Mjesto filozofije danas

[Domaci Zdajnik]

Zašto, kako.. bla, bla, bla. A odgovora nema. Samo gomilanje nekih metafizičkih spekulacija.

Zbog ovoga ja zavidim gospodinu presvetome Starcu. Njegova presvetost je to govorila bez gubljenja godina u studiranju ove materije, dok sam ja to shvatio tek pri kraju studija, onda kad sam počeo da razmišljam odgovorno, kao čovek društva koji je prerastao čitanje bajki.

Zamislite samo to (a možete primetiti na topiku o Ontologiji Aristotela i Platona) da neko u dvadeset i nekoj godini života razgovara sa drugom osobom, još gore - profesorom filozofije, o tome na šta je Aristotel mislio kad je rekao "biće" ili "podležeće", te kako je to za svoj sistem uzeo Hegel ili Hajdeger, te kako Hajdeger analizira desetine i desetine nemačkih reči (koga briga ako ne studira nemački jezik, pitao sam se učeći filozofiju jezika), a onda i tone i tone stranica Žan-Pol Sartra koji priča koješta o problemu egzistencije, nazivajući čoveka "Ničim", i objašnjavajući ono što je sam sebi izmislio kao problem.

Postoji bezbroj toga, bezbroj gluposti koje iz ove moje današnje perspektive kad gledam doživljavam kao neko igranje u pesku, kao neozbiljan čin. Ranije sam razmišljao nekako balavo i nadmeno, mislio da je filozofija nekakva dostojanstvena stvar, kao da uči nekakvom višem saznanju, da se tako proniče u mnogima nepoznate intelektualne svetove, da se tako postaje znatno dubljim čovekom. Međutim, ponovilo se ono što sam po izlasku iz ekonomske srednje škole shvatio: Ovo me ničemu važnom ne bi moglo naučiti. Ljude koji se bave filozofijom shvatio sam kao debelo neodgovorne, koji crpe državni budžet, a da nikad i ni na koji način nisu učestvovali u bilo kakvom društvenom životu, niti na bilo koji način boljitku društva.

Filozofija tako ostaje nekakvo čitanje bajki. Međutim takvih bajki koje ne služe dobrom vaspitanju, već - kako možemo da vidimo u očima i iz reči formiranih filozofa - onih koje vode do zatvaranja sopstvenih usta onda kad bi trebalo vikati od besa.

No, moguće je da ima i drugih, moguće je da ima angažovanih, i bilo ih je do sada u istoriji filozofije. Ali bojim se da njih nije filozofsko znanje dovelo do angažmana i odgovornosti, već nešto pokraj toga, baš onako kako se taj angažman nikako ne uklapa u učenje toga šta je neko od filozofa pre dve i nešto hiljade godine, ili pak juče, mislio o nekom nemačkom ili starogrčkom pojmu, i šta je iz tog pojma sve uspeo da izvuče.

[asophos]

Neću se mnogo truditi pa posebno davati odgovore cenjenom Starkelji, a sada i Izdajniku...reći ću samo - da, potpuno ste u pravu, i slažem se s vama, samo neću koristiti neke profinjene izraze, nego ću otvoreno reći da je filozofija sranje, nepotrebno izdrkavanje, izmišljanje problema koji verovatno i ne postoje uopšte...ali meni je draže baviti se time nego matematikom (gde se stvarno bespotrebno izmišljaju problemi, a cela matematika jest problem), istorijom (koja je cela jedna velika, velika laž), hemijom (koju ne bih mogao skontati nikada u životu), poljoprivredom (kojom sam se do sada bavio, pa mi je punk kurac pogrbljenih leđa i bola u celom telu)...radije ću i ja smisliti neko sranje i njime maltretirati sav svet, radije biram da se uvalim u fotelju i sedim cele dane za tim besmilenim knjigama nego da radim nešto drugo...da se borim za boljitak sveta, budem angažovan, svet ionako nema smisla, ništa na njemu, filozofiranje tomu savršeno pridonosi, donosi još veći besmisao, a pokušavati se boriti za svet i za ljudsku rasu (tzv. bagru) priznaćete ama baš nema smisla.

[maelstrom]

Izdajniče, na kraju ćeš to isto shvatiti i za društveni angažman. Danas je njegova mogućnost, koliko god nevjerojatno zvučalo, još i manja od mogućnosti filozofije. Pojedinac ne može učiniti razliku, pogotovo radikalni pojedinac poput tebe u konzervativnoj zemlji.

Filozofijom se neću baviti zbog drugih, boli me kurac za druge, nego zbog sebe i tu se priklanjam onom Jaspersovom objašnjenju terapijskog djelovanja filozofije. A ako mi filozofija negdje na svom putu filozofiranja dovoljno uvjerljivo ukaže na to kako bih trebao mariti za druge, onda je ostvarila svoju svrhu, je li?

