O umetnosti | Definicija umetnosti | Filozofija umetnosti

[maelstrom]

ne
ne mislim na stavove
nego bas na informacije
ili sporis ulogu umjetnosti kao medija? (medija u smislu - mediuma - sredine)

U tom slučaju reći ću da komuniciraju informacije koje su u svakodnevnoj komunikaciji izrečeni stavovi i mimika, preliveni emocijama. A u umjetnosti je informacija njezina forma, odnosno medij - slika, zvuk. Emocije su elementarnije od stavova jer, kao što rekoh, one prirodno uvjetuju stavove. A upravo sam se osvrnuo na to da je moguće i suprotno, da tuđi stavovi mogu inducirati nečije emocije, ali zbog tako nametnutih emocija nužno mora nastati nekakva neuravnoteženost.

recimo da se slazemo u ovome, ali mislim da je emocionalni dozivljaj/osjecaj za lijepo/kako ti kazes "noetudiva sustina" nasljedan, odnosno da je upravo to kolektivna emocija. ona je realna onoliko koliko je realan i svaki pokret u umjetnosti koji je uslovljen upravo kolektivnom emocijom.

Naravno da je nasljedan, ali i ti si nasljedan pa opet nisi kolektivan nego si individua. Kolektivan si u toj mjeri da sudjeluješ u su-bitku s drugima, ali prije svega si svoj vlastiti bitak. A ako ćemo apstrahirati onda ćemo reći da nisi individua već si učesnik u nekoj realnoj, transcendentnoj ideji čovjeka. No sklon sam popljuvati objektivni idealizam.

mislim da u principu imamo iste ideje ali da ih nazivamo razlicitim imenima - stara bolest filozofije

Ipak mislim da ih ponešto različito interpretiramo, a tu staru bolest filozofije prepoznao je Wittgenstein i nazvao je samu filozofiju "starom bolešću filozofije", a ja (svjestan toga) opet filozofiram. Kako to protumačiti sa egzistencijalnog stajališta. . .

[Domaci I.]

Maelstrom, sjajno si povezao stvari i objavio umetnost kao otvoreni medijum  (kad budem apdejtovao sajt pitaću te da i to zakačimo na sajt). Uneo nove termine i sada imamo neku sliku o tom šta se može razumeti kao umetnost. No, još nam jedino ostaje da to povežemo sa postmodernim razumevanjem umetnosti, i izbegnemo konotiranje jednog prirodnog predmeta, unešenog u muzej/galeriju, kao otvoreno a ipak prirodno (zatvoreno) delo. Kako bi to objasnio? Nije li u tom slučaju medij ambijent, a ne ovaj ready-made stvar (npr. čuvena lopata za sneg Marsela Dišama)?

[maelstrom]

Maelstrom, sjajno si povezao stvari i objavio umetnost kao otvoreni medijum  (kad budem apdejtovao sajt pitaću te da i to zakačimo na sajt). Uneo nove termine i sada imamo neku sliku o tom šta se može razumeti kao umetnost. No, još nam jedino ostaje da to povežemo sa postmodernim razumevanjem umetnosti, i izbegnemo konotiranje jednog prirodnog predmeta, unešenog u muzej/galeriju, kao otvoreno a ipak prirodno (zatvoreno) delo. Kako bi to objasnio? Nije li u tom slučaju medij ambijent, a ne ovaj ready-made stvar (npr. čuvena lopata za sneg Marsela Dišama)?

Umjetnik svaku svoju umjetninu mora postaviti u neki kontekst, odijeliti od svijeta. Slika je stoljećima bila omeđena okvirom slike, arhitektura zidovima, glazba taktovima tj. svojim trajanjem... Kontekst ready-made umjetnosti, raznih konceptualnih ili multimedijskih 'izložaka', te kojekakvih postmodernih sinkretizama nije tako strogo ograničen, ali svi oni sami sobom, odnosno okolinom u koju su postavljeni sugeriraju točno određeni pristup. U biti umjetnosti je da se nameće, da je primjetljiva, izložak se mora isticati, pa makar i činjenicom da se ne ističe. I to je ono što ga čini otvorenim, odijeljenim i omogućuje da mi njegovu otvorenost prepoznamo kao formu čistiju od forme okolnoga svijeta zatrovanog gotovim sadržajem. (Post)moderna je umjetnost pažnju usmjerila na kontekst više nego na same izloške, ali to posve odgovara biti umjetnosti koju sam naveo u prethodnim odgovorima. Bit umjetnosti ostaje nepromijenjena.


