Da, bilo bi dobro staviti prevod barem sa nemačkog, ali šta vredi kad nisam učio nemački, niti u osnovnoj, niti u srednjoj, niti na faksu (premda mi je na faksu profesor još od prve godine govorio da ako hoću ozbiljno da se bavim filozofijom moram učiti makar samoinicijativno i taj jezik).
Inače, ovo do sada ispisano je terminologija mog tadašnjeg profesora Istorije filozofije III, Miše Kulića. A nameravam da postavim i malo bogatiju terminologiju za isto delo, pri čemu je izdavač zagrebačka Naklada Ljevak, jer upravo čitam Fenomenologiju duha u njihovom izdanju. No, primetih da se ne razlikuje terminologija naročito od ovoga što je ovde dato. Npr. ono "suće", što si naveo za biće, u ovom hrvatskom izdanju je i dalje "biće" (ili uopšte nisam sreo do sada tu reč), a javljaju se i pojmovi kao što su "supstancija" i "refleksija". Izgleda da i u hrvatskom jeziku postoje nesuglasice oko prevoda sa nemačkog.
Evo nakon pronalaska sveske, izdvojiću neke citate koji će nas možda dovesti do nekakvog mišljenja što se tiče Hegela u Fenomenologiji duha. Citati i stranice su po knjizi:
Hegel, Fenomenologija duha, Naklada Ljevak, Zagreb, 2000.Napomena: Uz svaki citat navodim u svoj komentar, iznad citiranog, kao nekakvu vrstu naslova, ili o čemu se radi u citatu.
- Prirodna svest. Negacija prirodne svesti. Put sumnje i očajanja. -
str. 57.
No, tim što ona (prirodna svest) naprotiv sebe smatra realnim znanjem, utoliko taj put ima za nju negativno značenje i za nju to naprotiv važi kao guitak nje same, što je realiziranje pojma; jer ona na tom putu gubi svoju istinu. Stoga se on može smatrati putem sumnje ili točnije putem očajanja; na njemu se, naime, ne događa ono što se obično razumije pod sumnjanjem, kolebanje nad ovom ili onom tobožnjom istinom, nakon čega sledi njemu pripadno ponovno iščekivanje sumnje i neki povratak k onoj istini, tako da se stvar na kraju uzima kao i prije toga. Naprotiv je ta sumnja svijesni uvid u neistinitost pojavnog znanja, kojemu je najrealnije ono što je uistinu naprotiv samo nerealizirani pojam.- Pojam i predmet u svesti. Šta je svest? -
str. 61.
No, neki naš dodatak postaje suvišan ne samo s te strane što pojam i predmet, mjerilo i ono što se ima ispitivati postoje u samoj svesti... ostaje samo čisto promatranje.str. 61.
Svijest je naime s jedne strane svijest o predmetu, a s druge strane svijest o samoj sebi; svijest o onome što je za nju istinito i svijest njezina znanja o tome.- Šta je iskustvo? -
str. 62.
To dijalektičko kretanje što ga svijest provodi na samoj sebi, kako na svom znanju, tako i na svom predmetu, ukoliko joj odatle proizlazi novi istiniti predmet, zapravo je ono što se naziva iskustvom.- Svest koja misli sebe i negira. -
str. 63.
To po sebi koje je za nju, ono istinito, a to pak znači da je to bit ili njezin predmet. Taj novi predmet sadrži ništavnost prvoga, on je o njemu stečeno iskustvo.- Osetilna izvjesnost. -
str. 66.
Reflektiramo li mi o toj razlici, onda se pokazuje kako ni jedno ni drugo nije samo neposredno u osjetilnoj izvjesnosti nego da su ujedno posredovani; Ja imam izvjesnost pomoću nečeg drugog, naime pomoću stvari; a ova je isto tako u izvjesnosti pomoću nečega drugog, naime pomoću Ja.- Istina osetilne izvjesnosti. -
str. 67.
Takva jedna jednostavnost, koja pomoću negacije nije ni ovo ni ono, koja je neko ne-ovo, a isto tako ravnodušna, da li je ovo ili ono, nazivamo nečim opštim; to opšte, dakle, ustvari je istina osjetilne izvjesnosti.