Prosvjetiteljstvo

[prolaznik]

Nadovezujući se na Mizantovo pitanje o mogućnosti poučavanja filozofije, pitao bih prije toga o potrebi poučavanja filozofije. Postoji li ta potreba? Što uopće značilo to treba u rečenici filozofiju treba poučavati; otkud se postavlja taj zahtjev?

Oduvijek je poznat prezir filozofa prema mnoštvu i uvjerenje o bezumnosti i niskosti svjetine. Ipak, još od Sokrata stoji zahtjev da filozof treba ući u tu gomilu i pokušati na nju utjecati, osloboditi ono što je umno a skriveno je u bezobličnoj masi. Osobito u Prosvjetiteljstvu taj zahtjev postaje temeljna vodilja kroz propovijedanje napretka u ljudskoj umnosti putem obrazovanja. I Platon u Politeji govoreći o onom najvišem, ideji Dobra, traži od filozofa da se ipak vrati natrag u spilju, u mrak, među svjetinu i njihove ludosti.

Stoji li taj zahtjev? Ne govorim ovdje o onome što filozofa veseli: razmijeni misli u philiji sa drugim sumislećim ljubiteljima mudrosti. Dakle ne o onome kamo vodi eros (pa bio on i pedagoški eros), nego o onome što se postavlja kao dužnost filozofa: da poučava o onome što je kod njega jasnije nego kod drugih. Je li taj zahtjev smislen?

[Usia]

Pretpostavljam da niko od ljubitelja filozofije nema istovetan odnos prema njoj i da je u tom smislu ona zahvacena i zatvorena u pojedincu. Ipak, namece se kao jedna od zajednickih karakteristika razlicitih pristupa filozofiji, upravo ta potreba poucavanja, tj. duznost prema drugom. Nije li ona zapravo konstitutivni element samog filozofskog erosa? Nije li ono sto veseli filozofa u stvari upravljenost njegovog delanja ka drugom? Zar filozofija nije po svojoj sustini prakticna?

U Zaratustrinom predgovoru pise: "Pogle! Presit sam svoje mudrosti , kao pcela koja je nakupila previse meda, potrebne su mi ruke koje bi za mnom posegle. Zeleo bih da darujem i delim, sve dok se mudraci medju ljudima ponovo ne razvesele zbog svoje ludosti, a siromasi zbog svog bogatstva. Toga radi moram sici u dubinu: kao sto ti vecerom cinis kad zalazis za more pa cak i donjem svetu donosis svetlost, prebogata zvezdo!"

[Domaci I.]

Kad je reč o potrebi poučavanja filozofije, a i kad se govori o njenoj specifičnoj prirodi, dobro bi se uklopio još jedan citat koji ću u daljem tekstu eksplicirati:

Josip Marinković, Metodika nastave filozofije, Školska knjiga, Zagreb, 1983.

str. 13. Filozofija je po svom biću učenje.
str. 14. Put realiziranja filozofije mora se stoga shvatiti i kao put učenja. Učenje i poučavanje je, dakle, prva "praksa" filozofije. Po svom biću filozofija je dijalog i upućuje se drugima. Njezina je sudbina da bude saopćavana. Nazor o svijetu saznaje se po tome koliko je saopćen.
str. 14. Učiteljstvo pripada biti filozofije.

Jasno je da Marinković insistira na tezi da je filozofija u biti učenje, ili da je njoj specifično (za razliku od drugih nauka) to da svoju instancu i ishodište nalazi u samom učenju, dok druge nauke nečemu služe i njihov rezultat se obično može drukčije iskazati no što je to slučaj sa filozofskim znanjem. Još je važnije to što filozofija postoji kao učenje, kao kretanje znanja putem zapisa, a ta komunikacija među ljudima opet se zasniva na učenju, mada ne u onom neravnopravnom odnosu kakva je školska nastava. Komunikacija koja postoji u filozofiji, a koja je - po mišljenju Marinkovića, a i mene - u stvari uvek izvesno poučavanje, mada u širem smislu no što je to u nastavi slučaj, jeste način kojim se filozofija kreće i postoji kroz istoriju. Tako, vidim da je filozofija nešto što poučavanje podrazumeva, bez obzira na eros.

To bi mogao da bude moj odgovor na pitanje "Prolaznika" koliko je zahtev filozofije za poučavanjem smislen: ukoliko je sama filozofija poučavanje (tj. ako prihvatamo onu Marinkovićevu) utoliko je smisleno - s obzirom na ono što sam gore izneo - postaviti i to (pitanje), koliko je uopšte smisleno baviti se filozofijom, a to bi opet bila neka druga tema.