Moderna umjetnost može kršiti pravila koliko hoće, ostvarivati najluđe ideje umjetnika i dopirati do najdaljih granica naše tolerancije, ali svejedno nikada neće biti nevidljive slike ili glazbe bez zvuka.

[Plodni bizon]

Prilazem reci jedne pisateljice koja pise popularne romane.

Književnost nije puka zabava, ali pisac mora da koristi svoj dar zavođenja kako bi zadobio i sačuvao čitaočevu pažnju i kada piše o najtežim sadržajima.

Sta mislite da li vrede dela pisana na taj nacin?

[maelstrom]

Književnost nije puka zabava, ali pisac mora da koristi svoj dar zavođenja kako bi zadobio i sačuvao čitaočevu pažnju i kada piše o najtežim sadržajima.

Sta mislite da li vrede dela pisana na taj nacin?

Kada se misli na čitatelja u tom kontekstu, onda se misli na budalu kojem su vrhunski dosezi svjetske književnosti Paolo Coelho i vjerojatno spisateljica koja je to, ponukana komercijalnim uspijehom, napisala. Ali ne, ne mora se pisati tako da se svima sviđa.

[modesty]

Mislim da se spisateljica cija je misao citat Plodnog Bizona, mozda izrazila na svoj nacin, sto je njen stil ili ta moc zavodjenja o kojoj govori. Shvatam da je htela da kaze da je talenat i stil pisanja presudan, samo za laganu literaturu se moze reci da je to zavodjenje. Mozda ako citam Michael Collins-a i "Mrak Crnji od noci", mogu da kazem da mi saopstava tezu tematiku, a da ostaje zavodljiv, jer je u pitanju krimic i poenta nije u filozofiji, vec u prijemu jedne krimi atmosfere, koja nije lagana, sama po sebi. Na ovakvo stivo, slobodno mogu primeniti citirano. Ako citam Andrica, "Znakove pored puta", recimo, ne mogu da kazem da mi pisac odrzava paznju zavodjenjem?!

[maelstrom]

Pisac, koji bi morao biti osoba koja ima nešto za reći, ne mora koristiti nikakvu moć zavođenja da bi mu se poklonila pozornost. Književni je talent nužan, ali taj talent nije isto što i moć zavođenja. Onaj tko dobro zavodi i tko u svom pisanju prvenstveno zavodi, taj piše da bi zaradio. Neka onaj tko dobro zavodi piše programatsku literaturu, neka štampa letke sa zavodljivim parolama, ili pak neka ostane izdavati svoje bezidejne ljubavne "romane" od 90 stranica (sa širokim slovima) i 1200 nastavaka o kojima mogu pričati starije kućanice dok se friziraju, svejedno. Sve to nije literatura, sve to ne dolazi odande odakle bi trebalo dolaziti i ne cilja tamo gdje bi trebalo ciljati. Književnost je ipak nešto drugo no glazba, svaki čitatelj književnog djela trebao bi istovremeno biti i njegov kritičar, jer mu se u potpunosti mora posvetiti da bi ga "konzumirao". Ali u posvemašnjoj ustajalosti ove civilizacije izvjetrio je i kritički duh. Slova moraju biti što lakša i tečnija, a teme što gluplje i sočnije, da bi se čitanje uopće kao takvo održalo. Ne znam kakva korist od visoke stope pismenosti zadnjeg stoljeća kad se na takvo smeće rasipa.

Naravno, tu je ona opaska da "književnost nije puka zabava" koja je posve van mjesta. Književnost jest zabava i uvijek zabava, ako se netko muči čitajući Andrića, Kafku ili Bibliju, ne znam zašto ih uopće čita. Zabava ima više razina, ali ta spisateljica očito smatra da je jedina razina zabave utonuće u milozvučni romantizam tamnoputog Juana i postiovjećivanje s napaćenom, ali prelijepom Consuelo, uz neophodno uzdisanje i privijanje knjige na grudi ritmom od svakih 6 stranica. Ako netko ne smatra zabavnim čitati Andrića, a ipak ga čita, bori se s njime u agoniji, taj nije osobito "bogat duhom". Zdrav čovjek će, ili naći zabavu upravo u tome što mu se Andrić, inače klasik, ne sviđa, pa će svoju kritičku oštricu usmjeriti upravo prema mjestima koja ga osobito pogađaju, ili će ga zatvoriti i reći: idem dalje, možda mi se sljedeći nobelovac svidi. A ako se muči, iz čistog intelektualnog snobizma, da bi kvaziintelektualnim, sebi sličnim prijateljima mogao pričati o kojekakvim ćuprijama i avlijama, onda bih mu s takvim mentalitetom preporučio dotičnu književnicu (iako ne znam koja je ni što je), jer vidim da bi se u mnogim njezinim stavovima mogao prepoznati. Čini se da se ista dosta mučila s Andrićem i Kafkom, da joj to nije bila "puka zabava", već nešto za ispit na faksu ili materijal za duboko misaonu aluziju u nekom od narednih zavodljivo isprepričanih djela.

