Ono sa samorazumljivošću, ako to treba da znači stavljanje van bilo kakvog konteksta, iz današnje perspektive bilo bi kič par excellence. Pogledajte ovo:

Kao posuda za ispijanje neke tečnosti ovaj predmet jeste kič. Međutim, postavljen u nekom kontekstu izložbenog prostora, uz još neke ili konceptualno bez ičega više, mogao bi da bude umetnički predmet.

Isto onako, van konteksta ovi pištolji izgledaju potpuno besmisleno. Na morbidan način time se vređa svaki smisao stvari, simbola, možda bih to nazvao morbidizacijom sveta. Šta traže, do đavola, ti pištolji tu? Van konteksta (kao činija za cveće) - ništa. Sa kontekstom - simbol su morbidizacije/izopačavanja predmeta, stvari (recimo).

Pogledajte ovu šolju za malu i veliku nuždu. Čemu to zlato ili ta pozlaćenost? Kakva je funkcija zlata u samorazumljivosti predmeta? Nema tog smisla i zato je predmet kič. A kada bismo ovu šolju postavili van upotrebne funkcije, već doveli u kontekst sa nečim, ona bi mogla da posluži opet kao simbol nekakve otuđenosti, odvojnosti od smisla, nezgrapnosti, disharmonije, pa čak mi se čini da bi mogla poslužiti i kao simbol samog pakla.

Ovo je jedan ordninarni kič predmet na koji smo verovatno navikli jer ga možemo videti svaki put kad izađemo na ulicu bilo kog grada u svetu. Pitao sam se na trenutak može li ovo da bude kič predmet koji se nikako ne može podvesti pod kontekst koji bi ga mogao učiniti elementom nekog umetničkog prostora. Izgleda da može. I da taj momenat u stvari važi za sve dosadašnje primere. Oni upravo prikazuju iskrivljenost društvene stvarnosti simbolišući bit kiča, sopstveno o(be)značenje u kontekstu umetničkog dela.
Na isti način, međutim, kako bismo bili u stanju iskoristiti kič predmete za jedan umetnički ambijent, možemo iskoristiti i gotova umetnička dela, odnosno ono što se pre recimo dve i po hiljada godina smatralo vrhunskim umetničkim ostvarenjem. I to delo sada dobija naročitu vrednost, međutim kao elemenat u jednoj povećoj umetničkoj slagalici. Taj eksponat od pre dve i po hiljada godina doveden u vezu sa drugim eksponatima prestaje biti umetnička figura.
U stvari, vodeći se strogim kriterijumima samorazumljivosti, odnosno gledanja na delo van konteksta, čini se da bi antička ostvarenja bila iz današnje perspektive totalni kič. Kao što bi bilo kič danas izraditi bilo kakav kip poput onih koji su tada rađeni.
Po onoj konstataciji značilo bi da su svaki trend i pomodnost kao pokušaji prisilnog uvođenja samorazumljivosti također kič. Koliko je tomu tako?
I prema ovome što sam ja rekao svaka moda je kao standard koji ne postavlja pitanja, koji je gotov i koji nije potrebno ispitivati, zaista ono što postavlja samorazumljivi predmet kao kič. Međutim, ako bi neki konkretni modni proizvod bio takav da ima za cilj jedino pokriti deo tela i tako zaštititi ga od zime ili sunca, ne referišući ni na šta drugo, modni proizvod ili modni trend ne bi mogao da bude kič, već predmet kao što je i čajna kobasica, kreker, računar ili šta od drugih čisto upotrebnih stvari.
Jedini problem je što bi se modna industrija ugasila ukoliko bismo na njene proizvode gledali na ovaj način, tako da će izgleda biti u redu stav da je modni trend uvek van konteksta, a opet višeznačan, tako da su njegovi proizvodi kič predmeti.
Uistinu, uživači mode najčešće ne razumiju estetski okvir onoga što se uživa, njihovi su motivi izvanestetski.
Neko reče da je to bitna odlika ali - kič čoveka, a ne kič predmeta. Predmet nema ništa s tim što neko nije u stanju da ga razume, kakav god bio. Kič čovek je onaj koji ne vidi da je nešto kič i prihvata dati predmet kao deo aktuelne kulture i kulturne vrednosti. Svako ko uviđa, međutim, da je nešto kič, zgražava se nad njim, ali ga ipak predstavlja sa sobom (npr. neka idiotska odeća - vidi sliku "pank kič"), ne može se smestiti međ kič ljude, jer postaje eksponat, umetnička figura, a kič predmet onaj element u novokomponovanom ambijentu.

Napominjem, ovdje se ne radi o umjetnosti u užem smislu, ali načini proizvodnje i percepcije odjevnog predmeta i izoliranog umjetničkog djela imaju neka temeljna zajednička obilježja koja ih čine podobnima za komparaciju.
O tom izolovanom umetničkom delu bih voleo da se porazgovara. Mislim se kako bi to izgledalo. Jer ako bi izrada onih predmeta koje vidimo u ovoj poruci (zakačene slike) mogle biti umetnička dela u bilo kojoj umetničkoj epohi, onda umetnosti nema. I ne bi je moglo biti. Ako je, pak, drugačije, i ovi predmeti ne mogu biti nikada i ni pod kojim uslovima smatrani umetničkim ili slabim umetničkim delima, trebalo bi naći ono što ih veže (a ja mislim da sam to pronašao i tiče se upotrebne vrednosti, potrošnog karaktera, pa čak možda i toga što uvek "progovaraju" nekim kvazi-moralnim jezikom, mešavinom moralnog i estetskog koji se u potpunosti suprotstavljaju u kič predmetu).