Adi Šankara, utemeljivač advaite, upravo i predpostavlja da svet ne postoji već samo Bog. U tom smislu postojanje bilo čega sem Boga je nemoguće. Dakle, ako predpostavimo da matematika postoji, što ima smisla, tada nema Boga.
Otisni se na pučinu... Ako u tom trendu pretpostavimo da postojanje postoji, tada nema Boga jer on sam odgovara zakonu bitka, dakle ne može nikako biti Jedno u sebi, po sebi i za sebe, jer ta čestica "jest" već ga udvaja u njega samog i postojanje koje mu nužno pripada, bolje reći - kojem on sam pripada. Mnogi su nešto otvoreniji kasniji kršćanski mistici, neoplatonističkog usmjerenja, postali skloni u Bogu gledati ne više bezgranično i vječno Jedno, već Ništa. Sve dolazi iz Boga, neprestano, i sve se u Boga se vraća, i to u Boga kao Ništa. To je logična konzekvenca kršćanskog koncepta stvaranja "ex nihilo", s obzirom na činjenicu da samo Ništa kao takvo ne podliježe zakonu udvajanja, onome čiju apstrakciju možemo nazvati imenom matematike.
Istina je da, ako bi (uvjetno rečeno) horizont svijeta bio postojeći i samim time već mnoštven, udvojen na bitak i bića - a zdrava osjetila i zdrav razum na to upućuju - bilo teško u takvu viziju uklopiti Boga kao bezgranično i vječno Jedno ili, logičnije, Boga kao Ništa. Zato je taj problem postao žarište spekulacije zapadnjačke metafizike, odnosno ontologije još od Parmenidovih dana, a s filozofijom patristike i Srednjeg vijeka stasao u glavnu misaonu djelatnost tadašnjih učenjaka. Matematički odnosi naime neprestano ukazuju na mnoštva, skupove, klase, da, ali iza njih postoji temeljna zakonitost koja upravo omogućava svaki taj odnos. Matematika se ne mijenja, ne postoji mnoštvo matematika, postoji samo jedna-jedina, univerzalna matematika. I upravo u tom jedinstvu koje omogućuje njezinu mnoštvenost, onom najpraznijem, najneodredivijem, onom prisutnom, ali našem pojmu nedohvatnom, Ništavnom, onom što leži u pozadini svakog aksioma, tamo, ako ga ima, čuči Bog.
Ovo ne govorim da pobijem tvoju tezu, ona naime stoji, ali želim ti ukazati da postoji jednako uvjerljiva suprotna teza i da je stvar osobnog nahođenja kojoj ćemo se prikloniti. Metafizika, pokazalo se, počiva na antinomijama i zato se od Kantovih vremena, izuzevši kasnije idealiste, filozofija gotovo jednoglasno sumnjičavo odnosi prema njoj, pokušavajući svaku ontologiju očistiti od, čini se, ipak prijeko potrebne metafizičke prašine.