Sve u svemu, dotična ne zna o čemu govori, a ovo je jedan od onih stavova u kojima pokušava samu sebe opravdati i vjerojatno je među najiskrenijim izjavama koje se ikad usudila napisati. Opet je u njoj toliko izvještačenosti, one duboke, duboke, toliko duboke da tu književnicu mogu zamisliti samo u nekoj manje ukusnoj toaleti (jer ipak je književnica pa deficit ukusa može pravdati ekstravagancijom) kako pije piće i smijulji se sa duhovitom gospodom na nekoj srpskoj đet-set zabavi, dakle duboke izvještačenosti i još dubljeg nerazumjevanja književnosti. Umjesto da je napisala: "Pišem samo zbog love", ona eufemizira svoju potencijalnu iskrenost do neprepoznatlivosti i mijenja koncept čitave književnosti da bi samu sebe opravdala. A nekom tko tako postupa s književnošću u njoj nije mjesto.

Na kraju krajeva dobra je književnica, uspjela je stvoriti sliku o sebi s jednom rečenicom. Mada joj to nije bila namjera.

[modesty]

Ha ha ha, maelstrom, ovo si bas onako detaljno sve obrazlozio  ne znam, mnogo je knjizevnika u poslednje vreme... Kada smo vec kod tog zavodjenja, setila sam se Anabele Basalo, ona se takodje naziva knjizevnicom, ne znam, nisam od nje nista citala, ali znam da je pisala nesto-"Zena sa greskom"... Znam da je ranije radila na hot-line-u i ne zelim da stvaram predrasude o doticnoj osobi, nekako mi je pala ne pamet dok sam citala tvoju repliku... Vidis, ide mi uz nju da tako nesto kaze, ne bih da je potcenjujem, stvarno nisam nista procitala od nje, ali eto, podseti me na nju nesto... Mislim da je BN cak snimao seriju po njenoj knjizi, ona je u fazonu Carry Bradsho- Sex i Grad... Ipak, nekako mi je iskrena, par puta sam naletela na nju u novinama ili na TV-u, deluje stidljivo, cesto provokativnije obucena i cesto prica o sexu... Jel' neko mozda procitao od Basare-"Uspon i pad Parkinsonove bolesti" ? Ja sam pocela da je citam, ovo mi je prvi roman od Basare...

[Odradek]

Ode topic u offtopic.
Ne smatram sebe dovoljno pametnim da bih mogao da diskutujem o ovome, ali, cak i jako glup covek moze da primeti neke stvari, kao sto su recenice od kojih se svrsava, tzv. savrsene. Naveo bih jedan primer:

Rušeći se na zemlju, s olakšanjem sam osećao kako se on, ne mogući više da se spase, davi u mojoj krvi što je ispunjavala sve bezdane i prelivala se preko svih obala.

Autor je Franc Kafka, pripovetka Jastreb. Izvor : http://filozofija.differentia.co.yu/skriptarnica/kafka-jastreb.htm

Gledajuci u oviru cele pripovetke, moze se slobodno reci da je ova recenica genijalna. U poznatom Kafkinom stilu, prefinjeno katatonicnom, pripovetka na kraju dobija savrseno lirski kraj. Sasvim neocekivan, ali odlicno formulisan i upakovan u suvoparnu pricu, samo dokazuje koliku knjizevnu velicinu ima Kafka.

[maelstrom]

Padajući, osjetio sam s olakšanjem kako se on bespovratno ugušio u mojoj krvi što je ispunjala sve dubine, plavila sve obale.

Prijevod koji sam ja imao išao je nekako ovako, ne znam za koji bi se odlučio da je bolji, ali ovaj mi se zbog krnjeg perfekta i asidentona iza zadnjeg zareza čini više lirski, što je dobro. Uistinu jako upečatljiva rečenica, s obzirom na to da sam je bez truda upamtio.


