O umetnosti | Definicija umetnosti | Filozofija umetnosti

[maelstrom]

Umjetnost je prije svega medij. Ona predstavlja najveće moguće ostvarenje komunikacije među ljudima, ono između umjetnika i njegove publike, i to nužnim posredstvom materijalnog. Materijalni moment (predmet, slika, zvuk) njezina je forma, ali sadržaj joj je neotuđiv od izvorne koncepcije umjetnika i od perceptivnog doživljaja publike. No kao što kaže jedna poznata poema: Između koncepcije i kreacije pada sjena. Upravo su intezitet i površina te sjene odrazi stvaralačke snage umjetnika. Onaj koji svoju koncepciju (na koji je god način ostvario: misaono - 'duhom', emotivno - 'dušom', ili što je najčešće slučaj, kombinacijom tih dvaju momenata) uspije uz što manje 'formalnih gubitaka' materijalizirati i tako prenijeti publici, veći je umjetnik od onog koji kroz akt kreacije mnogo toga prepušta slučaju. Zato u umjetnosti nije važna samo unutarnja kreativnost već i ona izvanjska, posrednička - djelotvorni talent, umjeće (umjetnik - onaj koji je ovladao nekim umjećem). Jedino što istinski umjetnik prepušta slučaju slobodna je igra njegova 'duha' i 'duše' kroz koju nastaju izvorne umjetničke ideje.

Tu se javlja drugi problem. Koliko su "kolektivna" dela zapravo umetnicka. Hajde da krenem od toga da svi zivimo u ubedjenju  da jesu. Film moze da bude mala umetnost iako ga stvara puno ljudi; muzika takodje pocev od klasike, koju u sustini pise jedan covek a svira vise njih, pa preko moderne muzike koju stvara ceo bend.

Prilično sam skeptičan prema tom terminu 'kolektivna umjetnost'. Jer svaki oblik predumjetničke komunikacije neizbježno je niži i primitivniji od onog koja je ishod umjetničkog čina. Izvorno, jedan umjetnik morao bi imati koncept da bi mu drugi samo u svom tehničkom umjeću pomogli što savršenije sprovesti ga u djelo. A taj s konceptom pravi je umjetnik jer je igrom baš njegova 'duha' i baš njegove 'duše' nastala vizija budućeg umjetničkog djela.

Da se osvrnem posebno na glazbu. Mogu na prste jedne ruke nabrojati uspješne bendove koje u sebi nisu imali barem jednu izvornu pokretačku umjetničku snagu, tj. one gdje su mnogi sudjelovali u procesu izrade pjesme u cjelini. To je umjetnost slučaja, umjetnost bez koncepcije, umjetnost isprobavanja. Znam mnoge lokalne bendove koji tako rade pjesme, bez utvrđene umjetničke vizije, pjesme koje tehnički mogu biti savršene, ali koje ne zrače onim izvornim što se od umjetnosti traži. To neki zovu 'energija', neki 'ono nešto', a ja to zovem komunikacijom. Komunikacijom umjetnika sa svojom publikom, umjetnika koji je nešto u sebi nosio i koji je svojom umjetničkom vizijom to uspio materijalizirati, dati na uvid publici, makar probranoj koja je to prepoznala. Pravu pjesmu piše pojedinac, prvi i jedini podaje joj život. Ostalo je samo nadogradnja.

I interpretacija je za glazbu neobično važna. Karizmatični pjevač može svojom interpretacijom oživjeti i neko osrednje djelo, a što tek može učiniti sa vrhunskim pjesmama... Najveća umjetnička djela klasike otvaraju mogućnost za mnoštvo interpretacija jer su nastala iz istinskog emotivnog bogatstva koje je neki klasični kompozitor potkovan vrhunskim talentom i umjećem prenio na papir. Tu dolazi do izražaja umjetnička uloga interpretatora koji preobražava samo umjetničko djelo u nešto svoje. Možda je to najdublji oblik komunikacije uopće, preobražaj jednog umjetničkog izraza u drugi umjetnički izraz, a ne samo doživljaj (kao što je slučaj sa publikom). Zato je glazba najizvornija umjetnost jer zahtjeva najposvećeniju aktivnost, najdublju komunikaciju u svim svojim oblicima.

E sad, se javlja problem. Umetnicko delo ne mora da bude stovreno od ruke umetnika. Umetnicko delo moze da bude random izgazena paklica cigareta, koja je u coveku probudila neko osecanje. Da li je ta paklica cigareta umetnost? Ako uzmem da jeste onda moja tvrdnja dobija nastavak.
~umetnik je neko ko kroz kreativnu ideju materijalizuje svoje misli i osecanja, a umetnicko  delo samo po sebi nesto sto se dematerijalizuje u glavi posmatracha u oblik ideje i/ili emocije~

Naglasio sam prednost izvorne vizije nad mogućnostima njezina postvarenja, jer dolazi prije njega. Ako netko izgaženu paklicu cigareta postavi u pravi kontekst i tako izazove reakciju, probudi perceptivni organ publike na pravi način unutar okvira koje je namjeravao sugerirati, tada je on veći umjetnik od nekog školovanog slikara koji bez inspiracije naslika neku tehnički ispravno izvedenu, ali ipak lošu, bezličnu sliku. Izdvojit ću 'okvire koje je namjeravao sugerirati' da još jednom ponaovim važnost ideje, izvorne umjetnikove emocije u samoj toj komunikaciji. Jer kako može biti umjetnik netko tko je recimo nešto naslikao tužan, s namjerom da bude tužno, da materijalizira svoju tugu i podijeli je tako s pubikom, a to isto djelo potakne u publici smijeh? Takva situacija vjerojatno je nemoguća, a kad bi bila moguća tada bi tu netko zahtjevao psihoanalizu. Naravno, postoje i dublji oblici komunikacije koje ovdje teoretizirajući ne mogu izraziti, koji se samo u umjetnosti pokazuju, ali sve se to ako je riječ o pravoj umjetnosti nalazi blizu izvorne namjere umjetnika.