P.S. Sartre je, iako serator više kategorije, bio društveno angažiran. Heidegger je uz seratorska odlikovanja imao i aktivnu političku karijeru u nacistima, a Platon i Aristotel ponajviše su očevi velikog broja modernih političkih koncepcija i religija. Ne možemo govoriti da najveći od mislioca nisu dali svoj obol civilizaciji, možda manje izravan nego osvajači, ali ipak prisutan i rastući.

[Domaci Zdajnik]

Izdajniče, na kraju ćeš to isto shvatiti i za društveni angažman. Danas je njegova mogućnost, koliko god nevjerojatno zvučalo, još i manja od mogućnosti filozofije.

Ne govorim uopšte u kategorijama mogućnosti, govorim o tome koliko šta ima smisla i kakav odnos tvori prema društvu u najširem značenju reči. Kakav komunikacioni odnos tvori. A naravno da će po pitanju mogućnosti filozofija imati uvek prednost, i što je društvena zbilja gora, što više upadamo u divljaštvo, u netoleranciju, u primitivizam, u društveni nihilizam, filozofija i divljačka, erotska i dečija književnost (bajke) imaće bolju prođu nego aktivizam koji podrazumeva aktivan odnos (borbu protiv) prema sistemu.

Filozofijom se neću baviti zbog drugih, boli me kurac za druge, nego zbog sebe i tu se priklanjam onom Jaspersovom objašnjenju terapijskog djelovanja filozofije. A ako mi filozofija negdje na svom putu filozofiranja dovoljno uvjerljivo ukaže na to kako bih trebao mariti za druge, onda je ostvarila svoju svrhu, je li?

Filozofija se ne bavi na taj način čovekom da bi ga učinila aktivnim učesnikom u kreiranju (novog) društva. A to što te boli kurac za druge možda ukazuje na onu moju tezu u prethodnom pasusu (u prethodnoj replici) da filozofija tvori jedan drugačiji komunikacioni odnos, distancira se od Drugog, baš tim nedostatkom interesovanja za društvo. Čovek je do sada poznavao načine da stupi u kontakt na što bolji način sa Drugim, a ovde imamo diskurs zatvaranja ili utvrđivanja u sebe, naspram komunikacije. Samokomuniciranje. Razgovori sa sobom. Studiranje filozofije ili filozofsko mišljenje kao religiozni akt/kult.

P.S. Sartre je, iako serator više kategorije, bio društveno angažiran. Heidegger je uz seratorska odlikovanja imao i aktivnu političku karijeru u nacistima, a Platon i Aristotel ponajviše su očevi velikog broja modernih političkih koncepcija i religija. Ne možemo govoriti da najveći od mislioca nisu dali svoj obol civilizaciji, možda manje izravan nego osvajači, ali ipak prisutan i rastući.

Govorio sam o tom društvenom angažmanu. On je kod Sartra doduše na neki način povezan i sa njegovim filozofskim pisanijama, ali i činjenicom da je Sartr u tim pisanijama bio izuzetak, baš kao i Marks, u svetu filozofije, okrenut društvu više nego autentično-filozofskom (samo)razgovoru. Ono za Hajdegera nije baš tako, nedavno je izašao neki tekst na filozofija.net koji dobrano obara te teze da je Hajdeger bio na bilo koji način angažovan na način kako si naveo.

[aleks18]

ako ne filozofija zivota...sta onda, kako trebamo da zivimo zivot?

[Domaci Zdajnik]

Pozivam ove novije forumaše da se angažuju značajnije na ovoj diskusiji pošto zvuči obećavajuće. No, ne znam da li je potrebno da postavim iznova svoje teze. Ako moram, evo reći ću da bih iznova pitao ima li mesta za filozofiju u novom obrazovnom sistemu, i da li je intelektualac, ukoliko taj pojam podrazumeva i nekakav angažman (ka boljem društvu, naučnoj zajednici - rekao bi Poper), u koliziji sa pojmom filozofa, budući da je ovaj - tradicionalno a i aktuelno uzet - neangažovan.

Još bih da pitam ono što sam upitao na nekoj drugoj raspravi, čini mi se o tome da li bi intelektualac trebalo da bude angažovan, naime da li bi konkretno rečeno filozof morao da poima društvenu zbilju, i ako da - na koji način, odnosno ako ne - zbog čega ne.

[Popper]

Filozofija je danas svetogrđe. Osjetio sam na svojoj koži. Ko se bavi filozofijom u palanci obavezno je stigmatiziran kao crna ovca. Zato sam ja skinuo svoje ovčije runo, izvukao kuburu i pobio sve vukove. Osim Vaska Pope. On je genijalni vuk i njegova vučija so taloži i moje morko dno.