Neki ulomci iz prvog od tri dijela Nezvalovog "Akrobata", zvanog "Svečanost", u prepjevu Dragutina Tadijanovića, blizu su anatomiji savršene riječi. Analizirat ću ih vjerojatno sutra, sada ih samo dajem na uvid. . .

(. . .)

Ali akrobat mašući šeširom nad bogaljima
dozva miševe tamnica krastače grobalja
i crveni dažd stjenica ko zapad sunca
sjećajući tako na povijest ljudstva stariju od kronika

(. . .)

Miševi nestali u rupama
a krastače priljubljene k zemlji
proklijaše u lijehu ljiljana
s verglova odlijetahu duše lastavica
a na prsima akrobata zalepršao veliki leptir mrtvačka glava
ko frivolna kravata

(. . .)


Akrobat poče najzad balansirati
na crnim krilima leptira samoubojica
baci ružu nježnome mornarčetu
čije se oči vjerne i prozirne ko dobri vjetar
proliše po obrazima
nad akrobatom u padu
na čijim je razgaljenim prsima treperilo crno srce kao netopir

(. . .)

[Domaci I.]

Pisac, koji bi morao biti osoba koja ima nešto za reći, ne mora koristiti nikakvu moć zavođenja da bi mu se poklonila pozornost.

(...)

Na kraju krajeva dobra je književnica, uspjela je stvoriti sliku o sebi s jednom rečenicom. Mada joj to nije bila namjera.

Sjajan tekst, Maelstrom. Voleo bih da ovaj izađe zasigurno u časopisu, pa bi bilo dobro ako bi ispravio tu poruku dodavanjem naslova iznad teksta. Pri objavi dodali bismo citirani deo spisateljice, na osnovu kojeg izvlačiš čitavu kritiku takve književnosti (ako se još književnošću može zvati).

[maelstrom]

Rekoh ti, čini sa tekstovima što želiš, sam ih lektoriraj, izmijenjuj, krsti mladim vinom i objavljuj po volji. Iako mi se ovaj tekst čini malo neopravdano oštar prema dotičnoj književnici kojoj ne poznam niti ime, a kamoli neko djelo.

[Domaci I.]

Dobro, mada sam mislio da bi mogao bolje pogoditi odgovarajući naslov, pa sam zato pitao.

Što se pisateljice tiče, nju neću spomenuti, niti je bitno njeno ime. Bitno je ono što je izjavila, te kritika na takav pristup književnom radu. Jer to je jedno uobičajeno stanovište kod novijih generacija pisaca.

Sad videh ono za mlado vino. To dođe kao loše vino (ne razumem se u te stvari)? Istina je to, jer kad budem to krstio neće ispasti onako kako je autor zamislio. No, nema veze. Meni je bitno i drago da se jedan ozbiljan i kvalitetan tekst, kao što je onaj citirani, pojavi u časopisu, naslov je gotovo nevažan.

[sensej]

...po meni, umjetnost je rijeka i ne moze se definisati nesto sto je u hodu, u toku , moze samo pojedina iskazana umjetnost ili ostvarena vizija .Umjetnik je neko ko je dokazan kao djelatnik s 'pedigreom' tj. da njegovo bavljenje umjetnoscu ima miris ili uticaj iste . Kada nesto definisemo mi ti dajemo sebi pravo da vladamo time , a tko to vlada Umjetnoscu  ?

[maelstrom]

