Pjesništvo spram filozofije

[maelstrom]

Heidegger, smatrajući pjesništvo najčistijom umjetnošću, kaže o odnosu filozofije i pjesništva:
Pitanje o biti umjetnosti jest bitno pitanje o zavičaju čovječjeg opstanka, i kao obrat bitnoj istini ono otkriva da umjetnost podaruje čovjeku neponovljivu izvornu istinitost što je nikada ne može dostići ispravnost predstavljanja ma koje znanosti.
Kasnije nadodaje:
Pjevanje i mišljenje dva su susjedna stabla sačinjanja. te: Pjesništvo je rječito začinjanje bitka.

Smatrajući govor 'kućom bitka', a gramatiku postulatom Aristotelove logike i neposredne racionalizacije govora i prikrivanjem njegove biti, dakle zastranjivanjem od biti bitka, on tvrdi da još jedino pjesništvo može povratiti govoru onu izvornost koju je imao u svojim počecima, a samim time i otvoriti pred 'napolje izbačenim' čovjekom opet 'prozore i vrata' bitka. Zapadno mišljenje bilo bi pokušaj da kroz dimnjak dopremo do bitka, ne znajući za vječnu vatru koja u bukti u njegovu ognjištu, a pjesništvo svo to vrijeme ostaje jedini izvorni put prema bitku koji se očuvao kroz stoljeća filozofskog zastranjivanja.

Heidegger drži da je njemački pjesnik Höelderlin više od pola stoljeća prije Nietzchea, i to isključivo posredstvom pjesničkog mišljenja, opisao nadolazeću krizu zapadnog duha u punim razmjerima. On je samo putem pjesničkog mišljenja došao do najdubljeg iskustva bitka, i time u punom smislu riječi postao njegov 'pastir', te se izjednačio s najvećim filozofima svih vremena. Osim Höelderlina, navodi Heidegger još dva pjesnika za koja smatra da posjeduju, i svojim pjesništvom to iskazuju, duboko iskustvo bitka - to su pjesnici 20. stoljeća Rainer Maria Rilke i ekspresionist Georg Trakl (skromnim poznavanjeg kojeg ne razumjem zašto Heidegger to baš o njemu tvrdi).

Zanima me vaše stajalište o odnosu filozofije i pjesništva, odnosu filozofskog i pjesničkog mišljenja i zapažanja, o utjecaju filozofije na pjesništvo i obrnuto, te potencijalu pjesnika da bude filozof. Ovdje još možemo i izmjenjivati pjesme ili citate navedenih i drugih pjesnika, te o njima raspravljati u smislu filozofskog kvaliteta njihove poezije. Pa. . .

[asophos]

,, Tako mi Zeusa, Sokrate, dobro si uradio, što si me sjetio. Ta za pjesme, što si ih ispjevao - pretočio si u pjesmu basne Esopove i ispjevao himnu Apolonu, - propitali se u mene već i neki drugi, a onomadne i Euen, što si imao na umu, te ih ispjevao...
...nego sam kušao neke sne, što znače, i vršio svetu dužnost, kad su mi već toliko puta nalagali, da se bavim tom umjećom Muza.... Često puta bi mi u prošlom životu dolazio isti san, ali svaki put bi se ukazao u drugoj prilici, a govorio mi jedno isto, te rekao:, Sokrate, muzikom se bavi i nastoj oko nje!'...i mene tako san potiče na ono, štono sam radio, naime na to, da se bavim muzikom, jer je filozofija - tako sam držao - najveća muzika, a ja sam se njom bavio. A sada, kad je sud pukao i svetkovina mi božija nije dala mrijeti, pomislih: kad mi već san toliko puta kaže, da se tom običnom muzikom bavim, a ono se ne smijem njemu oglušiti, nego treba to izvršiti....Tako eto najprije ispjevah pjesmu bogu, čija je ovo bila slava...''
(Platon, Phaidon, 60c-61b; Naklada Jurčić, Zagreb)