[Lvzifer]

Naglasio sam prednost izvorne vizije nad mogućnostima njezina postvarenja, jer dolazi prije njega... ali sve se to ako je riječ o pravoj umjetnosti nalazi blizu izvorne namjere umjetnika.

Krivo smo se razumeli. Da ta paklica cigareta bude tako Random izgazena da u jednom coveku koji je vidi probudi nesto. Ne znaci da je sad on namesti i izgazi tako da ona u mnogima budi nesto vec samo da je vidi on, neko, NN, JanDoe, i da u njpj prepozna nesto.

Inache ne postoje "skolovani umetnici". Umetnik ne mozes da naucis da budes.Mozes da se skolujes za crtacha, vajara, knjizevnika, muziacara. Ali tu ucish tehniku, sto te ne stvara umetnikom.

A oko prva dva posta. Pa ti si ga nazvao medijom, ja materijalizacijom. Sustina je ista, materijalizovanje nekog dela, pa dematirjalizovanje u glavi publike, ali u cemu se nas dvojica razlikujemo. Ako je ta umetnost "medij" onaj koji je stvorio stvorio je da prenese. Ja mislim da rade iz suprotnih ciljeva, cisto sebichno, totalno individualno, zbog sebe. Kao sto rekoh nekad gledah neku emisiju, o prvim umetnicima, pecinskim ljudima koji su crtali onako po zidu. Psihologija je objasnila da su oni prenosili svoje snove i vizije na zid. Znaci bizon koji je nacrtan nije neki prenesen iz prirode, vec iz glave. Problem je u tome sto umetnik po defaultu MORA i TREBA da zaboravi tu publiku, to razumevanje njegovog dela. U tom sluchaju ako on stvori delo da bi nekog zabavio, on je zabavljac. .

Znaci jedinu komunikaciju sa publikuom, u stvaranju umetnickog dela, mogu da prihvatim kao to da je publika  videla sliku, procitala pesmu i razumela kako se taj covek osecao i sta je mislio. To on ni ne mora da zna, i uopste mi se ne svidja prodaja umetnickih dela koja vrede ne znam, milione dolara i slichne gluposti. Po meni je umetnost stvar koja nije za trgovinu i za uzivanje.

~Nisu pesnici bili bogovi vec samo tuge robovi~

[Otrovni Starac]

Sta je to umetnost? Pitanje koje se postavlja vekovima. Hajde malo da pricamo o istom.
Sta to cini jedno delo umetnickim a jednog coveka umetnikom?

Ovo Vam je jako dobro pitanje Lucifere. Jednom sam na tu temu "raspravljo" sa Izdajnikom. Bio je to sukob zagrizenog indoktrinisanog elitiste koji je ponavljo ono sto je cuo od pametnih da je umetnost i okorelog relativiste koje je tezio da sve objektivno u umetnosti ponizi i svede na cisto subjektivan dozivljaj. Ta rasprava postoji u arhivi govnarice fragmentirana, zavrsila se  time sto sam ja napljuvo Izdajnikov rad koji je glorifikovao sve te lazne vrednosti u umetnosti, a on pribego taktici noja. Sad, nisam Vam bas mnogo pomogo, izvinjavam se, al me sve ovo podsetilo na to vreme kad sam bio idealista, ko onaj peshko, altruisticki, borio se za toleranciju u svetu. Mos misliti. 

A u stvari sta sam hteo da vam kazem, da... To vam je zaludna raspra koliko i ona na hateizaciji.

[Lvzifer]

A u stvari sta sam hteo da vam kazem, da... To vam je zaludna raspra koliko i ona na hateizaciji.

Nijedna rasprava nije zaludna. Mozda se ne postigne cilj rasrprave ali se nauci dosta toga sa strane.

U sustini vi ste zaglibili u vecitu dilemu, jel svet subjektivan ili objektivna. Posto svaka stvar moze da se izokrene, jer uvek kad neko cilja na objektivno objasnjenje suprotna strana moze da se uhvati za subjektivnost. Ako nista drugo, subjektivnost je jak adut za pokushaj povlacenja u rapsravi, vi recimo mozete da se pozovete na sopstvenu subjektivnost i pritom da slazete.

[maelstrom]

Krivo smo se razumeli. Da ta paklica cigareta bude tako Random izgazena da u jednom coveku koji je vidi probudi nesto. Ne znaci da je sad on namesti i izgazi tako da ona u mnogima budi nesto vec samo da je vidi on, neko, NN, JanDoe, i da u njpj prepozna nesto.

Onda se tu ne radi o estetici umjetnosti nego o estetici prirode, a to je stvar za drugi topic.

Inache ne postoje "skolovani umetnici". Umetnik ne mozes da naucis da budes.Mozes da se skolujes za crtacha, vajara, knjizevnika, muziacara. Ali tu ucish tehniku, sto te ne stvara umetnikom.

Naravno, na to sam mislio kad sam dao primat umjetničkoj 'viziji' nad umjetničkim djelom. Ali bez talenta i poznavanja tehnike ne može se ostvariti umjetnička 'vizija'. Tako da jedno mora ići s drugim.

