Moram da priznam da ga nisam ozbiljno čitao. Dobio sam preporuku pre godinu ili nešto više dana ali jedino što sam do sada pročitao bilo je sa internet stranice Nove srpske političke misli:
... a radi se o komentaru povodom 11. septembra. To je, takođe, bila preporuka, i sada mogu da kažem da mi se tekst dopada, mada ne pripada striktno filozofskom diskursu. Evo nekih izvoda:
Amerikanci misle da sigurna sfera u kojoj oni žive predstavlja svet koji je izložen pretnji terorističkih napada koji dolaze spolja – od napadača koji bezobzirno žrtvuju sami sebe: intelektualno zaostalih kukavica, primitivnih varvara. Svaki put kada se nađemo nasuprot onome spolja, koje je jedno takvo potpuno zlo, trebalo bi da skupimo hrabrosti da se prisetimo Hegelove lekcije i da u onome što je čisto spoljašnje prepoznamo destilovanu verziju samog našeg bića.
U skladu s tim, komentatori s desnice odmah su objavili da je završen američki "odmor od istorije" – udar realnosti je razorio toranj liberalnog stava. Sada smo primorani da uzvratimo, da se pozabavimo realnim neprijateljem u realnom svetu. Međutim: kome da uzvratimo? Kakvo god bilo uzvraćanje, ono nikada neće pogoditi pravi cilj, nikada nas neće potpuno zadovoljiti. Odmah se vidi šta je smešno u napadu Amerike na Avganistan: kada najveća svetska sila uništava jednu od najsiromašnijih zemalja na svetu, u čijim se golim brdima seljaci bore da prežive – nije li to elementarni primer iživljavanja bespomoćnog? Avganistan je idealan cilj: zemlja koje je i tako već sva u ruševinama i prašini, koju su u prethodnih dvadeset godina ratovi već više puta razorili. Da li je Avganistan izabran na osnovu ekonomskih razmišljanja? Nije li to najbolji potez – bes iskaliti na zemlji koja nikoga ne zanima i u kojoj nema šta da se uništi? Nažalost, izbor Avganistana podseća na anegdotu o ludaku koji svoj ključ traži pod svetlom ulične svetiljke; na pitanje zašto tu traži ključ kada ga je izgubio u tamnom ćošku, on odgovara: "Zato što se na jakom svetlu mnogo bolje vidi!"
Alternativa, dakle, glasi: Amerikanci će ili odlučiti da svoju "sferu" još bolje učvrste, ili će ući u rizik da iz nje izađu. Amerika će ili ostati na duboko nemoralnom stavu "Zašto da se to nama događa? Ovde se takve stvari ne događaju!" i još ga pojačati, što će dovesti do još veće agresivnosti u odnosu na preteću spoljašnost, ukratko, do paranoidnog ponašanja; ili će Amerika konačno reskirati da napravi korak kroz fantazmatsku zavesu koja je deli od spoljašnjeg sveta, prihvatiće da je prispela u realan svet i napraviće mnogo zakasnelih korak od "Ovako nešto ovde ne sme da se dogodi!" do "Ovako nešto nigde ne sme da se dogodi!" To je prava pouka ovih napada: bićemo sigurni da se ovde ovako nešto nikada više neće dogoditi samo ukoliko sprečimo da se igde drugde to dogodi.
Američki "odmor od istorije" je bila prevara. Američki mir je kupljen katastrofama na drugim mestima. Ovih dana je uobičajeno da se nevinim pogledom posmatra neizrecivo zlo koje je prodrlo od spolja – ali i u odnosu na taj nevini pogled trebalo bi da smognemo snage i primenimo čuveni Hegelov diktum: zlo je i u nevinom pogledu koji svuda oko sebe vidi zlo.
Iz teksta
Dobrodošli u pustinju realnog.