jer estetička vrednost koja nije izrasla na etičkoj osnovi upravo je suprotnost svakoj vrednosti, dakle kič.

Imaš onaj moj tekst na Skandalonu koji govori upravo suprotno. Mislim da se ovdje konkretno ne radi isključivo o etici, odnosno njezinom nedostaku, osim ako njezinu domenu ne proširimo na sferu društva u cjelini sa svim relevantnim popratnim pojavama, što je nemoguće. Isključivši i to, ostaje temeljna postavka (također izražena u onom tekstu) da umjetnost u pravilu ne nastaje iz izvornog osjećaja etičke dužnosti, već se na neki način, i historijski gledano, događa upravo suprotno.

Sa gledišta današnje povijesne nauke, koja povijest umjetnosti naučava uz politička zbivanja i s naglaskom na ista, lako se može steći dojam kako je osnovni poriv stvaranja umjetnosti i temeljni kriterij njezina vrednovanja upravo etički. A nije tako.

Na raspravi o definiranju umjetnosti govorio sam o odnosu umjetnosti i pojedinca koji je fenomenološki temeljniji od odnosa društva i pojedinca, dakle u svakom slučaju izvanetički. Neumitno je da su mnoga djela imala svoju etičku, nazovimo je edukativnu funkciju i upravo se ta nerijetko naglašava kroz povijesno proučavanje umjetnosti, a estetički porivi pojedinca, u površnom historijskom mišljenju redovno su izgurani u drugi plan ili posve zanemareni, kao i pojedinci sami. Sa historijskog plana jednom će i ono što danas zovemo kič moći zadobiti vrijednost. Uistinu, kič zabavlja mase, kič ima vrijednost sedativa i mase ga uživaju. A mase su oruđe povijesti. Svakako da će jednom, ako već nije, dobiti svoje etičko odlikovanje. Ali estetsko neće nikada, i to je prijeporna točka ove rasprave: kud je odlutala "estetska svijest" u mišljenju običnog čovjeka?

Mislim da je upravo pod utjecajem pojave lažnog primata etike nad estetikom u plitkom povijesnom mišljenju autor citiranog teksta stekao dojam o primatu etičkog u "pravoj" umjetnosti, pomiješao i stopio aksiologiju i esteticizam previdjevši primat ovog drugog.

[Domaci I.]

Sa gledišta današnje povijesne nauke, koja povijest umjetnosti naučava uz politička zbivanja i s naglaskom na ista, lako se može steći dojam kako je osnovni poriv stvaranja umjetnosti i temeljni kriterij njezina vrednovanja upravo etički. A nije tako.

Istorija umetnosti ne shvata umetnost iz političke situcije njihovog stvaranja, tako da nisam baš razumeo šta ovde kažeš. Ono što sam ja sretao do sada u delima, koja su obrađivala problem umetnosti ili istorijski sabirala umetnička ostvarenja, bilo je sistematizacija tih ostvarenja zasnovana na kvalitetima koji su opisani (ili je barem bilo pokušaja da se tako opišu) samo autonomno-umetničkim jezikom. Iz tog razloga ja uvek stavljam akcenat i uvek tražim ono - umetničko u umetnosti, odnosno umetnost koja je očišćena od etičkog, aksiološkog ili kakvog trećeg sloja koji se često ili neminovno pojavljuje u delu. Međutim, kod problema kiča ima još nečeg...

Neumitno je da su mnoga djela imala svoju etičku, nazovimo je edukativnu funkciju i upravo se ta nerijetko naglašava kroz povijesno proučavanje umjetnosti, a estetički porivi pojedinca, u površnom historijskom mišljenju redovno su izgurani u drugi plan ili posve zanemareni, kao i pojedinci sami.

To još neće biti niti umetničko delo (ukoliko sadrži jedino ili naročito naglašenu poruku). Da bi delo bilo umetničko moralo bi da se razlikuje od narodne mudrosti i nevešto ispričanih priča narodnih mudraca. Međutim, umetnički kič sigurno ne izlazi iz ovih čisto etičkih dela (ili vanumetničkih a "umetničkih" ostvarenja); kod ovih je moguć jedino kič odnos, i to kao vrednosni, etički ili neki drugi čin ili mišljenje.

