O filozofskom dijalogu

[Domaci I.]

Evo nečeg iz "priručnika" kad je u pitanju nastava Filozofije, ali važi za svaki filozofski razgovor. Odeljak iz dela: J. Marinković, Metodika nastave filozofije, Školska knjiga, Zagreb, 1983, str. 47-48.

Svaki učenikov odgovor izrečen s dobrom namjerom (a takvi su gotovo svi) valja najozbiljnije shvatiti. Nema spontanog odgovora koji bismo smjeli obezvrijediti. Dobar odgovor nije uvijek najinteligentniji, a iza pogrešnog odgovora može se kriti zanimljiva ideja. No i bez obzira na to, ako smo se već odlučili za komunikaciju i ako tražimo dijalog, svoje sugovornike moramo najozbiljnije shvatiti i takav stav u načinu reagiranja na njihove odgovore dosljedno provoditi. To znači da nećemo dopustiti ni drugim učesnicima u dijalogu da odgovore svojih kolega obezvreðuju, ismijavaju, etiketiraju, itd.

Na svaki se dobiveni odgovor mora reagirati. Za netočne odgovore treba da ispitamo misaoni put nastanka, nejasnima (nemuštima) treba da naðemo pravi smisao, ono što se njima doista htjelo reći. Netočne odgovore ne pobijamo time što ih jednostavno odbacujemo, nego time da naðemo razloge njihove netočnosti. Najbolje je to učiniti novim pitanjem koje će dokazati njihovu neodrživost. U voðenju takva dijaloga nastavnik se mora odreći toga da bude "autoritet" time što pravi konačan izbor točnog i netočnog. On nije sudac pravilnog i nepravilnog, nego su to argumenti. Nastavnikova je dužnost da argumentu pruži priliku da govori, jer je razlog ono što valja uzeti kao najviši autoritet. Nastavnik, dakle, treba da odbije pokušaje učenika da, idući linijom manjeg otpora, traže njegovo mišljenje.

Kad se učenici suoče s problemom oni će se, ako ga ne budu znali riješiti, obratiti svom učitelju s pitanjem: što je od svega što smo čuli istina? Tko je u pravu? To pitanje dovodi učitelja u dilemu: kazati ono što o tome zna ili ne? Ako odgovori bilo kojim "konačnim" odgovorom, dovodi u pitanje učenje filozofiji jer za njezine probleme ne postoje odgovori koji bi se mogli smatrati definitivnima. Ako pak učitelj misli da takvih odgovora ima, pa ih kaže, svojim odgovorom dovršava traganje učenika za njim i stvara situaciju u kojoj se nastava pretvara u dociranje gotovih "istina". Time bi postavke na kojima se gradi diskusija u temeljima srušio. Umjesto da potiče znatiželju učenika, takvim bi postupkom učitelj nudio autoritarnu nastavu, nastavu u kojoj se sve unaprijed zna, sva su pitanja filozofije dovršena i jedino što ostaje jest to da se njihov sustav iskaže i upamti.

Učenici koji inzistiraju na tome da im učitelj "otkrije" odgovor čine to zato što su navikli da u školi ne misle nego pamte ono što im se izloži. Njih stoga ne zanima problem nego samo to što od svega toga moraju, kad učitelj bude ispitivao, o tome znati. Učenje filozofiji uvijek je i učenje kritičkom mišljenju. Zato su i ta učenička pitanja prilika da ih se upozori na neizvjesnost upitnosti života i svijeta. Učitelj može, da bi potakao daljnji razgovor i diskusiju ili pak da bi pobudio što kritičniji odnos učenika prema vlastitim stavovima, nabrojiti argumente protiv stavova koje su učenici u razgovoru iznijeli, iako se i on sam sa njima slaže odnosno iako ih smatra točnima ili bar pravilnima. Kad to čini, ako to čini, učitelj izaziva učenike da svoje stavove što bolje objasne, a samim tim i izoštre. Mišljenja koja smatra pogrešnima učitelj ne treba da unaprijed paušalno odbija nego valja stvoriti situacije u kojima će njihovi autori sami uvidjeti da su pogriješili. To će biti moguće ako nastavnik smisli pitanje koje otkriva neodrživost pogrešne (neispravne) teze koju je učenik zamislio.