Platon nam prenosi da se i Sokrat pred smrt bavio pjesništvom. iz ovoga dijela Phaidona možemo izvući razna prenesena značenja koja možemo povezati s predajom Diogena Laercija o Platonovu životu - naime, govori se u djelu da se Sokrat bavi pjesništvom pred smrt - Apolonove ptice, labudovi, pjevaju pred smrt; Apolon je i bog blage smrti - i to da pjeva pjesmu Apolonu; a u dijalogu se spominje i bolest Platonova zbog koje nije bio uz svog učitelja kad je umirao (Platon boluje, prevladava svoje ranije razdoblje - iz Diogenovih izvora saznajemo da se i on prije poznanstva sa Sokratom, bavio pjesništvom). Nije ni čudno što Platon u svojim dijalozima često spominje Homera i Hesioda.
Možemo još govoriti, kao što si već spomenuo, Heideggera i njegove govore o Holderlinu; a više i Nietzschea i njegove Dionisove ditirambe, koje možemo staviti u kontekst sušte suprotnosti Sokratovu i Platonovu apolonijsko-mitskom pjesništvu; jer su Apolon i Dionis baš suprotni u svojoj naravi

F. Nietzsche: Poslednja volja

Umreti tako
kako sam ga jednom video da umire -
prijatelja koji je munjama i pogledima
božanski obasjavao tavnu moju mladost.
Vragolast i dubok,
igrač među bojovnicima -

najvedriji među ratnicima,
najteži među pobednicima,
na njegovom udesu udes počiva,
tvrd, promišljen, vidovit;

Drhtao je jer je pobeđivao,
klicao jer je umirući pobeđivao -

dok je umirao naređivao je
 - i naredio je da se uništi...

Umreti tako
kako sam ga jednom video da umire:
pobeđujući, uništavajući...

(F.Nietzsche - Dionisovi ditirambi; Grafos, Beograd)

[asophos]

Holderlin - Hyperion's Song of Destiny
 

 
Holy spirits, you walk up there
    in the light, on soft earth.
            Shining god-like breezes
                  touch upon you gently,
                         as a woman's fingers
                               play music on holy strings.
 
Like sleeping infants the gods
      breathe without any plan;
        the spirit flourishes continually
            in them, chastely kept,
                         as in a small bud,
                                and their holy eyes
                                       look out in still
                                              eternal clearness.
 
A place to rest
    isn't given to us.
          Suffering humans
                decline and blindly fall
                       from one hour to the next,
                              like water thrown
                                    from cliff to cliff,
                                         year after year,
                                               down into the Unknown.


nažalost nemam prijevod, skinio sam s neta, ali ima dobro izdanje Mtice Hrvatske - Izabrane pjesme - F. Holderlin, dvojezično izdanje, njemački i hrvatski

[asophos]

-a evo i jedne moje 

[maelstrom]

Često puta bi mi u prošlom životu dolazio isti san, ali svaki put bi se ukazao u drugoj prilici, a govorio mi jedno isto, te rekao:, Sokrate, muzikom se bavi i nastoj oko nje!'...i mene tako san potiče na ono, štono sam radio, naime na to, da se bavim muzikom, jer je filozofija - tako sam držao - najveća muzika, a ja sam se njom bavio.

Ne znam u kakvom je odnosu ovaj ulomak sa ostatkom Platonove filozofije (gdje umjetnost smatra 'sjenom sjene', 'prikazom prikaze', najnižim stupnjem bitka) ali ovdje je umjetnost neumitno uzveličana. U svakom slučaju Platon, odnosno Sokrat koji ovo govori, u pjevanju nalazi poticaj na mišljenje, bilo da u njem nalazi snagu ili pak da preko njega izravno naslućuje sam bitak, što su dva lica iste medalje.

Svaka je stvar početak jedne pjesme, kaže Rilke, a pjesma posrednik između stvari po sebi i čistog mišljenja. U tome leže sva njena uznositost i veličina. Pjesma odražava ljepotu svijeta, a bez ljepote nema filozofije. Sam Platon to je znao, pa je ogromnu, sveobuhvatnu važnost pridao ideji dobra koja uopće omogućuje sve ostale ideje, sav ostali svijet. Ona bi, prema Platonu, bila temelj svega bitka, a ujedno i njegov vrhunac. Pjesma svojom čistoćom i snagom neposredno zadire u sam taj temelj, otkriva slutnju onog neposrednog i čovjeku omogućuje ono posredno - mišljenje. Naravno, Platon je kao 'nezagađeni' racionalist negirao važnost bilo kakvog uvida sem dijalektike uma, ali u onom izdvojenom citatu pokazuje, makar posredno, koliko je slutio pokretačku važnost pjesme. No Platon je morao biti čovjek koji se borio protiv svojih slutnji, rekao bi Nietzche - 'apolonski tip'.

