O umetnosti | Definicija umetnosti | Filozofija umetnosti

[maelstrom]

Samo ću se još jednom kratko osvrnuti na mogućnost umjetnika, a onda o tome na ovoj temi zauvijek ušutjeti jer u pravu si - način kojim se ovdje osvrćemo na mogućnost umjetnika neće nas nimalo približiti definiciji umjetnosti, niti definiranju.

Prva stvar: egzistencijalizam se upravo bavi pojedinačnim čovjekom. Čovjek kojim se bavi egzistencijalizam prosječna je, ali uvijek pojedinačna, ljudska jednika, ona sposobna razumjeti temeljne postavke egzistencijalizma. Tamo nisam naišao na spominjanje biološki predispozicioniranih retarda, koji postoje, ako ništa kao uzrok i posljedica biodiverziteta. I uistinu, zdrava jedinka ima bitnu mogućnost autentičnog samoostvarenja. Tu egzistencijalizam nije zakazao. A tebe ne razumijem, pokušavaš spojiti nespojive postavke: priznaješ biodiverzitet, ali ne diverzitet u ograničenjima egzistencijalnog projekta. Želiš reći da netko tko na IQ testu ostvari ispodprosječan rezultat može postati doktor? Dobro, osim na Balkanu.

Naravno, tvoj stav je etički opravdan. Ako svatko ima jednake mogućnosti, svako je jednako odgovoran i pravo je umnogome simplificirano. Ali nije sve tako jednostavno. Ne ovisi sve o nama, niti ijedan egzistencijalist toliko ustraje na tome. Bitak po sebi (koji uključuje i društvene strukture) u sebe usisava i nivelira bitak za sebe, svi imaju nekakvu mogućnost otpora, ali da je kod svih jednaka - o tome se ne da govoriti. Čovjek nije univerzalna ideja nego konkretno bivstvovanje i prema tome uvijek različit kako od drugih, tako i od sebe samoga.

Zatim si govorio o ostvarenom geniju kojeg pamti čovječanstvo, misleći da ja onim "trenutkom blistavosti" aludiram na blistav rezultat IQ testa. A nisam na to smjerao. Jednostavno sam ukazivao na povremeno prolazno djelo ili samo ideju koje ni od koga ne mora biti upamćena osim od ljudi prisutnih u tom događaju trenutnog ostvarenja genijalnosti. U svakom slučaju, genij će se pokazati kao genij, pa makar ne ostvario dok kraja svoj potencijal i ne zadužio čovječanstvo. Predispozicionirani genij već zbog toga što jest genij ima tendenciju da ne zaglibi u pasivnosti, a ako je slab, proturječje između njegova duha i duha okružja može rezultirati njegovim upuštanjem u razne poroke i mizantropiju, što često i biva. Pasivnost genija uvelike se razlikuje od pasivnosti mediokriteta, ona inherentno daje naslutiti genijalnost. Humanisti bi rekli da genij ima dužnost ostvariti svoj potencijal za dobrobit čovječanstva, egzistencijalist bi o tome šutio. On ne bi govorio o drugom do dobrobiti samog genija. A genijalnost je, ponavljam, najvećim dijelom urođena. Koja to filozofija genija, u pravom smislu riječi, definira isključivo prema ostvarenju, prema korisnosti za druge? Nijedna filozofija, to je opće humanističko mjesto, poželjno ali ne i stvarno. Nijedna, osim tvoje koju redefinicijom pojmova ovdje pokušavaš ostvariti. Znanost, konkretni eksperimentalni rezultati, a i zdrav razum (na kojeg se eto, osjećam pozvanim pozvati), ukazuju na to da je raznolikost urođena, pa s njome i genij, cvijet raznolikosti - nikakva filozofija taj rezultat ne može osporiti. Filozofija može pucati tek na opravdanost same znanosti i njenu teorijsku aparaturu, ali ne i na opravdanot njezinih konkretnih, praktičnih rezultata.

Genij, jednom rođen, naravno da iziskuje mnogo rada i samodiscipline. Slikar ne može bez prakse, bez postojane ruke i bez kista, to stoji, ali to nema veze s ovim što pokušavaš reći i ne kosi se s mojim stavovima ni u kojoj točki. Ovdje smo se već približili području definiranja same umjetnosti, koja po tvom mišljenju mora biti svrsishodna utoliko što je umjetnik svjestan da stvara upravo to - umjetnost. On mora biti racionalno osvješten da je to to, ali ne i što je uopće to. Što je pitanje za filozofe, za nas. Danas je naglasak gotovo potpuno prebačen na tu umjetničku osvještenost koja pokušava pobjeći od svog stoljetnog sadržaja: vještine, izoliranosti, tradicionalnog medija i sl. Dijete ne stvara umjetnost kad crta u pijesku, ali kad neki četrdesetogodišnjak crta u pijesku svjestan onoga što radi - to je umjetnost. O tom bi se dalo mnogo raspravljati i o tom se mora raspraviti, čak se može nadovezati na ovo prijašnje što je u jednu ruku bila rasprava o "stvaralačkoj biti čovjeka". Nemam sad vremena promišljati o pravim problemima definiranja umjetnosti, pa bih tebe zamolio da nastaviš. Zanemari ono prije napisano o geniju i umjetniku jer se ionako nećemo složiti kad se prepiremo oko uglavnom različitih prijepornih točki.