Sa historijskog plana jednom će i ono što danas zovemo kič moći zadobiti vrijednost.

Sa tim se nikako ne mogu složiti. Ono što danas provocira kič u svim porama čovekovog života je isključivo estetizacija. Zato se kaže da je nedostatak etičkog ono što je rezervisano i specifično za kič u umetnosti. Estetizacija (predmeta) je kriva za pojavu tetovaže, onakve kakvu si opisao. Pojava ukrasa na nekim predmetima koji imaju samo jednu upotrebnu funkciju (pepeljara, upaljač, telefon npr) razume se kao dodavanje nekog detalja (estetsko doterivanje) tamo gde on nema nikakvu vezu sa predmetom na kojem se nalazi. Tako će kič predmet postati ona starija verzija telefona na kojem se odjednom nalaze cvetići ili pak čija je slušalica u obliku tegova iz teretane.

Sa druge strane, etičko u umetničkom delu ne sme da bude centar i na šta se recipijent doživljaja fokusira, ali je nekakav stub oko kojeg se plete ona umetnička esencija (ja to ne želim da poistovetim sa sadržajem već mnogo pre sa formom umetničkog dela). Postoje i umetnička dela koja uopšte ne sadrže tu kičmu, taj vanestetski sadržaj, već se bave jedino umetničkim sadržajem, ili kako bi se to drukčije moglo zvati - formom. U postmoderni tako nešto je dovedeno do potpune slobode, razuzdano se koristi, te je i produkciju kiča teško kontrolisati. Svako je u situaciji da nabaci dve-tri šare na platno i da to svoje delo proceni na 30 hiljada evra, te da relevantni kritičari to ocene veličanstvenim ostvarenjem.

Uistinu, kič zabavlja mase, kič ima vrijednost sedativa i mase ga uživaju. A mase su oruđe povijesti. Svakako da će jednom, ako već nije, dobiti svoje etičko odlikovanje.

Kako misliš da će onaj opisani telefon dobiti mesto u istoriji umetnosti kao veličanstveno ostvarenje? Možda u posmoderni? Ono ga dobija u dobu kiča (postmoderne, ili kiča maskiranog u visoku umetnost), ali isključivo kao čisto (form-alno) delo, kao čisto umetničko delo, bez delića etičkog. Zatim, u ovom postmodernom dobu prednost nad ready-made-om kao što je navedeni telefon sa tegovima umesto slušalica ima koncept koji stoji pored ovih. Ako postmoderna ili postmoderni kritičar koji sastavlja istoriju postmoderne umetnosti imaju pred sobom dotični predmet, odbaciće ga kao neumetnički samo iz razloga što se pojavio u dobu kada takva stvar nije bila umetnuta u umetnički kontekst, što njen koncept nije isti kao danas. Ista stvar u različito doba nije podrazumevana na isti način. Da je taj predmet izložen kao umetničko delo, baš kao što bi mogla da bude i lopata, palica za golf ili nešto treće - taj kič predmet postao bi deo umetnosti, ali opet zahvaljujući čistom i do kraje estetizovanom konceptu predmeta, bez imalo etičkog.

Ali estetsko neće nikada, i to je prijeporna točka ove rasprave: kud je odlutala "estetska svijest" u mišljenju običnog čovjeka?

Estetska svest je ova za kojom traga i koju od građanstva traži postmoderni umetnik i postmoderna umetnost. Ona je ta koja estetizira/estetizuje stvarnost. To je ova koja će od telefona napraviti izložbeni predmet.

Mislim da je upravo pod utjecajem pojave lažnog primata etike nad estetikom u plitkom povijesnom mišljenju autor citiranog teksta stekao dojam o primatu etičkog u "pravoj" umjetnosti, pomiješao i stopio aksiologiju i esteticizam previdjevši primat ovog drugog.

Tako nešto moglo bi da bude izrečeno samo iz ugla nekoga ko sve stvari doslovno uzima postmoderno. A za takvoga čoveka baš ništa nije kič, jer baš sve je u stanju da estetizuje/estetizira, odnosno da svaku fenomenalnu predmetnutu stvar stavi u kontekst umetničkog okruženja, ako ne u stvarnosti (recimo da se predmet ne nalazi u uokvirenom izložbenom prostoru) a ono barem u glavi.