Slažem se sa izjavom:

Zar filozofija nije po svojoj sustini prakticna?

... gde bi se ono "praktična" moglo razumeti i kao "ona koja poučava".

[prolaznik]

''…ja trebam ruke koje se pružaju.''

Kad se pružaju, jasno je: tu je eros. Ali što kad se ne pružaju? Govoriti i dalje – poput Sokrata biti dosadni obad koji ne pušta na miru? Ili ušutjeti, reći poput Zarathustre

''...ja nisam usta za te uši.''

Zahtjev za silazak natrag u spilju kod Platona se javlja upravo u onoj knjizi u kojoj je eros sustavno isključen iz razmatranja. Neobićno je to, da jedan filozof koji filozofiju doživljava kao erotičko umijeće u jednoj od najobimnijih svojih knjiga eros tako potpuno isključi. Čak dotle da ono što je najerotičnije – sparivanje muškarca i žene – dovede pod vlast razuma, a ne erosa. No, utoliko je morao napisati još jednu drugu knjigu na istu temu, u kojoj je žudnju stavio u središte.

No, u pravu ste, taj se zahtjev nameće sam od sebe. Možda je Schelling to najjasnije izrekao:

''Samo onaj tko je slobodu okusio može osjećati Čežnju da sve učini njoj analognim, da je proširi preko cijeloga univerzuma.''

No, kad je naslov teme već ''prosvjetiteljstvo'', možda bi vrijedilo razmotriti uspjehe i neuspjehe, mogućnosti i ograničenja onog Prosvjetiteljstva koje je u Novom vijeku presudno odredilo zadnjih nekoliko stoljeća?

''Kad je Zarathustra te riječi izrekao, pogleda ponovo puk i ušuti. ,,Tu stoje oni”, kaza on svom srcu, "tu se oni smiju: ne razumiju me, ja nisam usta za te uši.
Mora li im se prvo razlupati uši, da bi naučili očima slušati? Mora li se lupati poput bubnjeva i propovjednika pokajanja? Ili oni vjeruju samo mucavcima?
Oni imaju nešto na što su ponosni. Pa kako imenuju to što ih čini ponosnima? Obrazovanjem to imenuju, to ih odlikuje pred kozarima.''

[marina]

''…ja trebam ruke koje se pružaju.''

Kad se pružaju, jasno je: tu je eros. Ali što kad se ne pružaju? Govoriti i dalje – poput Sokrata biti dosadni obad koji ne pušta na miru? Ili ušutjeti, reći poput Zarathustre

''...ja nisam usta za te uši.''

Zašto trebamo ruke koje se pružaju?

Možda zato jer na neki način želimo uvijek iznova biti na početku, uvijek na mjestu gdje možemo biti ne samo svjedokom nastanka nečeg novog, promjene, preobrazbe, nego i biti inicijatori, povod takvoj promjeni i nastanku novog... uvijek na izvoru, kretanju prema izvoru... a da bi bili na izvoru potreban nam je drugi, druge ruke koje će se pružati prema nama, druge uši kojima ćemo biti usta iz kojih će pritjecati uvijek svježa izvorska voda, uvijek u pretakanju iz sebe opet u sebe.... i taj prebogati izvor nikad ne istječe udaljujući se od sebe, nego naprotiv, uvijek je iznova u postajanju, svom nastanku, početku svega... to je nešto kao razvojni proces cjeline. Rast koji uvijek želi iznova započinjati, osjećati taj živi rast u sebi.

[hedon]

Pravi primer, Sokratovo i Nicheovo vidjenje. Opredelio bih se za Nichea zbog Sokratovog nedostatka osecaja za meru. Da li je otmeno nekome dosadjivati? Ukoliko filozofija nije ideologija i neka vrsta presije vec iznoshenje vidjenja koja nastaju konstrukcijom i rekonstrukcijom dozivljenog i prochitanog bez nametljivosti, onda ni Sokratov pristup nije ispravan. Nije s'toga shto predstavlja pokushaj ogranichenja onoga shto se na taj nachin ne moze ogranichiti,previshe nametljivu volju da svi vide ono shto ti mislish da treba da vide.
Kad pomislim na Sokratovo ubedjivanje drugih, iz Sokratove odbrane, poredjenje sa insektom koji ubada chini mi se idealnim. Istini za volju, za to ga ne bih osudio na izgnanstvo ili smrt vec bi bila dovoljna sudska zabrana uznemiravanja sa pretnjom zatvora.

[Domaci I.]