[Domaci Zdajnik]

Prva stvar: egzistencijalizam se upravo bavi pojedinačnim čovjekom. Čovjek kojim se bavi egzistencijalizam prosječna je, ali uvijek pojedinačna, ljudska jednika, ona sposobna razumjeti temeljne postavke egzistencijalizma.

Izgleda da neko od nas dvojice ne razume o čemu ovaj drugi govori. Naveo sam, ili sam makar pokušao, da egzistencijalist neće upoređivati dve jedinke tako da im zagleda u sposobnosti, već će reći: čovek je sposoban da sebe projektuje i takvim postane (parafraziran Sartr, mada i drugi se vrte oko takve postavke). Upravo egzistencijalizam i biološki determinizam ne mogu biti spojivi, i zbog toga, kao jedan od razloga, Sartr svoj egzistencijalizam istovremeno vidi i kao humanizam.

A tebe ne razumijem, pokušavaš spojiti nespojive postavke: priznaješ biodiverzitet, ali ne diverzitet u ograničenjima egzistencijalnog projekta.

Ako kažeš striktno tim rečima: u ograničenjima egzistencijalnog projekta - tada se ne mogu složiti. Ali ako kažeš: diverzitet u predispozicijama za egzistencijalni projekat, sa tim sam se već složio, onda dok sam govorio o umetniku i urođenom potencijalu kao talentu (ili/pa i geniju).

Čovjek nije univerzalna ideja nego konkretno bivstvovanje i prema tome uvijek različit kako od drugih, tako i od sebe samoga.

I to će Sartr kasnije spomenuti, ali ne odustaje od ideje čoveka kao projekta. Uslovi samo u određenoj meri ograničavaju ili bolje reći osujećuju projekat. Ovde pre svega misli na spoljašne, a ne unutrašnje, biološke; o njima verujem da nije ni mislio, a i Simon de Bovoar, Sartrova saputnica, tako se nekako izrazila kritikujući ga, što je isto tako legitimno. Kazala je da on, pored sve zagledanosti u konkretum - naprosto ne vidi (i ne priznaje) egzistenciju buva. No, ja to lako mogu pravdati time što ću reći da egzistencijalizam nipošto nije prirodna, egzaktna nauka, niti disciplina, već pogled na svet: aspekt koji nam pruža drugačiji, pre svega human, pogled na svet i ljude u njemu. Psihometrija i anatomija su mu strane discipline.

Zatim si govorio o ostvarenom geniju kojeg pamti čovječanstvo, misleći da ja onim "trenutkom blistavosti" aludiram na blistav rezultat IQ testa. A nisam na to smjerao. Jednostavno sam ukazivao na povremeno prolazno djelo ili samo ideju koje ni od koga ne mora biti upamćena osim od ljudi prisutnih u tom događaju trenutnog ostvarenja genijalnosti.

Opet si se vratio do IQ testa, jer šta je drugo tvoj genij ako ne neko ko se ističe sopstvenom intelektualnom sposobnošću? On dokazuje svoj IQ pred tim prisutnim u događaju ili napadu genijalnosti. Sa druge strane, ovde se pokušao voditi razgovor o geniju kakvog pokušava definisati estetika, a to znači prema rezultatima koje ovaj ostvaruje na polju umetnosti.

Humanisti bi rekli da genij ima dužnost ostvariti svoj potencijal za dobrobit čovječanstva, egzistencijalist bi o tome šutio.

Lepo si to primetio, ali valjalo bi praviti razlike među egzistencijalistima. Sartr je angažovani, dok je recimo Kjerkegor neangažovani, pa bi pretpostavio i šutnju. Međutim, ti opet pokušavaš zaštititi genija od bilo kakve filozofske, nepsihometrijske analize. Nikako ne dozvoljavaš o geniju da se pita iz tog ugla, a to, ponavljam opet, znači iz njegovog ostvarenja, a ne iz njegove šutnje, držanja ruku, falusa ili obrva.

A genijalnost je, ponavljam, najvećim dijelom urođena.

Kant se često o njoj izražava kao o nekakvom bogom-danom sposobnošću, tako da je isto tako kao ti zabarikadirao da se ne može o njoj mnogo toga reći (premda je on pokušava dalje demistifikovati, ali šta će mu to da je od boga). Slično tome govorili su i filozofi antike (mada to više nije bio umetnički genije, ali opet neko sa nenormalnim sposobnostima, polubog i slično, ekvivalent današnjem geniju), u nemogućnosti da daju neko jasnije objašnjenje. Ja, međutim, zahtevam od filozofa umetnosti, koji ima pravo da pita o geniju drugačije nego što to čini psiholog, šta je genije s obzirom na delo koje tvori.