[kreso]

Filozofija (ili principi vođenja života) je vrlo potrebna u svakodnevnici. Živimo u vrijeme kada smo prinuđeni često donositi odluke. Ali kako, prema kojem standardu, da li standard uopće postoji?
Rekao bih da postoji.
Živjela je jedna gospođa filozof u Americi, u 20om stoljeću i zvala se Ayn Rand. Njena filozofija zove se Objektivizam. Nije baš poznata u našim krajevima i također nisam naišao na prijevode njenih djela.
Na sljedećem linku možete pročitati njen odgovor na pitanje - Philosophy: Who Needs It? [link]
A ako vas je imalo zaintrigirala preporučam da nabavite zbirku eseja "Virtue of selfishness" u kojoj ukratko objašnjava svoju filozofiju. Vrlo je jasna i detaljna, po uzoru na Aristotela za kojeg sama kaže da je postavio dobre temelje koje je ona razradila na jedinstven način.

P.S. Da li je možda netko već čitao nešto o objektivizmu?

[Domaci Zdajnik]

Ne slažem se sa gospodinom Popperom. Zašto bi bavljenje filozofijom bilo drugačije od bilo kog drugog zanimanja, zanata? U čemu se to filozof danas razlikuje od onoga ko se bavi recimo književnošću, likovnom umetnošću, novinarstvom, politikom? Po čemu je on i danas, a mislim da je to prema kakvoj predrasudi, "stigmatiziran" ali ne kao neko ko pati pred glupošću gomile već kao nekakvo nad-biće, intelektualna persona - dakle, po čemu on zaslužuje tu poziciju pre nego li bilo ko od onih ljudi koji se bave drugim delatnostima i u tome imaju uspeha? Da pomenemo još i onoga ko se bavi medicinom, matematikom... Zašto i oni ne bi bili pred groznim, priprostim okruženjem koje ih ne razume?

Drugim rečima, hajde da pronađemo to specifično filozofsko u filozofiji i bavljenju filozofijom da bismo to zatim ekstraktovali i odredili njen karakter. Potom ćemo taj karakter, prema kojem se razlikuje od drugih zanata, analizirati i utvrditi po čemu je to danas filozofija potrebna. Postoji li uopšte potreba za njom danas, i kakva bi njena uloga mogla da bude.

Što se tiče objektivizma, ja nisam još čuo za onu gospođu, niti čitao neko njeno delo. Ne bi bilo loše da nam gospodin Kreso bliže opiše o čemu se radi.

[kreso]

Pišem o filozofiji Objektivizam, predstavnica Ayn Rand. Citirat ću (i slobodno interpretirati) sljedeći tekst: "Philosophy: Who Needs It?" - by Ayn Rand - cijeli tekst možete pogledati ovdje: [http://gos.sbc.edu/r/rand.html]

Čime se to filozofija bavi?
Filozofija proučava osnove prirode postojanja, čovjeka, čovjekova odnosa prema postojanju. Nasuprot specijalnih znanosti koje se bave samo određenim apektima, filozofija se bavi aspektom svemira koji se odnosi na sve što postoji. U području spoznaje, specijalne znanosti su drveće, ali filozofija je tlo koje omogućava šumu.

Ako se upitamo 'Gdje sam', filozofija nam neće reći da li smo u Beogradu, Zagrebu ili New Yorku (iako bi dala sredstva da saznamo). Ali ovo je što bi rekla: da li se nalazim u svemiru u kojim vladaju prirodni zakoni i koji je prema tome stabilan, čvrst, apsolutan--i moguće spoznati. Ili se nalazimo u svemiru koji je bezgranični kaos, područje neobjašnjivih čuda, nepredvidivi, nemoguć za spoznati tijek koji je um impotentan za shvatiti. Da li su stvari koje vidimo stvarne ili iluzija? Da li one postoje neovisno o promatraču ili su stvorene od promatrača? Da li su one objekt ili subjekt čovjekove svjesnosti? Da li su te stvari kakve jesu ili mogu biti promjenjene pukim djelovanjem svjesnosti, kao npr željom.

Priroda čovjekovih akcija i ambicija biti će drugačija zavisno o tome koje odgovore prihvati. Ovi odgovori su područje metafizike-proučavanje postojanja kao takvoga, osnovne grane filozofije.

Bez obzira koji zaključak čovjek prihvatio biti će suočen potrebom da odgovori na drugo, nužno posljedično pitanje: Kako ja to znam?
Budući da čovjek nije sveznajuć niti nepogrješiv, on mora otkriti što može tvrditi kao znanje i kako da potvrdi ispravnost svojih zaključaka. Da li čovjek stječe znanje procesom razumjevanja ili nenadanim otkrivenjem nadprirodne moći? Da li razum posjeduje sposobnost indentificiranja i integriranja materijala dobivenog čovjekovim osjetilima ili je hranjen urođenim idejama, usađenim u čovjekov um prije nego je rođen? Da li je razum sposoban opažati stvarnost ili čovjek posjeduje neku drugu sposobnost spoznaje koje je superiorna razumu? Da li čovjek može postići sigurnost (izvjesnost) ili je osuđen na vječnu sumnju?