Pjesma na veličanstven način uznosi život istodobno prizemljujući filozofiju (u metafizičkom smislu), ona se nalazi na pola puta, tamo gdje se čovjek neposredno susreće sa bitkom. Pjesništvo i filozofija, barem ona humanistička, a svaka bi trebala biti takva, neraskidivo su vezani u srži našeg duha željnog nepoznatih predjela.

[asophos]

Na žaost, moram te ispraviti. Platon nije nužno cijelu umjetnost smatrao sjenom sjene, nego samo slikarstvo, vezano za slike, koje su naslikane privid nas asmih, koji smo privid ideja, a muzika (mousyke, ili mousike, nisam siguran) poput nas je samo privid ideja; podsjećam, pod muziku je spadalo i pjesništvo, atletika i ne znam točno što još. to je bitno za distinkciju toga dvoga, mislim slikarstva i muzike.
a platon je govorio najljepše o pjesništvu, cijenio je Hesioda i Homera, a moram ti naći citat gdje kaže da je pjesnik nadahnut bogom, daimonom, što većina antičkih mislilaca i govori.
i stvarno, čak sam negdje i našao, ne mogu se sjetit gdje, da pjesnici kada pišu pjesmu, kada je taj ,proces' u tijeku, obuzme ih nešto i oni ,ne znaju gdje  se nalaze' ali ipak napišu, i kao odmah se vrate u sebe.
slažem se da pjesma ,sva ljepota svijeta' i zaista mi je svaka napisana pjesma neponovljiv i nestvaran doživljaj i određena vrsta kako ekstaze tako i katarze...nekad su one, često su one sve one emocije koje ti se nalaze na duši, i kad duša pokreće olovku u ruci po papiru, duša ih se oslobađa, a vidom tek shvaćamo što mislimo i osjećamo, naime tek kada pročitamo sami svoje stihove.
još nešto, ja osobno, s obzirom na sve mitologijske prikaze, i sve onu, nazovimo ju prosto, ,teoriju ideja' ne bih nazivao platona racionalistom, ukoliko to podrazumijeva racionalizam kao neki pravac korištenja čistoga razuma u promišljanju; znamo da je on bio idealist...no možda sam krivo shvatio što si htio reći.

[maelstrom]

Da, uistinu nisam znao da to ne misli za svu umjetnost. A kada kažem 'racionalist' mislim na onoga koji uzima primat razumske spoznaje nad osjetilnom, a Platon štoviše negira osjetilnu spoznaju i sav spoljašnji svijet kao privid. Moglo bi se reći - racionalizam kao gnoseološki stav, a idealizam kao ontološki.

Sad kad sam se 'opravdao', da se nadovežem na spomenutu ekstazu pjesnika, koja je sad nešto pak posve drugo i zahtjeva popratni komentar. Narodi su istoka odavno znali za esktazu kao najviši izvor spoznaje, 'ulazak u sam bitak', dok je zapadu teoretski predstavljena tek po neoplatonistima. Neoplatonisti, koji Platonovu hijerarhiju ideja odbaciju i zamjenjuju vrhovnu ideju dobra Jednim koje svojom sveobuhvatnošću i stvaralačkom snagom nadvisuje sve ideje koje postaju tek njegova emanancija. Esktaza je, kako kažu neoplatonisti, sjedinjenje s jednim, a nisam baš siguran na koje su načine prakticirali dolazak do takvog stanja, no kod njih je to, u dobrom već-dekadentnom zapadnom duhu, bilo veoma rijetko. Sam je Plotin, kako navodi, ekstazu doživio tek 3 puta u životu, mnogi neoplatonisti nijednom.

Ovo sam ispričao da bi uveo novi stupanj spoznaje, o kojem na novijem zapadu više govori Bergson, a to je ona intuitivna. Intuitivnim uvidom nadvisujemo razum i za njega prisvajamo nove sadržaje. Intuizivni uvid uvod je u ekstazu (ništa od toga, naravno, ne moramo poput neoplatonista shvaćati metafizički). A pjesničko se mišljenje temelji na intuiciji mnogo više nego na razumu. Intuicija može biti 'zagađena' različitim negativnim osjećajima, tjeskobe, tuge i očaja, ili pak negativnom (egoističkom) srećom, što je čest pjesnički slučaj, a tada pjesma znači emotivno pročišćenje što je opet uvod u filozofsku spoznaju sokratovskog tipa ('spoznaja vodi ka vrlini'). Ali u slučaju najvećih filozofskih pjesnika, njihova intuicija nadvisuje osobne afekte i poistivjećuje se sa bitkom, tako oni neposrednom spoznajom mogu u svoje jezične spletove unositi istinu samog bitka, kako tvrdi i sam Heidegger, a s čime sam spreman složiti se.