U takvu dijalogu s učenicima ne smijemo omalovažavati njihove sposobnosti. ("Kako mogu s njima razgovarati kad ništa ne znaju? Tek kad nešto nauče moći ćemo razgovarati. Sada, kad god ih nešto pitam, ne znaju. Pa kako da onda razgovaramo?") Dakako, da je mnogo teže potaknuti razgovor i diskusiju u krugu u kojem je razina znanja i zanimanja niža. No sama ta činjenica ne oslobaða učitelja filozofije obaveze da to čini. Jedino se, naime, iskustvom filozofiranja može ući u filozofiju. Uspjeh nastojanja neše toliko ovisiti o "znanju" učenika, koliko o učiteljevoj sposobnosti da pronaðe temu koja će im, kako to Schopenhauer kaže, biti "zajedničkim polazištem", razinu empirijske svijesti koju će učitelj pronaći kao zajedničku sebi i njima.

Ovde sam zamislio da se govori o karakteru filozofskog dijaloga/razgovora/diskursa, ali to će uključiti i ovakve citate koji nam mogu služiti kao najbliža odrednica. Danas na ovim prostorima (ex-Yu republike) priručnik o nastavi filozofije dr Josipa Marinkovića smatra se zasigurno/usamljeno najboljim, a ovaj citirani isečak je iz odeljka "Postavljanje pitanja", sa podnaslovom "Pitanje kao provokacija za komuniciranje", što dakako ima veze sa onim o ćemu želim da zapodenem diskusiju (o diskusiji na filozofski naćin). Filozofija o sebi samoj.

Ako ćitajući naiðem na još neke interesantne momente, pisaću u nastavku ovog topic-a.

[strangelove]