Koja to filozofija genija, u pravom smislu riječi, definira isključivo prema ostvarenju, prema korisnosti za druge? Nijedna filozofija, to je opće humanističko mjesto, poželjno ali ne i stvarno. Nijedna, osim tvoje koju redefinicijom pojmova ovdje pokušavaš ostvariti.

Ovde si sasvim pogrešno protumačio ono "definira isključivo prema ostvarenju", pošto je to značilo "prema umetničkom ostvarenju". Nema ni govora o nekakvoj društvenoj koristi. To bi bio politički genije (ako tako nešto može da postoji - prema filozofiji umetnosti ne), a ne umetnički, i o njemu ne bi mogla da pita filozofija umetnosti.

Znanost, konkretni eksperimentalni rezultati, a i zdrav razum (na kojeg se eto, osjećam pozvanim pozvati), ukazuju na to da je raznolikost urođena, pa s njome i genij, cvijet raznolikosti - nikakva filozofija taj rezultat ne može osporiti.

Voleo bih da vidim gde sam ja to tvrdio da ne priznajem rezultate psihometrije ili tog pomenutog IQ testa. Međutim, zašto onda uopšte voditi razgovor o geniju ako o tome prvu i poslednju reč govori psihologija? I koje je pravo filozofije umetnosti da uopšte raspravlja o tom pojmu?

Nemam sad vremena promišljati o pravim problemima definiranja umjetnosti, pa bih tebe zamolio da nastaviš.

Nastaviću nekog narednog dana, i ja sam premoren. A i nije loše čuti Pebble-a u međuvremenu.

[maelstrom]

Diverzitet u predispozicijama za egzistencijalni projekat ne znači ništa drugo do eufemizirano ograničenja egzistencijalnog projekta. Sartreovski egzistencijalizam nije mogao ni htio koristiti izraz ograničenja upravo zbog humanističkih tendencija i svoje nazorne prirode.

Nigdje ne kažem da se o geniju ne može govoriti, niti mu pripisujem išta božansko, samo navodim da se o geniju mora početi govoriti s prirođene strane, iako s tog aspekta govoriti možda i nije najkorisnije. Psihologija tu vodi prvu i posljednju riječ, ali se filozofija može udobno smjestiti između, daleko je zanimljivije i neposredno korisnije pratiti društveni (samo)razvoj genija. Nisam se vratio do IQ testa, ti si, sjećaš se, uveo IQ test u priču i istina je da on može biti manje-više uspješan indikator mnogih vrsta genijalnosti. Što se tiče "estetske genijalnosti", kako je nazivaš, ona, uvjeren sam, poprilično ovisi i i o "frojdovskom" faktoru, slikama i situacijama kojima je dijete izloženo u najranijim periodima života, te urođenim sklonostima koje će naravno inducirati način na koji dijete reagira. Ali i začetak je takvih sklonosti, kao što vidiš, poprilično neovisan o nama - naime upitno je, osim u svrhu simboliziranja, u egzistencijalne termine uplitati djecu. O nama ovisi jedino daljnji razvoj takvih rano stečenih sklonosti i sposobnosti, tek u kasnijoj dobi, ono o čemu je Pebble govorio i o čemu egzistencijalisti govore. Autentičan, aktivan način bivstvovanja, po stoti put ono s čime se svi slažemo, neki jednostranije, neki obuhvatnije. Ali moram naglasiti i to kako je psihologija pokazala da geniji, u uvriježenom smislu riječi, obično imaju izražene mnoge genijalne osobine, tj. da nisu geniji za nešto, nego univerzalni, odnosno da mali da Vinciji nisu rijetkost među genijima. Ipak, svi ti geniji zbog civilizacijskih zahtjeva moraju svoj projekt ograničiti, kanalizirati ga na jedno područje.

Postoji društvena korist i od umjetnosti, zapravo dio mog pokušaja definicije išao je preko društvene koristi, u najširem, metapragmatskom smislu riječi. Možeš se osvrnuti na starije replike u ovoj temi. Opet ograničeno tvrdiš da je samo politika korisna za društvo, a odbijaš vidjeti kako je umjetnost to još neposrednije.

[pebble]

Ponovit ću trideseti put: sa sobom možemo činiti što hoćemo, ali unutar svojih bioloških okvira iz kojih se ne može pobjeći. Ali to eto, za ovu prigodu, možemo zanemariti kada je i unutar tih okvira bezbroj mogućnosti. Može se ovo razviti u raspravu o determinizmu i indeterminizmu, koje si počeo spominjati, jer istina je da je čovjek čitav svoj život podložan o njemu neovisnim utjecajima, ali eto, ograničimo determinizam (kao što to Sartre čini) na onaj faktum bačenosti, tj. na sami čin rođenja, odnosno rođenja slobode/svijesti.

pod bioloskim okvirima mislis na gene? mislim da to zasluzuje posebnu temu pre nego sto nastavimo u tom pravcu. ja cu u medjuvremenu potraziti materijal da ne pricamo ovako u prazno.

u datom trenutku jesmo ograniceni bioloskom okvirima (svojim trenutnim bioloskim sklopom i mogucnostima, funkcijama koje on moze da podrzi), ali se taj bioloski sklop konstantno menja. postoji jako mnogo uticaja, i nijedan od njih nije nesto sto moze da se nazove univerzalno dominantnim, iako vecina ljudi voli da misli kako su geni presudni.

