Fridrih Nice (Fridrich Nietzsche)

[Domaci I.]

...dozvoljava tezu o vecitom vracanju istog. Da vidimo kako Nice to uglavljuje u svoj siri koncept i tezama o volji, odnosno volji za moc.

Ne bih ja to vezao tako široko za pojam volje (za moć), već pre za njegov sub-koncept, odnosno nihilizam. I upravo u Volji za moć, u delu kada govori o krizi Evrope, odnosno o krizi evropskih vrednosti, on navodi podnaslov koji glasi tako, o večitom vraćanju istoga. Ono što hoće time da naglasi najbolje opisuju sledeće - izvučene - rečenice koje stoje u pomenutoj knjizi:

... mislimo ovu misao u njenoj najstrašnijoj formi: život ovakav kakav je, bez smera i bez cilja, ali da se neizbežno vraća, bez kraja u ničemu: "večito vraćanje".

Potom:

To je najkrajniji oblik nihilizma: večito ("besmisleno") ništa!

I finiš:

Mi odričemo krajnje ciljeve: kad bi život imao krajnji cilj, on bi ga dostigao.

Stoga mi se čini da je njegov koncept večitog vraćanja istog u službi odbacivanja svih mogućih smislova. Potpuni ekstrem odsustva svakog cilja i mogućeg smisla, budući da čak ni postojanje, ni život, ni ništa što se može zamisliti nema svoj kraj. Čoveku, na ovaj način, kao da se ne dozvoljava čak ni da smrt uzme kao svrhu ili smisao životnog puta.

[korax]

posto Random navodi: ''Taj apolonizam i dionisizam jesu dva pravca jednog zivota, dvije putanje koji individualac moze da odabere.''

jel mora da se opredjeli samo za jednu ili je moguce da se opredjeli i za jedno i za drugo istovremeno.

[schimo]

Po Nietzscheu je važna harmonija dionizijskog i apsolutnog elementa, jer je to u principu onaj prvotni ključ po kojem je moguć napredak kulture. Inače se događa deladencija, koja je po njegovom mišljenju započela sa Sokratom. (S čim se ne slažem :ljut2:)

[FinalCutNow]

“Da bi živeo sam, čovek mora biti ili životinja ili Bog”.

Pronašao sam ovu izjavu Ničea u jednoj knjizi koju nije on napisao i nema nikakvih tumačenja. Kako vi shvatate ove reci?

[maelstrom]

to je aristotel. ali da se prevesti na "ničeanski", jednostavno i očito: umetnemo li umjesto boga - nadčovjek. jer nadčovjek jest životinja u ničeovu kruženju krugova, ali ipak s dozom svrhe - životinja na ljudski način pripremljena. onaj tko može živjeti za sebe i po sebi jer se do toga dotjerao, prevladavši sam svoju puku čovječnost, taj biva nadčovjek. a nadčovjek, jer ipak volja kroz čovjeka ne djeluje bez vrijednosti (lako vidimo natruhu drugog velikog dijagnostičara vremena - marxa), živi slobodu kao samopostavljanje i samoprevledavanje vlastitih. ekstremni nihilizam je prva kušnja na tom putu, ali nietzsche najčešće polazi "dalje i natrag". zaratustra je prožet patosom kroz koji samotnjak živi slobodu, ipak, on se intelektualno pokorava onom jedinom višem od njega - bezumnoj volji (za moć), što bi značilo da nadilazi i filozofiranje (kojemu se opet vraća, unedogled). nietzsche, koliko mi je poznato, nije ostavio opis egzaktne manifestacije nadčovječnosti nadčovjeka upravo stoga što njegova sloboda kao samoprevladavanje ne ostavlja mogućnost opisa. čovjek već jest nadčovjek, samo još to mora postati - kako to opisati? ali iz činjenice da se nadčovjek ne pokorava ("bog je mrtav") i da uspostavlja vlastite vrijednosti u svrhu njihova prevladavanja, tada možemo zaključiti da on po nužnosti nije neki zoon politikon kao što to aristotel tvrdi - već pak pravi bog njegove "izreke". s druge strane, niče je vjerojatno veličajući dionizijskog čovjeka predviđao i slom logike, tako da silogizam samo uvjetno vrijedi. nadčovjek vjerojatno ne bi na taj način rezonirao, naučivši se biti neprimoran na to. samo da naglasim - niče nije predviđao (pomodno lamarkizirano darwinovski) masu nadljudi koja se odjednom pojavljuje i zauzima zemlju, ideja progresa nije u duhu njegova vječnog vraćanja istog. nadčovjek je bitna i najviša mogućnost svakog čovjeka da se unedogled prevazilazi (heraklit: duša ima logos koji sam sebe uvećava). on je, moglo bi se nategnuto reći, kao sebezakonodavstvom postali "vlasnik" sadašnjosti upravo bog bivanja, a njegovo prihvaćanje volje (za moć) kao jedinog principa (jer je neprihvatljiva - u primjerenom, a ipak jedva podnošljivom liku vječnog vraćanja istog) upravo je spinozistička sloboda u prihvaćanju nužnosti.

1.Vrijeme je beskonacno, prostor je beskonacno konacan.
2.Stanje stvari koje sila moze izvesti za beskonacno vrijeme u konacno prostoru je ogranicen.

fizika tog doba usuglasila bi se s ničeom, ali on joj ipak nije vjerovao. iako je tu i tamo pokazivao optimizam u pogledu znanosti (valjda naivno, jer ista kao teži prema kibernetičkoj samorealizaciji kao vrhunskoj manifestaciji po čovjeka povoljnog vala volje za moć), on joj nije povjeravao svoje najviše misli. vječno vraćanje istog izvukao je, kao i svaki filozof, iz iskustva mišljenja koje po sebi ima karakter 'vječnog vraćanja istog'. kao vječno vraćanje istog on je pokušao misliti volju za moć kao volju, dakle ono nemislivo, što se pokazuje upravljajući njegovim tokom misli i determinirajući njihov slijed. sretna su okolnost fizika njegova doba i teorem o ponavljanju u statistici, dok današnja znanost, poznato je, svašta ružnog radi s vremenom.