Pa ti si ga nazvao medijom, ja materijalizacijom. Sustina je ista, materijalizovanje nekog dela, pa dematirjalizovanje u glavi publike, ali u cemu se nas dvojica razlikujemo. Ako je ta umetnost "medij" onaj koji je stvorio stvorio je da prenese. Ja mislim da rade iz suprotnih ciljeva, cisto sebichno, totalno individualno, zbog sebe. Kao sto rekoh nekad gledah neku emisiju, o prvim umetnicima, pecinskim ljudima koji su crtali onako po zidu. Psihologija je objasnila da su oni prenosili svoje snove i vizije na zid. Znaci bizon koji je nacrtan nije neki prenesen iz prirode, vec iz glave. Problem je u tome sto umetnik po defaultu MORA i TREBA da zaboravi tu publiku, to razumevanje njegovog dela. U tom sluchaju ako on stvori delo da bi nekog zabavio, on je zabavljac.

Nisam nigdje rekao da je izvorna namjera umjetnika komunikacija s publikom, ne, ne, ali sama priroda umjetničkog djela podrazumjeva nešto materijalno, nešto svima dostupno, dakle publiku. Izvorna je namjera komunikacija sa materijalnim svijetom koja se ostvaruje aktom stvaranja. Ipak, komunikacija je u središtu umjetnosti, koliko god usamljena i skirvena od pogleda bila umjetnost je uvijek ostvarenje neke ideje, a ostvarenje znači materijalizaciju, dakle komunikaciju. Čovjek je prvo stvaralačko biće, ali onda i društveno biće, pa ostvarenje umjetničkog djela najčešće ide uz želju da se to djelo pokaže. A zabava (u užem smislu riječi) nije jedini oblik komunikacije.

Znaci jedinu komunikaciju sa publikuom, u stvaranju umetnickog dela, mogu da prihvatim kao to da je publika  videla sliku, procitala pesmu i razumela kako se taj covek osecao i sta je mislio. To on ni ne mora da zna, i uopste mi se ne svidja prodaja umetnickih dela koja vrede ne znam, milione dolara i slichne gluposti. Po meni je umetnost stvar koja nije za trgovinu i za uzivanje.

Ne znam na što se točno odnosi ovo boldano, ali ako si mislio da umjetnik ne mora znati kako se osjećao, a ipak stvori umjetničko djelo i tek na tom djelu on i publika prepoznaju kako se stvarno osjećao, to samo potvrđuje komunikacijsku ulogu umjetnosti. Jer upravo materijalizacijom svojih emocija i misli umjetnik, a i publika mogu prepoznati njihovo pravo podrijetlo. Nego, ako umjetnost nije za uživanje, koja bi bila njezina funkcija? Želiš reći da ti ne slušaš glazbu iz užitka? Stanoviti užitak, užitak stvaranja kod umjetnika, ali i užitak prijema kod publike, stoji u pozadini sve te komunikacije. To je i zabava u širem smislu riječi.

[Lvzifer]

Onda se tu ne radi o estetici umjetnosti nego o estetici prirode, a to je stvar za drugi topic.

Estetika nije sastavni deo umetnosti. Tu paklicu cigareta nije stovrila priroda vec su je izgazili ljudi. Ona je nezavisno stvoriena sto od ruku covekovih sto o prirodi..Samim tim ona nije potpuna kreacija prirode, mislim i boje slikara su potekle iz prirode,  platno, mastilo i papir.

Naravno, na to sam mislio kad sam dao primat umjetničkoj 'viziji' nad umjetničkim djelom. Ali bez talenta i poznavanja tehnike ne može se ostvariti umjetnička 'vizija'. Tako da jedno mora ići s drugim.

Reci cu samo - Charls Bukovski. Tamo nema ni talenta ni tehnike pisanja. Ni su tehnika i talenat osnovne stvari koje su NEOPHODNE za kreiranje umetnickog dela. Dobrom tehnikom i dobrom idejom mozes privuci vise ljudi nego losom tehnikom i mozda nerazumljivom idejom, da li to tvoje delo cini manje umetnickim? Ne. Cini ga manje vrednim u ocima drugih, to je jedino.

Nisam nigdje rekao da je izvorna namjera umjetnika komunikacija s publikom, ne, ne, ali sama priroda umjetničkog djela podrazumjeva nešto materijalno, nešto svima dostupno, dakle publiku. Izvorna je namjera komunikacija sa materijalnim svijetom koja se ostvaruje aktom stvaranja. Ipak, komunikacija je u središtu umjetnosti, koliko god usamljena i skirvena od pogleda bila umjetnost je uvijek ostvarenje neke ideje, a ostvarenje znači materijalizaciju, dakle komunikaciju. Čovjek je prvo stvaralačko biće, ali onda i društveno biće, pa ostvarenje umjetničkog djela najčešće ide uz želju da se to djelo pokaže. A zabava (u užem smislu riječi) nije jedini oblik komunikacije.

Da materijalno povlaci dostupno publici. No ja sam te shvatio kao da si mislio daj e izvorna namera komunikacija sa publikom, oprosti. Naravno, publika moze da "Komunicira" sa umetnikom i posle njegove smrti. Pazi sad, ovu stranu. Ti kad napises pesmu recimo o nekoj svojoj emociji i niko je ne vidi\procita, ako pogledamo ovako.. beznacajno je. Ali sta si ti osetio kad si napisao pesmu, kao da si preneo deo svojih osecanja na papir. Ne na coveka koji je cita vec na papir. Time si materijalizovao svoju emocije. To sto je covek stvaralacko i drustveno bice ne mora da bude na svim poljima u inter-akciji izmedju ta dva. On moze da stvara nova prijateljstva i da ih deli sa drustvom ali ne da stvara nove predmete i da ih deli sa drustvom. Vrsni stolar napravice stolicu da bi sam u njoj uzivao a ne da mu se drugi dive kako on uzivanj u njoj, ili da i oni uzivaju u njoj.  Amaterski slikari slikaju da bi ulepsali svoj dom. Mesto u kome oni provode dane i dane. Bash njih briga sta ce neko drugi misliti o slici.