Možda su mi rečenice malo konfuzne, ali ispraviću u toku dana ako zatreba, pošto se budem odmorio.

[maelstrom]

Govrio sam o konkretno cjelovitoj povijesnoj nauci, koja ne može zanemariti umjetnost, ali je ipak naglasak prmorana staviti na politiku kao neposredniji diskurz društvenog zbivanja. Takvo bi stajalište objasnilo lažni primat etičkog nad estetskim u mislima nekog dosadnog povjesničara. Povijest umjetnosti će se naravno fokusirati na umjetnost, ali ni ona ne može suditi o estetskom kriteriju i vrijednosti nekog umjetničkog djela bez stanovitog filozofijskog diskurza koji bi joj prethodio i koji bi je zaokružio.

Estetizacija predmeta nije stvar postmoderne. Ona je tu od prapovijesti. Pogledaj svu onu neolitsku grnčariju sa različitim meandrima, spiralama, pa i nekim figurativnim prizorima. Nije vjerojatno da su takvi prizori, za razliku od onih ritualnih pećinskih slika npr., imali vrijednost drugačiju od estetske. Jesu li i oni kič? Nisu. Mislim da pitanje da li se estetizira nije na mjestu, već pitanje kako se estetizira. Postoje određeni kriterij lijepog, skladnog, neovisni od bilo čega etičkog, koje nije zapisala civilizacija nego a priori naša percepcija stvari, onaj osnovni osjećaj ugode i neugode. A to može promatrati samo estetika.

Smatram da tek kad neki drugi poriv zadre u tu estetizaciju i zagadi je, da tek onda nastaje kič. Svako ljudsko biće rađa se sa stanovitim "smislom za lijepo", za "dobru estetizaciju", pitanje je što se s tim smislom dogodi u okviru društva gdje pojedinac izrasta. Kič može izgledati kao, i često jest, čista estetizacija, neprivlačna i gadljiva "estetski svjesnoj" osobi, ali tu opet stoji jedno kako, kako su mnogi potisnuli svoju estetsku svijest u drugi plan nauštrb nekakvog prestiža ili horror vacui-a, kako sam već naveo (religijski kič npr.). Kakve su društvene prilike uzrokovale tu pojavu? Postmoderni nedostatak bilo kakvog metadiskurza kao kriterija vrijednosti u umjetničkom, kako bi Lyotard rekao? Možda, ali svakako se ni taj metadiskurz ne može svesti na suhoparnu preskriptivnu sferu etičkog.

Što se tiče platna od dvije crte i 30 000 eura, to ne spada u domenu kiča, ali svakako je odraz nedostatka kriterija. Pod čvrstom šakom kapitala, osoba se uzdigla iznad svoje umjetnosti. Prodaje se ime, a ne slika. I ne slažem se s tobom da bi svatko mogao to napraviti, tek na ovaj ili onaj način medijski afirmirani umjetnik - ime. Svakako, to je odraz malograđanštine, kvaziintelektualizma, relativizma, ali ne nužno i kiča. Kič znači estetsku neprivlačnost, natrpanost ili bilo kakvu narušenost cjeline, prostornu, anakronu i sl. Dvije crte na platnu vrsta su, možda letargičnog, minimalističkog izričaja koji ne bi mogao potpasti pod estetsku definiciju kiča.

Čini mi se da na jednom mjestu tvrdiš kako je estetsko ono formalno, a sadržaj je posve izvanestetski, i kako je upravo primat forme otvorio vrata esteticizmu kiča. Ne slažem se s time, postoje estetika forme i estetika sadržaja. Sadržaj je ono što bi po Kantovoj ideji bilo biliže uzvišenosti jer je priroda druge razine ("filtrirana" duhom - Hegel), a forma je ono uobičajeno, klasično lijepo. Ne možemo na taj način govoriti o estetskom i izvanestetskom, tek putem estetike sadržaja ukazuje se put na izvanestetsko u djelu, a to je uvijek onaj impakt koje ima na pojedinca po prvotnom estetskom utonuću susreta sa djelom.