Pokušao bih da aktualizujem ovu temu. Čini mi se da prosvetiteljstvo stalno doživljavljava svoju rehabilitaciju, pošto je deo svakog otvorenog sistema tumačenja.

Istorijski gledano, prvi put se prosvetiteljstvo javlja kao otpor religioznim predrasudama, kao otpor crkvenim dogmama. Dekart, ipak, prvi put postavlja značajne temelje prosvetiteljskog pogleda na svet, a to je zahtev za sigurnim znanjem (nećemo uzeti njegove implikacije Cogita, pošto on tu već protivreči sopstvenom zahtevu). Na tom zahtevu temelji se prirodnonaučno znanje.

Nije baš jasno kako bi izgledao istorijski razvitak društvenih/duhovnih nauka ukoliko pretpostavimo da se znanje usvaja bez ikakvih predrasuda. Sam pokušaj razmišljanja o društvenim pitanjima, o istoriji posebno, doveo bi do kritike prosvetiteljstva u vidu romantizma, koji isprva ne negira potrebu za ukidanjem predrasuda i tradicije, ali postavljajući istorijski zahtev za razvitkom društva (što, čini mi se, potiče iz razvitka prirodnih nauka), postavlja istovremeno autoritet i time suprotstavlja racionalnom prosvetiteljstvu. Dalje niče potreba za konstituisanjem tradicije koja jest vrsta predrasude. I tako prosvetiteljstvo ustupa mesto jednoj sebi suprotnoj filozofiji koja raskida sa zahtevom da um i razum konstituišu ono što jest.

Prevladavanje romantizma imamo u istorizmu XIX veka, koji rehabilituje prosvetiteljstvo do određene mere.

Gadamer o tome veli ovako: Uistinu je pretpostavka tajnovite tame, u kojoj je mitska kolektivna svijest, što prethodi svakom mišljenju, isto tako dogmatsko-apstraktna kao i pretpostavka stanja perfekcije dovršenog prosvjetiteljstva ili apsolutnog znanja. Pramudrost je samo obratna slika "pragluposti".

No, pojava istorijske nauke XIX veka obnavlja prosvetiteljstvo u tom smislu što stvari postavlja u istorijski kontekst, rušeći romantičke mitove i predrasude. Taj koncept primenjuje Šlajermaher, i sve do Hajdegera hermeneutika se koristi prosvetiteljstvom kao nekom vrstom metode. Glavnina ovog savremenijeg prosvetiteljstva je to što se stvari postavljaju u kontekst i tumače s obzirom na to svoje mesto u istoriji.

Sa Šlajermaherom izgleda da dolaze oni koji tvrde kako je u procesu tumačenja potrebno biti tolerantan prema predrasudama i tradiciji, pošto se podrazumeva ne samo da objekat ima sopstvenu istoriju, već da i subjekt ne može uzeti ono predano ukoliko nema šta to predano da uzme. Naime, ako se prosvetiteljstvo zasniva na kritici svega, sa zahtevom stroge izvesnosti, onda se u društvenim naukama postavlja pitanje metode kojom će se ono dato usvajati, kao i može li ono bez ikakvog sadržaja kritički da posmatra neki drugi sadržaj.

Prosvetiteljstvo je, dakle, prisutno u vidu nekih njegovih principa. No, mene sada zanimaju sličnosti i razlike humanizma i prosvetiteljstva, ako je ko o tome informisan i ako se oni mogu na taj način sagledavati. Makar čisto definisanje.

[hegel67]

Voleo bih kada bi za promenu sami pokusali da definisete pojam prosvetiteljstva, mada smatram da je on prilicno arhaican u XXI veku, a ne da citirate  a zatim komentarisete tudje tekstove, jer koga to interesuje on ce da uzme knjigu i da procita ono sto ste vi prepisali. Zasto smatrate da filozofija postoji na relaciji tekst-komentar i nista vise od toga. Zar vas ni malo nije interesovalo kako bi vase vlastito JA definisalo odredjeni pojam, odredjenu stvarnost, zar vam je za to neko potreban. Zasto jednostavno ne koristite vlastitu slobodu, zasto se ogranicavate drugim, zasto ne koristite mogucnost interneta da kazete ono sto ste vi itd.....Mislim da je tu pocetak stvaranja novog pojma kojem cak nece na kraju procesa da ostane ni naziv prosvetiteljstvo, jer jednostavno smatram da nema smisla vracati se u proslost da bi pojmovima proslih  vekova definisali odredjene pojmove u XXI veku jer cemo sigurno krenuti pogresnim putem. Zato jos jednom vas pozivam da zapocenemo nesto sto ce nadograditi ili ispocetka definisati odredjene pojmove, ali uslov za to je sloboda vlastitog ja, ili vas to stvaranje slobodom plasi, pa vam je lakse da se sakrijete iza jednog filozofa kojega nesvesno postavljate sebi za autoritet i do izbezumljenja pokusavate da ga kopirate, ali ostaje praznina koja nikome nista ne znaci.
I na kraju zasto ne iskoristiti ovaj forum za stvaranje necega potpuno novog, a ne za gubljenje vremena prepisujuci odredjene tekstove, pa nismo na skolskom casu, to se podrazumeva da se proslo na osnovnim studijama, a na ovim forumima trebamao da stvaramo ni iz cega nesto, jer to je ono sto se od naseg vlastitog dovrsenog JA (ako je ikada dovrseno) ocekuje i to je pocetak novog vrednosnog i svakog drugog sistema.

