Fridrih Nice (Fridrich Nietzsche)

[Domaci Zdajnik]

...dozvoljava tezu o vecitom vracanju istog. Da vidimo kako Nice to uglavljuje u svoj siri koncept i tezama o volji, odnosno volji za moc.

Ne bih ja to vezao tako široko za pojam volje (za moć), već pre za njegov sub-koncept, odnosno nihilizam. I upravo u Volji za moć, u delu kada govori o krizi Evrope, odnosno o krizi evropskih vrednosti, on navodi podnaslov koji glasi tako, o večitom vraćanju istoga. Ono što hoće time da naglasi najbolje opisuju sledeće - izvučene - rečenice koje stoje u pomenutoj knjizi:

... mislimo ovu misao u njenoj najstrašnijoj formi: život ovakav kakav je, bez smera i bez cilja, ali da se neizbežno vraća, bez kraja u ničemu: "večito vraćanje".

Potom:

To je najkrajniji oblik nihilizma: večito ("besmisleno") ništa!

I finiš:

Mi odričemo krajnje ciljeve: kad bi život imao krajnji cilj, on bi ga dostigao.

Stoga mi se čini da je njegov koncept večitog vraćanja istog u službi odbacivanja svih mogućih smislova. Potpuni ekstrem odsustva svakog cilja i mogućeg smisla, budući da čak ni postojanje, ni život, ni ništa što se može zamisliti nema svoj kraj. Čoveku, na ovaj način, kao da se ne dozvoljava čak ni da smrt uzme kao svrhu ili smisao životnog puta.

[korax]

posto Random navodi: ''Taj apolonizam i dionisizam jesu dva pravca jednog zivota, dvije putanje koji individualac moze da odabere.''

jel mora da se opredjeli samo za jednu ili je moguce da se opredjeli i za jedno i za drugo istovremeno.

[schimo]

Po Nietzscheu je važna harmonija dionizijskog i apsolutnog elementa, jer je to u principu onaj prvotni ključ po kojem je moguć napredak kulture. Inače se događa deladencija, koja je po njegovom mišljenju započela sa Sokratom. (S čim se ne slažem :ljut2:)

[FinalCutNow]

“Da bi živeo sam, čovek mora biti ili životinja ili Bog”.

Pronašao sam ovu izjavu Ničea u jednoj knjizi koju nije on napisao i nema nikakvih tumačenja. Kako vi shvatate ove reci?

[maelstrom]

to je aristotel. ali da se prevesti na "ničeanski", jednostavno i očito: umetnemo li umjesto boga - nadčovjek. jer nadčovjek jest životinja u ničeovu kruženju krugova, ali ipak s dozom svrhe - životinja na ljudski način pripremljena. onaj tko može živjeti za sebe i po sebi jer se do toga dotjerao, prevladavši sam svoju puku čovječnost, taj biva nadčovjek. a nadčovjek, jer ipak volja kroz čovjeka ne djeluje bez vrijednosti (lako vidimo natruhu drugog velikog dijagnostičara vremena - marxa), živi slobodu kao samopostavljanje i samoprevledavanje vlastitih. ekstremni nihilizam je prva kušnja na tom putu, ali nietzsche najčešće polazi "dalje i natrag". zaratustra je prožet patosom kroz koji samotnjak živi slobodu, ipak, on se intelektualno pokorava onom jedinom višem od njega - bezumnoj volji (za moć), što bi značilo da nadilazi i filozofiranje (kojemu se opet vraća, unedogled). nietzsche, koliko mi je poznato, nije ostavio opis egzaktne manifestacije nadčovječnosti nadčovjeka upravo stoga što njegova sloboda kao samoprevladavanje ne ostavlja mogućnost opisa. čovjek već jest nadčovjek, samo još to mora postati - kako to opisati? ali iz činjenice da se nadčovjek ne pokorava ("bog je mrtav") i da uspostavlja vlastite vrijednosti u svrhu njihova prevladavanja, tada možemo zaključiti da on po nužnosti nije neki zoon politikon kao što to aristotel tvrdi - već pak pravi bog njegove "izreke". s druge strane, niče je vjerojatno veličajući dionizijskog čovjeka predviđao i slom logike, tako da silogizam samo uvjetno vrijedi. nadčovjek vjerojatno ne bi na taj način rezonirao, naučivši se biti neprimoran na to. samo da naglasim - niče nije predviđao (pomodno lamarkizirano darwinovski) masu nadljudi koja se odjednom pojavljuje i zauzima zemlju, ideja progresa nije u duhu njegova vječnog vraćanja istog. nadčovjek je bitna i najviša mogućnost svakog čovjeka da se unedogled prevazilazi (heraklit: duša ima logos koji sam sebe uvećava). on je, moglo bi se nategnuto reći, kao sebezakonodavstvom postali "vlasnik" sadašnjosti upravo bog bivanja, a njegovo prihvaćanje volje (za moć) kao jedinog principa (jer je neprihvatljiva - u primjerenom, a ipak jedva podnošljivom liku vječnog vraćanja istog) upravo je spinozistička sloboda u prihvaćanju nužnosti.