"geni" se danas popularno koriste u istu svrhu kao sto se ranije koristila "sudbina". samo drugi naziv, i kao znamo da se to nasledjuje, i culi smo za rekombinaciju gena.

pristup koji svakako osigurava cistu savest i normalnu, zdravu psihu. naravno da oni sa boljim sposobnostima nece da se osecaju krivim sto su imali vise pogodnosti od drugih ljudi koji su imali manje srece u zivotu i usraniji formativni period razvoja, jer "oni su to zasluzili time sto su bolji", zato sto su se jednostavno rodili bolji. nemas pojma koliko mi je to privlacno. svakako bi mi lakse bilo podneti moju razlicitost, i razvijati je dalje, ispuniti svoj "predodredjeni cilj".

nadam se da ne govoris o cinu rodjenja, dolazenja na svet, kao momentu rodjena slobode i/ili svesti.
 

[pebble]

Još nekoliko upita Peebleu, oprosti što nemam vremena detaljnije odgovoriti osim protupitanjima (neka se i Izdajnik osvrne): zašto misliš da je danas samo umjetnik potpun čovjek? Zar je uistinu umjetnost jedina preostala stvaralačka djelatnost? Zar je kulturno okružje toliko finalno određeno da je uzajamnost mrtva, da je jedino preostalo njegovo isključivo determiniranje nas? Zar je umjetnost od te determinacije jedino bjegstvo i koliko je ona danas uopće realno bjegstvo? Postoji li kakav drugi način da se utječe na kulturu osim tog danas toliko slabo zapaženog umjetničkog?

pri tom ti mislis na umetnika kao nekog ko proizvodi umetnicke predmete u klasicnom smislu, ko slika ili pise pesme, i jos jednom tumacis ono sto ja kazem u svetlu svojih definicija.

"umetnik" po pristupu stvarima i nacinu unutarnjeg zivota, onaj kome dusa treperi i ko zna kako je to leteti visoko, ko je odan onoj nekoj svetlosti koja dolazi iznutra, onaj ko je individua a ne iskljucivo proizvod sredine, pasivan proizvod sredine, onaj ko se nije prodao, onaj koji ume da razmislja svojom glavom, ko ne zivi u mrezi lazi, ko ne podleze propagandi, kome nije sva energija okrenuta na bioloski produzetak sebe, itd, itd. cini mi se da su moje definicije umetnika vecim delom bile negativne definicije, a sve je pocelo onom mojom prvom podelom na 90, 10 i 0.01 posto. mislim da sve vreme pokusavam da objasnim na koji nacin se taj moj umetnik razlikuje od drugih ljudi. (koji nisu nisu takvi kakvi jesu i ne zive zivot koji zive zato sto nisu imali izbora i sposobnosti; ne zato sto nisu imali noge da trce, nego zato sto su odlucili da izadju iz trke, iako su trcali od rodjenja, i onda u svojoj odraslosti su poceli da smisljaju price o tome zasto je lose trcati, i kako je trcanje opasno jer mozes da se sapletes i padnes; eto da se posluzim trcanjem kao metaforom.)

Kladim se da kad bih otišao potražiti u rječnik definiciju umjetnika, naišao bih na svjetlo svojih definicija. Ars, artis (lat.) znači umjeće. Umjeće življenja, u prvu ruku, najvažnije je od svih umjeća i tu imaš pravo, ali mislim da je malo problematično govoriti o umjetnosti života zbog prisutne antonimije umjetno/stvarno. Život je prije svega ona stvarnost s kojom se moramo suočiti prije nego je bilo kakvom umjetnošću, u najširem smislu riječi, oblikujemo. Postoji mnogo aktivnih načina suočavanja sa stvarnošću i neki su bitno, u konkretnom smislu riječi, antiumjetnički. Skepticizam npr.

u tom smislu onda - da, mislim da je samo umetnik potpun covek. izvini sto mi se ucinilo da mislis na umetnika kao nekog ko proizvodi umetnicke predmete, mora da me je zavelo ovo tvoje pominjanje umetnosti kao jedine preostale stvaralacke delatnosti i toliko slabo zapazenog umetnickog u danasnjem drustvu? ako oboje mislimo na umetnost kao na stanje duha, stanje uma, odnos prema sebi i prema svetu, onda ne vidim sa koje me pozicije kritiziras ovde konkretno?

Postoji mnogo aktivnih načina suočavanja sa stvarnošću i neki su bitno, u konkretnom smislu riječi, antiumjetnički. Skepticizam npr.

skepticizam? da li se to meni cini ili ti ovde odbacujes i samu mogucnost saznjavanja kako neko drugi oseca umetnost?