Nadalje, govorio si o kontekstu. Mislim da valjani kontekst može osloboditi bilo što od titule kiča. Ipak, postmoderna umjetnost operira kontekstima, više no samim djelima, jer to valjda smatra jedinim izlazom iz šabolne pređašnjih metadiskurza. Naravno, serijska "umjetnost kiča" ne obazire se počesto na kontekst, te se u okruženju gdje se nalazi doima gotovo maloumno u svojoj nakaradnosti. Dolazimo do zaključka da kič upražnjavaju uglavnom glupi ljudi, nesposobni za onaj izvan diskurza u kojem se nalaze, koji nemaju nikakvu predodžbu o operiranju kontekstima što ih okružuju.

Usporedio bih ovo operiranje kontekstima s jednim svima dobro poznatim primjerom koji nas u komunikaciji svakodnevno okružuje i više od kiča, humorom. Ista šala može biti smiješna ili debilna, sve ovisi o kontekstu u koji je postavimo. Ako se svojim ukupnim ponašanjem postavimo iznad te šale, sugovornik će shvatiti da zapravo istovremeno ismijavamo i tu šalu i ono što se tom šalom ismijava. Npr., djeca gdje ja živim kažu "koja luđa" za nešto što je dobro. Dok smo djeca to koristimo u uobičajenoj konverzaciji određenoj svojim pravilima i ne mislimo o prirodi te izjave, ali kao odrasliji ljudi možemo sveukupnošću svojih stavova operirati kontekstom dječjeg govora i to reći u novom, meta-smislu. Glavno su polje za igranje jezične igre postala njezina pravila, koja više nisu fiksirana kao nekoć. Hoću reći da su upražnjavatelji kiča zaostali u svojevrsnom historijskom "djetinjstvu" uma, da nisu sposobni operirati kontekstima na dostatnoj razini i da stoga uživaju kič kao što djeca uživaju frazu "koja luđa". Upražnjavatelji kiča najčešće još stoje uvjereni u različite metadiskurze, poput religijskog i sl. Iako, naravno, ta povezanost nije nužna, uobičajena je.

Uvjeren sam da je operiranja kontekstima u komunikaciji bilo i kroz prijašnja razdoblja. Tomu može posvjedočiti i književnost. Ali tada su oni bili svojevrsna poslastica, dok su danas postali glavno jelo.

Ovo pokazuje kako su umjetnost sve više oslobađa standardno formalizirane same sebe (pogledati diskusije o postmodernizmu i definiranju umjetnosti), a to ne zahtjeva neku novu znanost nego teorijsko stapanje dosad odvojenih grana estetike prirode, odnosno estetike kulturnog okruženja i estetike umjetnosti.

[Domaci I.]

U onoj citiranoj rečenici Hermana Broha pominje se i Beč: taj grad je i danas poznat po onim ukrasima u arhitekturi koji prate svaku zgradu u starom delu grada. To je za njega estetizacija bez prisustva etičkog, i iz tog razloga, nasuprot nekim istoričarima umetnosti koji će to nazvati umetnošću, ovaj naziva kičem, a Beč prestonicom kiča. Ti kažeš da u ovome nema kiča, kao što nema ni u delima začetim u praistoriji. Obe pozicije mogu da se brane, no ja bih pre zastupao tezu da je vrednost grnčarije i bečke arhitekture u onom istorijskom, dekumentacionom, te se kič karakter dotičnih predmeta ili vrsta nekako ignoriše. Dokument o jednom vremenu nikada ne može biti kič, jer ima funkciju, odnosno istorijsku vrednost. Sa čisto umetničkog stanovišta, ili stanovišta estetskih vrednosti, ta su dela par excellence kič predmeti.