Mjera čovjekovog samopouzdanja i uspjeha biti će drukčija ovisno o tome koje odgovore usvoji. Ovi odgovori su područje epistemologije (teorije znanja), koja proučava čovjekov način spoznaje.

Ove dvije grane su teorijski temelj filozofije. Treća grana - etika - može se gledati kao njena tehnologija. Etika se ne odnosi na sve što postoji, samo na čovjeka, ali se odnosi na svaki aspekt čovjekovog života: njegov karakter, njegove akcije, njegove vrijednosti, njegov odnos prema postojanju. Etika (ili moral) definira sustav vrijednosti koje vode čovjekove izbore i akcije - izbore i akcije koji određuju smjer njegovog života.

Čovjek ne može znati što da radi dok ne upozna prirodu svemira s kojim se odnosi, prirodu spoznajnih načina i svoju vlastitu prirodu.
Prije nego dođe do etike mora odgovoriti na pitanje postavljeno metafizikom i epistemologijom: Da li je čovjek razumno biće, sposobno rukovati sa stvarnoću ili je bespomoćni sljepac, djelić okrhnut od svemirskog tijeka? Da li je za čovjeka moguće postizanje zadovoljstva na zemlji ili je osuđen na propast i katastrofu? Zavisno o ovim odgovorima može nastaviti razmarati odgovore koje postavlja etika: Što je dobro ili loše za čovjeka i zašto? Da li je čovjekova primarna briga potraga za radošću ili je ona bijeg od patnje? Da li čovjek treba držati samoispunjenje ili samouništenje kao cilj svojega života? Da li čovjek treba sljediti svoje vrijednosti ili treba postaviti interese drugih iznad svojih? Treba li čovjek tražiti sreću ili samopožrtvovnost?

Odgovor koji etika daje određuju kako bi se drugi ljudi trebali odnositi prema drugim ljudima i ovo određuje četvrtu granu filozofije: politiku, koja određuje ispravan socijalni sustav. Kao primjer funkcije filozofije politike, ona neće reći, u slučaju oskudice benzina, kako regulirati koliko benzina može biti prodano na koji dan u tjednu--ona će reći da li vlada uopće ima pravo nametati bilo kakve regulacije na bilo što.

Peta i zadnja grana filozofije je estetika, proučavanje umjetnosti, koja je zasnovana na metafizici, epistemologiji i etici.


Neki ljudi će reći 'Da, ali ja nikada ne razmišljam u tako apstraktnim pojmovima- ja se želim baviti konkretnim, izvjesnim, problemima iz stvarnog života-šta će mi filozofija? Odgovor je: kako bi bio sposoban rukovati sa konkretnim, određenim, problemima iz stvarnog života.

Čovjek neupitno koristi apstraktne ideje (konceptualne integracije). Kada ih ne bi koristio ne bi bio sposoban rukovati sa konkretnim, određenim problemima iz stvarnog života. Bio bi u poziciji novorođenog djeteta, kojem je svaki objekt jedinstven fenomen. Razlika između njegovog mentalnog stanja i zrelog čovjeka leži u broju konceptualnih integracija koje je um zrelog čovjeka napravio.
Čovjek nema izbora da li će integrirati svoja opažanja, znanje u apstraktne ideje, tj. u principe. Jedini izbor koji ima je da li će ovi principi biti istiniti ili lažni, da li predstavljaju njegova svjesna, razumna uvjerenja ili zbrku uvjerenja preuzetih iz nasumičnih izvora, čiju ispravnost, kontekst i posljedice ne poznaje.

Principi koje čovjek prihvati (svjesno ili nesvjesno) se mogu sudarati (biti u kontradikciji) jedan sa drugim; oni također moraju biti integrirani. Što ih integrira? Filozofija. Filozofski sustav je integrirani pogled na postojanje. Ljudsko biće nema izbora oko činjenice da treba filozofiju. Jedini izbor koji ima je da li će definirati filozofiju svjesnim, razumnim, discipliniranim procesom misli i savjesnom logičnom namjerom ili će dozvoliti podsvjesti da nakupi masu nezajamčenih zaključaka, pogrešnih generalizacija, neprovarenih slogana, neidentificiranih želja, sumnji i strahova pomješanih zajedno slučajnošću i integriranih podsvješću.

Podsvjest je kao kompjuter - složenija od bilo kojeg kompjutera koju čovjek može sagraditi i njezina glavna funkcija je integriranje ideja. Tko ju programira? Svjestan um. Čovjekov kompjuter (podsvjest) mu daje ispise, dnevno i u satu, u obliku osjećaja-koji su kao superbrze procjene stvari oko njega, izračunate prema čovjekovim vrijednostima. Ako je čovjek programirao kompjuter savjesnim razmišljanjem, on znade prirodu svojih vrijednosti i osjećaja. Ako nije, ne zna.