Ne znam na što se točno odnosi ovo boldano, ali ako si mislio da umjetnik ne mora znati kako se osjećao, a ipak stvori umjetničko djelo i tek na tom djelu on i publika prepoznaju kako se stvarno osjećao, to samo potvrđuje komunikacijsku ulogu umjetnosti. Jer upravo materijalizacijom svojih emocija i misli umjetnik, a i publika mogu prepoznati njihovo pravo podrijetlo. Nego, ako umjetnost nije za uživanje, koja bi bila njezina funkcija? Želiš reći da ti ne slušaš glazbu iz užitka? Stanoviti užitak, užitak stvaranja kod umjetnika, ali i užitak prijema kod publike, stoji u pozadini sve te komunikacije. To je i zabava u širem smislu riječi.

Ne boldirano se nije odnosilo na to.
Upravo sam napomenu, funkcija umetnosti je totalno lichna setisfakcija. Koja je funkcija ekonomije, zivota, racunara, igrica, sporta.

[maelstrom]

Estetika nije sastavni deo umetnosti. Tu paklicu cigareta nije stovrila priroda vec su je izgazili ljudi. Ona je nezavisno stvoriena sto od ruku covekovih sto o prirodi..Samim tim ona nije potpuna kreacija prirode, mislim i boje slikara su potekle iz prirode, platno, mastilo i papir

Svakako da je 'lijepo' sastavni dio umjetnosti, kao i prirode, pokretač umjetnosti. Ovdje si, uz to, krivo primjenio opreku priroda-ljudi, onu koju je u svim situacijama čovjek sklon uzimati kao činjenicu. Što bi bilo da je paklicu cigareta ižvakao pas? Zar nije i sam slikar potekao iz prirode? Slučaj sa paklicom cigareta ne spada u ovaj topic.

Reci cu samo - Charls Bukovski. Tamo nema ni talenta ni tehnike pisanja. Ni su tehnika i talenat osnovne stvari koje su NEOPHODNE za kreiranje umetnickog dela. Dobrom tehnikom i dobrom idejom mozes privuci vise ljudi nego losom tehnikom i mozda nerazumljivom idejom, da li to tvoje delo cini manje umetnickim? Ne. Cini ga manje vrednim u ocima drugih, to je jedino..

Charles Bukowski ne zna pisati? Svašta. 

Ti kad napises pesmu recimo o nekoj svojoj emociji i niko je ne vidi\procita, ako pogledamo ovako.. beznacajno je. Ali sta si ti osetio kad si napisao pesmu, kao da si preneo deo svojih osecanja na papir. Ne na coveka koji je cita vec na papir. Time si materijalizovao svoju emocije. To sto je covek stvaralacko i drustveno bice ne mora da bude na svim poljima u inter-akciji izmedju ta dva. On moze da stvara nova prijateljstva i da ih deli sa drustvom ali ne da stvara nove predmete i da ih deli sa drustvom. Vrsni stolar napravice stolicu da bi sam u njoj uzivao a ne da mu se drugi dive kako on uzivanj u njoj, ili da i oni uzivaju u njoj.  Amaterski slikari slikaju da bi ulepsali svoj dom. Mesto u kome oni provode dane i dane. Bash njih briga sta ce neko drugi misliti o slici.

Koja je onda funkcija umjetnosti u društvu, zašto uglavnom svi uz taj pojam vežemo neku pozitivnu emociju? Ne možeš generalizirati ponašanje nekog općeg umjetnika. Neke od njih nije briga što će drugi misliti, ali većinu sigurno jest. Ta nebriga za mišljenje okoline nije karakteristika umjetnika već samoaktualiziranih ljudi iz svih polja djelovanja.

Ne boldirano se nije odnosilo na to.
Upravo sam napomenu, funkcija umetnosti je totalno lichna setisfakcija.

Osobna satisfakcija, to svakako. Barem ne tvrdiš da umjetnike 'boli' i da im je 'mučno' dok stvaraju kao neki drugi kojima pričinja satisfakciju kad misle da su umjetnici. Ali pod osobno zadovoljstvo, u većini slučajeva, svakako spada i podjela umjetnosti s drugima. Ne možeš reći da je netko veći umjetnik zato što ljubomorno čuva svoja djela za sebe ili zato što se stidi otkriti se pred drugima. To je besmisleno. To je isto kao da ja sad kažem da PRAVI umjetnik NE ŽELI teoretizirati o umjetnosti, već stvarati i da onaj tko teoretizira umjesto da stvara NIJE pravi umjetnik. A to bi se sad odnosilo na tebe (pošto znam da nešto slikaš i pišeš). To da ne voliš svoja djela pokazivati drugima možda možeš pobiti, možeš se zavarati, ali ovo ne možeš. Ne, ne, jednostavno ne možemo svrstati ponašanje umjetnika u neku kategoriju. Umjetnik nije određena, talentirana vrsta čovjeka. Svaki umjetnik ima unikatnu viziju svijeta.

[Domaci I.]