Kada govoriš o dvema povučenim crtama na praznom platnu i kažeš da to nije kič pošto se kič predmet karakteriše prema natrpanosti, preterivanju i sličnom, u pravu si. Preterivanje kao neukusno ukrašavanje jeste glavni opis likovnog kiča (izbegavam da kažem "likovnoj umetnosti"), ali bi se isto tako moglo reći iz aspekta nekog drugog kriterijuma da je to delo kič, kao što je i nastalo iz kič odnosa stvaraoca i ideje o delu koje ima da sačini. Npr. i Herman Broh i Abraham Mol (dva relevantna autora u svakoj raspravi o kiču, uz Đila Dorflesa) govore da je bitna stavka po kojoj kič detalj ili kič predmet bivaju prepoznati - umnožavanje funkcionalnosti ili pak nedostatak bilo kakve funkcije predmeta. Primer sa telefonom i slušalicom u obliku tega pripada onom prvom - umnožavanju funkcije predmeta, dok primer sa slikarom i platnom na kojem su dve crte pokazuje ovu drugu krajnost - nedostatak bilo kakve funkcije, dakle čist dekor.

Mnogo toga bih mogao ovih dana da iznesem iz dela Abrahama Mola: Kič: umetnost sreće (Gradina, Niš, 1973). Za početak evo jedne njegove postavke, sa strane 17:

Pet osnovnih principa kiča:
- Princip neadekvatnosti,
- Princip kumulacije (ili nagomilavanja),
- Princip sinestezije (ili istovremenog estetskog doživljaja pomoću više čula),
- Princip osrednjosti, i
- Princip konfora.

[maelstrom]

O četiri od ovih pet principa i sam sam govorio, ali zanima me što taj Mol misli pod sinestezijom, koji je po njemu jedan od dva estetska principa kiča (drugi bi bio nagomilavanje).

[Plodni bizon]

Ja mislim da treba o kicu da govorimo pre svega kao komercijalnoj umetnosti, mozda cak umetnosti za mase. Da se ne ide u to umetnicko-ontolosko sranje jer kad god se tamo zadje uvek se previdi neki novi kic momenat. Taj Mol je dobro krenuo, treba samo navesti neke osnovne karakteristike, i ne ogranicavati se na njih, u slucaju da neko izmisli jos neku vrstu kica.

Dok nisam zaboravio link, evo da vidite jednu kic stvar na YouTube: <a href="http://www.youtube.com/v/kGda1EzM4mI&rel=1" target="_blank">http://www.youtube.com/v/kGda1EzM4mI&rel=1</a>
I zanemarite onu genijalnu stvar medju komentarima: "Odvratna je... ono ne bi jebo ni rodjeni otac!"

E, da se vratim na teoretisanje o kicu. Surfujuci naisao sam na neki tekst koji kao da prica o kicu, a u stvari ga sasvim pogresno opisuje u nameri da ga odbrani, pa cu sada to da iznesem da bih kritikovao i ukazao na to sta kic nije, da bismo otklonili rasprostranjene zablude:

Kič je univerzalna pojava koja neprekidno postoji i velikih je razmera; istovremeno on je duboko skriven u svesti, pa samim tim nema ljudskog bića/umetnika, askete ili heroja, koji nema u sebi nešto od kiča u istoj meri u kojoj pripada svakodnevici.

Ako se sa ovim ne slazemo znaci da kic postoji kao ponasanje, a tek onda u umetnosti. Zato sam stavio gore u headeru naslov "Kic odnos, kic predmet, kic u umetnosti". Kic pre svega postoji kao odnos, i tek neko ko se dene na to da nesto spremi, stvori, a sam je kic covek, uzivalac kica, desice se rodjenje kic predmeta. Dakle, kic ne postoji u svim ljudima u onoj meri u kojoj je svako deo svakodnevice. Takav bi mogao biti neko sa losim ukusom (esteticki gledano) i losim stavom (moralno i vrednosno), ali suptilni duh ne moze da se nadje u situaciji da ga i na podsvesnom nivou nesto goni na kic misljenje ili kic ponasanje.

Kič je postojan, sveprisutan i privlačan, jer ne vređa naš duh uzvišenošću koja je van svakodnevnog života, naporom koji prevazilazi nas same. On je "zdrav" i "lako svarljiv", jer za razliku od apsolutne umetnosti kič je pošteđen svih grešnih preterivanja koja zahtevaju viši nivo mentalne gimnastike; kič razblažuje originalnost do dovoljnog nivoa da bi je svi mogli shvatiti i prihvatiti kao svoju sopstvenu.