[Domaci I.]

Ako bismo pojam prosvetiteljstva pokušali da definišemo van istorijsko-filozofskog konteksta, čini mi se da bismo se već bavili jednim kolokvijalnim, pa čak možda pojmom koji bi se nalazio u jednom novom (a nikako ne može da izbegne neki kontekst), folklornom kontekstu. To svakodnevno tumačenje prosvetiteljstva ipak može da se izrazi i nekim drugim pojmom. Drugi pojam, kojim bih izrazio ono što se kroz istoriju ili u istoriji zvalo prosvetiteljskim stavom, mogao bi da bude - aktivizam.

Aktivizam je pojam koji se neretko koristi u svakodnevici (kao kontekstu), ali u kulturno-političkom miljeu podrazumeva strogo građansku, individualističku provinijenciju. Baš iz razloga što uzima čoveka kao individuu, oslobođenog balasti prošlosti i sveg što bi mu društvo i istorija mogli predati kao nekakvu kolektivnu oznaku, onaj koga danas zovemo aktivistom mogao bi da bude savremeni prosvetitelj. Sama reč "aktivizam" znači stavljanje sebe spram neke materije, nečeg nepokretnog, što je podložno promeni, i što, time što izaziva potrebu za aktivizmom, jest u nekoj meri statično. Ovo stavljanje sebe spram nečeg nepokretnog, ili spram prirode, koja je nešto dato, slično je volji nekadašnjih prosvetitelja koji bi prirodu želeli da prilagode sebi, odnosno da deluju u svetu ka potpunom ovladavanju onim neživim, materijalnim.

Ipak, da se vratim na primedbu vezanu za raspravu o filozofskim pojmovima... Mislim da nije beskorisno razglabati čak ni o "mrtvim" pojmovima (ako neki pojam može biti na bilo koji način mrtav, a da se javlja u istoriji filozofije). Tako je i Hegel govorio. Ali bi se moglo govoriti o savremenoj aktualizaciji starih pojmova. No, da bismo to činili, nije loše upoznati se sa mestom (ne bih voleo da upotrebim izraz "značenje") pojma kroz istoriju.

[maelstrom]

pa vam je lakse da se sakrijete iza jednog filozofa kojega nesvesno postavljate sebi za autoritet i do izbezumljenja pokusavate da ga kopirate, ali ostaje praznina koja nikome nista ne znaci.

A vaš nadimak izaziva strahopoštovanje  :jezik:

[hegel67]

Ne morate da pravite po ko zna koji put istu gresku, da sta god neko napise a vi brze bolje da nadjete komentar u istoriji filozofije i da nadjete kontekst u kojem se to nalazi. To je za mene besmisleno. Niste na ispitu pa da morate da za odredjeni citat kazete ko je autor i sta je sa tim zeleo da kaze. Zar je moguce da ne mozete da izadjete iz teksta? Zar je moguce da ne mozete da zamislite nista drugo osim konteksta? Zar je moguce da  jos uvek ostajete na nivo jalovosti kriticke teorije bilo cega (od pojedinca do drustva)? Zar je moguce da vase JA ne moze da progovori? Iskoristite slobodu...Iskoristite slobodu ....
Dusan Sakic , a ko ste vi?

[Random]

Ja sam Random.

To nije govor konteksta, to je jezik ucenja. Potonuli brod mora knjiga i dna potamnjelih poveza. Ubudjali ram jednolicnosti i vjekovne obicnosti, hromirana resetka zarobljenog uma covjeka treceg milenijuma. Kljuc je izgubljen a pravi mornari su preplivali do dalekog kopna. :)