Pokušaću u sledećem da izložim i odgovor na pitanje na kojim osnovama se taloži postmodernistička praksa. A istovremeno obrazložiti ideju preispitivanja i reanimacije prošlosti iz Brankovog posta, i dotaknuti neke argumente za odbranu postmodernizma kakvog napada Maelstrom.
Mnogi od današnjih vodećih intelektualaca su postmodernisti, koji pristaju uz ideje antirealizma, skepticizma, subjektivizma, relativizma, pragmatizma, kolektivizma, egalitarizma, altruizma, anti-individualizma, na sliku sveta kao konfliktnog i protivrečnog u kojem su emocije, instinkti i hirovi bolji vodiči za delovanje od razuma. (Edvard Junkins,
Postmodernistička kuga)
Mnoge od ovih ideja se prepliću. Neke, kao što je ideja o kolektivizmu suprotna je ideji subjektivizma, isto tako i ideja antiindividualizma. Opet, antiindividualizam lako bi mogao da dođe u konflikt sa idejom da su emocije, instinkti i hirovi bolji vodiči od razuma. Mnogo je tu pomešanih ideja, i još smo daleko od razumevanja ovog u sebi samom konfliktnog pravca razvoja filozofije, tehnologije i umetnosti.
Zagovornici postmodernizma, najaktivnijeg intelektualnog poketa poznog 20. veka, zamenili su stvarnost subjektivnim i nepovezivim socijalno-lingvističkim konstrukcijama kojih ima puno i koje su često međusobno sukobljene, a zasnivaju se na ljudskim dimenzijama kao što su pol, etnos, rasa, religija i bogatstvo. (Edvard Junkins,
Postmodernistička kuga)
Pitam se koja je ideja u tom da se zanemari onaj modernistički humanizam, čak prosvetiteljska ideja vere u razum, koja dominira do pojave postmodernizma. Šta je navelo čoveka da se okane ideje da je razum i odsustvo rasnih, polnih i etničkih predrasuda moguće u svetu.
Krejg Ovens (Craig Owens) je pisao da se postmoderno stanje pojavilo u trenutku kada smo shvatili da nasa kultura nije ni homogena ni monolitna kako se nekada verovalo. Pluralizam nas svodi na bica koja su drugi medju drugima, ruseci zapadnjacki etno-centrizam. Ideje o jedinstvenom univerzalnom subjektu, prirodnosti drustvenih i kulturnih formacija, izgubile su znacaj, kao velike metanaracije koje su pothranjivale humanisticku kulturu moderne. (...) Merilin Edelstajn (Merylin Edelstein) odredjuje postmodernizam kao stanje post-prosvetiteljskog, post-humanistickog, post-frojdovskog sveta. (Dubravka Đurić,
Feminizam i postmodernizam)
U tom citatu ja ne vidim još uvek nikakav razlog za sklanjanje u stranu humanizma i ustupak jednoj pluralističkoj, kulturi različitosti. (Ne želim da zvučim kao da posedujem istinu, to jeste jedno od postmodernističkih ključnih postavki, a tako i ja sada delujem pokušavajući da zajedno sa drugima, tj. vama, potražim odgovor.)
Od postmodernizma ona preuzima kritiku prosvetiteljske racionalnosti i postmodernisticku de-esencijalizaciju roda (genger). I Merilin Edelstajn smatra da je postmodernisticko odbacivanje totalizirajucih i univerzalizujucih metanaracija o ljudskom (tj. muskom) iskustvu korisno za feministkinje. Ono omogucava da se obuhvate razlike i da se umnogostruce subjekatske pozicije. Kao sto je bel huks (Bell Hooks) tvrdila, postmoderna kritika esencijalizma, univerzalizma i "staticnog predeterminisanog identiteta" moze biti korisna za ponovno razmatranje rase, ali i roda. (Dubravka Đurić,
Feminizam i postmodernizam)
Možda se ovde nazire šta je prava ideja postmodernizma barem u njegovoj društvenoj dimenziji. Čini se da se sumnja pomalja u onom momentu kad se o čoveku govori kao o čoveku u društvu koje latentno diskriminiše pojedinačne subjekte iza zavese humanizma. Kao da je potrebno, a danas to imamo u vidu bujanja neagresivnog nacionalizma, dohvatiti rasu i naciju, istaknuti njenu posebnost, postaviti je kao drugačiju od drugih, ali ravnopravno sa drugima. Postići jedan novi vid ravnopravnosti, ne na nivou sublimacije u jedan suviše opšti pojam, neku zajedničku osobinu, nego izvući iz svih njihove posebnosti i ravnopravno ih poštovati. U tom je i ideja feminizma videla šansu, kao nastupanje perioda ženskog izvlačenja iz domena ravnopravnosti, isticanje posebnih vrednosti žene, sa dozvolom da isto čini i drugi pol.
Čini mi se da takva struktura stvari odgovara rađanju kapitalističkog društva i rušenju komunistizma na Zapadu. Komunizam je potiskivao ove razlike i isticao onaj humanizam koji će mnogi nazvati deplasiranim, zajedno sa projektima denacifikacije.