Podjimo odonog da je postojan i sveprisutan. Slozicu se da sveprisutan, ali ne i da je postojan, jer on zavisi od kic ljudi. Kic covek ga apsorbuje i reprodukuje za dalje potrebe sopstvenim ponasanjem, stavom, ukusom u javnosti, pred drugim ljudima.
Dalje. Da kic ne vredja nas duh uzvisenoscu je totalno bulaznjenje. Kic spusta coveka do obezduhovljenja, ali ga tako i ne vredja, istina, jer taj koji se toliko svesno spusti, ko toliko umrtvi sebe da bi mu kic odgovarao, taj istina bezi od visih sfera duhovnog zivota, i pokusava da opstane u plicaku, oseca se sigurnije. Izbegao je uvredu od strane umetnosti.
"Napor koji prevazilazi nas same" kaze se, a ja dodajem da je taj napor istina toliki da bi prevazisao kic coveka, da on nije sposoban niti najvecim naporom da pobegne iz kandzi kica, opet iz razloga sto je kic mentalno stanje iz kojeg izvire i ukus i vrednosni stav i moralni stav.
Da kic razblazuje originalnost i cini je pristupacnom obicnom svetu - vrhunac je budalastine. Zamislite to da neko kaze da originalnost razblazuje i opet isto takvim prenosi na kasicicu nekome ko nije sposoban da je primi onakvu kakvu ju je umetnik stvorio. Pa sta ce tobiti prineseno? Ono, jedna pa druga boja nekog dela, ili jedan instrument u nekoj orkestarskoj izvedbi, pa onda drugi? A onda, ako je stvarno tako, ispada da je onaj spot i pesma iz uvoda ovog mog teksta takav da krije umetnicku originalnost, genijalnu stvar, samo je eto tako preneseno kao kic?!

Kič je estetska stranputica koju karakteriše preterana količina čulnih stimulansa, kao i pokušaj spajanja funkcionalnog i apsurdnog. Najbolji primer, i vrlo verovatno najuspešniji kič-proizvod svih vremena je četkica za zube koja u sebi ima ugrađen mikrotranzistor sa memorisanim melodijama nenadmašne Edit Pjaf, a koji se automatski uključuje dok perete zube.

Nije pokusaj spajanja funkcionalnog i apsurdnog, vec apsurd izlazi kao proizvod spajanja multiplicirane funkcionalnosti. Ta cetkica nema na sebi apsurd u vidu tranzistora, nego je tranzistor tu kao jedna od dve funkcije predmeta koji se zove cetkica za zube. Ukupno daju apsurd predmet.

[debeli dud]

Zanimljiv tekst na ovu temu

Vox populi, vox dei?

Kič se obično definiše kao surogat lepog. Njegove su najbitnije karakteristike brzina i utilitarnost – zadovoljstvo mora da je trenutno i intenzivno, konzumiranje kiča je jednokratno. Kiču niko nije umakao, u konzumaciji kiča nema nevinih. Jedno je sigurno: umetničko delo je neponovljivo, kič je ponovljiv.

[maelstrom]

Dok nisam zaboravio link, evo da vidite jednu kic stvar na YouTube: <a href="http://www.youtube.com/v/kGda1EzM4mI&rel=1" target="_blank">http://www.youtube.com/v/kGda1EzM4mI&rel=1</a>
I zanemarite onu genijalnu stvar medju komentarima: "Odvratna je... ono ne bi jebo ni rodjeni otac!"

Hahaha, nisam pogledao do kraja, došao sam do haljine i čizmica. Mislim da je groteskni kič kategorija za sebe. Ono mi već (iako se nisam usudio odgledati do kraja) izgleda kao parodija na kič, a kič postao svjestan sebe i koji se transcendira vlastitim upražnjavanjem više i nije kič u pravom smislu riječi.

Dalje, Plodni, ovdje obilazimo prijepornu točku. Kažeš da netko s lošim ukusom ukusom (estetički gledano) i s lošim stavom (moralno i vrednosno) postaje upražnjavatelj kiča. Ali pravo pitanje glasi: što sačinjava taj loš ukus, što sačinjava taj loš stav?