Uostalom, i jedno i drugo su metafizičke pretpostavke. Nisu na svom mjestu, nikako. Kako dokazati talent u novorođenčeta, kako vrijednosnim sudom ustanoviti na koji način netko osjeća umjetnost?

i, pitas se kako dokazati talenat kod novorodjenceta, a onda pricas o bioloskim ogranicenjima i tome kako se geniji radjaju takvi, genijalni? kako znas kakvi se radjaju? tako sto na kraju ispadnu genijalni? sudis u uzroku na osnovu krajnjeg proizvoda?

[maelstrom]

Naravno da na osnovu krajnjeg proizvoda sudim o uzroku, zar bi suprotno bilo dopustivo? Dopustivo je kasnije, naravno, ali induktivno i provjeravačkom dedukcijom moramo od krajnjih proizvoda dopirati do uzroka, analizom, da bi kasnije umijeli sintetizirati i povlačiti nekakve sigurnije dedukcije. To je znanstvena metoda, tako iz znanosti nastaje nauka. U novorođenčeta ne postoje definirani talenti, ali postoje uređaji koji pokazuju specifično pojačane aktivnosti u određenim sektorima mozga koji, na kraju događajnog lanca, znače određeni talent. Postoji materija, znaš, spominjao si gene (etimološku povezanost gen-genij trebalo bi dodatno razmotriti). Postoji naravno sva sila postnatalnih utjecaja i ne želim više ponavljati svoj stav o tome, inače zdravorazumski. Rođenje tijela od rođenja svijesti, a ponajmanje slobode (prilog "odnosno") ne izjednačujem vremenski. Sloboda tu (ako uopće dolazi, a vjerujmo da jest) dolazi zadnja. Tijelo i svijest uzajamniji su no što bi volio misliti.

Nego, odakle si sad iz skepticizma izvukao to pitanje o (ne)mogućnosti saznanja kako netko drugi osjeća umjetnost? Ali dobro, kad je već tu primjetit ću da me i način na koji je postavljeno polako zabrinjava, kao da implicira nekakvu samorazumljivost. Dok odgovor glasi: naravno da je nemoguće, kao što je nemoguće sa sigurnošću ustvrditi i samo postojanje svijesti drugoga, a kamo li način na koji osjeća. Zašto bi ti uopće bio važan način na koji drugi osjeća umjetnost, ionako se na tom polju ne možeš zadovoljiti do šturom realističkom činjenicom, pobrini se radije učiniti ono što možeš - unaprijediti način na koji ti sam osjećaš umjetnost.

[Domaci Zdajnik]

Dakle, da nastavim priču o umetnosti kao tehnici. Tačnije govoreći, namera mi je bila govoriti o umetnosti koja je prevashodno tehnika, a onda sve drugo. Čini mi se da sam taj ogled, u stvari, već sproveo u poruci #51. Ono što mi trenutno pada na pamet je ideja da se umetničko delo, shodno ovoj tezi, može u stvari kompjuterski isprogramirati i tako tvoriti bez ljudskih ruku i neposredne kontrole. Hoću reći da ako bismo imali pravila prema kojima bi se umetničko delo moglo izgraditi, i ako bi pravilan rad morao crpeti sve ono umetničko u delu, ono bi:

1. bilo ponovljivo (moralo biti u situaciji da se proizvodi serijski, što nikako do sada ne oslikava položaj autentičnog umetničkog dela),
2. izazvalo smrt/nestanak umetnika u doslovnom smislu (jer bi takva umetnička dela mogla nastajati iz kompjuterskih programa).

Međutim, ove dve stvari ne bi trebalo smatrati razlogom za ukidanje ponuđene mogućnosti umetnosti kroz softver. Naime, to što je neko ljudsko biće a ne mašina ne daje mu pravo da jedini raspolaže mogućnošću da bude umetnik. Potom, mesto umetnika mogao bi da zauzme kreativni programer koji će kompjuter ili softver koristiti kao oruđe za izradu nekog ili nekih dela pod određenom tematikom i u određenom stilu, pod određenim pravilima. To je i dalje sasvim legitiman posao. Ponovljivost umetničkog dela je, isto kao i prethodni razlog, više pokušaj kompenzovanja nedostataka drugih, boljih argumenata koji bi mi pali na pamet protiv ovakve ideje.

Morali bismo razloge za ništenje umetnosti kao tehnike da potražimo u samoj umetnosti, i njenu suštinu van tehničke stvari. Neki nas, ipak, umetnički pravci i epohe uveravaju da je tehnika bila taj suštinski deo, ako ne i crpela sve umetničko u delu. Tehnike slikanja se uče na likovnoj akademiji, i stvar je uloga i truda polaznika akademije da se savladaju potezi kako bi se došlo do nekog višeg nivoa slikanja. Slično stvari stoje i sa književnosti. U Americi postoje škole pisanja pesama i drugih književnih formi, a čujem da ni na Balkanu takve ustanove nisu retkost čak i na fakultetima (tehnike pisanja bi trebalo učiti i na studijama književnosti).