1.Vrijeme je beskonacno, prostor je beskonacno konacan.
2.Stanje stvari koje sila moze izvesti za beskonacno vrijeme u konacno prostoru je ogranicen.

fizika tog doba usuglasila bi se s ničeom, ali on joj ipak nije vjerovao. iako je tu i tamo pokazivao optimizam u pogledu znanosti (valjda naivno, jer ista kao teži prema kibernetičkoj samorealizaciji kao vrhunskoj manifestaciji po čovjeka povoljnog vala volje za moć), on joj nije povjeravao svoje najviše misli. vječno vraćanje istog izvukao je, kao i svaki filozof, iz iskustva mišljenja koje po sebi ima karakter 'vječnog vraćanja istog'. kao vječno vraćanje istog on je pokušao misliti volju za moć kao volju, dakle ono nemislivo, što se pokazuje upravljajući njegovim tokom misli i determinirajući njihov slijed. sretna su okolnost fizika njegova doba i teorem o ponavljanju u statistici, dok današnja znanost, poznato je, svašta ružnog radi s vremenom.

[maelstrom]

linija platon-hegel - čovjek je tu da se prevazilaženjem ispuni, zaokruži, dovrši...
za njih je čovjek stvar prošlosti, gotova stvar - ideja.
nietzsche - čovjek je tu da se prevazilaženjem prevaziđe.
za nietzschea, čovjek je posve stvar budućnosti.

[sofijao6]

“Da bi živeo sam, čovek mora biti ili životinja ili Bog-rekao je Aristotel. Ima i teca opcija: filozof mora biti oboje." (Nice)
Mislim da ta Niceova izjava dosta govori o njegovoj unutrasnjoj dezintegraciji i nezdravoj zelji za vlastitom izuzetnoscu. Nije bez razloga zasto je on posvetio veliku paznju volji , kao i zelji za moc (nadcovek) i td.
Misljenje da je njegovo ludilo izazvano sifilisom je veoma diskutabilno. Veliki broj istoricara to negira. Moje misljenje je da je on sam bio uzrok svome ludilo u njegovoj opsesivnoj zelji da prevazidje samog sebe.
Njegova vera je koncentisana samo u intelekt ili izdvojeni ego. Sve ono sto je optimisticki nastrojeno, plemenito ili sto prevazilazi sebicni nagon, on smatra kao zavaravanje ili neistinu. Zato je on vlastiti cinizam i pesimizam i dozivljavao kao superiornost i vrhunac vlastite izuzetnosti, moci i snage. Takav stav je neminovno morao rezultirati unutrasnjom dezintegacijom.
Mentalno uravnotezana osoba podjednako trazi i vlastitu kreativnu osamljenost, ali isto tako i uspostavljanje bliskih odnosa s drugim ljudima. (Prisustan je izvestan balans).
Neuroticari se plase osamljenosti. Za njih je karakteristicna nezdrava potreba za drugima.  Ekstremna izlolovanost ili potreba za osamljenoscu se javlja u dva ekstremna slucaja razlicitog duhovnog razvoja.
Prvi znak disfunkcionalnog razvoja i svesne dekadencije (usled ugrozenog duhovnog razvoja) je preterano osamostaljivanje. Takva vrsta izolacije moze da uzrokuje potpuno ludilo.
Druga vrsta osamljenosti je takodje retka. Ona je karakteristicna za ljude koji svoj zivot posvete duhovnoj spoznaji, kao na primer, Buda, jogi, i td. Tom osamljenoscu se prevazilazi vlastita izdvojenost i dozivljava se ekstaza zajednistva sa svime oko sebe. Takva osamljenost ima karakter zadovoljstva, mira i srece. Ona je uvek konstruktivna prema okolini.
Osamljenost pred ludilo predstavlja osecaj krajnje izdvojenosti i otudjenosti od okoline, zato ima detruktivan karakter.       