A ova četkica na kraju, s Edit Piaf tranzistorom... Takvi ekstremi nisu vrijedni pažnje i ne znam zašto ih se konstantno navodi kao primjere kiča (onaj spot od maloprije također). Kič je mnogo raširenija i mnogo suptilnija pojava od četkice za zube s Edit Piaf tranzistorom. Čovjek koji stavi tradicionalni čipkasti miljet na novu televiziju neposredno odražava kič, keramičke pločice sa halucinogenim uzorkom ananasa, toliko popularne sedamdesetih da ih mnogi od nas i danas još drže u svojim kućanstvima, odražavaju kič; kič je replika nekog nacionalnog simbola (u našem slučaju recimo Meštrovićeve statue "Povijest Hrvata") u regalu pokraj izloženih kristalnih čaša, srebrnih pladanja i knjiga o domaćinstvu. Sve to u jednoj kući odražava kič. Kič je odraz nesklada, neadekvatnosti kao prvog principa kako reče Mol, i u tranzitivnim društvima kakva su hrvatsko i srpsko, gdje dolazi do neizbježnog miješanja tradicije i zapadnjačkih utjecaja, redovita je pojava.

[Plodni bizon]

Dalje, Plodni, ovdje obilazimo prijepornu točku. Kažeš da netko s lošim ukusom ukusom (estetički gledano) i s lošim stavom (moralno i vrednosno) postaje upražnjavatelj kiča. Ali pravo pitanje glasi: što sačinjava taj loš ukus, što sačinjava taj loš stav?

Da, to jeste sredisnje pitanje i posluzicu se pravom da ostavim da o tome odlucuju i drugi. Mogu da dam neko svoje vidjenje zasto sam bas te pojmove odabrao. Los ukus za mene ovde nastaje tako sto se zeli prepustiti estetskom dozivljaju, ali se to ne radi na adekvatan nacin, kako bi to estetika i umetnicki pravac tog doba hteli. Tako ce neko pred Munchovom sliku Krik da "prepozna" nekog lose nacrtanog coveka ili decaka kako vristi ili se pak topi od straha. Drugi ce pred Leonardovom Djokondom da kazu "Jebes ovo, ne moz' mi se digne, nije nikakva." Dakle, uzivalac umetnosti ili pseudo-uzivalac, pseudo-korisnik ne pronalazi najpre pred umetnickim delom ono sto je autor hteo da predstavi, nego se vezuje za ono sto njegov vrednosni sistem ume da izvadi iz prezentovanog. Zato imamo i lako prepoznavanje nedostatka ukusa kod dece u srednjim skolama kad nakon procitane lektire pocnu da pricaju o fabuli, kao da je to srz procitane stvari. Dalje, los ukus nije samo nedostatak ukusa za ovo sto je autor hteo i recimo uspeo da predstavi, nego je to neka intencionalnost koja se ne zaustavlja ni pred jednim datim predmetom. Taj estetski stav, dozivljaj, lepi se za citavo njegovo okruzenje, a najlakse se zadovoljava tamo gde postoji potpuno otsustvo dubine umetnosti, etike, politike, itd. Zato kazem da su sve te stvari tesko odvojive pred kic covekom koji je degenerisan ne samo u pogledu ukusa nego i ovih drugih stvari. Sta tu ide pre, ne znam. Najverovatnije defekcija uranja u sve pore duha, tako da citav i u svakom smislu postaje bolestan.

[pebble]

Kic je kad vidim curu u tigrastoj haljini. Moze da izgleda i savrseno ( sto je naravno subjektivno ), ali kad vidim da se tako obukla...

kad smo kod tigrastih haljina, a modesty pomenu i ogledalo u zlatnom ramu, kako vi podnosite ove zlatne i srebrne cipele i tasne koje danas nosi zenski svet? meni se cini da u odevanju, na ulicama, danas ima vise kica nego u poslednjih dvadeset godina sve zajedno. toliko jeftine plastike, sarenih detalja i nekakvih karnercica i ne znam ni ja kako se to sve zove, da mi se povraca.