Postmodernitet mozemo posmatrati kao dobitak, koji omogucava umnozavanje novih znacenja, medija, prica, i identiteta. Julija Kristeva smatra da je postmodernitet "trenutak krize" kada nesto propada, nesto se pobija, ali se pojavljuju i novi izvori. (Dubravka Đurić,
Feminizam i postmodernizam)
Nova značenja pojavljuju se nasuprot moderističkim univerzalizmima:
U periodu moderne, autoritet umetnickog dela, zahtev da ono predstavlja neku autenticnu viziju sveta, zasnivao se na univerzalnosti. Moderna estetika je univerzalnost pripisala formama koje je koristila za prikazivanje vizije, ne uzimajuci u obzir razlike u sadrzaju pripisivane umetnickoj proizvodnji u konkretnim istorijskim uslovima. (Dubravka Đurić,
Feminizam i postmodernizam)
Zaista, u delima koja stvaraju Malarme, Bodler, Rembo, Rilke i drugi, imamo jednu univerzalnu stvar koju je potrebno dešifrovati onako kako ju je, univerzalnim vrednostima okovanu, postavio i označio autoritet-pisac. U postmodernizmu događa se i depersonalizacija dela, da bi se delo svelo na onaj otvoreni projekat, i mnoštvo mogućih značenja.
Postmodernisticki rad negira uverljivu stabilnost pozicije gospodara. (Dubravka Đurić,
Feminizam i postmodernizam)
Ta stvar započeta je u modernizmu, i zato je nekima teško odvojiti i napraviti čvrstu granicu između modernizma i postmodernizma. Modernizam nije tako homogen, kao što i postmodernizam svojom heterogenošću zadire i u neku raniju filozofsku i umetničku praksu.
Julija Kristeva i Rolan Bart su smatrali da i modernisticka avangarda, uvodjenjem heterogenosti, nekontinualnosti i glosolalije, destabilizira subjekt prikazivanja. Zato po Merilin Epstajn postmodernizam u uskom smislu oznacava umetnicku i kulturnu avangardu poslednjih nekoliko decenija - inovativno pisanje i umetnost koje karakterisu fragmentiranje, ironija, intertekstualnost, nepostovanje granica zanra i auto-refleksivnost. Ovakve esteticke prakse nisu nuzno politicki motivisane, ali imaju politicke konsekvence. Kristeva je pisala da je postmodernizam ona knjizevnost koja se ispisuje sa vise ili manje svesnom intencijom da prosiri ono sto se moze oznaciti, a time i domen ljudskog. (Dubravka Đurić,
Feminizam i postmodernizam)
Množenje značenja i smrt označitelja imaju funkciju da oslabe granice mogućih tumačenja. Time se na neki način vrši totalna estetizacija sveta, zbog čega neki smatraju da je došla smrt umetnosti, odnosno da je sve postalo kič (kič predmet je između ostalog ne samo antiumetnički već i služi i kao predmet za nekakvu upotrebu), ili da umetnost kroz postmodernističko ironisanje služi kao kritika društva.
Međutim, opet nije sasvim jasno zašto je došlo do te dekonstrukcije subjekta, do uništenja esencijalizma i smrti autora (Bart). Neki od uobičajenih odgovora su:
... moderna tehnika i modernistička znanstvenost prouzrokovala kontinuirano uništavanje prirode, ekonomske krize, polariziranje političkih sistema, nepregledno razaranje harmonije u bilo kojem smislu. Moderni se, stoga, pripisuje degradiranje ljudkog bića. Čovjek XX stoljeća osjeća se sve manje duhovno zadovoljnim. (...) Početkom i sredinom sedamdesetih, Lyotard pokušava upozoriti na to da se mora stvoriti potpuno novo društvo, koje se legitimira na drugačiji način nego dosadašnje – kapitalističko. Takvo novo društvo mora imati nove paradigme, koji će se bazirati na estetici. Lyotard formulira teze, koje su iskušane u praksi američkih protestnih pokreta, u pop-artu na primjer, ali koje nisu uspjele da se ostvare. Takva je, recimo, teza da se umjetnost treba pojavljivati u svim sferama života... (Časopis
Omnibus)
Mene pomalo čudi to da se mora zasnovati novo društvo budući da modernizmu odgovara komunizam, dok se sa postmodernizmom verovatno najbolje slaže anarhizam, a u njegovom nedostatku odgovara i kapitalizam kao opšta jurnjava za vlasništvom odnosno legitimitetom svega i svačega. No, još uvek ne vidim ovde koje su to nove legitimacije novog društva, da bi se ono moglo ostvariti putem estetizacije svega. Pop-art, istina, baziran je na estetizmu, proizvodi namerni kič predmet, ali dovodi do opšte ekspanzije proizvodnje, predmet koji je imao za cilj da kritikuje serijsku proizvodnju biva kopiran i proizvođen u mnogo više primeraka. Od buntovne ideje iz koje postmodernizam izvore, postaje platforma izgradnje opšteg kič društva koje više ne poznaje umetnički kvalitet niti bilo kakav red. Ideja umetničkog anarhizma i oslobođenja doživljava u pop-artu vrhunac svoje suprotnosti. Prvi postmodernistički val mislim da ovde doživljava svoj veliki neuspeh.
Osnovno polazište jeste to da se u književnosti, filmu, arhitekturi i pozorištu ništa novo ne može stvoriti (ovaj stav je svojevremno imao i Thomas Mann) odvelo je umjetnike u igru sa različitim materijalima. Osvrt na povijest i tradiciju ispostavio se kao pokušaj da se stvaralački postupci kolažiraju u jedno. Pritom se svjesno brišu granice između kiča i umjetnosti, masovne i visoke kulture. (Thomas Koster,
Rječnik postmoderne kulture)
I ovim želim da se vratim na postmodernizam u umetnosti. Dakle, kao što sam negde u diskusiji već naglasio, ali i naglašavao u mnogim drugim diskusijama (o muzici i umetnosti uopšte), postmoderna umetnost estetsko žrtvuje društvenoj zbilji u nameri da oslobodi ili učini elastičnijim zarobljene društvene diskurse.