[maelstrom]

Što se tiče Nietzcheovih 'Dionizijskih ditiramba', mislim da su oni primjerena suma njegove filozofije u najiskonskijem joj duhu, ali ipak u ovom slučaju ukazuju na obrat jer je on svoja stajališta prvo filozofski, a tek potom, u zadnjoj godini stvaralaštva, pjesnički uobličio. I sam je njegov filozofski izraz iznimno prožet pjesničkim momentom, u pogledu patosa i slikovitosti, pa je bilo prirodno da na ovaj način, veličanjem pjesme zaokruži svoj filozofski obol. Ulomak iz ditiramba neću analizirati jer bi taj čin zahvatio u šire područje Nietzcheove filozofije, što pak pripada nekoj drugoj temi.

U analizu tvoje, po raspoloženju apolonske ( ) pjesme, neću se upuštati iz nedovoljnog poznavanja mitoloških termina kojima barataš, ali ću zato ponuditi Tadijanovićev prijevod 'Hyperionove Pjesme o sudbini' da bih se nešto kasnije možda upustio u pomniju analizu:

HYPERIONOVA PJESMA SUDBINE

Krećete se gore u svjetlu
  Mekanim tlom, blaženi geniji!
    Sjajni božanski lahori
        Lako vas dotiču,
          Kao prsti umjetnice
            Svete strune.

Bez sudbine, kao dojenče
  U snu, dišu nebesnici;
    Sačuvan čist
      U skromnu pupoljku,
        Vječno cvjeta
         Njihov duh,
           A blažene oči
            Gledaju u tihoj
              Vječitoj jasnoći.

Al nama nije dano
  Mirovat na ikojem mjestu;
    Nestaju, padaju
      Ljudi patnici
        Slijepo iz jednog
          Sata u drugi,
            Ko voda s hridi
              Na hrid bacana,
                Godinama u neizvjesno.

[maelstrom]

Dakle, da se nadovežem na tumačenje potonje objavljene pjesme, pošto je interpretacija, čini se, jedini razumski katalizator 'reakcije' pjesništvo-filozofija. Na prvi pogled izravna i jasna, prevazišavši zatvoreno tumačenje 'tragičnog pada', Hölderlinova pjesma tek nakon nekoliko čtanja podjarmljuje svu slutnju dubine koju posjeduje. U sebi ona uzdrži bitne razloge zbog kojih je Heidegger nazivao Hölderlina pjesnikom 'Noći Svijeta' (Weltnacht).

Čitamo li prve dvije strofe osjetit ćemo u njima za Grke, a pogotovo Rimljane, tipičnu arkadijsku atmosferu onog 'Raja' dostupnog samo bogovima, genijima i ostalim besmrtnim entitetima. U samim počecima mitologije ljudi su životnu snagu crpili iz prirode, a transcedentalnu obnovu te snage počeli su srkati samo iz slušanja o tome nad-svijetu, 'katarzički' se poistovjećujući sa svojim čovjekolikim bogovima. To je bilo vrijeme mitova. No, od takve estetike prvi ontologiju odvaja Platon. On božanski svijet humanizira, hipostazira putem ideja i čini jedinim istinskim svijetom, ali dostupnim samo mudracu (kako to Nietzche parafrazira - "Ja, Platon, jesam istina.") Naravno da su ljudi, sebični i površni iznad svega, iz sve Platonove mudrosti najlakše izdvajali koncept tog 'Raja', gdje bi sami uistinu postali besmrtno sretni i blaženi, pa se on počeo koristiti i u druge svrhe. Preuzelo ga je tako kršćanstvo, koje ga u svrhu trgovine obećaše pobožnom i kreposnome, no u svakom slučaju nastankom metafizike čovjek i priroda otišli su svatko na svoju stranu. Čovjek je o skladu sa istinskom "prirodom" počeo sanjati, a prirodu oko njega dogmatički prezirati, pustivši da osjećaj izgubljenosti prevlada njegove temeljne da-govoreće nagone i utopivši ga odmah potom u iluziji vječnosti. Sve to možda ne zna tada aktualnim njemačkim idealizmom opijen Hölderlin, ali sluti svakako. U prve dvije strofe svakako daje sliku jednog odavno porušenog ideala, koji se rastopio možda već onda, kako naznačuje Nietzche - kada smo ga uzeli zaozbiljno. O genijima Hölderlin pjeva sa sjetom, mada u sadašnjosti jer 'svijetu bez sudbine', koji jest sudbina, u našoj percepciji odgovara samo apsolutna sadašnjost. A tu se već javlja problem sudbine, oko kojeg se vrti čitava pjesma.