Ovde nije stvar u tome da se raspravlja šta je sve umetnost, već da se pronađe zajednički sadržitelj svih umetničkih dela (po čemu je nešto umetničko). Jer jedino po takvoj nekoj stvari, nekakvom umetničkom minimumu koji je svugde prisutan, umetnost bi mogla imati definiciju.

Međutim, put do takvog pronalaska je relativiziran pošto ne možemo uzeti u obzir baš sva umetnička dela (potpunom indukcijom doći do rešenja), tako da nam ostaje da možda uzmemo u obzir svaku istorijsku epohu u kojoj se nešto uzimalo kao umetničko, i pronađemo šta to veže njihove naročite primere (reprezente).

Maelstrom je, interesantno, spomenuo da je umetnost pre svega medij. To može biti termin najbližeg roda, a onda još i potražiti specifičnu razliku. Jer ostati na ovome, pod umetnošću mogla bi se podrazumevati i televizija, radio, govornik, prolaznik, oglasna tabla, sve što je u javnosti i što ima značenje za druge, što je drugima upućeno. Pa ipak, savremena umetnost upravo podrazumeva da je umetnost takva  stvar. Time se preduzima onaj metod da se umetnošću nazove gotovo sve, i tako raspori ono konzervativno umetničko, umetnost koja je nerazumljiva, ili umetnost koja je zatvorena (u galeriji, knjizi, na platnu). - No, opet, po čemu bi se ovaj medij, koji može biti i ready made (kao ta zgažena konzerva o kojoj govorite, a ima u istoriji moderne umetnosti mnogo sličnih primera), razlikuje od bilo kog drugog predmeta koji na nj liči, a koji nije postavljen kao eksponat? - U tom pravcu bi trebalo, pretpostavljam, razmišljati, sa ciljem da se pronađe specifična razlika medija koja je umetnost.

Ne bi, pokraj svih analiza, trebalo odbaciti mogućnost da umetnost jednog doba, ili umetničko u umetnosti jedne epohe, može da se zasniva na tačkama sa kojima stoji u potpuno nezavisnom odnosu spram umetničkog nekog drugog doba. Tada bismo umetnost morali da odvojimo, kao pojam. Za oba pronađemo ono što može biti neumetnički zajednički sadržilac, a onda utvrditi šta ih pojedinačno, i nezavisno, karakteriše kao umetničke medije.

[pebble]

Meni se cini da je Focht prilicno dobro obradio ovu temu u svojoj Estetici sa ovog teorijskog stanovista.

Ali, da li ja to dobro razumem da je pitanje u stvari kako razlikovati savremeno umetnicko delo od ne-umetnickog, kako znamo da je nesto umetnicko delo ako nije vec u muzeju ili knjizi istorije umetnosti, ako nam neki autoritet nije to rekao ili ako nije proslo test vremena, koja je njegova esencija?

[Domaci I.]

Malu kritiku Fochta sam dozvolio sebi u radu Umetničko u umetnosti, postavljenom na ovom forumu, no bez pažnje jer je prilično obimno. Ovde ću izdvojiti ipak samo interpretaciju nekih Fochtovih navoda (bez kritike), a kasnije bismo mogli da uđemo dublje u problem. Uglavnom se govori o tom da je forma umetničkog dela ono što umetnost razlikuje od drugih duhovnih delatnosti (nauke, historiografije, filozofije), pa bi valjalo povesti priču u tom pravcu (slede citati iz onog pomenutog rada Umetničko u umetnosti):

Ako li se govori o umetnosti, forma će biti iznad sadržaja kome se status ništi do te mere da postaje puka tvar; s druge strane, kad se govori sa aspekta nauke i filozofije, status forme biva potcenjen do te mere da se u najboljem slučaju svodi na stvar tehnike obelodanjivanja suštine.

U nameri da se zarad uspešnije analize strukture dela odbaci dualistički odnos sadržaja i forme, Ivan Focht navodi da je podela beznačajna i iz razloga što se ona može ustanoviti jedino u teorijama koje «na umetnost gledaju kao na sliku, prikaz ili odraz stvarnosti, pa kako je ova stvarnost u odnosu na strukturu umetničkog djela, u kojoj sadržaj i forma padaju ujedno, nešto spoljnje, tuđe, ona predstavlja vanumjetničku sadržinu koja se može lučiti od svoje forme, izraza» (fusnota: Ivan Focht, Uvod u estetiku, Zavod za udžbenike, Sarajevo, 1972, str. 51). Focht je prilikom eksplikacije termina primoran da ih koristi (sadržaj i formu), a da ne bi bila oštećena struktura umetničkog dela on uvodi pomoćne termine, tako da se kod njega javljaju izrazi umetnički sadržaj i umetnička forma, kao i vanumetnčki sadržaj i vanumetnička forma. Ovo prividno udvajanje je, kako se implicitno u citatu javlja, osnovano s obzirom na to da se forma i sadržaj – tradicionalno pojmljeni – nalaze u potpuno različitim ontičkim dimenzijama: jedna je umetnička, a druga neumetnička stvarnost. Iz tog razloga Focht uvodi pojam umetničkog sadržaja kao čiste umetničke građe i umetničke forme kao «postavljanja specifično umetničkog sadržaja» (fusnota: Ivan Focht, Uvod u estetiku, Zavod za udžbenike, Sarajevo, 1972, str. 50). Na ovaj način stari pojmovi sadržaja i forme mogu biti isključeni iz dalje analize estetskog predmeta, a kao nova potreba javlja se analiza strukture na nivou specifične umetničke stvarnosti.