Pantha rei, reče mudrac. A kako, kad sve teče, uopće doživjeti rijeku? Sve teče, a mi stojimo, i zašto se danas tako osjećamo? Pantha rei, sve teče i mi zajedno sa svime. Izvan granica umjetničkog djela vjetrovi se nadmeću među sobom, tu puše sa svih strana, i nešto, ili mnogo toga, čini mi se, pluta uzvodno. Još jedan pantha-rei-mudrac, onaj koji je žmireći (u konačnoj sljepoći metafizike) zamišljao da rijeke teku uzvodno, koji je u ušću vidio izvor, u pauzi između skiciranja estuarija užih od izvora rekao je, ovako nekako: umjetničko je djelo stvarnije od prirode jer je prošlo kroz filter duha. Kakve li grozne dihotomije, kakve uvriježene, uvredljive... Entropiji nema kraja, a slučajevi negativne entropije, virovi i hridi, moćne Scile i Haribde, samo još više doprinose posvemašnjem tijeku, jer bez njih bi rast entropije predstavljao zakon. A, osim pantha rei, nema zakona. Pantha rei znači početak i kraj spekulativnog mišljenja. Nismo pogrešno vidjeli (možda smo pogrešno gledali, ali to nije Naš problem), istina je, tu mnoge stvari plutaju uzvodno, one su oko nas, ali dok se nošeni strujom pokušavamo osvrnuti samo takve uspijevamo primjetiti. Samo nas takve vuku k sebi. Posebni slučajevi, nametljive grozote i nametljive ljepote. Gdje je tu umjetnost? Umjetnost je najčistiji mogući odraz one naše moći da prividno ukrotimo, ogromna snaga da estuarij načinimo užim od ušća ako treba. I da to, u svoj mutnosti, jasno sagledamo, da u to predano utonemo. A tek kada to učinimo, tek u koegzistenciji s umjetničkim djelom, možemo uživati vlastitu nizvodnost i nizvodnost svega što nas se ne tiče. Nizvodnost koja se može tumačiti i kao vječno mirovanje, koga briga. Uistinu, koga briga. Umjetnost je izolacija. Proglasiti umjetnost 'višom' stvarnošću bilo bi suludo, bezumno hipostaziranje, a ipak i takva percepcija kroz sklad svoje izoliranosti ukazuje na umjetnost. Iz umjetnosti izaći 'produhovljen', u smislu izmijenjenosti, svjestan, samo je posljedica pročišćenja od takve izolacije (ne može se u umjetničkom djelu ostati zauvijek). Doživljaj umjetnosti nikako ne inicira i ne navodi na bilo kakve jedinstvene spoznaje, pa gdje bi tu bio pantha rei, ona znači samo višu osjetljivost, osjetljivost na nju samu. Ona je nužna izolacija i nužno pročišćenje u ovom brzajućem kanalizacijskom zagađenju naše rijeke, a upravo izolacija umjetnošću dovoljno je snažna da promjeni i naše vanjske nazore. Koliko se dugo umjetnost koristila, a i danas se - više no ikad - koristi, u različitim 'ispiranjima mozgova'?
Koliko se god na mikroplanu činila bespotrebna i suvišna hladnim pragmatičarima, ona je mlinski kotač naše povijesti jednako kao i ratovanje, ona je odraz jedinog čega imamo, jedinog po čemu se razlikujemo od životinja, naše sposobnosti transformacije stvarnosti. U umjetničkom djelu sve može teći nizvodno, onako kako mi želimo, jer mi smo njegovi gospodari. I umjetnik i gledatelj, u korelaciji. Priroda se naizgled može definirati, čini se svima, iako su i danas mnogi pantha-rei mudraci proglasili prirodne zakone samo mapama, raznim gotovo-pa-asimptotama stvarnosti. Tu su naravno fizika, kemija i ostale službenice, a umjetnost ostaje netaknuta. Nema potrebe za definiranjem umjetnosti, misli se, a to je samo zato jer je njezina definicija toliko jednostavna da do nas, dok smo izvan, jednostavno ne dopire. Ući u umjetničko djelo, kao i stvoriti umjetničko djelo, ujedno znači definirati ga. Ali definirati umjetnost, čin stvaranja i susretanja sa stvorenim, to bi značilo definirati esenciju čovjeka (kad bi bilo nečeg takvog).
Ljudska sposobnost vjekova, transformacija stvarnosti koja je stvorila jezik (uopće imenovati svaki segment stvarnosti, što je temelj jezika, najveće je umjetničko dostignuće čovječanstva; a i to, naravno, zbog komunikacije), pismo, društveni ugovor, kotač, grnčariju, visoke peći, elektroniku, koja je stvorila kulturu, stvara umjetnost. A svako umjetničko djelo u sebi sadrži čitavu kulturu jer ono je, i danas samo ono, odraz one pokretačke snage koja ga je stvorila i zbog koje je u ovoj rijeci bez glave i repa, bez izvora i ušća, čovjek upravo to što jest - čovjek. Svaka je umjetnička tvorevina jedna mala pritoka, jedan ogranak u delti rijeke koju živimo (i koja živi nas), jedno malo pantha rei u ovom velikom i opasnom, pantha-rei(u) kojeg ne želimo gledati. A kojeg gledamo i kojeg želimo pretvoriti u kalup za sebe. Ali kako? Kako kad ne vladamo ničim osim vladanjem samim. Da, a umjetnost je vladanje samo u najčistijem obliku. Prepušteni, voljno ili bezvoljno, svjesno ili nesvjesno, ovisi samo o karakteru osobe i umjetničkog djela, mi u njemu putujemo kroz stvarnost kakvom je čini naša maskirajuća narav, i kakva je ljudska u svojoj punini.