Problem sudbine nije Hölderlin kao mnogi manje duboki pjesnici izrazio krajnjim posredstvom smrti kao neizbježnosti. Takav stav značio bi nesvjesni nihilizam, a Hölderlin je ipak 'samo' idealist, ali čudesno osvješten idealist, pjesnik Noći Svijeta duboko svjestan nihilizma koji se kao noć nadvija nad civilizacijom. Prve dvije strofe, koje se i nalaze više i prije u pjesmi, slabašan su mjesec, mlako svjetlo u toj noći, izbljedjelo od prošlih vremena, koje će zadnja strofa zapanjujućim kontrastom svog pesimizma potpuno rastočiti. Harmoniji božanskog sklada vječnosti, izvjesnosti i sreće suprotstavlja pjesnik kaos postojanja nepredviđenog, slijepog i patničkog. Ljudi, vječito razočarani u svoje ideale, vječito očekujući više, jer imanentno je napretku civilizacije i - povećanje očekivanja, smrtno su već razočarani u vlastiti život do te mjere da im svaka nada u spas pomalo izmiče s vidika. Svjetlo genija blijedi u Noći Svijeta, u olujama 'vode s hridi na hrid bacane', u vrtlogu sudbine koja nam na leđa sipko tovari sve teža i teža stoljeća. Postavlja se pitanje - može li čovječanstvo još podnijeti svoju misao? Može li se vratiti blaga nada u svjetlost genija, u 'Raj', pa makar onostrani, ako ne ovostrani kakav smo, ne preispitujući ga negativno, imali u da-govorećoj prošlosti (koju na zapadu označava vrijeme mitova)? Hölderlin je prvi namirisao krizu metafizike, koja se još od renesanse zahuktavala da bi joj prosvjetiteljstvo zadalo konačne udarce. Ta metafizička kriza, jer ne-vremenitost jest metafizika, ostaje još samo 'metafizička' u ovoj pjesmi iako će kasnije ista poprimiti mnogo veće razmjere, a njenu će summa sumarum dati, više od pola stoljeća poslje Hölderlinova palog Hyperiona, iz pepela uzdignuti Friedrich Nietzche.

Ovdje se postavlja pitanje: na koji je točno način bio Hölderlin u doticaju sa istinom bitka? Na temelju ove pjesme romantični metafizičari lako bi se mogli prevariti da taj odgovor leži u izvornom akradijskom ugođaju prvih dviju strofa, dok on zapravo leži isključivo u trećoj, najdužoj, koja ostvaruje kontrast do te mjere da prvim dvama daje nerealan, gotovo posprdan karakter. Iako se to iz strogo uzvišenog patosa pjesme nikako ne može očitati, no prilikom transponiranja pjesničke u filozofsku misao, to se nameće kao gotovo neizbježno opažanje. Hölderlin uviđa neodređenost, nedorečenost i potpuno odbacivanje istinskog bitka od strane nadolazećih generacija i sam pokušava na to dati izrazito filozofski odgovor koji će iznjedriti kasnije prominentni pjesnički pokret romantizma. Ta se misao ne može iz ove same pjesme posve iščitati, iako se da naslutiti, ali iščitavši još neke djelove njegova Hyperiona, naišao sam na sljedeći odlomak:

Biti jedno sa svime što živi, u blaženom samozaboravu ponovo se vratiti u svemir Prirode, to je vrhunac misli i radosti, to je sveti gorski vis, mjesto vječnoga mira, gdje se gubi sparina podneva i gromor groma i uzavrelo more nalikuje lelujanju žitnoga polja.