[drug_komesar]

nesto sto sam napisao nekada davno i sto otprilike daje odgovor na temu 

O uzaludnosti kritike (ili mala knjiga o velikoj iluziji)

Umjetnost se prije svega protivi granicama. Barem po onome sto stalno slusamo od umjetnika, umjetnost je najslobodniji izraz sebe i odraz drugih, nesavrsena istina, no opet razumu ljepsa od mnogo manje hermeticke i ezotericne nauke, koja je objektivna i konkretna istina. Zasto je to tako? Pa odgovor je vrlo jednostavan. Covjek voli biti pametan i biti upravu. Cak i ako ne shvata, slagat ce i reci da shvata (i priznaje, ili sto je jos vaznije prepoznaje ljepotu) samo da ne bude osudjen i izopacen. To nas dovodi do kritike. Koliko je uistinu opravdana, racionalna, realna? I da li uopste nesto sto se bavi subjektivnim dozivljajem svijeta (umjetnoscu) moze da bude racionalno, realno, objektivno, skoro pa matematicki analiticno? Sa druge strane postoji veliki problem ne samo u pristupu kritike vec i u njenom samom zadatku. Osnovni cilj je da razdvoji lijepo od ruznog (ili obrnuto) mada u sustini ljepota je nedefinisan i vrlo subjektivan pojam. Sta to cini umjetnost kvalitetnom? Njena duhovna ljepota, koju nije moguce odrediti na osnovu individualnog misljenja vec samo na osnovu kolektivne emocije. Mudri ce mozda reci da je osnovni zadatak kritike da odredi efikasnost umjetnickog djela (striktno u moralnom smislu), sto je opet apsurd jer je onda rijec o predvidanju uspjeha (jer kritika prethodi publikaciji, ne obrnuto) i gubi se racionalnost i objektivnost kritike. Na kraju postavljam pitanje (svima onima koji su imali zivaca citati do ovde) da li je kritika uzaludna? Da i ne. Da, zato sto ne doprinosi kvalitetu postojeceg djela koje kritikuje i vrlo vjerovatno stvara frustracije, ali zato doprinosi buducim radovima umjetnika. Naravno rijec je o negativnim kritikama, a one pozitivne ne vrijedi spominjati jer skoro pa da i ne postoje (osim kada je rijec o genijima, ali kojeg ce vraga nekom geniju kritika?). U sustini, svi kriticari su losi umjetnici (necije misli, ne sjecam se...), ali i svi umjetnici daju sebi slobodu da budu kriticari. Apsurdna istina.

[maelstrom]

. . .umjetnost je najslobodniji izraz sebe i odraz drugih. . .

Dakle, oblik komunikacije. Zar nije komunikacija svrha svakog izraza?

. . .Njena duhovna ljepota, koju nije moguce odrediti na osnovu individualnog misljenja vec samo na osnovu kolektivne emocije. . .

Kolektivno mišljenje, nažalost, inducira emociju koja ne može biti drugo nego individualna. Čitaš Kierkegaarda, valjda znaš da je nešto poput "kolektivne emocije" besmislica. A danas kritičari stvaraju kolektivno mišljenje, zacrtavaju trendove koje "umjetnost" prati. I to se dogodilo sa umjetnošću 20. stoljeća, u surovim uvjetima medijske ekspanzije i nemilosrdnog kapitalizma. Umjetnici su nekoć pravili umjetnost po narudžbi, ali su upravo u taj strogo zacrtan okvir narudžbe veliki umjetnici uspjevali utkati ono najosobnije, najizražajnije, ostaviti osebujan potpis vlasite umjetničke osobnosti. A onda je došlo vrijeme slobode, kako građanske tako i umjetničke, 19. stoljeće. I što se tada zbilo? Zatucana je kritika pljuvala djela novonastalih pravaca, svih do jednoga, od romantizma preko modernizma i svih njegovih ogranaka (simbolizma, impresionzima...), do evokacija ekspresionizma i nadrealizma. Ipak, danas iza njih imamo ostavštinu neprolazne vrijednosti. I tako, postupno su se umjetnici-slobodnjaci oslobodili svih okova negdašnjih konvencija ljepote, umjetnost više nikoga nije mogla iznenaditi. Tako su otprilike do Drugog svjetskog rata umjetnici do kraja iskušali strpljenje kritičara i kritičari su postali spremni za novi uspon. Postali su spremni ugrabiti što su smatrali da je njihovo, željeli su, kao nekoć, početi diktirati umjetnost. Je li došlo vrijeme umjetničkog zasićenja, je li ljudski duh ostao isuviše iscrpljen za umjetnost? Je li danas funkcija kritičara postala važnija od funkcije umjetnika? Zar nema više takvih duhova koji bi pronašli vlastiti izraz nego se svi traže u nekim poželjnim konvencijama? Ima li danas originalnosti, a ako je i ima zar nije i ona postala nekakva konvencija? Zašto oni koji ne mogu dovoljno iznenaditi svojom umjetnošću svakodnevno šokiraju svojim ponašanjem? Ukratko, kakvo je ovo vrijeme došlo?

Maelstrom je, interesantno, spomenuo da je umetnost pre svega medij. To može biti termin najbližeg roda, a onda još i potražiti specifičnu razliku. Jer ostati na ovome, pod umetnošću mogla bi se podrazumevati i televizija, radio, govornik, prolaznik, oglasna tabla, sve što je u javnosti i što ima značenje za druge, što je drugima upućeno.