Ono što zovemo formom (nasuprot sadržaju dela) pripada tom tehničkom delu. Epohe u slikarstvu istoričari prepoznaju upravo prema tome u kojoj je tehnici i stilu neko delo rađeno. Jedino u svemu ovom sadržaj može pomrsiti račune i računare gurnuti u stranu. Čini mi se da tek spoj ovih, dakle sadržaja koji se samo donekle može veštački (spolja) zadati, i perfekcije u oblasti tehnike, može proizvesti efekat koji artificijelna inteligencija nije u stanju da ostvari, tj. pravo kvalitetno umetničko delo. Smatram da bi se trebalo fokusirati na momenat spoja tehnike i ovog nezadatog i nediktiranog sadržaja, momentu koji jedini, rekao bih, pripada u potpunosti umetnikovoj slobodi.

Sa druge strane, ne bi bilo loše postaviti pitanje i u kojoj meri bi čista tehnika, na kojoj su bazirana mnoga umetnička dela, i imala pravo na to da se njena dela nazovu umetničkim, budući da mnoga od njih nisu zasnovana ni na kakvoj umetničkoj inspiraciji, već potiču iz čiste tehničke spreme/umeća. Jesu li to pre fizički radnici (nosači pera, kičica ili gazitelji blata i gipsa) ili umetnici?

Sve nas to poziva da se udubimo u pitanje šta je umetničko u umetnosti (pokušaj prikazan u poruci #51 ove diskusije).

[pebble]

Nego, odakle si sad iz skepticizma izvukao to pitanje o (ne)mogućnosti saznanja kako netko drugi osjeća umjetnost? Ali dobro, kad je već tu primjetit ću da me i način na koji je postavljeno polako zabrinjava, kao da implicira nekakvu samorazumljivost. Dok odgovor glasi: naravno da je nemoguće, kao što je nemoguće sa sigurnošću ustvrditi i samo postojanje svijesti drugoga, a kamo li način na koji osjeća. Zašto bi ti uopće bio važan način na koji drugi osjeća umjetnost, ionako se na tom polju ne možeš zadovoljiti do šturom realističkom činjenicom, pobrini se radije učiniti ono što možeš - unaprijediti način na koji ti sam osjećaš umjetnost.

ako ne mozemo govoriti o drugima nego samo o sebi, kako to da ti mozes dati bilo kakav sud o genijima?

[pebble]

Naravno da na osnovu krajnjeg proizvoda sudim o uzroku, zar bi suprotno bilo dopustivo?
(...)
To je znanstvena metoda, tako iz znanosti nastaje nauka.
(...)
Postoji materija, znaš, spominjao si gene

da, i znam za razliku izmedju genotipa i fenotipa. znas li ti? sve vreme kao da stavljas nekakav znak jednakosti izmedju gena i materije.
dobro, priznajes da postoje postnatalni uticaji. kako znas da je krajnji produkt proizvod gena a ne postnatalnih uticaja? kako znas sta ima veci uticaj? kako znas sta ima presudan i ogranicavajuci uticaj, ako jedino sto posmatras je krajnji produkat, a ne svaki posebni stupanj razvoja, i sve faktore koji su uticali na krajnji produkat? ako neko nije postao genij, to je (u najvecem broju slucajeva) zato sto je bio genetski ogranicen?
ako cemo vec o naucnom metodu, jedan od kljucnih elemenata u eksperimentu je kontrola svih spoljnih uticaja kako bi se video odnos izmedju dve varijable. a mi ovde imamo milion uticaja tokom velikog vremenskog perioda.

[maelstrom]

Izdajniče, na tvoje ću se osvrnuti sutra jer je dosta ozbiljno i zahtjeva obradu pasus po pasus, ali želim riješiti stvar s Pebbleom jednom zauvijek. Čini se da Pebble, iako zna razliku između genotipa i fenotipa, nije biolog, pa ne zna da među inim vlada uvriježena definicija kako genotip uvjetuje fenotip, a nikako suprotno. I čini se da pokušava osporiti sav trud Kanta i manje-više svih učenih ljudi poslije njega, a to čini na osnovu - apsolutno ničega, neke predodžbe skakanja sa svijesti u svijest, sa subjekta u subjekt, lakoćom kojom pčelica pročešljava livadu od cvijeta do cvijeta. Neću ovo argumentirati, samo ću reći - ne.

O geniju, aktualiziranom ili ne, sudi se samo prema njegovim djelima, a pod ova "djela" ne spadaju samo vrhunska dostignuća nego i "djela" genijeva mozga, šareni obrisi na onom uređaju koji pokazuje aktivnost svijesti specifičnu za mogućnosti svake osobe. Naravno da se prije tog testiranja inducira željeno raspoloženje svakakvim medikamentima, ali to je za izjednačavanje u startu, ne za diferenciranje. Šaroliki su obrisi u genija, čini se, na specifičan način brži, skakutaviji, treperaviji i imaju veću površinu. Predodređeni smo i o tome nema riječi, a samo o nama ovisi u koje ćemo svrhe svoj talente koristiti i kako ih razvijati, ili ipak ne samo o nama, ali ionako je bitno samo to da - može ovisiti o nama. Svatko je odgovoran za svoje raspoloženje, i u tome je prava moć uma, da ne zapadne u pasivnost i posve se preda sudbini. Tu se slažemo. Ali nemojmo više o ovome, vratimo se biti umjetnosti, stvarno to mislim. Ovo nije relevantno, na kraju će se svesti na raspravu o raspravi samoj.