Ljudi koji nisu zainteresirani u filozofiju upijaju njene principe iz kulturne atmosfere oko njih - iz škola, fakulteta, knjiga, časopisa, novina, filmova, televizije i slično. Tko uređuje ton kulture? Šaka ljudi: filozofi. Drugi sljede njihov trag, ili vlastitim uvjerenjem ili dodijeljenim. Filozofi (intelektualci) su ti koji formiraju ideje, a tim idejama se zatim koriste znanstvenici, poduzetnici i svi ostali.

[Branko]

   Iz ovog koncepta filozofije čini mi se da ništa ne preostaje drugim naukama, da one ne mogu da budu principijelne, da ne mogu izvoditi svoje autonomne principe i dubinu graditi bez pitanja o tome šta je ona sama. Mislim da je to greška i da je to potcenjivački odnos prema svemu što nije filozofija.
   Kaže se na jednom mestu da je filozofija politike grana filozofije. Ali šta je filozofija sama ako filozofija politike pita o tome ima li država pravo da uspostavi bilo kakve zabrane ili postavi neka pravila? Je li politika deo filozofije? I da li je onda i sociologija, kao teorija društva, isto tako filozofska disciplina? Prema ovoj priči izgleda da bi trebalo da bude. Dalje tu je filozofija umetnosti koja se isto tako tumači kao nauka o umetnosti. A šta izučava istoričar umetnosti ili onaj ko studira na Umetničkoj akademiji? Da li studira filozofsku disciplinu kada uči o tome šta je umetnost i šta je umetničko u nekom delu?

   PS: Da li bi mogao da ispraviš da mogu da vidim šta je u tekstu tvoj komentar a šta je originalni deo teksta?

[kreso]

   Iz ovog koncepta filozofije čini mi se da ništa ne preostaje drugim naukama, da one ne mogu da budu principijelne, da ne mogu izvoditi svoje autonomne principe i dubinu graditi bez pitanja o tome šta je ona sama. Mislim da je to greška i da je to podcenjivački odnos prema svemu što nije filozofija.

Filozofija i druge nauke se ne isključuju već nadopunjavaju (s time da je filozofija preteča drugih nauka). Filozofija je ta koja daje temelje a druge nauke iskorištavaju te temelje.
Filozofija se bavi potpunosti postojanja i pokazuje što jest moguće što nije i kako to saznati/dokazati.

Filozofija daje temelj - npr: čovjek je razumno biće, tako znanstvenik proučava neko područje koje još nije istraženo i zbog tog mu većina (društvo) prigovara da je lud. On zna da nije i zna zašto konkretno on nije lud, zahvaljujući filozofiji.
Drugi primjer: filozofija daje temelj da ono što ne postoji ne treba dokazivati. Pretpostavimo da znanstvenik istražuje područje koje je do tada bilo objašnjavano 'Božjim djelom'. On zna, iz konkretnih razloga da bog ne postoji i ne troši svoju energiju na dokazivanje da bog ne postoji već istražuje ono što je započeo, zahvaljujući filozofiji.

Svaka određena nauka mora graditi svoje principe. Npr umjetnost - umjetnost ne postoji nezavisno od svemira (svega što postoji). Njegova nauka postoji u odnosu na svemir. Filozofija mu pomaže da odgovori na pitanje koji je njegov odnos tj. odnos njegove nauke prema svemiru.

   Kaže se na jednom mestu da je filozofija politike grana filozofije. Ali šta je filozofija sama ako filozofija politike pita o tome ima li država pravo da uspostavi bilo kakve zabrane ili postavi neka pravila? Je li politika deo filozofije? I da li je onda i sociologija, kao teorija društva, isto tako filozofska disciplina? Prema ovoj priči izgleda da bi trebalo da bude. Dalje tu je filozofija umetnosti koja se isto tako tumači kao nauka o umetnosti. A šta izučava istoričar umetnosti ili onaj ko studira na Umetničkoj akademiji? Da li studira filozofsku disciplinu kada uči o tome šta je umetnost i šta je umetničko u nekom delu?

Grane filozofije su:
1. metafizika - što je stvarnost (o svemiru i postojanju)
2. epistemologija - kako to znam (kako to mogu spoznati/potvrditi)
3. etika - iz prethodna dva sljedi da sam ja čovjek i kao takav imam svoju prirodu (ono štu mogu i trebam raditi kao čovjek, što je za čovjeka dobro)
4. politika - nakon što su sve tri prethodne grane jasne sljedi koji je socijalni kontekst za čovjeka najbolji - da mu se kao pojedincu osigura maksimalna sloboda i pritom mu se osigura zaštita od eventualnih nasilnika (zaštita od ljudi koji upotrebljavaju silu bilo kojeg oblika nad drugim čovjekom).
5. estetika - je grana filozofije koja rukuje konceptima, svrhom i standardima procjene umjetnosti. Pita da li čovjek treba umjetnost i koju funkciju time ispunjava. Određujući potrebu, nudi način definiranja procjenjivanja umjetnosti i dovodi ju u odnos sa našim životom.