Umjetnost nije medij u smislu televizije ili radija jer oni ne zahtjevaju nikakvu aktivnost recipijenta osim onog minimuma pozornosti. Ona je prije medij u smislu sugovornika, odnosno osobe koja s nama direktno u međusobnoj koordinaciji izmjenjuje informacije. U razgovoru možemo sami utjecati na sadržaj, a također se od nas traži nešto više od budnosti, pažnja, pa i određena empatija. Umjetnost je najviša forma takve komunikacije jer u umjetnosti na ponuđenu umjetničku formu mi sami diktiramo sadržaj, njezina se forma u nama preobražava u nešto ljudski i prisno. U tradicionalnim terminima forma označava sam medij (slika, zvuk) i način oblikovanja unutar tog medija, pravila zanata, a sadržaj obuhvaća izbor teme i način izlaganja. Focht na tu tradicionalnu terminologiju nadodaje umjetnički sadržaj i umjetničku formu, a tu pokušava odrediti neodredivo. Ali u ovom smislu u kojem ja sad rabim termine forma i sadržaj, to je u odnosu na recipijenta, spektatora. Umjetničko je djelo samo po sebi forma kojoj ja (recipijent) zadajem sadržaj. Ono je potpuno otvoreno, naočigled otvorenije od bilo kojeg u prirodi danog predmeta jer njegova otvorenost nije samorazumljiva, već je sami moramo transformirati i zato svako umjetničko djelo zahtjeva aktivnu percepciju. Po toj se otvorenosti, koju nije lako izraziti i koju je uopće nemoguće 'uhvatiti' u definiciju, umjetničko djelo i prepoznaje. Zbog te otvorenosti ono je, u odnosu na recipijenta, duže vremena no u prirodi dani predmeti, čista forma. Recimo, mi ugledamo u prirodi dano stablo. U trenutku ćemo sekunde prepoznati da je to stablo, i njegova će forma za nas automatski zadobiti sadržaj. Tu obično nema primisli. Umjetnik će naravno znati prepoznati otvorenost u prirodi te je prenijeti u otvorenost umjetničkog djela, ali upravo ta otvorenost umjetničkog djela mnogo je pristupačnija običnom čovjeku nego otvorenost prirodnih bića. Umjetničko djelo ostaje čista forma dok mu sami ne zadamo sadržaj, a upravo taj samozadani sadržaj jest uspostavljanje komunikacije između umjetnika i recipijenta. Umjetnik je svoju viziju zarobio u umjetničku formu da bi je tako sugerirao svojoj publici. Sugerirao, ali nikad zadao kao gotovu jer to je u umjetnosti nemoguće. On je u tu formu zarobio dio svog duha, svog senzibiliteta i upravo kroz prizmu tog senzibiliteta, više i prije nego kroz dani sadržaj, recipijent ostvaruje svoj doživljaj djela. Taj doživljaj u pravilu nije na prvi pogled, nego svako umjetničko djelo zahtjeva pomniju udubljenost, polaganu doživljenost, ali ipak manje pomnu nego priroda jer je u njega već netko, umjesto nas, utkao svoj senzibilitet i svoju umjetničku energiju čiji je sadržaj iscrpio iz prirode. Tako se ostvaruje čista komunikacija, a umjetnici su, unatoč stereotipu "neshvaćenih otuđenika", ipak bolje shvaćeni no što će ijedan ne-umjetnik ikada biti, oni bivaju doživljeni preko svoje umjetnosti i u njoj ostaju živjeti dugo nakon smrti.

Na neki način, onaj tko prima umjetničko djelo i sam biva umjetnikom, osjeća makar površno kako je to biti umjetnik. I to u suodnosu stvarnost-slika, teritorij-mapa. Upravo zbog lakoće otvorenosti umjetničkog djela koja stoji nasuprot tvrdokornoj i neprobojnoj otvorenosti prirodnih bića. Umjetnik, pravi umjetnik, lako može stati usred čistine svakog bića i pogledom obujmiti beskrajan horizont njegove otvorenosti, te na posljetku, prenijeti to u umjetničko djelo. Ali sa svojim prenošenjem on biće ne zatvara čvrsto i to zato jer ne stvara "kao bog", već svojom osobnošću, kao umjetnik, pa forma umjetničkog djela ostaje bitna otvorenost konstruirana od strane umjetnika. I u tu otvorenost mi promatranjem umjetničkog djela uranjamo, a čim se u otvorenosti nađemo, i sami bivamo umjetnici. Događa se svojevrsna identifikacija sa umjetnikom, ali ipak najosobnija moguća i tako spektator postaje umjetnikom sve dok u sebi ne posloži sadržaj tog umjetničkog djela. Rekao bih da kvaliteta umjetničkog djela ovisi upravo u lakoći pristupa njegovoj otvorenosti tj. o stupnju njegove otvorenosti, a ona najbolja umjetnička djela pokazuju svaki put novu otvorenost, čak i unutar jednom posložene prepoznatljivosti. Tako ona nikada neće prestati biti medijom, a njihova će aktivna ljepota svojom ljudskom pristupačnošću uvijek nadvisivati naizgled pasivnu, zaklonjenu i zaključanu ljepotu prirode.

[drug_komesar]

maelstrom: Dakle, oblik komunikacije. Zar nije komunikacija svrha svakog izraza?

evo jedno pitanje nakon koga cu odgovoriti - da li se komuniciraju emocije ili informacije ili oboje?

maelstorm: Kolektivno mišljenje, nažalost, inducira emociju koja ne može biti drugo nego individualna. Čitaš Kierkegaarda, valjda znaš da je nešto poput "kolektivne emocije" besmislica.