[pebble]

Sa bloga B92 prenosim jedan tekst ispod kojeg se potpisuje "dracena". Podvuceno, iskrivljeno i podebljano su moje intervencije. Tekst vredi procitati, dosta se moze nauciti o kicu.
(..)
 Ima i bogatih, vrlo obrazovanih ljudi koji povremeno konzumiraju lažnu umetnost. Kod njih je verovatno u pitanju zamor od ozbiljnog obrazovanja, stroge discipline i "previsokih" kriterijuma svakodnevice.

jel' to ono po principu "ja sam intelektualac i zato slusam klasicnu muziku, ali eto ne moze se veseliti bez narodnjaka"? ili "ja sam intelektualac zato sto citam ozbiljne knjige, puna mi je kuca knjiga, ali da se odmorim citam krimice i ljubice". samo oni koji se inace foliraju mogu povremeno da konzumiraju kic. oni koji se trude da se drze propisanih normi obrazovanosti, mogu da se povremeno okliznu u kic. samo oni koji konzumiraju umetnost, oni koji su naucili koja grupa predmeta se smatra umetnoscu, ali koji je nikada ne osecaju i ne razumeju, mogu da konzumiraju i kic.

Bekstvo u kič je ipak najčešće posledica slabog identiteta i unutrašnje praznine. Kroz njega se stiče pseudoličnost i živi pseudostvarnost. Slab identitet tu pronalazi svet u kom će se osećati sigurnim. U pseudosvetu kiča vlada pseudologika (npr. sa ispreturanim redosledom dogadjaja, zamenom uzroka i posledica i sl.), koja ima funkciju da taj svet bude bez dilema i pitanja. U njemu se može ostati hladan prema doživljenom bolu, zamrznutih osećanja i okamenjene svesti. Svaki uvid u pravu realnost (po Aristotelu katarza) bi bio razbijanje ove iluzije, što bi rezultiralo otapanjem leda i aktuelizovanjem zamrznutog bola. Zato kič ne trpi iskrenost, čak ni uvijenu u humor.

oh, da, da, da. upravo je ovo ono sto ja pokusavam da kazem na onoj temi o umetnosti.

[Plodni bizon]

kad smo kod tigrastih haljina, a modesty pomenu i ogledalo u zlatnom ramu, kako vi podnosite ove zlatne i srebrne cipele i tasne koje danas nosi zenski svet?

Pa time valjda te osobe zele da kazu da su tigrice u krevetu... tako valjda, trebalo bi da deluje kao afrodizijak, sta li. A imate i onu pink boju koja nekako prirodno ne stoji ni na jednoj osobi dobro. To je po mom misljenju boja koja stvarno i teoretski simbolise kic.

Ovo za ogledalo u zlatnom ramu podseti me na one goblene koji su imali ogromne ramove, ne zlatne nego pozlacene ili zutu plastiku koja podseca na zlato, i to ogromne, vece od same slike. To je bilo vreme onih velikih kaiseva, duge kose i ogromnih mindjusa. Vreme kada je carovao kic - pocetak devedesetih, ali i kraj osamdesetih.

meni se cini da u odevanju, na ulicama, danas ima vise kica nego u poslednjih dvadeset godina sve zajedno. toliko jeftine plastike, sarenih detalja i nekakvih karnercica i ne znam ni ja kako se to sve zove, da mi se povraca.

Ne mogu da se slozim, jer pre dvadeset godina je kic bukvalno vladao, sada se mogu na ulici naci i ljudi koji imaju nekakvog ukusa pri odevanju.

Moze jos da se govori o kic uredjenju stana, kic hodanju, kic razgovoru, kic bontonu... kic je definitivno neka vrsta zivotnog stila, koji ako se pojavi u jednoj oblasti ljudskog zivota ona se siri dalje i obuzima sve. KIC-COVEK je rezultat takvog, najcesce bezazlenog u pocetku, stava.

[pebble]

A imate i onu pink boju koja nekako prirodno ne stoji ni na jednoj osobi dobro.

ona jarka, skoro fluorescentna? slicno kao i ona ogavna skoro fluorescentna zuto-zelena (nesto izmedju limun zute i trava zelene).