Biti jedno sa svime što živi, uistinu, vjeruje Hölderlin u snažno filozofsko Jedno svega, ali mnogo više, mnogo dublje no što su ti činili ti stari i blijedi nasljedovatelji Platona. On vjeruje u Prirodu kao život, on je dosegao vjeru u život u cjelini, ne onu prosvjetiteljsku ćelavo-humanističku, što vodi u neizvjesnost pojedinačnosti, kapitulaciju vrline i ideala. Vjeruje Hölderlin u opće i zna za opće, ali ne sasma zaslijepljen klasičnim idealizmom, on ide dublje, pjesnički dublje, životnije i intuitivnije, on vidi Jedno u povratku Prirodi i stapanju svih duša u jedno. Jedino uvidom u vlastito posredovanje u Jednom možemo se vratiti čistom stanju duha, onom prije majke metafizike kada je svjetlo blaženih genija gledalo u tihoj vječitoj jasnoći Prirode. Zaista, ne vidi Hölderlin krajnji spas u metafizičkom idealu 'Raja' kako se to može samom pjesmom učiniti, on ide dublje, on želi prvi želi onaj povratak u izvorno da-kazivanje ljudskog bića, spremnost na sudbinu koja će nam se jednom nepokolebljivima sama ponuditi na pladnju. Uistinu je filozofska transponacija pjesme ukazala na njezin pravi karakter, životni, protu-metafizički. Hölderlin u ljudima vidi pale genije, pala božanstva,  a u vremenu koje slijedi vidi još pada, sluteći grko tlo nihilizma. Vjeruje u ljude Hölderlin, vjeruje u povratak ideala, jedini put ka svijetloj, lakoj Istini koju je zbog krize vremena poput mučenika otrpio.

U općenitosti i bezvremenosti klasičnih stihova, Hölderlin skrovito odaje svu krizu vremena, sudbinu sve neodređeniju i neizvjesniju, olujnu budućnost u kontrastu sa prošlošću ogrijanom uvijek negdje prisutnim blagim svjetlom genija, u vidu prirode i premostivih, ali ipak potrebitih metafizičkih ideala, jedinih preostalih, a polako izumirućih 'potomaka' prvotnog da-govorenja, koji su, kroz koje god crne oluje sudbine prolazili, uvijek makar i skromno osvjetljavali put, omogućavali (makar i skromni) opstanak vrline, nade, uznosa - jednom rječju - čovječanstva.

[Domaci Zdajnik]

Pre nego što počnem da razmatram ovo što je vezano za Helderlina i Hajdegera, moram da dopunim onu priču o Platonovom mišljenju o pesnicima i pesništvu.

Mislim da je ispušten iz vida dijalog iz Platonovog ranog perioda (tzv. sokratski period Platonovog filozofskog opusa), pod nazivom Ijon, kome Frederik Koplston u svojoj čuvenoj Istoriji filozofije daje podnaslov Protiv pesnika i rapsoda (Ist. filozofije, Grčka i Rim, str. 200). Platonov dijalog Ijon prenosim u prevodu izdanja Derete, iz Beograda, 2002. godine:

Ijon, 533e
Jer svi dobri epski pesnici sve te svoje lepe pesme ne pevaju svojom umešnošću nego u stanju zadahnuća i zanosa.

Ijon, 534c
Ali svaki je od njih za sve drugo nesposoban. Jer oni to ne govore zanatski nego božjom snagom.

Ijon, 534e
Pesnici nisu ništa drugo nego tumači bogova, i to svaki u vlasti onoga boga koji ga je izabrao za svoje oruđe.

Ijon, 535a
  Sokrat: Zar niste vi, rapsodi, tumači pesnika?
  Ijon: I tu imaš pravo.
  Sokrat: Prema tome, dakle, vi ste takođe tumači tumača?
  Ijon: Neosporno.

Ijon, 535e - 536a
Znaš li da je takav slušalac poslednji od onih prstenova o kojima sam ti govorio da pod uticajem Heraklova kamena dobijaju snagu jedan od drugoga? A srednji si prsten ti, rapsod i glumac, a prvi prsten je sam pesnik. A kroz sva ta posredovanja bog vuče ljudsku dušu kuda hoće...


Iz ovoga vidimo da Platon u svom ranom periodu sledi poznato antičko stanovište o pesnicima kao karikama koje prenose reči bogova, koji u nekakvoj ekstazi prenose njihove naloge. Time je pesništvo iznad onog termina koji se u Grčkoj koristio, a koji smo mi potom preuzeli za pojam "umetnost", a to je Tekhne, ili u prevodu - umeće. Kad kaže da pesnici nisu ni za šta sposobni, da ne poseduju nikakvu umešnost ("... pesme ne pevaju svojom umešnošću ...", Ijon 533e), tehniku, pesništvo ipak stavlja na neki viši nivo, izdvaja iz korpusa umetničkog, koje se shvata kao zanatsko.