"Sta to cini umjetnost kvalitetnom? Njena duhovna ljepota, koju nije moguce odrediti na osnovu individualnog misljenja vec samo na osnovu kolektivne emocije."

citas samo pridjeve - citaj i imenice
daklem naglasak stavljam ne samo na pridjeve individualno i kolektivno, nego i na imenice misljenje i emocija.
upravo apsurd kritike je sto razumom gleda umjetnost, dok je ona otjelovljenje one druge strane ljudskosti (namjerno ju ne nazivam osjecajem za ljepotu, niti osjecajem nezainteresovane zainteresovanosti - nego kolektivnom emocijom, uslovljenim osjecajem ljepote koji je nasljedan i vrlo tesko se mjenja, to je po mom misljenju osnov estetskog dozivljaja)
uostalom ako postoji individualna emocija postoji i kolektivna. smatram da je kolektivna emocija osnov, paradigma individualne. u protivnom si lud covjek, u tome je emocija slicna moralu.
cijela historija umjetnosti to potvrduje.
sto je jednom vremenu blesavo, drugom je umjetnost.

[maelstrom]

evo jedno pitanje nakon koga cu odgovoriti - da li se komuniciraju emocije ili informacije ili oboje?

Ne možeš tako grupirati, ali pretpostavljam da misliš na emocije i stavove. I emocija i stav postaju informacije u komunikaciji, informacija je 'gradivna jedinica' komunikacije. A sama je emocija elementarnija od stava jer je neposrednija, pa tako emocije nerijetko (ili uvijek) utječu na same stavove. Zato stavovi često dobivaju emotivnu notu koju u komunikaciji raspoznajemo empatijom.

upravo apsurd kritike je sto razumom gleda umjetnost, dok je ona otjelovljenje one druge strane ljudskosti (namjerno ju ne nazivam osjecajem za ljepotu, niti osjecajem nezainteresovane zainteresovanosti - nego kolektivnom emocijom, uslovljenim osjecajem ljepote koji je nasljedan i vrlo tesko se mjenja, to je po mom misljenju osnov estetskog dozivljaja)
uostalom ako postoji individualna emocija postoji i kolektivna. smatram da je kolektivna emocija osnov, paradigma individualne. u protivnom si lud covjek, u tome je emocija slicna moralu.

Jako, jako apstraktno. Kolektivna emocija bila bi nekakav rodovski pojam, ali ne i realna pojava. Jest, svi smo mi ljudi i svi u svojoj suštini imamo osjećaj za lijepo, i kod različitih se individua različito manifestira. Ipak, postoji neotuđiva suština. I tu neotuđivu suštinu ti neodređeno nazivaš kolektivnom emocijom, ali platonski bi bilo reći da je ona kao takva realna pojava. Ona je posve individualna, a tek po individualnom ostvarenju ona može prijeći u komunikaciju, dakle u su-bitak s drugima. Naravno da ljudi kao duštvena bića utječu jedni na druge pa se emocije sukobljavaju i niveliraju, mijenjaju u skladu s tuđim emocijama, ali njihova je suština uvijek individualna. Njihov temelj jest ljudski, no ljudski za svakog pojedinog čovjeka.

Emocija je ipak temeljnija od morala. Ona postaje njegova garancija jer je čvršća od razuma, iako katkad nepredvidljivija. Ona je u mnogo užoj svezi osjećajem za lijepo kojeg urođeno posjeduje svaki čovjek i to upravo zbog ograničenosti razuma. I da, upravo tu vidimo da svako teoretiziranje i vrednovanje umjetnosti mora negdje prestati jer, da parafraziram kopenhagenškog Sokrata, gdje razum prestaje - počinje ljepota. A tu se negdje sakrila i umjetnost.

[drug_komesar]

Ne možeš tako grupirati, ali pretpostavljam da misliš na emocije i stavove. I emocija i stav postaju informacije u komunikaciji, informacija je 'gradivna jedinica' komunikacije. A sama je emocija elementarnija od stava jer je neposrednija, pa tako emocije nerijetko (ili uvijek) utječu na same stavove. Zato stavovi često dobivaju emotivnu notu koju u komunikaciji raspoznajemo empatijom.

ne
ne mislim na stavove
nego bas na informacije
ili sporis ulogu umjetnosti kao medija? (medija u smislu - mediuma - sredine)

Jako, jako apstraktno. Kolektivna emocija bila bi nekakav rodovski pojam, ali ne i realna pojava. Jest, svi smo mi ljudi i svi u svojoj suštini imamo osjećaj za lijepo, i kod različitih se individua različito manifestira. Ipak, postoji neotuđiva suština. I tu neotuđivu suštinu ti neodređeno nazivaš kolektivnom emocijom, ali platonski bi bilo reći da je ona kao takva realna pojava. Ona je posve individualna, a tek po individualnom ostvarenju ona može prijeći u komunikaciju, dakle u su-bitak s drugima. Naravno da ljudi kao duštvena bića utječu jedni na druge pa se emocije sukobljavaju i niveliraju, mijenjaju u skladu s tuđim emocijama, ali njihova je suština uvijek individualna. Njihov temelj jest ljudski, no ljudski za svakog pojedinog čovjeka.

recimo da se slazemo u ovome, ali mislim da je emocionalni dozivljaj/osjecaj za lijepo/kako ti kazes "noetudiva sustina"  nasljedan, odnosno da je upravo to kolektivna emocija. ona je realna onoliko koliko je realan i svaki pokret u umjetnosti koji je uslovljen upravo kolektivnom emocijom.

mislim da u principu imamo iste ideje ali da ih nazivamo razlicitim imenima - stara bolest filozofije