Politika ili estetika ne daju odgovore: 'da li je George Bush loš političar?' ili 'da li su Van Goghova djela umjetnost'. Ali zato daju sredstva kojim možemo odgovoriti na ta pitanja.
Filozofija se ne miješa sa sociologijom, historijom umetnosti, niti sa radom političke stranke itd. Ona daje sredstvo da odgovorimo na temeljna pitanja poput da li i zašto nam treba umjetnost, da li i zašto nam treba politika i prema kojem standardu ih procjenjujemo. Koji je odnos politike, umjetnosti prema nama.

   PS: Da li bi mogao da ispraviš da mogu da vidim šta je u tekstu tvoj komentar a šta je originalni deo teksta?

Sve je originalni deo teksta (na nekim djelovima malo skraćen) osim zadnje rečenice (moj komentar). Nekoliko vrlo zanimljivih odlomaka iz teksta sam izostavio potpuno zbog dužine posta. Link na tekst je u prethodnom postu ako te zanima.

Nadam se da sam ti uspio odgovoriti.

[Izgubljen_U_Kosmosu]

danas nije takav slučaj. danas se ona nalazi kao obavezan predmet u srednjim nekim srednjim školama, no u tome je i problem, upravo u nazivu tog predmeta - filozofija. naime, ona se bavi povijesnim/historijskim pregledom razvoja mišljenja određenih filozofa, a ne filozofijom samom. filozofija sama po sebi nije nešto što se može staviti u udžbenike.

 :zaboga: I opet  :zaboga: ne mogu a da se ne

Vidi se da neko nije procitao skoro nista o toj istoj FILOSOFIJI o kojoj je ovde rec, jer, cenjeni gospodine, filos znaci ljubav, iskrena, prijateljska, bez zadnjih namera ljubav prema Sofiji ( iliti mudrosti). Kao sto vidite, u reci FILOSOFIJA nema ni traga, ni etimoloski ni gramaticki niti u bilo kom pogledu, ni najmanjeg traga o istoriji.
No, dobro. Sad kad smo to razjasnili ( izvinjavam se ako ovo zvuci prepotentno, nije mi namera, jednostavno se nadam da smo se razumeli), mozete li mi reci kako je moguce proucavanje filosofije i bavljenje istom bez ikakvog uvida u ono sto ona predstavlja?Bez njene povesti to ne bi bilo moguce. To bi bilo kao da pokusavate da citate a ne znate azbuku (ili alfabet, kako Vam drago).
Slazem se da se filosofija sama ne moze svrstati u udzbenike. Ne moze ni jedan Dostojevski, ali je ipak pisao na ruskom, a on se ( ruski, mislim) moze svrstati u recnike i udzbenike.
Jos jedan problem sto se tice skola je sto se radi po starom programu sa novim ljudima, pa je tako sve odradjeno traljavo. Tako se dogadja da nam deca izlaze iz skola filosofski i logicki nepismena i samim tim nesposobna za zivot koji ce provesti hodajuci uspravno i misliti svojim glavama. Traljavi i u traljama. Ajvan u skolu, Ajvan iz skole, sto bi rekao moj profesor.(Ne meni, Hvala Bogu)
Ni situacija na fakultetima nije mnogo lepsa. Porazno je videti da generacije lekara napustaju fakultet sa diplomom na kojoj rec ETIKA nije pronasla svoje mesto. Kako Hipokratova zakletva prerasta u Hipokriticnu (citaj: licemernu) zakletvu. Da ne govorim o pravnicima, ekonomistima, biolozima, hemicarima, i sta-ti-sve-ne -ima...umal' da kazem i politicarima. Koji su nas i doveli dotle, dodao bih, da nas je sramota sto smo iole obrazovani, sto umemo da mislimo svojom glavom a ne glavom Vole! Pardon, Voje! Pardon, VODJE!
Konkluzija: Filosofija je PREKO potrebna. Ali ne preko grane ili preko glave. Filosofija je nuzna, jer je to jedini nacin da covek spozna samog sebe ( i ne koristim ovo kao frazu). Smrt za filosofiju jeste onog trenutka kada i poslednji covek na svetu umre. A cak i tad ce postojati pitanje Zasto?