[lanavi]

Mentalno uravnotezana osoba podjednako trazi i vlastitu kreativnu osamljenost, ali isto tako i uspostavljanje bliskih odnosa s drugim ljudima. (Prisustan je izvestan balans).
Neuroticari se plase osamljenosti. Za njih je karakteristicna nezdrava potreba za drugima.  Ekstremna izlolovanost ili potreba za osamljenoscu se javlja u dva ekstremna slucaja razlicitog duhovnog razvoja.
Prvi znak disfunkcionalnog razvoja i svesne dekadencije (usled ugrozenog duhovnog razvoja) je preterano osamostaljivanje. Takva vrsta izolacije moze da uzrokuje potpuno ludilo.
Druga vrsta osamljenosti je takodje retka. Ona je karakteristicna za ljude koji svoj zivot posvete duhovnoj spoznaji, kao na primer, Buda, jogi, i td. Tom osamljenoscu se prevazilazi vlastita izdvojenost i dozivljava se ekstaza zajednistva sa svime oko sebe. Takva osamljenost ima karakter zadovoljstva, mira i srece. Ona je uvek konstruktivna prema okolini.
Osamljenost pred ludilo predstavlja osecaj krajnje izdvojenosti i otudjenosti od okoline, zato ima detruktivan karakter.       

Kao sto sam na jednom drugom mestu napisala...postoje dve vrste osamljenosti...one koju covek stvara sam i crpe te izvore u sebi (moze da bude okruzen gomilom ljudi, ispunjen obavezama, prijateljima, normalnim socijalnim zivotom) i koja mu je nekada neophodna da bi se sa sobom doveo u red...ali ona moze da bude i posledica pomucenja izvora a imala bih tu jedan drugi, malo bolji opis...kada bezi od sebe u sebi....I druga osamljenost, ona koja je prouzrocena drugima (opet sa uobicajenim spoljnim okolnostima) i kada se osecas sam u masi a zelis da budes deo nje samo ti ona to ne dozvoljava ili ti ne umes da baratas njome. Ove dve ubrajam u nesvesnije samoce.
Postoji i svesna samoca koja je najkonstruktivnija i vezujem je za stvaraoce...pisce, slikare, naucnike, realizatore bilo koje vrste kojima je spoljno balast i oduzimanje vremena. Ona u sprezi sa zdravim nesvesnim nikada ne moze da stvori neuroticara (osim u slucaju velikih stvaralackih promasaja). To bi bilo ukratko...

[sofijao6]

Ja sam zdravo nesvesno okarakterisala kao nadsvesno. U potpunosti se slazem s tobom da iz tog izvora ljudi crpe inspiracije ili kreativno stvaralastvo. Takodje bi jos dodala da je to sama sustina svesti u kojoj je takodje  koncentisana mudrost, intuicija, predosecanje itd.
Kada ljudi imaju kontakt s takvim centrom u sebi tada i ostvaruju istinski mir, srecu i zadovoljstvo, tj. postizu potrebnu mudrost koja im omogucava da prevazilaze okolnosti u kojima se nalaze. S takvim kontaktom se nikada ne oseca osamljenost.
Osamljenost se oseca samo onda kada se svesnost nalazi u interakciji s nizim nesvesnim. Tada se i javlja snazna potreba za drugima. Ti si dala dobar primer u sledecem: "I druga osamljenost, ona koja je prouzrocena drugima (opet sa uobicajenim spoljnim okolnostima) i kada se osecas sam u masi a zelis da budes deo nje samo ti ona to ne dozvoljava ili ti ne umes da baratas njome. Ove dve ubrajam u nesvesnije samoce."
Neuroticari beze "sami od sebe" zato i izbegavaju samocu ili preterano traze drustvo drugih. Na taj nacin izbegavaju (u vecini slucajeva) suocavanje s vlastitom nefunkcionalnoscu, samim tim i odgovornost za potrebnu izmenu nacina ponasanja.