[pebble]

ali želim riješiti stvar s Pebbleom jednom zauvijek. Čini se da Pebble, iako zna razliku između genotipa i fenotipa, nije biolog, pa ne zna da među inim vlada uvriježena definicija kako genotip uvjetuje fenotip, a nikako suprotno.

genotip i okolina (spoljni uticaji), u interakciji, odredjuju fenotip. samo na osnovu fenotipa ne mozes da znas sta je uticaj gena a sta uticaj okoline.
samo zato sto mozak genija funkcionira na odredjeni nacin ne znaci da je ta funkcija proizvod gena.
neuronske veze u mozgu nisu nesto sa cim se covek rodi, nego nesto sto je rezultat funkcije mozga. neuronske veze se stalno stvaraju i jacaju, ili slabe i gube. to je ono sto mozak radi.

I čini se da pokušava osporiti sav trud Kanta i manje-više svih učenih ljudi poslije njega, a to čini na osnovu - apsolutno ničega, neke predodžbe skakanja sa svijesti u svijest, sa subjekta u subjekt, lakoćom kojom pčelica pročešljava livadu od cvijeta do cvijeta. Neću ovo argumentirati, samo ću reći - ne.

ako je kant rekao, onda je rasprava stvarno zavrsena, nikakvi argumenti nisu dalje potrebni.

[maelstrom]

Da, ako je Kant rekao uistinu je gotovo, barem što se ove temeljne postavke tiče. Zbog nje si i čuo za Kanta. I čudi me kako se malo o tome pričalo prvih 20 stoljeća filozofije. Mi imamo samo svoju svijest, samo svoj svijet. To bi morao znati i prihvatiti, ali svejedno ovdje ne pretendiramo zalaziti u tako duboke analize (možda kad se uhvatimo u koštac s biti umjetnosti). Uzmimo za pretpostavku da konkretna znanost može pokazati pravo stanje stvari u onoj mjeri do koje ova rasprava seže, a za to je ona uistinu zahvalna. Genotip + okolina, istina (reci gdje sam konkretno porekao okolinu), ali važno sam naglasio, a to je da fenotip ne utječe na genotip, odnosno da na naš fenotip utječe onaj isti, nepromijenjeni inventar gena koji imamo pri rođenju. Na taj inventar gena obično ne utječe niti okolina, osim u ekstremnim slučajevima, zračenja npr. A biološka istraživanja obično mogu više-manje razaznati utjecaj gena od utjecaja okoline. Ipak smo napravili mapu svih kromosoma na temelju koje proričemo sudbinu čovjeka sa mnogo većim postotkom sigurnosti nego iz, recimo, kave. Genotip + okolina (u nju ubrojimo za ovu priliku i vlastiti projekt) stvaraju i fenotip genija, što čitavo vrijeme i tvrdim, ali si ti eto tako uporan u negiranju ikakve uloge genotipa pri formiranju genija.

[Otrovni Starac]

Čini se da Pebble, iako zna razliku između genotipa i fenotipa, nije biolog, pa ne zna da među inim vlada uvriježena definicija kako genotip uvjetuje fenotip, a nikako suprotno. I čini se da pokušava osporiti sav trud Kanta i manje-više svih učenih ljudi poslije njega, a to čini na osnovu - apsolutno ničega, neke predodžbe skakanja sa svijesti u svijest, sa subjekta u subjekt, lakoćom kojom pčelica pročešljava livadu od cvijeta do cvijeta. Neću ovo argumentirati, samo ću reći - ne.

Jes.. Samo jedini je problem sto je i taj ingenizoni um svoj trud argumentirao upravo na osnovu apsolutno nicega, neke predozbe skakanja sa svijesti u svijest, sa subjekta u subjekt, lakoćom kojom pčelica pročešljava livadu od cvijeta do cvijeta. Valda je samo potrebna rabros to i priznat.

[pebble]

@maelstrom

ni ja ne kazem da fenotip utice na genotip (interakcija koju pominjem je izmedju konstantno menjajuceg fenotipa i okoline*^{sirom prihvacen stav}) (mada uticaj okoline na genotip nije iskljucen*^{ima nekih novih istrazivanja u tom smeru}, i ne mislim tu samo na radijaciju. to stize uskoro na posebnoj temi). kazem da genotip nije presudan. i da se ne moze suditi o genotipu samo na osnovu fenotipa, kao sto ti cinis.