Milos M. Stanojkovic

[Domaci Zdajnik]

Eto, kao da slušam sebe u vreme kada sam upisivao filozofiju. Bio oduševljen... čak mislio da će to da mi proširi vidike, da ću biti pametniji, da ću znati lepše i bolje da govorim, da ću moći da budem ko zna šta u fahu mišljenja. A sve je to jedno najobičnije Tra-la-la. Ničeg, ali baš ničeg u praktičnoj filozofiji (onoj jedinoj koja nečemu stvarno pučava) neće biti moguće pronaći na studijama te umne gimnastike, a da ne postoji već u svetu običnog života, već dato na uvid. Niko onome intelektualcu filozofskog profila neće priznati da je intelektualac samo zbog toga što se u mladosti (od devetnaeste do dvadeset četvrte ili pete godine) bavio umnim onanisanjem po diktatu nekog tamo profesora na studijama u Nišu. Ma i da mu je Hajdeger bio učitelj i predavač, teško da se tu može šta korisno izvući, pa i kada se radi o čistoj umnoj delatnosti, dakle spekulativno-apstraktnom (beskorisnom) mišljenju.

A čemu uči filozofija i na šta liče njene studije, ostavio sam već negde, u nekoj drugoj raspravi, u vidu citata iz jedne knjige ili studije jednog profesora Filozofskog fakulteta u Nišu. Evo ponoviću šta kaže: "U drugom delu istraživanja u prvom planu je Z4 poglavlje, koje će, kao i Z3 poglavlje, biti interpretirano u celini, uz posebni osvrt na Aristotelov prelaz od izlaganja bivstva qua podležećeg (Z3) ka izlaganju bivstva qua bivstvenosti (Z4). Biće uzeta u obzir, naravno, i sva ostala poglavlja Z knjige u kojima se govori o obliku, obličju, bivstvenosti, vrsti i jednom (hen)." Neću ništa dalje da komentarišem. Samo želim da upitam kakve ovo veze ima sa vežbanjem (ili držanjem) uma, kako veli Adorno. Nema ničeg, a i ako bi nečeg bilo, zašto ne bismo slično kazali za one koji se bave "opipljivom", praktičnom i korisnom naukom kao što je sociologija? Zar sociološke teorije i spekulacije nisu takve da razvijaju duh i svest čoveka? Zar ta materija i poučavanje njoj nije između ostalog takođe duhovna onanija (što dođe kao vrhunac dobrog i korisnog u glavama filozofa koje ja poznajem sa fakulteta), kao što je (uzgredno, rekli bi oni koji se bave filozofijom) i potraga za idealnim, funkcionalnim i mogućim društvom, te pretresanje društvenih (opet opipljivih) problema?

Tako se dogadja da nam deca izlaze iz skola filosofski i logicki nepismena i samim tim nesposobna za zivot koji ce provesti hodajuci uspravno i misliti svojim glavama. Traljavi i u traljama. Ajvan u skolu, Ajvan iz skole, sto bi rekao moj profesor.(Ne meni, Hvala Bogu)

Jasno mi je koji profesor ti je to kazao. To je isti onaj profesor koji na sva usta govori o tome kako se mladi ne angažuju, a onda odmah još i doda kako mu je muka od onih mladih i studenata koji se kao studenti filozofije angažuju na političkom planu ("To nije za njih", uz verovatno odmahivanje rukom). To je isti lik koji je odbio da da intervju za časopis koji pokreće jedina pokretljiva omladina u gradu, bez ikakve naknade, a onda na predavanju i ispitima govori: "Oh, zašto se ne angažujete! Zašto ste tako mrtvi? Pa vidite li da država propada!" Jest, propada, ali zato što on daje dobar zamah tom propadanju sopstvenim primerom. Umesto da prestane da hvali to džabolebarenje i intelektualno onanisanje, kao što na svom primeru može da shvati kako ga ta stvar ničemu nije odvela, pa niti društveno korisnom pojedincu, on i dalje proziva one koje poučava tome da odustanu od bilo kakvog angažmana. Pa, dobro, g. dr Raško, čemu onda i da izađe ta mladež s fakulteta? Za šta ste ih to opremili, čemu poučili? Da se zatvore i izučavaju Aristotelovu i Hajdegerovu onaniju?

Da je Marksa predavao, veće bi koristi studenti imali, a sa njima i društvo u kojem ih univerzitet proizvodi u ljude.

Ni situacija na fakultetima nije mnogo lepsa. Porazno je videti da generacije lekara napustaju fakultet sa diplomom na kojoj rec ETIKA nije pronasla svoje mesto.

Etika je jako delikatan pojam. Ne zna se tu tačno šta to znači. A ni osnovne studije filozofije tome te (kao ni druge) neće naučiti. Ne znam kako da od onih koji se bave medicinom to bilo ko očekuje. Onoliko koliko etičnosti sam imaš, kao filozof, verujem da će toliko imati i prosečan student medicine. Ne uči se dobroti na fakultetu, pa opsluživao on i grupu za filozofiju.

Da ne govorim o pravnicima, ekonomistima, biolozima, hemicarima, i sta-ti-sve-ne -ima...umal' da kazem i politicarima. Koji su nas i doveli dotle, dodao bih, da nas je sramota sto smo iole obrazovani, sto umemo da mislimo svojom glavom a ne glavom Vole! Pardon, Voje! Pardon, VODJE!