[maelstrom]

Neuroticari beze "sami od sebe" zato i izbegavaju samocu ili preterano traze drustvo drugih. Na taj nacin izbegavaju (u vecini slucajeva) suocavanje s vlastitom nefunkcionalnoscu, samim tim i odgovornost za potrebnu izmenu nacina ponasanja.

ne bježe ljudi od sebe (bilo to k drugima kao drugim bjeguncima, bilo k drugom, odnosno ničem koje može zavesti u psihozu) zato što su neurotičari, nego neuroza uvijek već jest taj bijeg od sebe. s druge strane, tek pretpostavka da se ima od čega pobjeći, da postoji nepromjenljiva supstancija ličnosti kojoj se uvijek iznova imaju priricati (bez)supstancijalna očekivanja, težnje i ciljevi, jest ono koje uvijek iznova okreće kotačiće neuroze. nietzsche pak među prvima "vjerodostojno" destruira ego, subjektivitet koji svoju legitimaciju stječe na tragu od descartesa do hegela neosporno vladajući zapadnim mišljenjem. ego je za njega predodžba (a to kaže još i schopenhauer), za život koristan konstrukt slijepe volje za moć koja se sljepoća svodi na kruženje, volju za voljom samom. a o nužnosti samoće "višeg filozofa" tj. samog nietzschea, govori jedan pasus iz Volje za moć (985.):

...viši filosof, koji okružen samoćom, ne zato što želi biti sam, nego zato što jeste nešto, što ne nalazi sebi ravna...

dakle njegova samoća nije nekakav izbor, već proizlazi iz nužnosti same stvari. zaratustra se vraća iz tzv. asketske samoće spreman za autentičan život među drugima - on hoće da se njegova riječ čuje. nietzche piše za druge, i on je prije svega "zoon politikon". njegova samoća nije njegovo mišljenje (kao što to kasnije o sebi govori portugalski pjesnik pessoa), već nedostatak sluha za riječ koju ono pronosi među druge, tzv. "najviši tip samoće". otud valjda i ludilo.

[sofijao6]

...viši filosof, koji okružen samoćom, ne zato što želi biti sam, nego zato što jeste nešto, što ne nalazi sebi ravna...

Sta je to ako ne arogantnost, krajnja fantazija o vlastitoj izuzetnosti ili intelektualnoj sposobnosti koja nema drugi nacin da ostane takva vec da se otudji od svega i na taj nacin odrzava samu sebe. Njome se takodje nastoji zadrzati status quo.
Neko je jednom izjavio da priroda nista vise ne kaznjava nego odupiranje promeni. I ja se u potpunosti slazem s tim. Svako odupiranje ili izbegavanje promene i jeste neuroza.
Progresivan i konstruktivan razvoj je u fleksibilnosti. Ili kako to nas narod lepo kaze: "Ako nece breg Muji, mora Mujo bregu."
Nice je odabrao da stoji na svome vrhu i udise ostri svezi vazduh zbog samog sebe, jer je sam sebi izgledao znacajan, izuzetan i vazan. Za njega je to predstavljalo vrstu moci. Medjutim, to nije nikakva moc, vec zanesenjastvo koje je on platio ludilom.

[maelstrom]

za razliku od milijuna sličnih megalomana, nietzsche nije sasvim fantazirao ustrajući u svojoj samoći. iako se nije pokazao ni kao životinja, ni kao bog, mislio je što nitko prije njega nije i što su svi nakon njega pokušali. a ukoliko je nesklad između vjere u sebe i neprihvaćanja od strane drugih platio ludilom, utoliko ga je dublje proživljavao. neuroza običnog čovjeka osuđena je ostati kakva jest - neuroza. nietzsche svakako nije bio običan čovjek i vjerojatno je sam rekao to što sada upotrebljavaš protiv njega, o prirodnom kažnjavanju odupiranja promjeni. moć u čovjeku ne može opstati kao takva, slijepo vraćanje istog, pa je nietzscheu ostalo njegovo zanesenjaštvo, filozofima njihov istinski svijet, a malom čovjeku njegove nade i neuroze.  no nije na nama da ovdje spekuliramo o tome tko je bio nietzsche već o tome što je bio, o njegovoj misli.