Pokusacu da govorim vishe o onome kako sam dozivljavam ovu temu i iskustvima koje imam kada sam bio u prilici da ucestvujem u necemu za sta bi se moglo reci da jeste filozofski dijalog, a manje o onome sto drugi autori govore o tome ili bar necemu sto se dotice tog pitanja.
Naime,kako bih jasnije obrazlozio sta imam na umu, krenuo bih od samih studija filozofije ili jos blize ,hajde, da se zapitamo koliko je bitan filozofski dijalog na odseku filozofije ovde u Nishu? Po definiciji on bi itekako trebao da bude bitan, ako ne i najbitniji kada je u pitanju filozofsko izrazavanje to jest filozofiranje (jer i to je nestho sto se uci). Nemam sada nameru da govorim o studijama filozofije ovde, ali zelim da ih uzmem kao primer za jedno, skoro poptuno odsustvo filozofskog dijaloga u svakodnevnoj pedagoskoj praksi (Osim kad ih profesor nestho ne pita- Svaka cast izuzecima). Kako je moguce da neko upishe filozofiju , studira, daje ispite (Posle dobija titule i zvanja), a da kod njega ne postoji nikakva vidljiva teznja, zelja , potreba (nazovite to kako god hocete ) za filozofskim raz-govorom, a da takvih ima to svi znamo i to nije nikakva tajna? U takvoj situaciji ja ne mogu , a da nemam dilemu oko toga da li da uopste budem u jednom takvom okruzenju u kojem se filozofski dijalog posmatra kao neka vrsta zabava i opustanja "nakon obaveznog dela gradiva" (kao da je rec o pravima, istoriji i sl), a ne o studijama filozofije? Ne sporim da su predavaci svesni ove pojave, ali smatram da se isuvishe malo trude da takvo stanje poboljsaju i ne pokazuju nikakvu kreativnu zamisao kako bi se to moglo uciniti. U tom smislu njih vidim kao odgovorne , ali ne oslobadjam ni dela odgovornosti i vecinu studenata koji su na filozofiji ( a koji ne bi umeli sebi da objasne zasto su bash tu?).
Cak i kada se medju studentima sa filozofskog i povede neka diskusija imam snazan utisak , a mogu i da ga potkrepim argumentima da oni zapravo, ne raz-govaraju, vec zele da istaknu ono sto drze u sebi kao svoje znanje, u banalnom smislu da pokazu kako su pametni, i uverili sebe da zaista to i jesu. Dakle, i to moze zavarati, jer najvishe ima onih koji ne razgovaraju zbog filozofskog dijaloga samog po sebi kao oblika filozofiranja vec iz onog drugog razloga sto sam gore naveo. Ovo je "prosta psihologija", ali utice na nas koji , eto, zelimo da filozofiramo i ne bismo to smeli da zaboravimo, a jos manje ne bismo smeli da ignorishemo tu cinjenicu.
Smatram da je put ka razumevanju filozofskog razgovora i njegova prakticna primena jedini neizostavni "uvod u filozofiju", jer ako se slozimo s onim "da filozofije nema bez filozofiranja" kako neko rece, onda ne mozemo sebe nazvati filozofima zato sto smo samo "slusali i citali druge". Naravno postoji i ono sto se zove "razgovor sa samim sobom", ali onako kako ja to samo-poimanje vidim , ono nije kontradiktorno filozofskom dijalogu vec se na neki nacin usalgasava s njim poput dve shume koje bi bile rastavljene putevima, kamenjem,brezuljcima a i ponekim drvosecom koji je posekao jedan deo shuma tako da ih sada vidimo kao omedjane i nezavisne jedna od druge iako su obe, dakle, po svojoj prirodi shume.
U tom smislu i za ono sto bih nazvao razumevanje sebe samog neophodan je filozofski dijalog kako bi taj Mr. Filozof koji promatra i ponire u sebe mogao da uoci raznolikost , ali i slicnost u drugim bicima s kojima raz-govara.  Na kraju krajeva kako bi on mogao bez filozofskog dijaloga da "razluci filozofiju od sebe kao filozofa". Da bih bolje obajsnio na sta ovde mislim uzecu jedan fiktivni primer. Zamislite da je nekada ili da ce nekada postojati takav covek koji je ceo svoj zivot navodno posvetio filozofiji, medjutim to je ucinio tako sto je samo citao filozofska dela. To jest zamislite coveka koji je ceo svoj zivot proveo u biblioteci, razmisljajuci, meditirajuci, citajuci... Pritom, josh pojmite da  on nikada nije razgovarao ni sa jednim drugim bicem o filozofiji, vec se drugima samo obracao kada mu je bilo nestho potrebno, recimo kad izadje iz svoje biblioteke kako bi kupio hranu i sl. Takav covek , svesno ili nesvesno bio bi nesmunjivo uveren da je "filozofija nestho sto pripada njemu", "nestho sto mu pruza utociste i dushevni mir" i konacno neshto po cemu je on "razlicit od drugih" jer kao da samo on poseduje filozofske metode i principe u sebi. Naravno, takvog coveka u potpunosti nema, ali ovaj izmisljen, radikalni primer koji sam naveo ima svoje nize stupnjeve i na njemu se mogu uociti slicnosti s onima koje nazivaju filozofima, ili s onima koji sebe tako vide , a nisu u stanju ili  prosto nemaju potrebu da vode "filozofski dijalog" u onom smislu u kojem bi taj raz-govor bio "radi sebe samog"...
Nastavicu drugi put o ovome, a mozda i neko kaze pre mene nestho zanimljivo pa cu lakse moci da iskazem druge poglede na filozofski dijalog.

[Domaci I.]

U gužvi sam pa ću pokušati samo usputno da dodam nešto pre nego budem dao konkretan odgovor.