[maelstrom]

U tom ranom periodu Platon je vjerovao u bogove? Ili je to neka njegova - pjesnička - metafora?

[asophos]

možda nije na meni da odgovorim na pitanje domaćem izdajniku, ali znam da je platon uvijek vjerovao u grčke mitološke bogove, zato im je u svojim dijalozima davao žrtve (to se vidi u čitanju većeg broja dijaloga, a sve vezano za jedne te iste bogove spominjane u slične svrhe), jer uvijek je u njima govorio o bogovima, posebice u svom sokratovskom periodu, u apologiji i eutifronu, braneći sokrata (iako ijona nisam čitao) koji je bio optužen za izmišljanje novih bogova. jedino je stvar u tome da za platona to nisu bili jedini bogovi, svima je upravljao demijurg/jedno, te ideje i usud koji vlada svijetom, pa bismo prosto mogli dati ovakav slijed u njegovoj teologiji: biljke, životinje, čovjek, ljudi-bogovi, daimoni, božanstva, demijurg, ideje; idući od nižih ka višim entitetima, mada je, ponavljam, ovo samo uprošćeno tumačenje.
što se još tiče mitova i pjesništva, platon ih nikada nije u svojim dijalozima napustio. tumačeći neke svoje ideje (ne u smislu njegovog eidon, nego u današnjem smislu riječi) koristio se mitovima i to do svoje smrti, često ih uzimajući sasvim zaozbiljno, a pjesnike je smatrao rodom tek nižim od filozofa, jer se ne bave filozofijom nego često onim, što i kaže u fedonu, što je izmišljeno, ispričano, ne-istinama, iako im priznaje to umijeće kao nalik filozofiji, u smislu što su pjesnici u srodnosti s bogovima.

mislim da smo prebrzo uveli i platona i holderlina i nietzschea u sve ovo, a iako sam pročitao tvoj tekst o holderlinu ne usudim se tumačiti ili komentirati ga, iako mi je jasno i lijepo napisano sve o njemu, a upravo jer ga ne poznajem dovoljno. imam heideggerovu knjigu u kojoj spominje i holderlina pa mislim da bi najbolje bilo kad bih to na stranicu baš stavio, ali moram uhvatiti vremena i to sve sklopiti, možda će nam svima tada biti lakše o njima dvojici zajedno govoriti.

[maelstrom]

Znači, Platon kaže da se pjesnici bave tumačenjem bogova, koji postoje, a potom kaže da je to čime se oni bave izmišljeno, ispričano, dakle ne-istina. Ne znam baš koliko je Platon bio doslovan u svemu tome, ali i mnogo manje trezven dijalektičar od njega tu bi nešto uspio povezati.

Kakva je uopće uloga božanskih bića u Platona? Ne vidim doduše razlog zašto da ne prizna njihovo postojanje pošto svakako postoje kao ideje, jer smo ih se dosjetili. No opet, i oni su, kao i mi, zaglibili u svijetu privida. U svijetu ideja sve je izjednačeno, ideja čovjeka i ideja božanstva dvije su supstancijalno jednake ideje i u svijetu se ideja vrijednosna razlika među njima ništi. Zar ne bi bilo tako? A interakcija takvih i sličnih ideja pod domenom ideje hijerarhije? Zar ona ne uzima mjesta samo u našem umu, pri stvaranju privida, zar nije tako da samo u svijetu privida preslike ideja interferiraju? Ako je tako, a ispravi me ako nije, tada su u stvarnom svijetu, svijetu ideja, božanstva i ljudi nezavisni i jednaki po vrijednosti. Dakle, da usustavim svoje pitanje: čini li Platon hijerarhiju svoje stvarnosti, svog svijeta ideja, ili samo po strani izuzima jednu ideju, ideju Dobra kao apsolutno svjetlo stvarnosti i temelj postojanja, a ostale ideje, što mi se čini logično, izjednačuje i one vrijednost dobivaju tek po interakciji s idejama vrijednosti, hijerarhije i sl., a to tek naravno u spoljašnjem svijetu, svijetu privida?