[Ljubo Gazivoda]

Mali offtopic: ja o Ničeu ne znam mnogo osim da se pojavljuje mladim devojkama (Niče im)....

[...creatrix...]

... lose znas i to malo sto znas... mladim decacima se pojavljuje...

[Otrovni Starac]

iako se nije pokazao ni kao životinja, ni kao bog, mislio je što nitko prije njega nije i što su svi nakon njega pokušali.

Mislim da je ovo neozbiljna konstatacija, o naduvaženi gospodine Vertex. Jer vidite, bivalo je mnogo antropoida koji su prije njega mislili slićno kao on, ali avaj, živehu u pogrešnom vremenu, pa i h je pojeo plamen Inqusitio Sancta-e (inv.).  A u vrijemenu Nićeovom nije niti malo bilo revolucionarno i originalno misliti tako kako je on mislio. On je možda jedan od rijetkih koji je otrovima svoje blasfemije umrljao hartiju i time je ovekovećio.
Da je tačno ono od ćega je pošo Niće u svom pohodu plediranja pravednosti svoje subverzvine agresivne demagogije  onda se poslednje i ne bi smelo okarakterirat kao takvo. Nije tačno, dabome. Generalizacije od kojih je on polazio i kojima je manipulisao zavodeći horde i horde agresivno-nedovršenih ateista (mahom iz mlađe populacije) nisu nikada mogle imati legitiman osnov, kao što je sa rijetko kojom generalizacijom slućaj. Navodno, prema tom nezadovoljenom brki cijela zapadna civilizacija (ćitaj cijelo ćovećanstvo) ogrezlo je u stanju transcedentnog stupora i blaziranosti, vijekovima se klanjajući tamo nekom nebeskom hautoritetu, strahujući za svaki svoji korak, pribojavajući se kazne većne konbustije uma i tijela. Tako je cijelo čovećanstvo u bojazni da ne postane hrana preopodbne inkvizicijske konflagracije nazadovalo tisućama i tisućama godina, na kraju involuiravši u jednu konzistentnu masu australopitekusa. Moral roba ne samo da je u esenciji imoralizovao tu skupinu kletih humanoida već ju je isto tako hintelektualno uništio. Misleće biće postalo je preglomazni raritet pa se najedared, u kritičnom magnovenju na zemlju spustio übermensch sa velikim brkovima, nije Vuk Karadžić al da je od tada karao humanodie u zdrav mozak stoji - zvao se gospon Niće.
Iako je njegovo naklapanje samo po sebi prezasićeno nebuloznim generalizacijama odnosno tezama na kojima je gradio svoj sistem i bar čestična upoznatost sa događanjima i zeitgeistom ne samo devetnestog stoljeća već i mnogo stoleća unazad razboritoj individui dovoljna je da u temelju osudi teorije velikog mesije, pa se tu valda ne vredi previše zadržavati.
Koliko je Niće bio sklon idiosinkratičnim i opasnim generalizacijama toliko nije mogo odoljeti ni nedošljednostima koje danas bodu oči humanoidima koji su zahvaljujući svojoj intelektualnoj naprednosti dovoljno rezistentni na vradžbine mnogih takozvanih velikih umova. A jedna od najčuvenijih je svakako ona koja se kao kakav skandalozni prljavi i ispucali čaršav rasporstrla međ dva ko'ca, onog o umjetnosti i onog o teizmu. Tako imamo slučaj da Niće dezavuiše razumnost teizma s jedne a s druge strane otvoreno zagovara ljekovitost posvećenosti iluziji umjetnosti, pri tome, naravno, ne nudeći niti jedan iole prihvatljiv argumenat. A i kako bi ga mogao imati, svak tko se dadne na poso gađat jednog boga fekalijama a drugog uzdizat u nebesa nije sasvim zdrav čovjek.