Naime, čini mi se da je na prvoj godini filozofije bilo često reči kako nekog filozofa iz tog doba krasi to što je on "svedočio svoju filozofiju". Takve ličnosti su me uvek znale fascinirati, ali nikako nisam uspevao, niti je trebalo, do kraja shvatiti kako se uspeva svedočiti filozofija. Danas mi je ostalo nekako urezano samo to "svedočanstvo" ili "svedočenje" nečeg što doživljavam najdostojanstvenijim/najvišim životnim pozivom. Ali svedočiti filozofiju ujedno znači i voditi dijalog sa onim kome se "svedoči". U stvari, čini mi se da se svedočiti može jedino onome ko nije filozof. To je dijalog filozofa sa mnjenjem. Razgovor o filozofiji sa nefilozofom.

čini mi se da je neki profesor sa katedre za filozofiju ponavljao kako "nikako ne bi trebalo voditi filozofski razgovor sa nefilozofima", jer - tobože - neće doći do razumevanja. Shvatam da do razumevanja ili sporazuma u filozofskom dijalogu dolazi meðu filozofima, a da u dijalogu sa mnjenjem može doći jedino do "postavljanja pitanja". Ovo smatram ključnim: iznova postaviti pitanje koje je mnjenje nekoć apsolviralo. To je, kako smo učili na Uvodu u filozofiju, iz dela Predraga Fincija i Eugena Finka, jedan od zadatak filozofije u njenom odnosu prema mnjenju.

Nalazim, konačno, da je svaki razgovor u kome se pokreće neko pitanje (iznova ili prvi put), bilo ono imanentno filozofsko pitanje (pitanje kroz istoriju filozofije postavljano) ili za istoriju filozofije i njene discipline nevažno, u stvari razgovor filozofske vrste, tj. da se može nazvati filozofskim dijalogom. No, velim, trebalo bi o ovome mnogo više govoriti. Drugom prilikom.

[selena]

Filozofski dijalog... mislim da je jedini pravi filozofski nacin razmisljanja i razmene misli DIJALEKTIKA, iznosenje suprotnih stavova i njihovo prevazilazenje tj. njihova sinteza...

[Plodni bizon]

Ovaj skorasnji nalet ljudi koji otvaraju teme na forumu Filozofija, koji samo traze u jednoj recenici kako glasi odgovor na njihovo pitanje, podstakao me je na to da ozivim ovu temu.

Ono sto vazi za dijalog u filozofiji, vazi i za dijalog u svakodnevici. Pravo jezicko istrazivanje, istrazivanje koje se sprovodi kroz govor koji nije samo sredstvo za komunikaciju vec komunikacija sama, jeste uvek takvo da zahteva pravilno postavljanje pitanja. Postavka pitanja znaci uvek i neki nivo vec vidjenog odgovora, ne celog. Vidjen odgovor znaci da je onaj ko pita vec usao u pitanje i da ga pitanje iskreno zanima, da ga je obuzelo i da u ovom trenutku on trazi izlaz koji ce ga kao subjekta promeniti.

Kad neko postavi pitanje tako da ono trazi pozitivan odgovor, cime se komunikacija zauvek zatvara, postavlja ga sa distance, sebicno, potpuno nezainteresovano za to sto iz govora proizlazi, cak nezainteresovan za sam rezultat, vec za ono sto ce njemu taj rezultat doneti kao sredstvo za nesto sasvim trece. Cak mi se cini da su takvi ljudi losi. Jer ako nekoga pitas, od njega zahtevas neki napor, a taj napor drugi bi ulozio radi ostvarenja komunikacije. Pak, ako je komunikaciju onaj koji pita postavio da bi je zatvorio odmah po dobijanju odgovora, a tako izgleda vec u strukturi pitanja, onda je jasno da je to neko sasvim nezainteresovan ni za materiju, ni za onoga sa kim razgovara.