Ma ne znam, još mi je to posve mutno, a priznavanje božanstava svakako mi je otvorilo oči da se upitam kako se dotični (Platon) iz te pretpostavke, koju očito (da ne bi pio kukute) nije smio odbaciti, izvukao. Uostalom, jedan duh poput Platona svakako nije ozbiljno poklanjao pozornost mitologiji, barem ne u ontološkom smislu koji joj je definitivno ustvrdio Hesiod, ali se, vjerojatno poučen Sokratovim slučajem, morao njome pozabaviti u ozbiljnim terminima. Zato ovo i pitam, jer ne znam koliku bi relevanciju trebalo pridavati njegovom pozivanju na božanstva, ako ih je spominjao preko svoje volje, strepeći za život.

[Domaci Zdajnik]

Sjajno si to primetio, Maelstrom, da se Platon možda pribojavao osude koju je Sokrat zaradio za suprotstavljanje tradiciji. Priznajem da meni to nije palo na pamet. Za razliku od asophosa, ja se ne sećam (davno sam čitao) detaljno Platonovih dijaloga, ali znam da je bilo na nekim mestima pozivanja na bogove, no uvek ipak sa neke distance, kao da se zbilja pribojavao govoriti o njima u naročito dobrom značenju.

Sto se ideja tiče, o tome raspravlja u dijalogu Parmenid (tamo je sve zamršeno), ali se ja slabo sećam tog. Pretpostavljam da ne postoji hijerarhija ideja. Ako se setimo dijaloga Gozba (Simpozium), tamo isto tako nalazimo dve ideje u krajnjim (hijerarhizovanim) nivoima, od kojih je jedna ideja Dobra (Lepote), dok su dve poslednje vezane za ovozemaljski (mnenjski) svet.

Čudno je ovo što se tiče bogova. Evo nađoh malo pre u zapisima po čitanju Platonovih dijaloga, u Gozbi na jednom mestu kaže "... ljubavnik je bolji od ljubimca jer u njemu bog boravi", a valja dodati da sam tek otvorio stranicu i već se to ukazalo. Moguće je da on ovaj pojam koristi kako mu odgovara, u regulativne svrhe, povezujući sopstveni sistem.

No, to je već manje važno. Nas zanima njegov odnos prema pesnicima, a to je dobro asophos opisao onda kad je rekao da se u Platonovom sistemu nalaze ispod filozofa (naravno, filozof je uvek na vrhu), a ja sam već dodao da je iznad onih običnih podražavalaca (tehničara, od "tekhne", umešnosti). Trebalo bi obrazložiti i zašto, uz ono već rečeno: da je pesnik tumač bogova. Pesnik, za razliku od filozofa, ako li i otkriva istinu, on je ne razume. On je prepušten slučaju, on ne razume princip istine. Ne može samosvesno da se uzdigne do ideja, već je nekakvim udesom pred njima, i onda kad to "bogovi" požele.

[maelstrom]

Platon je davao primat isključivo racionalnoj spoznaji, smatrajući je osnovom anamneze i jedinim putem do svijeta ideja. Ako pjesnike smješta tik ispod filozofa to bi značilo da na neki način priznaje i njihov način spoznavanja koji nije, poput filozofskog, strogo dijalektičan. Kasniji će se filozofi zapada više pozabaviti intuicijskim putevima spoznaje.

Pesnik, za razliku od filozofa, ako li i otkriva istinu, on je ne razume. On je prepušten slučaju, on ne razume princip istine. Ne može samosvesno da se uzdigne do ideja, već je nekakvim udesom pred njima, i onda kad to "bogovi" požele.

Što bi značilo razumjeti? Prema Platonu, naravno, razumjevanje je proizvod dijalektičkog mišljenja. Prilično je rigorozan u odbacivanju svakog uvida osim onog dijalektičkog i toga se strogo pridržava, tako da mi se čini nejasno zašto pjesnicima daje drugo mjesto, odmah do filozofa, kad već smatra da njihovo mišljenje nije dijalektičko nego intuitivno, dakle neispravno. Vjerojatno je i sam imao neki dobar, intuitivan razlog za to, znajući da pjesnička djela kad već ne otkrivaju bitak ili ga prikrivaju, a ono barem otvaraju put prema njemu. Čini se da ni sam Platon nije to mogao odbaciti, ni sa bilo kakvim kontradiktornim opaskama o njihovom tumačenju nekakvih [prividnih] božanstava.