Dakle, baš kao da sebe slušam u prvoj i delom drugoj godini fakulteta. Tako oduševljen pričama o filozofima kao ubermansche(r)ima, kao nekakvim bogoljudovima (kak bi reko onaj pravoslavni taliban Jerotić i njegov drugar iz historije - vladika fašistički Nikolaj Velimirović, a sa kojima bi se brže bolje složila Slađa Ristić), kao gospodarima države, kao jedinim vlasnicima legitimiteta i prava da vladaju državom. Kao ljudi od pameti. Ma, da. Kak da ne. Ali vremenom, kad se čovek malo uozbilji, kad preraste utopijske koncepte i nekako ga život počne učiti objektivnom svetu, kad stane na zemlju ili duboko zagleda u sebe (započne onu kartezijansku meditaciju, samo sa drugačijom svrhom), shvati da je proučavanje filozofije slično proučavanju pričica za decu. Neki su to, ovi naši savremeni, ali ne u Srbiji, slično i ocenili, samo što su čitave te priče na kraju prozvali "velikim pričama". Ja to zovem basnama i odmahujem čvrstom rukom uz uzvik: "Dalje od te infantilne, onanišuće nemani!"

[Dilan Dog]

DI, ne zameri, ali samo si delimichno u pravu. U pravu si ako se sva ova prica o bedi filozofije ima shvatiti kao prica o bedi NISHKE filozofije. Ali ako se ima primeniti na filozofiju kao takvu - onda nisi u pravu. Svi tvoji primeri o besmislenosti, uchmalosti i samozadovoljstvu filozofije i njenoj "shteti za zhivot", potichu sa jednog jedinog mesta - nishkog filozofskog fakulteta. A, slozhicesh se, suditi o stanju filozofije uopshte po stanju filozofije U NISHU, bilo bi kao suditi o stanju elektronike uopshte po stanju u kome se nalazi Elektronska industrija Nish. Bezveze, zar ne?

Shto se tiche kritike Rashka Jechmenice, i tu se slazhem samo delimichno i to manjim delom. Da je isti za kritiku, i to debelu - to stoji. Ali da je glavni osnov kritike - izostanak politichkog aktivizma, to NE stoji. Prosto, nije u opisu posla profesora univerziteta da mora politichki da se angazhuje, bash kao shto nije u opisu posla lekara da mora da ide u Afriku i uchestvuje u dobrotvornim misijama. To je svakako pozheljno i dobro, ali nije obavezno. Imaj pritom na umu da razlozi za izostanak ovakve obe ove aktivnosti (angazhmana/dobrotvornog rada) ne moraju biti ni nechasni, ni sebichni. CHovek mozhe biti uplashen za svoju porodicu, ili zauzet nekim drugim (jednako bitnim) poslom ili vezan nekim obecanjem. Ili, prosto, mozhe proceniti da ne poseduje neke neohodne vrline/sposobnosti neophodne za dobro obavljanje bilo koje od ovih aktivnosti. Politichki angazhman zahteva hrabrost, predanost i organizacione i taktichke sposobnosti, bash kao shto i dobrotvorni rad u Africi zahteva mnoge sposobnosti koje rad u normalnoj, dobro opremljenoj bolnici ne zahteva. Svrsheno je poshteno reci - ja to ne mogu - to prevazilazi moje sposobnosti, mogao bih samo shtetu da napravim.

Prave osnove za kritiku Rashka J., lezhe u nechemu drugom - njegovoj nesposobnosti ili nespremnosti da korektno ispunjava ono na shta se, za razliku od politichkog angazhmana, JESTE obavezao - a to je posao univerzitetskog profesora. Ali o tome je vec bilo rechi...

A shto se tiche znachaja izuchavanja etike na univerzitetu, ja mislim da on nikako nije zanemarljiv. Naravno da te predavanja iz etike nece uchiniti dobrim chovekom, ali ce ce ti svakako pomoci u tome da otkrijesh shta treba uchiniti da to postanesh. Da li cesh to i uchiniti - to je vec na tebi. To je kompleksno pitanje koje, razgovarali smo vec o tome, ukljuchuje i pitanja motivacije za dobro, a nes samo znanje onoga shto je dobro. Ali znanje ti svakako olakshava da pogodish cilj - dobro. E to znanje - to je ono shto ti etika daje.

U jednome si medjutim savrsheno u pravu, i tu se potpuno slazhemo. Na nishkoj grupi za filozofiju se uporno shiri taj mit o filozofu kao "vishem bicu". Taj mit je pogreshan i poguban za mlade generacije studenata. Ali shta cesh, bash kao i ceo sprski narod, i ovdashnji filozofi nedostatak realnih postignuca kompenzuju visokim aspiracijam i mistifikacijama.