okolinu nisi porekao ali si je u prilicnoj meri zanemario, samim tim sto kazes da genotip igra odlucujucu, presudnu ulogu (da su geniji geniji jer se rode sa necim sto drugi ljudi nemaju, i ko nema te gene genijalnosti ne moze biti genij. a gene genijalnosti dokazujemo tako sto postoje geniji). (a sto se tice etimoloske povezanosti gen-genij, sigurno je to bila bozja intervencija koja je navela Wilhelma L. Johannsena da 1909 gen nazove gen a ne nesto drugo (zapravo on je samo skratio od "pangen" kako je to pre njega zvao Hugo de Vries) kako bi se odrzala veza sa ovo drugom recju - genij)

drugi nacin na koji zanemarujes uticaj okoline je upravo to sto mislis da se na osnovu fenotipa moze doneti sud o genotipu.
u okviru jedne jedinke, u jednom trenutku, ako kazemo da je A+X=Y, pri cemu je A genotip; X okolina; Y rezultujuci fenotip. tri elementa. ti imas samo Y i pokusavas odgonetnuti sta je A, totalno ignorirajuci X, uticaj okoline.


za nekog ko je jednom rekao da nas tek ceka jos 12 svezaka knjige prirode, zacudjujuce si cvrst u ubedjenju da nauka vec ima gotove odgovore o genima, i da moze razaznati uticaj gena od uticaja okoline. da nije to, kao i sva vatrena ubedjenja, samo rezultat neinformisanosti? (da, da, stize tema o ovome, samo malo strpljenja) a u isto vreme jadikujes kako

Ljudski je genij kroz povijest stvarao sve ono što danas pasivizira. I jezik i znanost i civilizaciju i kulturu, te sve njihove nusproizvode. Je li čovjek stvarao s namjerom da jednom ode u penziju, da se skrasi među onim što je izgradio? Zašto tako razmišljamo i je li to uopće moguće?

a onda kazes

Da, ako je Kant rekao uistinu je gotovo, barem što se ove temeljne postavke tiče.

sta je to ako ne pasivizacija i pasivno konzumiranje?
ako filozofija treba icemu da nauci onda je to kako razmisljati i kako postavljati pitanja. to nije nesto sto daje vec gotove odgovore. te ako je kant razmotrio temu i dosao do zakljucka, tema je zatvorena.
filozofija nije samo jos jedna religija u kojoj filozofska dela zamenjuju bibliju.


vidim argument o dostupnosti samo svoje svesti na uvid primenjujes vrlo selektivno. tebe ne sprecava da i dalje pricas o drugim ljudima, naime genijima.

ispravi me ako gresim, ali ako doslovno prihvatimo stav da imamo samo svoj svest i samo svoj svet na uvid, ni ti ne mozes znati sta je kant stvarno hteo da kaze. jedino sto ti imas su reci na papiru koje je on proizveo, a sta je on stvarno time hteo da kaze, samo je on znao. nije li svaki pokusaj komunikacije, kao i svaki pokusaj dolazenja do bilo kakvih zakljucaka, narocito onih objektivnih naucnih, prilicno besmislen onda, ako smo svi zarobljeni u svojoj subjektivnoj stvarnosti?

[pebble]

Bitno je da istaknem pre bilo kakvog nastavka diskusije da se određenjem pitanja ko je ili šta je umetnik, te odakle dolazi ta njegova predispozicija, talenat ili slično, ne bavi nimalo problemom umetničkog ili umetnosti. Dakle, sve ove priče o umetniku ili talentu i geniju, ne određuju ništa vezano za ovu temu.

ja se izvinjavam sto spamujem ovu temu raspravljajuci i dalje o tome odakle dolazi predispozicija genija, ali taj koncept je sastavni deo moje teorije, koja je tek u povoju. samo ne stizem da se dalje pozabavim izlaganjem jer pokusavam maelstromu da objasnim da, samo zato sto se moja teorija razlikuje od njegove, ne znaci da nema unutrasnju konzistenciju. on sudi o mojoj teoriji na osnovu svojih polaznih stanovista, polaznih stanovista koja su izgleda nedodirljiva. samo zato sto je njemu potrebno da veruje kako se geniji radjaju sa genijalnim genima, ne znaci da je u pravu, ili da o tome ne moze da se razgovara.

dakle, sta je genije i odakle dolazi, sta tera ljude na stvaranje, sta je stvaralacki proces, kako percipiramo umetnicki predmet, sta je kic i kako to da on postoji, po cemu se razlikuju ljudi koji vole kic, konzumiranje umetnosti i konzumiranje generalno, uticaj gena i drustvene sredine na razvoj individue, elektricna aktivnost u mozgu, fMRI (funkcionalna magnetna rezonanca), afazije i lezije, nacin percepcije (od strukture oka i nacina na koji su nervne celije vezane, do problema percepcije kao filtriranja senzornih informacija), individualna i socijalna psihologija (mozda i kognitivna), drustvena uloga umetnosti, drustveni tretman genijalnosti, drustveno-politicka (zlo)upotreba proizvoda velikih umova, umetnost kroz istoriju, problem moderne umetnosti, analiza konkretnih umetnickih dela, sta je zajednicko razlicitim vrstama umetnosti ...

mene ovo pitanje interesuje sire, ne samo kroz izolovano umetnicko delo, nezavisno od uma koji ga je stvorio, uma koji ga percipira, i drustva u kome se to nalazi. kao sinteza raznih znanja na putu ka kompletnijem odgovoru.